Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-883/2019-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužitelja IL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama iz ZOU Dina Galić i Janica Plantak, odvjetnicama u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon na dan 14. siječnja 2026. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 26. veljače 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ČL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.323,46 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 14% godišnje računajući od 12.04.2011. do 30.06.2011., a od 01.07.2011. do 31.07.2015 po stopi od 12 % godišnje, te od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve računajući kako slijedi:
- na iznos 53,70 € koja teče od 12.04.2011.,
- na iznos 81,28 € koja teče od 13.05.2011.,
- na iznos 92,64 € koja teče od 05.06.2011.,
- na iznos 76,98 € koja teče od 05.07.2011.,
- na iznos 118,08 € koja teče od 05.08.2011.,
- na iznos 117,34 € koja teče od 05.09.2011.,
- na iznos 91,67 € koja teče od 05.10.2011.,
- na iznos 90,28 € koja teče od 05.11.2011.,
- na iznos 86,95 € koja teče od 05.12.2011.,
- na iznos 92,22 € koja teče od 05.01.2012.,
- na iznos 97,20 € koja teče od 05.02.2012.,
- na iznos 96,51 € koja teče od 05.03.2012.,
- na iznos 94,14 € koja teče od 05.04.2012.,
- na iznos 95,09 € koja teče od 05.05.2012.,
- na iznos 97,13 € koja teče od 05.06.2012.,
- na iznos 95,03 € koja teče od 05.07.2012.,
- na iznos 95,83 € koja teče od 05.08.2012.,
- na iznos 93,75 € koja teče od 05.09.2012.,
- na iznos 90,81 € koja teče od 05.10.2012.,
- na iznos 95,02 € koja teče od 05.11.2012.,
- na iznos 93,94 € koja teče od 05.12.2012.,
- na iznos 86,32 € koja teče od 05.01.2013.,
- na iznos 81,67 € koja teče od 05.02.2013.,
- na iznos 83,57 € koja teče od 05.03.2013.,
- na iznos 86,42 € koja teče od 05.04.2013.,
- na iznos 83,86 € koja teče od 05.05.2013.,
- na iznos 79,03 € koja teče od 05.06.2013.,
- na iznos 77,48 € koja teče od 05.07.2013.,
- na iznos 77,92 € koja teče od 05.08.2013.,
- na iznos 81,23 € koja teče od 05.09.2013.,
- na iznos 84,73 € koja teče od 05.10.2013.,
- na iznos 83,13 € koja teče od 08.11.2013.,
- na iznos 169,84 € koja teče od 05.01.2014.,
- na iznos 62,24 € koja teče od 05.02.2014.,
- na iznos 63,29 € koja teče od 05.03.2014.,
- na iznos 61,94 € koja teče od 05.04.2014.,
- na iznos 61,34 € koja teče od 05.05.2014.,
- na iznos 59,84 € koja teče od 05.06.2014.,
- na iznos 61,22 € koja teče od 05.07.2014.,
- na iznos 63,65 € koja teče od 12.08.2014.,
- na iznos 64,19 € koja teče od 05.09.2014.,
- na iznos 64,64 € koja teče od 06.10.2014.,
- na iznos 66,14 € koja teče od 05.11.2014.,
- na iznos 66,97 € koja teče od 05.12.2014.,
- na iznos 66,73 € koja teče od 05.01.2015.,
- na iznos 67,56 € koja teče od 05.02.2015.,
- na iznos 67,56 € koja teče od 05.03.2015.,
- na iznos 67,56 € koja teče od 05.04.2015.,
- na iznos 67,56 € koja teče od 05.05.2015.,
- na iznos 67,56 € koja teče od 05.06.2015.,
- na iznos 67,56 € koja teče od 05.07.2015.,
- na iznos 67,56 € koja teče od 05.08.2015.,
- na iznos 67,56 € koja teče od 05.09.2015.,
sve do isplate, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb da tužitelju IL naknadi parnični trošak u iznosu od 1.380,56 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 26. veljače 2026. do isplate, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe predložena podneskom od 19. studenoga 2024.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 11. lipnja 2019. podnio tužbu protiv Zagrebačke banke d.d. radi isplate. Pozvao se temeljem čl. 502c. Zakona o parničnom postupku na pravno utvrđenje i presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koja je potvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14, te na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, rješenje Ustavnog suda RH poslovni broj U-I-3685/2015, presude Ustavnog suda RH, poslovni broj U-III-2521/215, U-
III2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III- 2605/215). Naveo je da je s tuženikom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu 29.8.2006. broj 3207297462, broj partije 7103282972, ovjeren kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz [adresa], pod brojem OU-1080/2006-1 dana 30.8.2006. na iznos od 40.000,00 CHF, a namjena kredita je bila adaptacija stana. Ugovor o kreditu potpisao je kao korisnik kredita i založni dužnik, a tuženik kao kreditor. Obvezao se kredit vratiti u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, koji dospijevaju prvog dana u mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta, a to je bilo 1.10.2006., sve uz obračun anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF prema tečajnoj listi HNB važećoj na dan plaćanja. Ugovorena je kamata uz primjenu promjenjive kamatne stope u skladu s promjenom tržišnih uvjeta i sukladno internim aktima tuženika (u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora), s time da je početna kamatna stopa (na dan sklapanja ugovora ) ugovorena po stopi od 4,90% godišnje, a promjena kamatnih stopa vidljiva je iz Pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu od 15.5.2019. i 1.7.2015. Mjesečni anuiteti su prema Planu otplate i čl.7. Ugovora iznosili 312,04 CHF, što je početno iznosilo u protuvrijednosti kuna iznos od 1.448,16 kn, dok je kasnije iznos dosegao iznos veći od 2.300,00 kn, a što je bila posljedica porasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika. Naveo je da je tuženik plasirao kredit, dio 31.8.2006., te je isplaćeno 185.638,20 kn (vidljivo iz Prometa po kreditu za razdoblje od 29.8.2006. do 5.5.2019.), po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan 31.8.2006., koji je iznosio 4,640955 (vidljivo iz tečajne liste HNB važeće za CHF na dan 31.8.2006.). Sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), stranke su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 18.1.2016. radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje je naveo da je tuženik u čl.5. Dodatka ugovora za konverziju obračunao da mu po osnovi konverzije pripada preplata u iznosu od 16.740,73 kn, te se taj iznos trebao koristiti za pokriće 50% budućih anuiteta, a što se i činilo kroz daljnje plaćanje kredita, nakon konverzije. Smatra da mu u trenutku konverzije nije priznata cjelokupna preplata na koju je imao pravo na dan obračuna konverzije 30.9.2015., a sukladno uvjetima iz početnog otplatnog plana (početna kamata 4,90% za sve otplaćene anuitete do konverzije i početni tečaj za CHF za sve otplaćene anuitete do konverzije), a na što ima pravo jer je početni ugovor o kreditu djelomično ništetan vezano uz odredbe o jednostrano promjenjivoj kamati i valutnoj klauzulu u švicarskim francima, a ako se ugovor oslobodi ništetnih odredbi ostaje ugovorena početna kamatna stopa i početni tečaj za švicarski franak. Naveo je kako smatra da su odredbe Ugovora djelomično ništetne i to odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i odredbe prema kojoj je stopa ugovorene kamate promjenjiva prema jednostranim odlukama banke, te sve odredbe Dodatka koje bi bile u suprotnosti s odredbama Ugovora oslobođenog ništetnih odredbi, te stoga smatra da je oštećen primjenom takvih ugovornih odredbi i ovom tužbom traži isplatu preplaćenog iznosa. Naveo je da su djelomično ništetne ugovorne odredbe čl.2. i čl.7. Ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da smatra da iako mu je tuženik u konverziji priznao preplatu u iznosu od 16.740,73 kn je ostalo dugovanje tuženika na ime preplate u iznosu od 25.720,63 kn, s time na pojedine preplate po mjesecima teku zakonske zatezne kamate od dana preplate do isplate. Pozvao se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (čl.81.-88., 106.st.1. i 118.) te na odredbe čl.296, 269.st.2., 272., 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima i predložio je da, s obzirom da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, traži da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnost odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te da mu se dosudi novčani iznos preplate po kreditu, sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade štete.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 25.720,63 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne preplate zbog navodne ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne leg itimacije na strani tužitelja. Naveo je da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po predmetnom kreditu iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba, te bi stoga tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose koje je sam vršio kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate naime podmirenja kredita između ostalog vršene od strane Nogometnog kluba Varteks-Varaždin, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. Dostavio je odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnova ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Istaknuo je da smatra su ispunjene pretpostavke za odbačaj tužbe, te je istaknuo da osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti. Naveo je da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe te da je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe čl.3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naveo je da ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, na njemu je teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Naveo je da je odlučna činjenica da su stranke 18.1.2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Naveo je da su tim dodatkom stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Naveo je da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi li izmijeniti osnovni ugovorni odnos s njim, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kreditu prema važećim ugovornim uvjetima. Tvrdi da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega smatra neosnovanom tužbu što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Pozvao se na praksu Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske i tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka jer je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Naveo je da tužitelj ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 i protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja. Osporio je i zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zateznih kamata i naveo je da ako bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, što osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe iz razloga što tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten, odnosno u smislu odredbe čl.214. Zakona o obveznim odnosima da se treba smatrati savjesnim. Predložio je odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da mu naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.
