REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-530/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužiteljice KN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 15, protiv tužene ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, nakon glavne i javne rasprave zaključene 23. siječnja 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice odvjetničkog vježbenika GN, tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tužene odvjetničkog vježbenika FN, s danom objave 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102871185 od 27. veljače 2006. sklopljenog između tužiteljice KN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tužene ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, a koja:

- u čl. 10. glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500 % (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''

II. Nalaže se tuženoj ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a da isplati tužiteljici KN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 496,71 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počevši od 3. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a da isplati tužiteljici KN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 934,78 EUR.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu zateznih kamata na iznos uglavničenih zateznih kamata od 934,78

EUR od 3. lipnja 2025. do isplate.

V. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 EUR sa zateznom kamatom od 26. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. ožujka 2025. podnio tužbu u kojoj u bitnome navodi kako je T 27. veljače 2006. sklopio s tuženom Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102871185, a kojim je prednik tužene tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 160.579,59 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Ističe, kako je odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora tužena obvezala tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočila strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tužena tereti tužiteljicu, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. ulazna naknada). Nadalje, navodi kako sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bila upoznata, niti je o njoj mogla pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogla usporediti visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sama odvagnuti koja jo je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tužena je tužiteljici odobrila jedan iznos kredita, a faktički joj je isplatila drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju prilikom isplate kredita za iznos od 3.742,47 kn (496,71 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno joj nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tužena naplatila iz kreditiranog iznosa, ista je obračunavala i tužiteljici zaračunavala kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatila drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovala je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužiteljice. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., kao i u predmetima poslovni broj Revd-1974/2023-2 od 14. lipnja 2023. i Revd-1601/2024-2 od 30. travnja 2024.

2. U odgovoru na tužbu tužena je najprije prigovorila naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR, dok tužiteljica tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 496,71 EUR, slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje naknade troškova parničnog postupka. Ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Osporava osnovu tužbenog zahtjeva, dok visinu ne osporava. Ukazuje na to da je tužiteljica dužna dokazati svoje status potrošača. Ističe, prigovor zastare utuženog potraživanja.. Navodi, kako je ugovorna odredba za koju tužiteljica želi da se utvrdi ništetnom jasna, razumljiva i lako uočljiva. Predlaže odbiti kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev.

3. Podneskom od 3. lipnja 2025. tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da je uglavničila zatezne kamate da na ime uglavničenih zateznih kamata zahtjeva isplatu iznosa od 934,78 EUR sa daljnjim zateznim kamatama od 3. lipnja 2025. pa do isplate.

4. Na pripremnom ročištu 14. listopada 2025. tužena se usprotivila preinaci tužbe iz tužiteljevog podneska od 3. lipnja 2025.

5. Ovaj sud odbio je na istom ročištu prigovor tužene ocijenivši kako tužiteljica podneskom od 3. lipnja 2025. nije izvršila preinaku tužbe. Naime, odredbom čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) propisano je kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. U predmetnom slučaju tužiteljica nije niti promijenila istovjetnost zahtjeva, niti je povećala postojeći zahtjev niti je istaknula drugi zahtjev uz postojeći. Naime, tužiteljica je samo matematički izrazila koliko točno zahtjeva na ime do tada neisplaćenih zateznih kamata i to tako što je uglavničila iznos zateznih kamata.

6. Posljedično, neosnovan je i prigovor tužene u odnosu na vrijednost predmeta spora, budući da tužiteljica podneskom od 3. lipnja 2025. zahtjeva isplatu ukupnog iznosa od 1.431,49 EUR i upravo taj iznos predstavlja vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5102871185 od 27. veljače 2006. (str. 6 – 12 spisa), pregled prometa po predmetnom kreditu za razdoblje od 27. ožujka 2006. do 30. rujna 2015. (str. 14 – 21 spisa), sudsku praksu (str. 42 – 73 spisa), Izvadak iz Odluke tužene o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 74 – 79 spisa), sudsku praksu (str. 80 – 84 spisa), izvatke iz pravne literature (str. 85 – 133 spisa), sudsku praksu (str. 134 – 136 spisa), Informacije – pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja s valutnom klauzulom (str. 137 spisa), dokumentacija tužene (str. 139 – 153 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice KN (str. 166 spisa).

8. Nije izveden dokaz saslušanjem svjedokinje LN, bivše djelatnice tužene, budući da je tužena na ročištu za glavnu raspravu 23. siječnja 2026. odustala od tog dokaznog prijedloga. Nije izveden niti dokaz financijskim vještačenjem, budući da je tužena na ročištu za glavnu raspravu 23. siječnja 2026. Učinila nespornim da je tužiteljici doista i naplaćena tzv. ulazna naknada i to upravo u utuženoj visini.

9. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan, osim u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu procesnih kamata na uglavničene zatezne kamate.

10. Između stranaka nije sporno postojanje Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102871185 od 27. veljače 2006., a koji je tužiteljici kao korisnici kredita odobren namjenski kredit radi kupnje nekretnine u iznosu od 160.579,59 CHF.

11. Najprije je sporno pitanje zastare dijela tužbenog zahtjeva za isplatu. Ovaj sud ocjenjuje kako je istaknuti prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Naime, u predmetnom slučaju dio zahtjeva za isplatu vezan je uz dio zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena tzv. ulazna naknada, a kojom se tužiteljica obvezala platiti tuženoj naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,500 % na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna. Pri takvom stanju stvari, ovaj sud ocjenjuje, kako u predmetnom slučaju zastara nije niti mogla početi teći, već ista može početi teći tek kada bi se pravomoćno utvrdilo da je ugovorna odredba ništetna, budući da se zahtjev za isplatu temelji na ništetnosti pojedine ugovorne odredbe. Dakle, istaknuti prigovor zastare tužene je u cijelosti neosnovan.

12. Iz Ugovora o kreditu od 27. veljače 2006. (str. 6 - 12 spisa) razvidno je da su tužiteljica kao korisnica kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o namjenskom kreditu kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u iznosu od 160.579,59 CHF, sa rokom otplate od 300 mjeseci i kamatnom stopom od 4,250 % te da se u čl. 10. Ugovora o kreditu tužiteljica kao korisnica kredita obvezala tuženoj kao kreditoru platiti sve naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita

13. Tužena je u odgovoru na tužbu učinila nespornom visinu tužbenog zahtjeva, dok je na ročištu za glavnu raspravu 23. siječnja 2026. učinila nespornom i visinu naplaćene naknade, dakle, učinila je neospornim da je tzv. ulazna naknada u iznosu od 496,71 EUR doista i naplaćena tužiteljici.

14. Na ročištu za glavnu raspravu 23. siječnja 2026. izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice KN. Tužiteljica je u bitnome iskazala da se sjeća da je bio muški djelatnik banke kada sje sklapala predmetni ugovor o kreditu. Išla je sa direktorom firme u kojoj je bila zaposlena, a sve se radilo u Vukovarskoj ulici u Zagrebu. Praksa je bila da direktor ide kada netko od zaposlenika diže veći kredit budući da je firma bila klijent tužene. Djelatnik banke ju je nagovarao da podigne kredit u švicarskim francima, a i rečeno joj je da ne može dobiti kredit u drugoj valuti. Radilo se o stambenom kreditu za nabavu stana. Nije joj ništa posebno objašnjeno glede naknade koju treba platiti za obradu kredita. Za tu naknadu umanjen joj je iznos kredita koji joj je isplaćen. Dan joj je gotov tekst ugovora koji je potpisala, a nije pročitala baš svaku odredbu ugovora. Nije se moglo pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama niti su zajedno prošli sve ugovorne odredbe. Nije joj ništa rečeno zašto joj se naplaćuje naknada za obradu kredita. Na poseban upit zamjenika punomoćnika tužene je li tražila ponudu za kredit i u nekoj drugoj banci, tužiteljica je odgovorila da nije jer je firma u kojoj je radila bila klijent tužene pa je pretpostavila da će tamo dobiti najbolje uvijete. U to vrijeme nije se baš radilo na način da se traži više ponuda, to je bilo vrijeme u kojem se samo gledalo da se dobije kredit. Na poseban upit zamjenika punomoćnika tužene je li joj poznato zašto je njoj naplaćena naknada od 0,5% vrijednosti kredita, dok je uobičajena naknada bila 1%, tužiteljica je odgovorila vjerojatno iz razloga što je firma u kojoj je radila bila veći klijent tužene pa joj je zato dana takva ponuda. Stan je još uvijek u njenom vlasništvu. Stan nije nikada davala u najam ili zakup niti ga je unijela u imovinu trgovačkog društva. Na poseban upit zamjenika punomoćnika tužene je li ikada bila nositeljica obrta ili član trgovačkog društva, tužiteljica je odgovorila da nije.

15. Ovaj sud ocjenjuje kao vjerodostojan i životno logičan iskaz tužiteljice KN te iz istog proizlazi kako je ona predmetni kredit podigla u svojstvu potrošača, budući da se radi o stambenom kreditu za kupnju stana, a taj stan nikada nije iznajmljivala, niti ga je unijela i imovinu trgovačkog društva, niti je tužiteljica bila nositeljica obrta ili član trgovačkog društva.

16. Nadalje, ovaj sud na temelju iskaza tužiteljice ocjenjuje kako se u vezi osporene odredbe Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi nije moglo posebno pregovarati, tim više što je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja tzv. ulazne naknade bila sastavni dio tipskog ugovora koje su banke sklapale sa potrošačima.

17. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03; dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je kako se ugovorna odredba po kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

19. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018; dalje: ZOO), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

20. Tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je banka nezakonito i nepošteno primjenjivala i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a na koji način je dovela tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a tužena sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a tijekom postupka niti nije dokazala, odnosno nije dokazala da je imala bilo kakve troškove za obradu zahtjeva za kredit, kao niti na što se naplaćeni troškovi uopće odnose.

21. Pravno shvaćanje je ovog suda da su odredbe o ulaznoj naknadi prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), te su stoga ove odredbe neodređene ili neodredive, te posljedično ništetne sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a.

22. Slijedom navedenog sud je predmetnu ugovornu odredbu čl. 10, koja glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,500 % (nula cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.", utvrdio ništetnom (točka I. izreke presude).

23. Posljedično, po pravnom shvaćanju ovoga suda tužena je dužna vratiti tužiteljici sve što je stekla temeljem ništetne ugovorne odredbe i to sukladno pravilima obveznog prava o stjecanju bez osnove.

24. S obzirom na to da nije niti sporno da je tužena naplatila tužiteljici po predmetnom Ugovoru o kreditu tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 496,71 EUR dužna je tužiteljici istu vratiti i to sa zateznim kamatama od dana specifikacije tužbenog zahtjeva, odnosno od 3. lipnja 2025. pa do isplate, budući da je uglavničila nenaplaćene zatezne kamate sukladno odredbi čl. 31. st. 2. ZOO-a (točka II. izreke presude).

25. U odnosu na zahtjev za isplatu uglavničenih zateznih kamata u iznosu od 934,78 EUR, najprije treba istaknuti kako je tužena na ročištu za glavnu raspravu 23. siječnja 2026. učinila nespornim visinu i tog dijela tužbenog zahtjeva.

26. Posljedično, tužiteljica svakako ima pravo i na isplatu uglavničenih zateznih kamata u iznosu od 934,78 EUR, budući da je dopušteno na takav način specificirati tužbeni zahtjev, a osnovan je njezin glavni zahtjev pa joj pripada pravo i na uglavničene zatezne kamate (točka III. izreke presude).

27. Međutim, tužena je prigovorila kako tužiteljica nema pravo na procesne kamate na uglavničene zatezne kamate i pozvala se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede tog pitanja.

28. Tužiteljica smatra kako ima pravo na procesne kamate na uglavničene zatezne kamate i to od dana kada je specificirala tužbeni zahtjev i poziva se također na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

29. Ovaj sud ocjenjuje kako tužena osnovano prigovara da tužiteljica nema pravo na procesne kamate na uglavničene zatezne kamate. Naime, tužiteljica je izvršila obračun zateznih kamata u apsolutnom iznosu i to na dan 3. lipnja 2025. i od tada osnovano potražuje zatezne kamate na iznos glavnog duga. Međutim, ista onda ne može potraživati i procesne kamate na uglavničene zatezne kamate. Ovakvo pravno shvaćanje sukladno je odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-187/1999 od 22. svibnja 2003., a koje pravno shvaćanje glasi: "Zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali do dana tužbe na njih ne teku procesne kamate, jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje."

30. Posljedično, ovaj sud ocijenio je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva, kojim tužiteljica potražuje procesne kamate na iznos uglavničenih kamata i to od specifikacije tužbenog zahtjeva 3. lipnja 2025. pa do isplate (točka IV. izreke presude).

31. S obzirom na to da tužiteljica nije uspjela samo sa razmjerno neznatnim dijelom svog tužbenog zahtjeva ima pravo sukladno odredi čl. 154. st. 5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a na naknadu troškova parničnog postupka. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23; dalje: Tarifa) trebalo je priznati tužiteljici zatraženi trošak sastava tužbe od 11. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 200,00 EUR, sastava obrazloženog podnesak od 3. lipnja 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na ročištu 14. listopada 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR, zastupanja na ročištu 23. siječnja 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 EUR i pristupa na ročište za objavu presude 26. veljače 2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. OT-a), dakle ukupno 900,00 EUR, uvećano za PDV 25%, dakle ukupno 1.125,00 EUR, uvećano za plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR, dakle sveukupno 1.204,64 EUR. Sve uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke, pa do isplate u skladu sa čl. 151.st.3. ZPP-a (točka V. izreke presude).

U Sesvetama 26. veljače 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužiteljici po odvjetniku Goranu Devrnji uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 EUR

- tuženoj po odvjetniku Damiru Metelku