Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-132/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, a na prijedlog sudskog savjetnika Emanuela Melnjaka, u parničnom predmetu tužitelja TM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Maji Tkalčec, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja uz punomoćnicu i punomoćnice tuženika, 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb da tužitelju TM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 1.757,26 EUR (tisućusedamstopedesetsedam eura i dvadesetšest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 704,82 EUR od 29. svibnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 1.052,44 EUR od 18. ožujka 2011. pa do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje po članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb da tužitelju TM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.724,54 EUR (tisućusedamstodvadesetčetiri eura i pedesetčetiri centa) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 26. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija se u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 30. travnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika, radi povrata stečenog bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredbi o plaćanju naknade za odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika VOLKSBANK d.d. 17. svibnja 2007. god. sklopio Ugovor o kreditu broj 312079 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Pravni sljednik društva VOLKSBANK d.d., Nova hrvatska banka d.d. pripojen je društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. temeljem Ugovora o pripajanju od 1. ožujka 2023. Ugovorom o kreditu prednik tuženika je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 50.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po kupovnom tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Rok vraćanja kredita iznosio je 240 mjeseci i to na način da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, uz promjenjivu kamatnu stopu. Prilikom isplate kredita tužitelj je predniku tuženika sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu kojim su propisane naknade za obradu kredita, platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 5.310,47 kn (704,82 EUR). Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit u ožujku 2011. god. (umjesto u svibnju 2027. god.) te je tom prilikom predniku tuženika sukladno čl. 9. 19. Ugovora o kreditu kojim je propisano da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s prednikom tuženika sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika, platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 7.929,59 kn (1.052,44 EUR). Navedene iznose je prednik tuženika stekao bez valjane pravne osnove. Odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita protivna je prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te protivna prisilnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. O navedenoj odredbi tužitelj s prednikom tuženika nije pojedinačno pregovarao te tužitelju nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi prednika tuženika koji se podmiruju iz te usluge. Stoga je predmetna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. st. 1. ZZP/07). Osim što je protivna citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 kao lex specialis, odredba je protivna osnovnim načelima obveznog prava, ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Također ističe kako je i odredba čl. 9. 19. Ugovora o kreditu ništetna, te ukazuje na odredbu čl. 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje u tekstu ZOO)), sukladno kojoj korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te joj je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, kao i odredbu čl. 25. st. 1. i 3. ZOO-a prema kojoj dužnik novčane obveze može istu ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveza ima samo ako je na to ovlašten ugovorom. Zaključno navodi kako je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti zbog gubitka kamata potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17), te da se o ništetnosti predmetnih ugovornih obveza već izjasnila najviša sudbena instanca u Republici Hrvatskoj u pojedinačno navedenim presudama koje tužitelj navodi u tužbi. Slijedom navedenog predlaže usvoji tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navodi da ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. ZZP/03-a). Već samim pregledom Ugovora o kreditu moguće je zaključiti kako su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive. Navedene odredbe jasno su koncipirane te unesene u Ugovor o kreditu na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, kako su u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama čl. 84. ZZP/03-a ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz čl. 81. ZZP/03-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP/03-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti iz čl. 81. ZZP/03-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njoj postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka. Osporava i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata ukazujući na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 5. ožujka 2004. te smatra ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe. Kao dokaz svojim navodima predlaže saslušanje tužitelja, ugovor o kreditu i prilaže Opće uvjete poslovanja te pravna mišljenja dr. sc. T i dr. sc. E.

3. Tužitelj se podneskom od 15. srpnja 2025. očitovao na odgovor na tužbu u kojem prije svega smatra kako je istaknuti prigovor zastare tuženika neosnovan pri čemu ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. Navodi kako je sklapanju ugovora s prednikom tuženika pristupio kao prosječan potrošač bez znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, slijedom čega ocjenjuje bespredmetnim tvrdnje tuženika da su ugovorne odredbe o naknadama jasno određene. Ističe kako su odredbe čl. 5. i čl. 9. 19. Ugovora o kreditu bile dio tipskog ugovora, unaprijed definirane od strane prednika tuženika i da na nju nije imao nikakvog utjecaja obzirom se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te nisu objašnjeni razlozi naplate naknade. Ukazuje na praksu suda EU u presudi C-224/19 i C-259/19 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima odnosno ugovorima o hipotekarnom zajmu te iznosi svoje shvaćanje prakse na koju je tuženik ukazao u svojem odgovoru na tužbu. Navodi kako nije sporno da su naknade, kao i njezine visine, bile uočljive, međutim ističe kako iz tako naznačene naknade ne proizlaze razlozi koji bi opravdali njezino plaćanje te da je tužitelj morao dobiti odgovarajuće informacije o stvarnim troškovima koji bi opravdali plaćanje naknade. Također navodi kako su predmetne odredbe samo neke od većeg broja nepoštenih ugovornih odredbi čiji je sadržaj prednik tuženika nametnuo tužitelju, te da u konkretnom slučaju dolazi do primjene odredbe čl. 81. ZZP/03-a, a sve budući da se o konkretnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica pročitana je dokumentacija u spisu i to ugovor o kreditu broj 312079 na listovima 7 do 16 spisa, povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika na listovima 17 do 76 spisa, otplatna tablica za izračun efektivne kamatne stope za kredit od 17. svibnja 2007. na listovima 77 do 82 spisa, informativni otplatni plan po kreditu od 10. svibnja 2019 na listu 83 spisa, potvrda tuženika od 22. ožujka 2011. o obavijesti da je kredit u cijelosti otplaćen na listu 84 spisa, prometna kartica po kreditu broj 312079 na listu 85 do 89 spisa, pravna mišljenja – T i E na listovima 118 do 158 spisa, opće uvjete za poslovanje s građanima na listovima 159 do 162 spisa, sudska praksa na listovima 163 do 195 spisa, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Slađane Srnec od 8. studenog 2025. na listovima 205 do 221 spisa, dopis Zagrebačke banke od 21. studenog 2025. na listu 228 spisa te je saslušan i tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

5. Napominje se da dokumentacija, dostavljena sudska praksa i dokazi koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva za odobrenje kredita koji je platio sukladno odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu te naplaćeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita koji je platio sukladno čl. 9. 19. Ugovora o kreditu.

8. Tuženik ne osporava činjenicu da je njegov prednik kao kreditor, sa tužiteljem, kao korisnikom kredita, dana 17. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 312079 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim ugovorom je stavio istome na raspolaganje iznos od 50.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tuženik ne osporava ni činjenicu da je čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da tuženik ima pravo na naknadu za obradu kredita, kao ni da je čl. 9. 19. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz uvjete dogovorene s tuženikom sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika.

9. Sporno je jesu li odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kao i odredba čl. 9. 19. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz uvjete dogovorene s prednikom tuženika sukladno Odluci o kamatama i naknadama prednika tuženika ništetne, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te pitanje je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporan je i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

10. Najprije treba naglasiti kako tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita kao i odredbe čl. 9. 19. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz uvjete dogovorene s prednikom tuženika sukladno Odluci o kamatama i naknadama prednika tuženika.

11. Na ništetnost se naime pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se (čl. 327. i 328. ZOO- a), ali ne nužno u formi tužbenog zahtjeva, već i samo pozivajući se na ništetnost, a sud će i po službenoj dužnosti razmatrati valjanost neke odredbe ugovora kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva – u ovom slučaju kondemnatornog zahtjeva za vraćanje onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik primio.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03-a a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom st. 4. istog članka propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Ista odredba sadržana je i u čl. 96. ZZP/07-a koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obaveza tužitelja po Ugovoru o kreditu.

14. Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Odredbom čl. 85. ZZP/03, odnosno čl. 100. ZZP/07 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi čl. 86. ZZP/03, odnosno čl. 101. ZZP/07 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

16. Nadalje, odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 i odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisane su posljedice ništetnosti i to tako da je propisano da u je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, da je svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora proizlazi i iz odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a prema kojoj kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Konačno, odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.