3. Tužitelj je osporio navode tuženika. Isticao je da ništetni ugovor i ništetna ugovorna odredba ne mogu konvalidirati po Zakonu o obveznim odnosima, tvrdio je da jedino on otplaćivao kredit, a prvih par uplata je bilo uplaćeno po trajnom nalogu (administrativnoj zabrani) na plaći, kod njegovog tadašnjeg poslodavca Nogometni klub Varteks-Varaždin. Naveo je da je bitno da su sve uplate izvršene na kreditnu partiju predmetnog kredita i tuženik je te uplate prihvatio kao uplate po kreditu, budući da je 11.9.2021. izdao Obavijest o otplati kredita. Tužitelj je naveo da je prigovor zastare neosnovan i naveo da je na pravičan način odredio visinu odštete te da traži isplatu razlike između početnog tečaja za CHF i onog kojeg je platio na svakom anuitetu, te isplatu razlike između početne kamatne stope i one koju je platio u svakom anuitetu.
4. Tužitelj je podneskom od 19.11.2024. (stranica 327-332 spisa) konačno postavio tužbeni zahtjev, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i s obzirom da je u Republici Hrvatskoj u međuvremenu došlo do uvođenja valute EUR. Tim podneskom je tužitelj povisio tužbeni zahtjev odnosno zatražio je isplatu iznosa od 4.323,46 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose. Tuženik se usprotivio navedenoj preinaci tužbe i istaknuo je prigovor zastare i na preinačeni dio tužbe, ako sud dopusti preinaku tužbe . Vezano za navedenu preinaku tužbe valja reći da je odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nadalje, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a koji je dodan čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( NN broj 70/19) i koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, odredbom st. 3. tog članka propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe, no sud je ocijenio da tužitelj nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, u dijelu kojim je uskladio tužbeni zahtjev za isplatu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa. Navedeno i iz razloga što iz izvoda iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. poslovni broj Su IV-162/2021 proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U konkretnom slučaju radi se o predmetu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima i tužitelj je preinačio tužbu nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nadalje valja reći da iz izvoda iz zapisnika sa druge sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2/24 održane 27. svibnja 2024. broj Su -IV- 123/2024-5 proizlazi da je na toj sjednici zauzeto pravno shvaćanje da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl.190. i 191. ZPP-a) zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja sadržanog u ovoj odluci.
5. Tu valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužitelj prema stajalištu suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
6. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u kuverti na stranici 8 spisa, a koja se sastoji od Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207297462 od 29.8.2006. , Efektivna kamatna stopa/Realna godišnja kamatna stopa od 15.5.20019., Promet po kreditu, Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103282972, Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015., Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015., Obavijest o izračunu efekata konverzije, Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) – konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, XE Currency Charts: CHF to HRK, tečajna liste utvrđene na dan 30.8.2006. Hrvatske narodne banke i 15.1.2016. Hrvatske narodne banke, Zahtjev za dostavu dokumentacije Zagrebačkoj banci d.d. po Ugovoru o kreditu zaključen 29.8.2006., kreditna partija 7103282972 i opomena pred tužbu, dopis tuženika upućen tužitelju 12.11.2015. (stranica 47 spisa), Izračun konverzije na dan 30.9.2015. (stranice 48-53), Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (stranica 54 spisa), Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (stranica 55 spisa), Prijedlog izmjene ugovora o kreditu (stranica 56), Prometi po kreditu/Specifikacija uplate (stranice 95-109 spisa), Obavijest o otplati kredita od 11.9.2021. (stranica 218 spisa). Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa, te saslušao tužitelja.
7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani, odnosno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.323,46 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama osnovanim.
