REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

Poslovni broj: P-954/2023-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matko Pavičić, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene usmene glavne rasprave dana 21. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos od 13.935,79 EUR – a (slovima: trinaest-tisuća-devetstotina-trideset-peteura-i-sedamdeset-devet-centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznose od:

- 14,58 EUR – a teče od 6. svibnja 2009. do isplate

- 25,12 EUR – a teče od 6. lipnja 2009. do isplate,

- 20,91 EUR – a teče od 7. srpnja 2009. do isplate,

- 19,66 EUR – a teče od 11. kolovoza 2009. do isplate,

- 22,88 EUR – a teče od 10. rujna 2009. do isplate,

- 19,72 EUR – a teče od 6. listopada 2009. do isplate,

- 20,71 EUR – a teče od 6. studenoga 2009. do isplate,

- 23,46 EUR – a teče od 6. prosinca 2009. do isplate,

- 29,05 EUR – a teče od 6. siječnja 2010. do isplate,

- 35,94 EUR – a teče od 6. veljače 2010. do isplate,

- 34,94 EUR – a teče od 6. ožujka 2010. do isplate,

- 49,80 EUR – a teče od 3. travnja 2010. do isplate,

- 43,68 EUR – a teče od 6. svibnja 2010. do isplate,

- 56,31 EUR – a teče od 6. lipnja 2010. do isplate,

- 69,99 EUR – a teče od 6. srpnja 2010. do isplate,

- 68,42 EUR – a teče od 7. kolovoza 2010. do isplate,

- 86,50 EUR – a teče od 7. rujna 2010. do isplate,

- 78,41 EUR – a teče od 12. listopada 2010. do isplate,

- 65,54 EUR – a teče od 9. studenoga 2010. do isplate,

- 91,13 EUR – a teče od 8. prosinca 2010. do isplate,

- 111,89 EUR – a teče od 9. siječnja 2011. do isplate,

- 99,58 EUR – a teče od 9. veljače 2011. do isplate,

- 98,24 EUR – a teče od 8. ožujka 2011. do isplate,

- 89,79 EUR – a teče od 8. travnja 2011. do isplate,

- 101,92 EUR – a teče od 6. svibnja 2011. do isplate,

- 127,82 EUR – a teče od 8. lipnja 2011. do isplate,

- 117,92 EUR – a teče od 7. srpnja 2011. do isplate,

- 177,88 EUR – a teče od 9. kolovoza 2011. do isplate,

- 179,18 EUR – a teče od 7. rujna 2011. do isplate,

- 128,95 EUR – a teče od 11. listopada 2011. do isplate,

- 122,56 EUR – a teče od 9. studenoga 2011. do isplate,

- 118,22 EUR – a teče od 8. prosinca 2011. do isplate,

- 126,58 EUR – a teče od 8. siječnja 2012, do isplate,

- 134,83 EUR – a teče od 9. veljače 2012. do isplate,

- 134,03 EUR – a teče od 9. ožujka 2012. do isplate,

- 129,74 EUR – a teče od 11. travnja 2012. do isplate,

- 131,08 EUR – a teče od 8. svibnja 2012. do isplate,

- 134,90 EUR – a teče od 7. lipnja 2012. do isplate,

- 130,99 EUR – a teče od 7. srpnja 2012. do isplate,

- 133,00 EUR – a teče od 8. kolovoza 2012. do isplate,

- 128,78 EUR – a teče od 7. rujna 2012. do isplate,

- 125,88 EUR – a teče od 7. listopada 2012. do isplate,

- 130,46 EUR – a teče od 6. studenoga 2012. do isplate,

- 128,14 EUR – a teče od 7. prosinca 2012. do isplate,

- 131,94 EUR – a teče od 6. siječnja 2013. do isplate,

- 124,00 EUR – a teče od 6. veljače 2013. do isplate,

- 127,55 EUR – a teče od 6. ožujka 2013. do isplate,

- 132,82 EUR – a teče od 6. travnja 2013. do isplate,

- 127,81 EUR – a teče od 4. svibnja 2013. do isplate,

- 117,09 EUR – a teče od 6. lipnja 2013. do isplate,

- 118,49 EUR – a teče od 6. srpnja 2013. do isplate,

- 118,99 EUR – a teče od 3. kolovoza 2013. do isplate,

- 122,90 EUR – a teče od 6. rujna 2013. do isplate,

- 128,60 EUR – a teče od 5. listopada 2013. do isplate,

- 126,50 EUR – a teče od 6. studenoga 2013. do isplate,

- 128,93 EUR – a teče od 6. prosinca 2013. do isplate,

- 127,52 EUR – a teče od 4. siječnja 2014. do isplate,

- 107,07 EUR – a teče od 6. veljače 2014. do isplate,

- 108,65 EUR – a teče od 6. ožujka 2014. do isplate,

- 107,28 EUR – a teče od 5. travnja 2014. do isplate,

- 105,63 EUR – a teče od 6. svibnja 2014. do isplate,

- 103,29 EUR -a teče od 6. lipnja 2014. do isplate,

- 106,72 EUR – a teče od 12. srpnja 2014. do isplate,

- 108,09 EUR – a teče od 5. kolovoza 2014. do isplate,

- 110,10 EUR – a teče od 6. rujna 2014. do isplate,

- 111,32 EUR – a teče od 4. listopada 2014. do isplate,

- 113,15 EUR – a teče od 12. studenoga 2014. do isplate,

- 114,44 EUR – a teče od 6. prosinca 2014. do isplate,

- 114,07 EUR – a teče od 6. siječnja 2015. do isplate,

- 115,37 EUR – a teče od 6. veljače 2015. do isplate,

- 115,36 EUR – a teče od 6. ožujka 2015. do isplate,

- 115,37 EUR – a teče od 4. travnja 2015. do isplate,

- 115,37 EUR – a teče od 6. svibnja 2015. do isplate

- 115,37 EUR – a teče od 6. lipnja 2015. do isplate,

- 115,36 EUR – a teče od 4. srpnja 2015. do isplate,

- 115,36 EUR – a teče od 5. kolovoza 2015. do isplate,

- 92,30 EUR – a teče od 5. rujna 2015. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe, te novčani iznos od 6.173,82 EUR – a na ime razlike glavnice, uvećano za manjak prilikom izračuna konverzije, a sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana podnošenja tužbe do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se kao neosnovan prigovor prijeboja tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.484,51 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate.

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju temeljem ništetnih odredbi o načinu promjene i podešavanja kamatne stope u iznosu od 2.994,32 CHF, uvećano za zakonske zatezne kamate.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 5.714,94 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 5.714,94 EUR-a do zatraženog iznosa od 7.027,44 EUR-a, odnosno za iznos od 1.312,50 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je s tuženikom kao kreditorom 21. prosinca 2006. godine sklopio Ugovor o stambenom kreditu u iznosu od 126.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz rok otplate od 360 mjeseci. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,75% godišnje, uz odredbu da se tijekom trajanja ugovora može mijenjati odlukom banke. Kredit je bio vezan uz valutu švicarski franak (CHF).

Tužitelj navodi da mu prije i prilikom sklapanja ugovora nisu bili jasno i razumljivo objašnjeni rizici valutne klauzule u CHF niti način i parametri promjene kamatne stope, kao ni metodologija prema kojoj se ista mijenja. Ističe da o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovarao, već su iste bile unaprijed sastavljene od strane banke. Smatra da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne jer su protivne odredbama Zakona o zaštiti potrošača te pravnim shvaćanjima zauzetima u postupku kolektivne zaštite potrošača.

Zbog rasta tečaja CHF-a i promjena kamatne stope, mjesečne obveze tužitelja znatno su porasle, uslijed čega više nije mogao uredno podmirivati kreditne obveze. Dana 30. rujna 2015. godine provedena je zakonska konverzija kredita u EUR, a potom je tužitelj podigao novi kredit kojim je predmetni kredit zatvoren.

Tužitelj smatra da provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećen te da ima pravo zahtijevati povrat svih preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Poziva se na pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu protiv banaka, kao i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj potrošači imaju pravo na restituciju preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, neovisno o provedenoj konverziji.

Prema izračunu tužitelja, uzimajući u obzir sve uplate do dana konverzije (30. rujna 2015.), preplatio je iznos od 58.643,88 kn na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također navodi da je u postupku konverzije utvrđena razlika u glavnici, slijedom čega potražuje i iznos koji predstavlja razliku između učinka konverzije i učinka ništetnosti valutne klauzule na preostalu glavnicu. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnost spornih ugovornih odredbi te naloži tuženiku isplatu preplaćenih iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, kao i naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik se nadalje očituje o konverziji kredita navodeći kako je ista izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015. Podjedno navodi kako je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos sa tuženikom . Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja obrazlažući kako se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik smatra kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno da je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Ističe kako tužena nije ostvarila niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te itekako trpi tečajni rizik u CHF, da su ugovaranjem valutne klauzule tužitelj i tuženik, dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja, a da razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena budući je navedena odredba ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječnom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik se nadalje očituje o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističući kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, objašnjava metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa te ističe kako je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Također spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Na kraju, tuženik ističe i prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.484,51 kn uvećano za zatezne kamate tekuće na svaki pojedini iznos te predlaže da sud konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika tražbinom tužitelja. Tuženik također predlaže sudu, ukoliko utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu promjene i podešavanja kamatne stope, utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.994,32 CHF sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos. Konačno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. Tuženik je istaknuo i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koji je sud rješenjem poslovni broj P-524/2019-9 od 23. siječnja 2020. odbio, a koje rješenje je povodom žalbe tuženika potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-201/2020-2 od 12. ožujka 2020.

4. Rješenjem posl.broj P-524/2019-37 od 28. siječnja 2021. određen je prekid postupka u ovom predmetu zbog podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz predmeta Rev- 1042/2017 Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koji zahtjev je na dan 30. rujna 2020. godine zaveden na Sudu Europske unije pod brojem C-474/2020. Na navedeno rješenje žalio se tuženik te je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. broj Gž-762/2021-2 od 28. siječnja 2021. odbijena žalba tuženika kao neonovana i potvrđeno navedeno prvostupanjsko rješenje. Postupak je nastavljen rješenjem posl. broj P-524/2019-43 od 20. rujna 2023.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 147.803,52 kn, odnosno 19.616,90 eura, na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 21. prosinca 2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te razlike glavnice.

6. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, tužbeni zahtjev podneskom od 16. rujna 2020. Budući da je u trenutku preciziranja tužbenog zahtjeva službena valuta bila kuna (HRK), tužitelj je podneskom od 13. listopada 2025., a u skladu s podneskom od 16. rujna 2020., postavio tužbeni zahtjev u novoj službenoj valuti EUR – o, na način da od tuženika potražuje na ime preplaćenih iznosa s osnove povećanja kamatne stope i promjene tečaja iznos od 13.935,79 EUR-a, uvećano za zakonske zatezne kamate na pojedine iznose te na ime razlike glavnice nastale prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR iznos od 6.173,82 EUR-a, uvećano za zakonske zatezne kamate od 29. svibnja 2019. kao od dana podnošenja tužbe pa do isplate, dakle ukupno tužitelj potražuje iznos od 20.109,61 eura.

7. Člankom 190. st. 2. ZPP-a propisano kako tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je čl. 191 st. 1. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. U ovom predmetu provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje s ciljem utvrđivanja visine potraživanja tužitelja prema tuženiku, koji dokaz nije mogao biti izveden prije zaključenja prethodnog postupka te tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka iz iste činjenične osnove potražuje drugi novčani iznos, odnosno izvršio je usklađenje svog tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka, stoga je sud prihvatio tako specificirani tužbeni zahtjev.

8. Među strankama nije sporno da su dana 21. prosinca 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103319540, a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita u novčanom iznosu od 126.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj i redovnu kamatu od 4,750 % godišnje, promjenjivu.

9. Nije sporno ni da su stranke 19. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103319540 kojim je izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15).

10. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, prigovor zastare i aktivna legitimacija tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije osobno uplaćivao anuitete kredita. Sporno je ima li tužitelj nakon konverzije pravo na restituciju (povrat) preplaćenih iznosa s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora o kreditu te osnovanost prigovora prijeboja i potraživanja tuženika prema tužitelju iz odgovora na tužbu.

11. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103319540 od 21. prosinca 2006. (list 5-8), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103319540 od 19. siječnja 2016. (list 9-11), Otplatni plan za kredit od 25. travnja 2019. (list 12-15), Pregled prometa po partiji kredita 5114184903 za razdoblje od 1.9.2015. do 7.6.2016. od 18. travnja 2019. (list 16), Pregled prometa po partiji kredita 5103319540 za razdoblje od 22.12.2006. do 30.9.2015. od 18. travnja 2019. (list 17-24), Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 08. siječnja 2008. (list 25), Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu, Obavijest za poslodavca od 08. siječnja 2008. (list 26), Obavijest o povećanju kamatne stope (list 27), Obavijest o promjeni kamatne stope od 01. travnja 2009. (list 28), Obavijest o promjeni kamatne stope od 01. travnja 2009., Obavijest za poslodavca (list 29), Otplatni plan 01. travnja 2009. (list 29-31), Obavijest o promjeni kamatne stope od 12. listopada 2010. (list 32), Otplatni plan od 12. listopada 2010. (list 32-34), Obavijest o promjeni kamatne stope od 03. svibnja 2011. (list 35), Otplatni plan od 03. svibnja 2011. (list 35-37), ), Obavijest o promjeni kamatne stope od 06. listopada 2011. (list 38), Otplatni plan od 06. listopada 2011. (list 38-40), Obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30. prosinca 2013. (list 41), Obavijest o kreditu od 15. siječnja 2014. (list 42), Otplatni plan od 15. siječnja 2014. (list 42-44), Obavijest o Izračunu konverzije kredita uz priloge Izračun konverzije kredita broj 5103319540 na dan 30.9.2015. te Obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 59-66), Članak "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse", Pravo i porezi br. 3/19 (list 79-83, 218-226), Tiskani letci i bošure Erste stambenih kredita (list 107-116, 120-121), Informaciju Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 117-119), e-mail korespondenciju djelatnika tuženika (list 122-123), Pitanja i odgovori za stambene kredite (list 124), Dopis HNB-a Trgovačkom sudu u Zagrebu od 07. lipnja 2013. (list 125-126), Obrazac VR-1 izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (list 126), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. pod naslovom "Neke činjenice o kreditima u švicarskim francima i nekim mogućnostima državne intervencije" (list 127-134), Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvoda banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 135- 138), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015. pod naslovom Odgovor Hrvatske narodne banke na zahtjeve članova Udruge franak za provođenje inspekcijskog nadzora u kreditnim institucijama (list 139-140), Objavu Hrvatske narodne banke kojom ista objavljuje Prosječnu ponderiranu kamatnu stopu uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF od 09. prosinca 2013. (list 143), članak "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli" Pravo i porezi br. 9/18 (list 204-216), Pisani iskaz Danice NA (list 228-229).

12. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 397).

13. Izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević, dipl.ing.agr., koja je u spis dostavila pisani nalaz i mišljenje (list 279-287) te dodatno pisano očitovanje (list 346-347), a vještak je i usmeno saslušan na ročištu 02. travnja 2025. (list 396-397).

14. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a.

15. Specificirani tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

16. Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103319540 od dana 21. prosinca 2006., proizlazi kako su isti zaključili tuženik kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik te FA kao sudužnik i založni dužnik. Navedenim ugovorom tuženik je omogućio tužitelju korištenje kredita u novčanom iznosu od 126.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj i redovnu kamatu od 4,750 % godišnje, promjenjivu. Glavnica kredita u visini od 76.390,00 CHF vraća se u 360 mjesečnih anuiteta, a iznos anuiteta je 398,49 CHF. Ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od 49.610,00 CHF i vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka, a mjesečni iznos kamate na ostatak vrijednosti iznosi 196,37 CHF. Namjena kredita je stambeni kredit za kupnju nekretnine.

17. Iz Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103319540 od 19. siječnja 2016. proizlazi kako se predmetnim aneksom utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora o kreditu u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih ZID ZPK (NN 102/15) od 30. rujna 2015. Mijenja se partija kredita te ista sada glasi 5114184903, no i nadalje se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu. Aneksom je izvršena konverzija kredita iz kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Umjesto ugovorne kamatne stope iz Osnovnog ugovora u CHF, primjenjuje se kamatna stopa koju Banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz Valutu EUR te se raniji otplatni plan zamjenjuje novim.

18. Iz otplatnog plana vidljiv je iznos anuiteta, kamata, datum dospijeća anuiteta i otp. kvota.

19. Iz Pregleda prometa po partiji kredita 5114184903 za razdoblje od 1.9.2015. do 7.6.2016. od 18. travnja 2019. i Pregleda prometa po partiji kredita 5103319540 za razdoblje od 22.12.2006. do 30.9.2015. od 18. travnja 2019. vidljiva je visina anuiteta, dinamika troškova, kretanja kamate i uplata rata kredita.

20. Iz Obavijesti o Izračunu konverzije kredita sa Izračunom konverzije kredita broj 5103319540 te obrasca za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR proizlazi kako je istu tuženik bio obvezan dostaviti tužitelju sukladno odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) na snazi od 30. rujna 2015. i na temelju Ugovora o kreditu broj 5103319540 u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji je sklopljen s tuženikom.

21. Iz pisanog iskaza NA od 27. siječnja 2020., zaposlenice tuženika proizlazi kako je ona u trenutku uvođenja stambenog kredita vezanog za valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD, u travnju 2004. kao djelatnik Službe za upravljanje ciljnim proizvodima, poslala e-mail na cijeli Sektor građanstva, dakle svim djelatnicima koji su u direktnom odnosu s klijentima s detaljnim pojašnjenjima tog proizvoda te načina na koji djelatnici trebaju komunicirati s klijentima. Navedeni e- mail između ostalog je sadržavao naglašene smjernice kojima se djelatnike upućivalo da klijentima trebaju naglasiti važnost valutne klauzule uz koju se kredit odobrava kako bi bili svjesni rizika tj. mogućnosti promjene tečaja. Uz e-mail djelatnicima je dostavljen i grafički prikaz povijesnog kretanja tečaja valuta EUR, USD i CHF i to za razdoblje od posljednjih 6 godina. Svaki klijent mogao se odlučitit za financiranje u bilo kojoj od tri ponuđene valutne klauzule, a djelatnicima banke je eksplicitno bilo naglašeno da klijentima pojasne mogućnost promjene tečaja te da se uvjere da su klijenti svjesni promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja strane valute. Djelatnicima je poslan i dokument s učestalim pitanjima i odgovorima u kojem je također eksplicitno naglašeno što odgovarati klijentima na njihova moguća pitanja. U poslovnicama je također postojao i letak Informacija Pojam "valutna klauzula " i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, u kojem se detaljno objašnjava pojam valutne klauzule i pripadajući rizici . Taj letak morao je stajati na stolu svakog djelatnika i predstavljao je sastavni dio dokumentacije koja se uobičajeno prezentirala klijentima u fazi pregovora oko uvjeta pojedinog kreditnog odnosa. Svi letci bili su dostupni klijentima u poslovnicama, ali i na web stranici Banke. Uobičajeni način rada djelatnika Banke bio je da s klijentom prolaze kroz letke i pojašnjavaju ponudu i uvjete kredita. Banka nije stavljala poseban naglasak niti se na bilo koji način navodilo klijente na financiranje vezivanjem isključivo za jednu valutu, nego je svakom klijentu prezentirano više opcija kreditiranja. Navedeni iskaz ovjeren je po javnom bilježniku Mladenu Matošu, u Zagrebu, pod posl. brojem OV- 1386/2020 dana 10. veljače 2020.

22. Tužitelj HA, saslušan kao stranka u postupku, iskazao je kako je on zajedno sa svojom suprugom odlučio kupiti kuću i za to je morao podići kredit. Otišao je u PBZ, ali oni su mu rekli da ne može podići kredit kod njih jer da nisu supruga i on za to kreditno sposobni. To mu je bilo nevjerojatno jer su oboje bili u radnom odnosu i to u MORH-u. Otišao je u Erste banku i oni su mu ponudili kredit u iznosu od 126.000,00 CHF, što je i prihvatio. Nije mu bilo ponuđeno da digne kredit u drugoj valuti, već isključivo u švicarskim francima. Ugovor je pročitao i ovjerio kod javnog bilježnika, i bez obzira što je javni bilježnik pročitao ugovor nije očekivao da će mu rate kredita toliko rasti. Prva rata iznosila je oko 3.500,00 kn, a na kraju je dosegnula iznos od 6.000,00 kn. Po struci je medicinski tehničar i razumije što znači promjenjiva kamata, dok mu nije baš posve jasna valutna klauzula, ali siguran je da je znao da će mu toliko rasti rata kredita da takav kredit ne bi nikada podigao. Nitko ga ni u banci niti javni bilježnik nije upozorio da bi mogle toliko rasti rate kredita. Nije imao mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Kredit je podigao za kuću u kojoj živi zajedno sa svojom obitelji, koju ne iznajmljuje i u kojoj ne vrši nikakvu djelatnost. Kuća nema niti poslovni prostor.

U banci mu nisu objasnili parametre po kojima će se kamatna stopa mijenjati. Kredit je otplaćen u cijelosti.

23. Iz nalaza i mišljenja vještaka Marijane Matijević, dipl.ing.agr. zaprimljenog kod 03. kolovoza 2020. proizlazi kako u razdoblju od veljače 2007. do rujna 2015. ukupna razlika zbog promijenjene kamatne stope iznosi -173,75 kn, a ukupna pozitivna razlika zbog promjene tečaja iznosi 58.656,32 kn, što ukupno daje iznos od 58.482,57 kn te su u nalazu izvršena prebijanja negativnih razlika.

Na dan 30. rujna 2015. iznos glavnice kredita u EUR po konverziji tuženika je 72.394,49 EUR, što preračunato po srednjem tečaju (7,632078) daje preostali iznos glavnice od 552.520,39 kn. Iznos preostale glavnice po otplatnom planu u CHF je 113.494,01 CHF, što preračunato po početnom srednjem tečaju na dan isplate kredita (4,57600) daje iznos od 519.348,59 kn te je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 33.171,80 kn. Utvrđeni manjak kod konverzije je iznosio 1.748,52 EUR ili 13.344,84 kn i taj se iznos dodaje razlici glavnice te ukupna razlika iznosi 46.516,64 kn.

Na dan 30. rujna 2015. razlika po ratama utvrđena je u iznosu od 58.482,57 kn, dok je razlika glavnice utvrđena u iznosu od 46.516, 64 kn, što zajedno daje iznos od 104.999,21 kn.

24. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a nakon prigovora tuženika vještak je istakao kako su u nalazu i mišljenju prezentirani samo ključni podaci do kojih se dođe na temelju izračuna, a ne svi mogući podaci. Jasno su naznačeni pozitivni i negativni iznosi razlika kako u odnosu na promjenu tečaja tako i zbog promjene kamatne stope te je nejasno na što tu tuženik prigovara. Rješenjem o provođenju vještačenja je navedeno da ”izračun iznosa eventualno neosnovano uvećane glavnice u postupku konverzije, a u odnosu na onu glavnicu kakva bi bila da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu te da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu…”. Srednji tečaj na dan sklapanja ugovora o kreditu 21. prosinca 2006. godine je iznosio 4,576000 koji tečaj je i obračunat u pisanom nalazu i mišljenju te je jedina omaška u nalazu i mišljenju navod da je tečaj 4,576000 ujedno i tečaj na dan isplate kredita.

26. Nakon ponovnih prigovora tuženika vještak je saslušan na ročištu 02. travnja 2025. da je konverzija izvršena u skladu sa zakonskim propisima i da su sve uplate tužitelja obračunate u konverziji.

U očitovanju je već navedeno da je rješenjem suda o provođenju vještačenja navedeno koji tečaj se uzima za obračun i da to nije stvar odluke vještaka. Po pitanju tablice rekapitulacije razlike kod konverzije uzet je početni tečaj, jer je i obračun vršen po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju.

U nalazu je navedeno da su izvršena prebijanja negativnih razlika sa pozitivnim razlikama tečaja i kamate.

29. Na prigovor tuženika vještak je naveo da je konverzija provedena sukladno zakonskim propisima ZIDZPK/15 te su sve uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu konverzije.

30. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP-a.

31. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

32. Sud je prihvatio iskaz saslušanog svjedoka i tužiteljice kao stranke budući su isti iskazivali životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjećaju i o svojem viđenju stvari.

33. Sud je raspravnim rješenjem od 20. lipnja 2020. odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka, djelatnika banke, NA i KA te prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka FA, smatrajući kako saslušanje tih svjedoka na okolnosti kako se predlaže nije relevantno za utvrđenje činjeničnog stanja.

34. Sud prihvaća istinitim nalaz i mišljenje vještaka, kao i dodatno očitovanje, budući su isti dani stručno i argumentirano, vještak je pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te su isti u skladu sa pravilima struke. Vještak je svojim iskazom i dodatnim očitovanjima uspješno otklonio iznesene prigovore tuženika.

35. Sud je dakle prihvatio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja kako je to navedeno u toč. I. izreke presude. Istim su uračunate i tzv. negativne razlike pa je stoga sud odbio kao neosnovan prigovor radi prijeboja tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.484,51 kn zajedno sa zateznim kamatama, sve kako je navedeno u toč. II. izreke presude.

36. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, a budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50%, da bi tužitelj bio u obvezi vratiti tuženiku sve iznose koji su mu obračunati po sniženoj kamatnoj stopi i to od 01.01.2014. kada je kamata fiksirana na stopu od 3,23% pa do otplate kredita. U tom smislu ističe tražbinu prema tužitelju u iznosu od 2.994,32 CHF kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos.

36.1. Sud smatra kako ne postoji pravna osnova za ovakvo potraživanje tuženika. Naime, potraživanje tuženika koje proizlazi iz ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope, proizlazi iz prisilne zakonske norme, dakle zakonske intervencije zakonodavca kojom kamatna stopa doduše jest fiksirana na iznos niži od početno ugovorenog, ali do koje je i došlo upravo zbog nepoštenosti tuženika, što nikako ne može naknadno pasti na teret tužitelja. Nadalje, potrošač plaćanjem po nižoj kamatnoj stopi i nadalje nije stjecatelj, već je to kreditor, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove. U kolektivnom sporu kreditori su pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe, dok to pravo pripada samo potrošačima u čiju korist i za čiji interes je tužba podnesena. Kao što je navdeno, za nepoštenosti navedenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odgovorni su isključivo kreditori, pa isti ne mogu imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja spornih odredbi. Zaključno, obzirom da tužitelj plaćanjem otplatnih obroka kredita nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, pa time niti tražbinu tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, navedena tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz odredbe članka 323. ZOO-a. Osim navedenog odredbom članka 323. stavka 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, da je odgovoran za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a u konkretnom slučaju krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Stoga je sud utvrdio da u tom pogledu ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, kako je to odlučeno u toč. III. izreke presude.

37. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.

38. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

39. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

40. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

41. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne, kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.

42. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

43. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

44. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

45. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

46. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

47. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

48. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Aneksom od 19. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

49. Sud ovdje ukazuje i na presudu Europskog suda u predmetu broj: C452/18 (Iberacija Banco SA od 09.07.2020.) a u kojoj se ističe kako članak 6. Stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba/ tumačiti tako da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača što je na nacionalnom sudu da provjeri – dakle činjenica da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu – konverzija ne znači da su se istim potrošači odrekli sudske zaštite ili prava kojih imaju po prvotno sklopljenom ugovoru o kreditu u CHF.

50. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koja se i tužitelj pozvao. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredaba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

51. Sklapanjem Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu broj 5103319540 od 19. siječnja 2016. tuženik nije tužitelju vratio preplaćene iznose s osnova pravomoćno utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi iz osnovanog Ugovora, već je ponudom istog postupio po odredbama ZID ZPK/15, odnosno odredbama članka 19.b, 19.c, 19.d i 19.e ZID ZPK/15, a što je potvrdio i vještak u svom nalazu i mišljenju.

52. Potpisivanje Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući se ni odredbama ZID ZPK/15, a niti dodatkom izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same jednostrano mijenjale kamatne stope i sa korisnicima kredita nisu pregovarale o valutnoj klauzuli na koju tužitelj nije imao utjecaj. Razlog donošenja ZID ZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bili denominiran u valuti euro.

53. Ujedno, analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu te da nijedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj se sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2016. nije odrekao zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

54. Uslijed navedenog, po ocjeni ovog suda, činjenicom da su stranke sklopile Aneks broj 1. Ugovora o kreditu 19. siječnja 2016. prema odredbama ZID ZPK/15, kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu od 21. prosinca 2006. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice i postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je time tužitelj izgubio pravo na restitucijski zahtjev temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer je intencija donošenja ZID ZPK/15 bila izjednačiti položaj potrošača, odnosno korisnika kredita u CHF sa položajem potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu u eurima.

55. Stoga su neosnovani navodi tuženika kojima on osporava pravo tužitelju na isplatu preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, navodeći da je među strankama koje su prihvatile konverziju nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, to stoga jer tužitelj kao korisnik kredita u CHF se nije mogao u momentu sklapanja Aneksa broj 1. Ugovora o kreditu nagoditi u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, jer mu u tom momentu nisu od strane tuženika date sve informacije o nepoštenim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu da je odluka u kolektivnom sporu uslijedila tek nakon tri godine nakon sklapanja Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu, pa potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom osnovnom Ugovoru da bi se mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/2018 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., pa protivno žalbenim navodima tuženika presuda nije protivna pravnom shvaćanju Suda Europske unije.

56. Ovaj sud prihvaća i pravno shvaćanje iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje proizlazi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

57. Slijedom svega navedenog ovaj sud je stajališta da provođenje konverzije nije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka i utvrdio da konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

58. Također, neosnovano tuženik osporava tužitelju pravo na obeštećenje zbog činjenice da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pozivajući se na stajalište VSRH iz oglednog postupka gdje u slučaju dodatka osnovanom ugovoru se radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, uslijed čega tužitelj po ranijoj pravnoj osnovi (osnovni Ugovor o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu.

59. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom. VSRH u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli".

60. Presudom suda EU C118/17 (slučaj H) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj: Gž-400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

61. Nije osnovan prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije u dijelu u kojem tužitelj nije osobno uplaćivao anuitete kredita budući je nesporno da je upravo tužitelj sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu. Iz pregleda prometa po partiji kredita koja prileži spisu jest vidljivo da je određene uplate anuiteta izvršila i druga osoba, konkretno tužiteljeva supruga FA, međutim vidljivo je i to da je uplata izvršena u ime tužitelja i u korist kreditne partije koja je predmet ovog postupka. Jedino tužitelj ima pravo postaviti obveznopravni zahtjev prema tuženiku, a to pravo proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu pa je samim time i aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe. Ukoliko je netko drugi izvršio kakva plaćanja za tužitelja, to je stvar odnosa tužitelja i te osobe, a ne tuženika, te će se takav njihov odnos rješavati kroz eventualni regres između njih. Nadalje, ako je po stajalištu tuženika uplatu izvršila osoba koja to nije bila ovlaštena učiniti, postavlja se pitanje zbog čega je onda banka (ovdje tuženik), takvu uplatu zadržala i evidentirala anuitet plaćenim upravo po predmetnoj kreditnoj partiji.

62. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13. lipnja 2014. Tužba u ovom predmetu je podnesena 29. svibnja 2019. pa nije protekao rok zastare od pet godina. Donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH broj:Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. prekinuta je zastara u odnosu na valutnu klauzulu uz švicarski franak, pa obzirom da je tužitelj tužbu podnio 29. svibnja 2019. u tom trenutku nije protekao opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a.

64. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik Ugovorom o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5103319540, koji je zaključio sa tužiteljem dana 21. prosinca 2006., povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP). Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP-a. Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

63. Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćene iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, i to na ime preplate zbog promjenjive kamatne stope i primjene valutne klauzule u CHF / povećanja tečaja za valutu CHF u ukupnom iznosu od 13.935,79 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od njihova dospijeća pa do isplate te zbog razlike u glavnici prilikom konverzije iz CHF u EUR u iznosu od 6.173,82 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od podnošenja tužbe 29. svibnja 2019. pa do isplate, sve kako je odlučeno u toč. I. izreke ove presude.

64. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

65. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i 2. ZPP-a i 155. ZPP-a jer je tužitelj u ovoj parnici uspio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom.

66. Pun. tužitelja su kao nužni i opravdani priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), sastava podnesaka od 4. rujna 2019., 7. veljače 2020., 16. rujna 2020. i 13. listopada 2025. za svaki u iznosu od 500,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, sastava podneska od 12. svibnja 2020. u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, troška zastupanja na ročištima dana 02. lipnja 2020., 02. travnja 2025. i 21. siječnja 2026. svako u iznosu od 500,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, sve uvećano za pripadajući PDV na navedene iznose, sukladno Tbr. 46 Tarife i troška predujma za vještačenje u iznosu od 464,94 eura, odnosno u sveukupnom iznosu od 5.714,94 eura, kako je to navedeno u toč. IV. izreke presude.

66.1. Sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak sastava podneska od 12. svibnja 2020. u punom iznosu jer mu je priznat cjelokupno zatraženi trošak za četiri obrazložena podneska stoga se na ostale obrazložene podneske primjenjuje odredba Tbr. 8. toč. 3. Tarife. Nadalje, tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 06. listopada 2020. budući isti nije bio nužan za tijek postupka i u kojem se pretežno ponavljaju već ranije istaknuti navodi. Tužitelju nije priznat ni trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 250,00 eura + PDV, budući isti još nije nastao, a ako tužitelj na isto pristupi, sud će o tom trošku odlučiti posebnim rješenjem, sve kako je navedeno u toč. V. izreke presude.

67. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak postupka budući isti nije uspio u parnici.

68. Omjer uspjeha tužitelja u parnici ocijenjen je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a vodeći računa i o tome da je u cijelosti uspio s dokazivanjem u pogledu osnove zahtjeva, sve sukladno čl. 154 st. 2 ZPP.

69. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

70. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 26. veljače 2026.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.

Naredba:

I Presuda nepravomoćna

II. DNA -punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

U Čazmi, 26. veljače 2026.