18. Odredbom čl. 3. ZOO-a je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom čl. 4. ZOO-a propisano kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

19. Prema odredbi čl. 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom čl. 8. ZOO- a propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

20. Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO-a propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu mora obavijestiti banku, a stavkom 3. navedenog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

21. Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio je na prethodno pitanje koje glasi:֦ 3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba Ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri".

22. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

23. Potrošač se smatra slabijom ugovornom stranom jer ugovor sklapa izvan okvira svoje profesionalne djelatnosti te se nalazi u podređenom položaju u odnosu na trgovca, koji položaj proizlazi iz njegove neinformiranosti i nemogućnosti pregovaranja o unaprijed sastavljenim ugovornim uvjetima na čiji sadržaj ne može utjecati. Taj podređeni položaj postoji neovisno o znanju, iskustvu ili zanimanju potrošača, budući da prema praksi Europskog suda ni potrošači koji su pravnici ili ekonomski stručnjaci nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima, primjerice bankarskih kredita, pa svi u odnosu na banku dijele isti položaj. Također, za primjenu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi 93/13 nije odlučna svrha sklapanja ugovora, bilo da je riječ o kupnji automobila, stambene nekretnine ili nekretnine za odmor. Dok god fizička osoba sklapa ugovor s trgovcem izvan svoje poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, pri čemu ni gospodarska svrha ugovora ni njegova financijska vrijednost nisu relevantne.

24. Iz Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je odredbom čl. 5. Ugovor o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti temeljem Ugovora o kreditu sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: - 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koje se odnosi na refinanciranje, - 3,00%(slovima: triposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koje se odnosi na adaptaciju kuće. Nadalje, odredbom čl. 9.19. Ugovora o kreditu određeno je da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.

25. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Slađane Srnec od 8. studenog 2025. proizlazi da je tužitelj s osnova jednokratne naknade za obradu kredita isplatio 29. svibnja 2007. iznos 5.310,57 kn, odnosno 704,82 EUR i s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita 28. ožujka 2011. iznos od 7.929,59 HRK, odnosno 1.052,44 EUR.

26. Nalazu i mišljenju vještaka stranke nisu prigovarale, a prihvaća ga i ovaj sud jer je stručan, objektivan, sačinjen na podlozi dokumentacije, koja je priložena spisu i nije baš ničim opovrgnut.

27. Tužitelj je u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 22. siječnja 2026. naveo da je predmetni kredit sklopio 2007. godine radi uređenja kuće i rješavanja stambenog pitanja, da ga je zbog rasta rate prijevremeno otplatio 2011. godine te da je dio sredstava iskorišten za zatvaranje ranijeg stambenog kredita u Zagrebačkoj banci. Istaknuo je da je po struci rukovatelj viličara, da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt niti trgovačko društvo te da nije imao mogućnost pregovaranja o ugovornim odredbama, već mu je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Naveo je da nije bio obaviješten o ulaznoj naknadi niti mu je objašnjeno što ona obuhvaća, u kojem iznosu i po kojem tečaju se plaća, već je tek naknadno saznao da je ista naplaćena, kao i da prilikom prijevremene otplate nije znao da mora platiti dodatnu naknadu. Također je izjavio da je banka odredila javnog bilježnika i osiguravajuće društvo. U odnosu na raniji kredit u Zagrebačkoj banci naveo je da formalni nositelj kredita nije bio on, već njegov šogor EM, zbog njegove kreditne nesposobnosti, ali da je on osobno otplaćivao rate te da je kredit iskorišten za isplatu suvlasnice obiteljske nekretnine u kojoj danas živi. Dodao je da prilikom čitanja ugovora nije uočio da ulazna naknada iznosi 1% i 3% od iznosa kredita te da mu je plaćanje tih naknada predstavljalo posebnu otegotnu okolnost, iako se ne sjeća točnog trenutka kada su plaćene.