8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da je tužitelj s tuženikom 29.8.2006. zaključilo predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207297462, kao i Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzije kredita uz valutnu klauzulu u EUR, te da je kredit otplaćen. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 40.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu i kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90% godišnje. Naime, iz preslike predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207297462, kreditna partija 7103282972, proizlazi da je isti sklopljen 29.8.2006. između tuženika Zagrebačka banka d.d., Poslovna jedinica Centar Varaždin, te tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika, te LL kao založnog dužnika, da je namjena kredita bila adaptacija stana da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije bilo sporno da je čl.2. ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 40.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s promjenama na tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d ., koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,90% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja ( članak 2). Rok otplate kredita je 15 godina. Nije bilo sporno da je čl.7. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 312,04 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Istim člankom je ugovoreno i da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te da će o izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora, a da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Tu valja naglasiti da su stranke, odnosno tužitelj i tuženik 18.1.2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 1/2016 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Iz istog proizlazi da su ugovorne stranke utvrdile da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl.2. tog Dodatka Ugovoru iznosi 20.021,55 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30.9.2015. iznosi 139.765,88 kn, te da na dan 30.9.2015. preostali rok otplate kredita iznosi 72 mjeseca, a da preplata na dan 30.9.2015. iznosi 16.740,73 kn, koja će se koristiti za namirenje budućih dospjelih anuiteta/rata po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta/rate podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, a dok je Korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli dio anuiteta/rate, a dok se zadnjom uplatom iz preplate podmiruje dio anuiteta/rate koji može biti manji od 50% anuiteta/rate, te je Korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli iznos anuiteta/rate, dok je Korisnik kredita nakon iskorištenja preplate nadalje podmirivati anuitete/rate u punom iznosu.
9. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207297462 od 29.8.2006. i to ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (čl.2.) i ugovorna odredba čl.7. o valutnoj klauzuli. Sporno je ima li tužitelj pravni interes za podnošenje ove tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK(NN 102/2015), te je li sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 1/2016 tužitelj ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, odnosno konačno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i od kada tužitelj eventualno ima pravo na isplatu zakonske zatezne kamate . Tuženik je osporio tužitelju i status potrošača, kao i aktivnu legitimaciju za pojedine uplate. U bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.
10.Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu pov rede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
11. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Navedeno nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK (NN 102/2015) te da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.
12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je banka ponudila predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF kao pogodno rješenje, te su on i njegova supruga poslušali preporuku banke. Namjena kredita je bila stambeni kredit za renoviranje stana u kojem žive. Nije mu bio spominjan termin valuta utočišta, a do konverzije kredita je došlo također na preporuku banke, s obzirom da im je rata kredita stalno rasla. Odgovorio je da je u početku rata kredita bila oko 1.300,00 kn, a narasla je duplo. Rate kredita je plaćao trajnim nalogom na plaći. Od strane banke mu nije bilo ukazivano na nikakve rizike vezano za valutu CHF niti da bi kamatna stopa mogla porasti toliko ili da bi tečaj CHF mogao porasti do nekih granica. Na pitanje je li mu poznat termin valutna klauzula odgovorio je da to znači da je vezano za tečaj. Odgovorio je da je ugovor bio fiksan i nije se moglo utjecati na sadržaj i kroz uvjete ugovora se išlo kroz razgovor. Očekivali su da se rata kredita neće toliko drastično dizati. Nije pročitao ugovor o kredi tu i dodatak, a na pitanje da li je bio kreditno sposoban za kredit u nekoj drugoj valuti odgovorio je da je slušao preporuku banke kao čovjek koji se u to previše ne razumije. Nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva, već njegova supruga obavlja uslužnu djelatnost koja je registrirana na adresi stana u kojem živi, a za to se koristi vanjski prostor koji je u najmu. U konverziji mu je priznata preplata i rata je bila nešto manja nakon konverzije.
13. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud isti prihvaća kao istinit te da iz istog utvrđuje da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207297462 predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz tu valutnu klauzulu kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju iskaza tužitelja sud je u konačnici zaključio da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03), odnosno da tuženik neosnovano osporava tužitelju status potrošača. Također, sud je ocijenio i da tuženik tužitelju neosnovano osporava aktivnu legitimaciju za uplate izvršene od strane tadašnjeg poslodavca tužitelja. Naime, tužitelj je tijekom postupka pojasnio da je bio zaposlen u Nogometni klub Varteks Varaždin pa da su pojedine uplate na ime otplate predmetnog kredita izvršene v po trajnom nalogu (administrativnoj zabrani) na njegovoj plaći, a sve s obzirom da je tuženik tužitelju izdao i Obavijest o otplati kredita (stranica 218 spisa) iz koje proizlazi da je tužitelj tuženiku u cijelosti otplatio stambeni kredit broj 7103282972 ( broj kreditne partije)
14. Valja reći da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane pravnog prednika tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast tuženika iz čl. 2. i 7. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,90% godišnje, slijedom čega je tuženik, stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,90% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim, a imajući u vidu da se ista odnosi i na tuženika ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
15. U vrijeme podnošenja ove tužbe 11. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
16. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
17. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
18. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
19. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu broj 1/2016 od 18. siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te da su mijenjale valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom . Taj Dodatak nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos- 1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kredit iranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).
20. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 I protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
21. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj u konačnici ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 1/2016 i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih anuiteta kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije potpisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
22. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo -Olđa i naložio vještakinji da se očituje koliko je tužitelj platio više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do konverzije uz uračunavanje pretplate iz konverzije, pravilnim obračunom po Zakonu o obveznim odnosima zatvaranjem prvo zateznih kamata, kao i na okolnost visine kamata na iznos preplate utvrđen konverzijom od dana preplate do 30. rujna 2015. Vještakonji je naloženo i da se očituje je li konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15), te postoje li tzv. negativne razlike.
23. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je isti izrađen na osnovu dokumentacije u spisu. Navela je promjene po kreditu broj 7103282972: od 29.8.2006. kamatna stopa 4,90% godišnje, a iznos anuiteta 312,03 CHF, od 1.10.2007. kamatna stopa iznosi 5,55% godišnje, a iznos anuiteta 326,90 CHF, od 1.2.2008. kamatna stopa iznosi 6,30% godišnje, a iznos anuiteta 341,70, od 1.7.2009.kamatna stopa iznosi 6,80% godišnje, a iznos anuiteta 350,87 CHF, od 1.5.2010. kamatna stopa iznosi 6,55% godišnje, a iznos anuiteta 346,53 CHF, od 1.11.2010. kamatna stopa iznosi 6,80% godišnje, a iznos anuiteta 350,70 CHF, od 1.6.2011. kamatna stopa iznosi 6,00% godišnje, a iznos anuiteta 338,06 CHF, od 1.7.2011. kamatna stopa iznosi 6,55% godišnje, a iznos anuiteta 340,06 CHF, od 1.12.2012. kamatna stopa iznosi 5,75% godišnje, a iznos anuiteta je 335,72 CHF, te od 1.1.2014. kamatna stopa iznosi 3,23% godišnje, a iznos anuiteta 306,28 CHF. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je izračun preplate s osnova promjene kamatnih stopa izračunat na način da je od anuiteta po promjenama kamatne stope za razdoblje otplate kredita odbijen iznos iz prvog otplatnog plana u CHF i na razliku je primijenjen tečaj na dan korištenja kredita. Tužitelj je s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika ukupno više platio 2.237,67 CHF, odnosno 10.384,92 kn i to po razdobljima više 10.918,73 kn (1.449,16 EUR) i manje - 115,00 kn (-70,85 EUR). Nadalje proizlazi da je kredit isplaćen 7.5.2007. po tečaju 1 CHF = 4,455361 kn. Razlika radi promjene tečaja CHF izračunata je na način da je na anuitete po promjenama kamatnih stopa po odlukama tuženika primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i od tog iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama. Tužitelj je s osnova promjene tečaja CHF više ukupno platio 32.081,06 kn (4.257,89 EUR) i to po razdobljima više od obveze 33.985,39 kn (4.510,64 EUR) i manje od obveze -1.904,33 kn (-252,75 EUR). Nadalje je navela da je tužitelj više platio kroz razdoblje otplate kredita radi promjene kamatnih stopa 10.384,92 kn (1.378,32 EUR) i radi promjene tečaja CHF 32.081,06 kn (4.257,89 EUR), odnosno sveukupno 42.465,98 kn (5.636,21 EUR). Stalna sudska vještakinja je navela da se razlika između točke 5. (42.465,98 kn) i točke 6. (42.380,72 kn) nalaza i mišljenja odnosi na zateznu kamatu i troškove opomena. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je izračun izvršen na način da na anuitete uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,90% godišnje primjenjuje tečaj na dan korištenja kredita i od tog iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama. Nadalje je navela da anuitet iznosi 312,03 CHF x tečaj na dan korištenja 4,640955 kn = 1.448,12 kn te da je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao manji iznos od obveze izračunate na opisani način pa je na dug s osnova kamate obračunata zatezna kamata koja je naplaćivana iz prve uplate. Prema dokumentu naziva Promet po kreditu tuženik tereti tužitelja za zateznu kamatu i trošak opomena koji je uzet u obračun prema terećenju tuženika u dane kada je u izračunu u nastavku prikaz dug tužitelja. Navela je da ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,90% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja tužitelj je do 30.9.2015. tužitelj više platio 42.380,72 kn, odnosno 5.624,89 EUR. Nakon toga je vještakinja u izračunala i dug tuženika uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,90% godišnje i preračune obveza po tečaju na dan korištenja kredita do 30.9.2015., odnosno do izračuna konverzije uz uračunavanje konverzije . Navela je da je 18.1.2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu, radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom iz CHF u EUR, te je prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica kredita iznosila 13.337,82 EUR, a preplata 16.740,73 kn, koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta. Stalna sudska vještakinja navela je da je visina preplate iz konverzije utvrđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Nadalje iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da ako se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30.9.2015. namire više uplaćeni iznosi od 16.740,73 kn u razdoblju od 29.2.2008. do 12.4.2011. (djelomično) i obračunata kamata na te iznose 6.935,15 kn, preplaćeni iznos do 30.9.2015. iznosi 32.575,14 kn, odnosno 4.323,46 EUR. Dakle, iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da preplata tužitelja zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,90% godišnje i tečaj CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita do 30.9.2015. uz uračunavanje priznatog iznosa preplate iz konverzije iznosi ukupno 4.323,46 EUR i prikazala je dane i pojedinačne iznose preplate.
24.Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu iznosa od 4.323,46 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose preplate koje teku od dana preplate, a sve sukladno izračunu stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa izvršene na način da je iznos preplate umanjen za iznos preplate utvrđen u postupku konverzije, kao i da su zatvorene zatezne kamate i troškovi opomena, odnosno sukladno izračunu stalne sudske vještakinje koji je ista izradila u skladu sa zadatkom koji joj je odredio sud. Pritom valja tuženiku ukazati da su uzete u obzir tzv. negativne razlike i iznos preplate priznat u konverziji.
25.Tuženik je naveo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.
26. Vještakinja Vlasta Santo-Olđa je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 3. listopada 2025. te je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja.
27. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
28. Dakle, kako su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Vlasti Santo-Olđa, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da je tužitelj ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,90% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015., odnosno do konverzije i uz uračunavanje preplate priznate u konverziji platio tuženiku 4.323,46 EUR više , sud je obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos od 4.323,46 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate tekuće od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje i to iz razloga što je tuženik, utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, koje je sam uvrstio u Ugovor o kreditu, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
29. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecan ja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelji pozivaju na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to su nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznali za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti, odnosno i u odnosu na preinačeni dio tužbe.
30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a. Naime u konkretnom slučaju je tužitelj podneskom od 19.11.2024. preinačio tužbu, na način da je povisio tužbeni zahtjev. Prvopostavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosio je 25.720,63 kn (3.413,71 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Konačno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosi 4.323,46 EUR i tužitelj je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i to za sastav tužbe 200,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr. 54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost konačno preciziranog tužbenog zahtjeva. Za sastav podneska od 28.7.2022. kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu od 28.7.2022., sud je tužitelju priznao trošak u iznosu od 200,00 EUR, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 54. Tarife. Sud je tužitelju priznao trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 20.12.2022. i na ročištu za glavnu raspravu održanu 14.1.2026., u iznosu od 200,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu 19.11.2024. i 17.2.2025., s obzirom da 19.11.2024. i 17.2.2025. vom predmetu nisu održana ročišta. Naime, u ovom predmetu su održana samo dva ročišta. Dakle, za zastupanje po punomoćnicama odvjetnicima tužitelju je priznato ukupno 800,00 EUR, na što valja obračunati i pripadajući PDV u iznosu od 200,00 EUR, sukladno tbr.46. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 300,00 EUR, kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 80,56 EUR (607,00 kn). Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.380,56 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).
31. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 26. veljače 2026.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u tri primjerka, odnosno sukladno čl. 106. a st. 4. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnicima iz ZOU Dina Galić i Janica Plantak, odvjetnicama u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu
