Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

Poslovni broj: Us I-2803/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužitelja RG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Marija Perkov, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Višeg službeničkog suda, OIB: 52634238587, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, zbog povrede službene dužnosti i prestanka državne službe, 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Višeg službeničkog suda, klasa: UP/II-114-02/25-01/34, ur.broj: 514-31/02-25-03 od 29. rujna 2025.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za nadoknadu troškova ovog spora.

III. Odbija se tužiteljev prijedlog da tužba u ovom upravnom sporu ima odgodni učinak.

Obrazloženje

1. Osporavanim drugostupanjskim rješenjem tuženika, klasa: UP/II-114-02/25-01/34, ur.broj: 514-31/02-25-03 od 29. rujna 2025. odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Službeničkog suda, klasa: UP/I-114-02/24-01/109, ur.broj: 514-

30/02-25-06 od 20. svibnja 2025.

2. Rješenjem tijela prvog stupnja izrečena je kazna prestanka državne službe zbog teške povrede službene dužnosti tužitelju koji je kao diplomirani inženjer rudarstva zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova te raspoređen na radno mjesto nadzornika za unutarnje poslove u Upravi za materijalno-financijske poslove, Službi za provedbu postupaka nabave i ugovaranje, Odjelu za provedbu postupaka nabave i ugovaranje opreme.

3. Pobijajući zakonitost osporavanog rješenja tužitelj u tužbi navodi da je prvostupanjski Sud potpuno zanemario činjenicu da prema hrvatskom zakonodavstvu posjedovanje opojnih sredstava za osobnu upotrebu predstavlja prekršaj, a ne kazneno djelo, što je od presudne važnosti za pravilnu pravnu kvalifikaciju ponašanja tužitelja. Navodi da se prekršaj dogodio izvan radnog vremena tužitelja, u njegovo slobodno vrijeme te da nikako nije bio povezan s obavljanjem službenih dužnosti. Posjedovanje droge dogodilo se u potpunoj privatnosti, bez ikakvog publiciteta, te nitko od građana, kolega ili nadređenih nije ni znao za taj događaj sve dok policija nije provela pretragu. Osim toga, radilo se o jednokratnom incidentu koji se nikada prije nije dogodio i koji se više neće ponoviti. Tužitelj nikada prije nije kažnjavan, ni prekršajno ni kazneno, niti mu je ikada izrečena bilo kakva disciplinska mjera. Prvostupanjski Sud nije uzeo u obzir suvremeno shvaćanje problema ovisnosti i konzumiranja psihoaktivnih tvari. Moderni pristup ovoj problematici naglašava da se radi prvenstveno o zdravstvenom, a ne o sigurnosnom problemu te su brojne europske zemlje dekriminalizirale posjedovanje malih količina droge za osobnu uporabu upravo zato što su prepoznale da kriminalizacija nije učinkovit način borbe protiv ovisnosti. Nadalje, tužitelj smatra da je kazna prestanka državne službe očigledno nerazmjerna težini počinjenog djela te da prvostupanjski Sud uopće nije razmatrao alternativne mogućnosti kažnjavanja budući da zakon predviđa čitav niz disciplinskih mjera, od opomene preko novčane kazne do premještaja na niže radno mjesto.

4. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i obveže tuženika na nadoknadu troškova ovog upravnog spora. Ujedno predlaže da tužba u ovom sporu ima odgodni učinak.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod obrazloženja osporavanog rješenja. Naglašava kako ni prekršajna niti kaznena odgovornost ne isključuju odgovornost za povredu službene dužnosti. Smatra kako se u konkretnom slučaju jedino kaznom prestanka državne službe može postići svrha kažnjavanja. Predlaže Sudu da odbije tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova spora te prijedlog za odgodnim učinkom tužbe.

6. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. U sporu je održana rasprava 19. veljače 2026. uz nazočnost zamjenika opunomoćenice tužitelja HG, odvjetničkog vježbenika u Miroslava Šarića, odvjetnika u Splitu.

8. Rasprava je, sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a, održana bez nazočnosti tuženika, koji, iako uredno pozvan, raspravi nije pristupio.

9. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa predmeta i u sve isprave priložene spisu.

10. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je protiv tužitelja proveden postupak zbog teške povrede službene dužnosti u kojem je utvrđeno da je tužitelj 5. travnja 2024., oko 23:10, za vrijeme dok se nalazio na bolovanju zatečen u prostoru starog putničkog terminala zračne luke „Franjo Tuđman“, kao sudionik techno partya te je od strane policijskih službenika Službe kriminaliteta droga Policijske uprave zagrebačke zatečen u posjedu tri bijela papirnata paketića, pojedinačnih težina T1-0,40 grama, T2= 0,30 grama i T3-0,35 grama, sa sadržajem droge MDMA, koje ponašanje je suprotno pravilima ponašanja državnog službenika. Zbog navedenog je utvrđeno da je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 112. stavka 1. točke 15. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj 155/23., 85/24.), opisanu kao ponašanje suprotno Etičkom kodeksu državnih službenika, koje nanosi štetu ugledu službe, te mu je na temelju članka 124. stavka 2. točke c. Zakona o državnim službenicima izrečena kazna prestanka državne službe.

12. Tužitelj drži da posjedovanjem droge, a kako je to navedeno u opisu djela u izreci prvostupanjskog rješenja, nije došlo do teške povrede službene dužnosti. Smatra da je trebalo primijeniti blažu disciplinsku mjeru, a s obzirom na to da se radi o iznimci u njegovu dosadašnjem ponašanju te o prvom prijestupu koji nikako nije bio povezan s obavljanjem službenih dužnosti.

13. Međutim, tužitelj je zatečen u posjedu droge na javnom mjestu i to kao sudionik techno partya u vrijeme kada je bio odsutan s posla zbog privremene nesposobnosti za rad. Pritom treba imati u vidu da je tužitelj državni službenik Ministarstva unutarnjih poslova te se opravdano očekuje da se u svako doba, dakle i u vrijeme kada je izvan službe, usteže od zlouporabe opojnih droga budući da je zadaća policije da štiteći društvene vrijednosti poduzima radnje u cilju sprječavanja i sankcioniranja zlouporabe opojnih droga. Stoga je ispravan zaključak da je tužitelj svojim ponašanjem teško naštetio ugledu službe. Pritom pravilno tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja ukazuje na to kako se upravo kroz ponašanje službenika u javnosti stvara i čuva povjerenje građana u službu. Blažom kaznom u konkretnom slučaju ne bi bila ispunjena svrha i smisao disciplinske odgovornosti državnog službenika.

14. Prema navedenom, a kako tužitelj navodima koje iznosi u tužbi nije doveo u sumnju odlučne činjenice utvrđene u provedenom postupku, Sud nalazi da osporavanim rješenjem u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na njegovu štetu, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani i nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u I. točki izreke.

15. Budući da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužitelj nije niti djelomično uspio u ovom sporu, nisu ispunjeni uvjeti u smislu odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a da se tuženika obveže na to da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.

16. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano. Stavkom 2. propisano je da Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

17. Tužitelj je u tužbi predložio Sudu da odluči da tužba u ovom upravnom sporu ima odgodni učinak. Razlog za odgodnim učinkom tužbe tužitelj nalazi u nastanku štete koja bi se teško mogla popraviti jer bi ostankom bez zaposlenja ostao bez osnovnih prihoda za podmirenje svih životnih i materijalnih potreba. Ukazuje na to da je narušenog zdravstvenog stanja s brojnim dijagnozama, zbog kojih je privremeno radno nesposoban, a osim plaće državnog službenika nema drugih prihoda te nije vlasnik automobila niti nekretnina i živi kao podstanar. Međutim, navedene tvrdnju tužitelj ničim nije dokazao, a izvjesnost nastanka teško popravljive štete je nužna pretpostavka da bi Sud mogao odlučiti da tužba u upravnom sporu ima odgodni učinak. S obzirom na navedeno, Sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o odgodnom učinku tužbe u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbi članka 42. stavaka 2. i 4. ZUS-a, riješiti kao u III. točki izreke

U Splitu 26. veljače 2026.

Sudac

Jakša Marušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude u I. točki izreke, kao i protiv rješenja u II. i III. točki izreke, dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA: - tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku

- u spis.