28. Iskaz tužitelja sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim, obzirom je tužitelj iskazivao neposredno uvjerljivo, sigurno i životno logično, te da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a izneseno ne proturječi ostaloj dokumentaciji u spisu.

29. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio potrošački tipski, unaprijed formuliran ugovor o kreditu od strane tuženika radi izgradnje obiteljske kuće i djelomično za refinanciranje ranijeg stambenog kredita u Zagrebačkoj banci, da se o pojedinim odredbama ugovora, uključujući i odredbama o ulaznoj i izlaznoj naknadi, nije moglo pregovarati niti utjecati na sam sadržaj te da prednik tuženika nije obavijestio tužitelja, kao potrošača, što ulazna naknada obuhvaća, u kojem se iznosu plaća niti po kojem će se tečaju i na koji dan obračunavati, a niti mu je posebno objašnjena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

30. Budući da iz iskaza tužitelja, ali i iz samog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio, odnosno sastavio prednik tuženik, tj. da se radi o tipskom ugovoru, očito je da se o njegovim odredbama, uključujući odredbe općih akata banke te njihovim izmjenama i dopunama, nije pojedinačno pregovaralo niti je postojala stvarna mogućnost takvog pregovaranja.

31. Na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita te o visini tih naknada. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao.

32. Pri zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz njih stranke su dužne postupati u skladu s načelom savjesnosti i poštenja propisanim čl. 4. ZOO-a, dok su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova obvezne polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja iz čl. 7. ZOO-a.

33. U odnosu na ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), tužitelj je u biti bio suočen s izborom da prihvati navedenu odredbu kao sastavni dio unaprijed sastavljenog ugovora ili da odustane od sklapanja ugovora i time ostane bez potrebnih novčanih sredstava. Premda je visina naknade bila odrediva, tužitelju prije sklapanja ugovora nije pojašnjena njezina svrha niti struktura troškova koje bi trebala pokrivati. Takvim postupanjem povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja, koje obvezuje ugovorne strane na međusobno obzirno postupanje i uvažavanje legitimnih interesa druge strane, u skladu sa smislom i svrhom obveznog odnosa. Naime, predmetna naknada dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se radi o iznosu koji je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, ali tužitelju nije stvarno isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog kredita. Iako u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala izričita zakonska zabrana ugovaranja takve naknade, prednik tuženika, koji je predmetnu odredbu jednostrano formulirao i o njoj nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, nije dokazao opravdanost njezine visine određene u postotku od iznosa kredita. Činjenica da je naknada za obradu kredita određena u postotku od iznosa odobrenog kredita, a ne u fiksnom iznosu, odnosno da korisnici s višim iznosom kredita plaćaju i višu naknadu, upućuje na zaključak da njome nisu obuhvaćeni stvarni i konkretni troškovi obrade zahtjeva, budući da administrativni troškovi nisu u ovisnosti o visini kredita. Takvim ugovaranjem tužitelju je nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza, čime je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, stvorena znatna neravnoteža na štetu potrošača, osobito imajući u vidu da je odobravanje kredita dio redovnog poslovanja banke, čija se naknada već ostvaruje kroz kamatu.

34. Slijedom toga, sud zaključuje da je odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nepoštena u smislu čl. 81. ZZP/03, koja je stoga ništetna sukladno čl. 87. ZZP/03. Iako je formulirana jasno i uočljivo, ona je bila unaprijed pripremljena od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao potrošača na njezin sadržaj. Takva odredba, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neovisno o visini same naknade. Dodatno, tužitelju nije bilo na odgovarajući način pojašnjeno koji se konkretni, objektivno nastali troškovi pokrivaju predmetnom naknadom, odnosno kakav je odnos između njezina iznosa i pruženih usluga.

35. Valja napomenuti da je isti pravni stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. ZZP/03.

36. Glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) sud je utvrdio da je formulacija sadržana u odredbi čl. 9. 19. Ugovora o kreditu, prethodno sastavljena od prednika tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, što i sam tužitelj potvrđuje u svom iskazu. Spornom ugovornom odredbom nije navedeno na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, a tuženik osim općenitog pozivanja na svoju Odluku ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita. Osim toga, odredba čl. 9. 19. Ugovora o kreditu je neodređena i neodrediva te je podložna jednostranim promjenama tuženika, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

37. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

38. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama povodom restitucijskih zahtjeva potrošača s osnove nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

39. Zajedničkom presudom Ustavnog suda od 13. srpnja 2023. br. U-III-3231/22 i dr. presuđeno je da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

40. Kako tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

41. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 5. i čl. 9. 19. predmetnog Ugovora o kreditu platio tuženiku naknade u visini kako je to ranije navedeno, to je on kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, Navedene ugovorne odredbe očito su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja. Slijedom toga, iste se imaju smatrati nepoštenima sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetnima u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

42. Kako su ništetne odredbe i to čl. 5. i čl. 9. 19. Ugovora o kreditu, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama koje je stekao bez osnove. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 704,82 EUR, a koja je naplaćena 29. svibnja 2007. kao i na isplatu naknade za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 1.052,44 EUR koja je naplaćena 28. ožujka 2011. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. I. izreke presude.

43. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužitelja koju je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva (shvaćanje od 30. siječnja 2020.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako ništetnost ovdje spornih ugovornih odredbi koje se odnose na naknadu za obradu kredita te na naknadu za prijevremenu otplatu kredita još nije ni utvrđena, već je o ništetnosti spornih ugovornih odredbi sud u ovom slučaju odlučivao kao o prethodnom pitanju te odlučio da su te sporne ugovorne odredbe ništetne, čime je ništetnost tih ugovornih odredbi ustanovljena tek ovom presudom, to zastara povrata iznosa isplaćenih po tim osnovama nije ni počela teći, a niti je ista nastupila. Slijedom navedenog, sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim u cijelosti.

44. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetnih naknada te sukladno čl. 1115. ZOO-a tužitelj osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana plaćanja istih. Naime banka je stekla određenu korist na temelju ništetnih ugovornih odredbi koje je sama inicirala u tipski ugovor, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao protivne strane da utječe na njezin sadržaj, zbog čega sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je istog obvezao na plaćanje zateznih kamata, i to od dana kada su nesporno naplaćene predmetne naknade od tužitelja.

45. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO-a stopa zateznih kamata do 31. prosinca 2007. određuje po članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

46. Obzirom da je dakle tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, osnovan je i zahtjev s osnova nastalih troškova postupka. Naime, odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. U ovom je sporu tužitelj uspio u cijelosti kako u pogledu zatraženog glavničnog iznosa, tako i sporednog potraživanja u vidu zateznih kamata, pa je stoga tuženik dužan tužitelju u cijelosti naknaditi troškove postupka.

47. Kao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/25; dalje u tekstu: Tarifa), sastava podneska od 15. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu 1. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 21. listopada 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife), sastava podneska od 19. studenog 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 27. studenog 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife) i zastupanja na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 22. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), kao i PDV na ukupno priznate troškove postupka u iznosu od 275,00 EUR (Tbr. 46. Tarife). Osim navedenog, tužitelju je priznat i trošak predujma financijsko-knjigovodstvenog vještaćenja u iznosu od 350,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 33,18 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 66,36 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23).

48. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati ukupni troškovi ovog postupka u iznosu od 1.724,54 EUR, koje joj je tuženik, obzirom je u cijelosti izgubio spor, dužan naknaditi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o zateznim kamatama na iznos parničnog troška odlučuje sud na zahtjev stranka.

49. S obzirom na to da tuženik u ovoj parnici nije uspio u cijelosti, njegov zahtjev za naknadu parničnog troška je odbijen.

50. Temeljem citiranih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Čakovcu, 26. veljače 2026.

Sutkinja:

Valentina Varga Gombar

Sudski savjetnik:

Emanuel Melnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika