REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI PREKRŠAJNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 8
Poslovni broj: Pp-16069/2025-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski prekršajni sud u Zagrebu, po sutkinji Sanji Eter, uz sudjelovanje Jasminke Češković kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv I okrivljene pravne osobe KAUFLAND HRVATSKA k.d. i II okrivljene odgovorne osobe SZJ, zbog prekršaja iz odredbe čl. 149. st. 1. t. 49. i st 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 19/22. i 59/23.), u povodu optužnog prijedloga Državnog inspektorata, Područnog ureda Zagreb, Službe tržišne inspekcije, Klasa: 336-02/25-01/8027, Urbroj: 443-02-05-01-25-10 od 7. studenoga 2025., nakon javne glavne rasprave zaključene 18. veljače 2026., javno je objavio presudu 23. veljače 2026. i
p r e s u d i o j e
I) Na temelju čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona ("Narodne novine", broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.)
I okrivljena pravna osoba: KAUFLAND HRVATSKA k.d., zastupana po ovlaštenom predstavniku SZ, sa sjedištem u [adresa], s predmetom poslovanja: trgovina robom široke potrošnje, MBS: [matični broj subjekta], OIB [osobni identifikacijski broj], tvrtka posluje pozitivno, sa 3.600 zaposlenih, prekršajno osuđivana
II okrivljena odgovorna osoba: SZJ, kći KZ i KZJ, rođena **.**.1986. u [adresa], državljanka RH, OIB [osobni identifikacijski broj], udana, dvoje djece, pismena, VSS, zaposlena, po zanimanju rukovoditeljica sektora marketinga, mjesečna primanjima poslovna tajna, s prebivalištem u [adresa], prekršajno osuđivana, protiv nje se ne vodi prekršajni postupak za ista djela prekršaja
oslobađaju se optužbe
da bi:
u razdoblju od 10. srpnja do 16. srpnja 2025. u svojem poslovanju koristili nepoštenu odnosno zavaravajuću poslovnu praksu zabranjenu odredbama čl. 33., 34. i 36. st. 1., 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 19/22. i 59/23.) na način da su postupili protivno pravilima profesionalne pažnje te pritom koristili i zavaravajuće propuštanje tako da su prilikom provođenja marketinške kampanje koja je usmjerena na potrošače koji su u pokretu odnosno u vozilima postavili u gradu Zagrebu plakate s promidžbenom porukom dimenzija 504 cm x 238 cm i to na više reklamnih panoa koji se nalaze na javnim površinama uz prometnice kojima se koriste vozila bez mogućnosti zaustavljanja između ostalog u Ulici kneza Branimira i Ljubljanskoj aveniji Jankomir na kojim plakatima su u pozadini fotografije različitih proizvoda dok je veći dio plakata prekriven pisanim tekstom na stranom odnosno hindskom i drugim indijskim jezicima, a prijevod istog teksta na hrvatskom jeziku "Dom je bliže nego što misliš, poznati okusi i povoljne cijene" je otisnut na dnu plakata u jednom retku i to fontom slova koji je višestruko manji od teksta na navedenim stranim jezicima koji je za potencijalne prosječne potrošače ujedno vozača ili suvozača u vozilu nečitljiv, a sama obavijest koju su dali okrivljeni u svojstvu trgovca na navedenim stranim jezicima koja je u fokusu potrošača za prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva iako je u odredbama čl. 11. st. 3., 4. i 5. Zakona o hrvatskom jeziku ("Narodne novine", broj 14/24.) propisano da je hrvatski standardni jezik sredstvo obavješćivanja javnosti i potrošača o proizvodima i uslugama na tržištu u Hrvatskoj te se javne obavijesti i promidžbene poruke u govorenom, pisanom (tiskanom ili rukopisnom) ili elektroničkom obliku donose na hrvatskom jeziku dok se višejezične javne obavijesti i promidžbene poruke oblikuju prvo na hrvatskom jeziku, a zatim na drugim jezicima uključujući i lokalne nazive te su postupajući na navedeni način okrivljeni propustili dati potrošaču pruženu obavijest na jasan i nedvosmislen način odnosno na jeziku koji prosječni potrošač u Hrvatskoj razumije kako bi mogao odlučiti da li će djelovati ili se suzdržati od djelovanja čime ga navode ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio (odluka o kupnji je u skladu s odredbama čl. 4. st. 14. Zakona o zaštiti potrošača svaka odluka koju donosi potrošač, a koja se odnosi na to hoće li, kako i pod kojim uvjetima kupovati, hoće li cijenu platiti u cijelosti ili u obrocima, hoće li proizvod zadržati ili njime dalje raspolagati, hoće li se koristiti pravima koja ima na temelju ugovora bez obzira na to je li potrošač odlučio djelovati ili suzdržati se od djelovanja)
dakle, da bi u svom poslovanju postupili protivno pravilima profesionalne pažnje te pritom koristili zavaravajuće propuštanje odnosno koristili se nepoštenom poslovnom praksom,
pa da bi time počinili prekršaj iz čl. 149. st. 1. t. 49. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
II) Na temelju odredbe čl. 140. st. 2. Prekršajnog zakona troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.
Obrazloženje
1. Državni inspektorat, Područni ured Zagreb, Služba tržišne inspekcije, podnijela je optužni prijedlog protiv I i II okrivljenika zbog djela prekršaja činjenično i pravno opisanog u izreci ove presude zbog djela prekršaja činjenično i pravno opisanog u izreci ove presude te je provedena glavna rasprava.
2. I okrivljena pravna osoba zastupana po opunomoćeniku SZ i II okrivljena odgovorna osoba branili su se pisanim putem i u zajedničkoj pisanoj obrani od 12. siječnja 2026. suglasno su naveli da je u suštini, okrivljenicima stavljeno na teret korištenje nepoštene poslovne prakse u vidu tzv. zavaravajućeg propuštanja pobliže definiranog odredbama čl. 36. Zakona o zaštiti potrošača jer su prilikom oglašavanja, odnosno prilikom javnog isticanja promidžbenih poruka u periodu od 10. do 16. srpnja 2025., na digitalnim ekranima i na plakatima većeg formata, komunicirali generalne promidžbene poruke na stranim jezicima. Ovlašteni tužitelj drži da su ovime utjecali na ekonomsko ponašanje potrošača navodeći ih da donesu odluku o kupnji koju oni inače ne bi donijeli. Okrivljenici se ne smatraju odgovornim za počinjenje prekršaja koji im je stavljen na teret. Prije svega, ukazuju kako djelo koje im je stavljeno na teret nije prekršaj. Niti iz samog izričaja obavijesti ovlaštenog tužitelja, niti iz cjelokupnih utvrđenja iz prethodnog inspekcijskog postupka, nije jasno na koji su način okrivljenici utjecali na ekonomsko ponašanje prosječnih potrošača, odnosno koje su im to konkretne informacije važne za donošenje odluke o kupnji propustili priopćiti. Odredba čl. 36. Zakona o zaštiti potrošača precizno regulira obilježja zavaravajućeg propuštanja, a ista se u samoj suštini svode na izostanak važnih obavijesti (o konkretnom proizvodu) uslijed kojih bi prosječni potrošač mogao donijeti odluku o kupnji (tog konkretnog proizvoda). Kupnju o kojoj je ovdje riječ kupac ne bi izvršio u slučaju transparentnog priopćenja takve važne obavijesti. Dakle, radi se o konkretnoj informaciji, koja se odnosi na konkretan proizvodi koja je kao takva odlučna za donošenje pojedinačne odluke o njegovoj kupnji. Prilikom spornog oglašavanja okrivljenici nisu niti pozivali na kupnju nekog konkretnog proizvoda (u smislu da bi istaknuli njegova kvalitativna obilježja, cijenu ili nešto treće) već se radilo o generalnom oglašavanju trgovačkog društva prvookrivljenika sa vizualnim prikazima proizvoda iz njegovog redovnog asortimana. Radi se o prehrambenim proizvodima koji se uobičajeno koriste u azijskoj kuhinji. Vizualne je prikaze nesporno pratilo i višejezično komuniciranje, na jeziku i pismu koje se kao službeni koriste u pojedinim azijskim zemljama. Radi izbjegavanja svake nejasnoće, okrivljenici spremno ukazuju kako se radilo o reklamnoj kampanji primarno usmjerenoj na državljane azijskih zemalja, koji regulirano borave i rade u Republici Hrvatskoj. Međutim, ovakva poslovna praksa nije i nikako ne može biti nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača te ju ne obilježavaju nikakva zavaravajuća propuštanja. Dakle, u predmetnoj se situaciji čak nije ni radilo o pozivanju na kupnju konkretnih proizvoda, već o generalnom i slikovitom prikazu širine asortimana prvookrivljenika. Isti broji okvirno 19 000 proizvoda široke potrošnje, a prikazani su sasvim uobičajeni prehrambeni proizvodi (riža, rezanci, različite vrste umaka i sl.). Uz vizualne prikaze proizvoda objavljene su i sporne višejezične poruke, opet vrlo generalne naravi i zapravo usmjerene na reputaciju prvookrivljenika (tzv. slogani). Iz ovoga ostaje posve nejasno na koji su način (i točno kome?) uskraćene bitne informacije o konkretnim proizvodima, a koje bi inače utjecale na ekonomsko ponašanje (opet kojih?) potrošača. Okrivljenici nisu "skrivali" ni cijenu ni svojstva ni količinu ni porijeklo ni informacije koje bi bile relevantne za konzumaciju hrane (alergeni, intoleranti i sl.), upravo iz razloga što nisu niti oglašavali prodaju konkretnih proizvoda. Sve obvezne informacije uredno se ističu na prodajnom mjestu, odnosno pakiranjima svih proizvoda, a sukladno odredbama čl. 6. i čl. 7. Zakona o zaštiti potrošača, kao i sve druge primjenjive regulative. Sve informacije bitne za donošenje odluke o kupnji zainteresiranim su kupcima pružene nedvosmisleno i jasno na prodajnim mjestima prvookrivljenika. Takva kupnja, ako bi se potrošači na nju odlučili, bila bi utemeljena na potpunoj obavijesti, kako u smislu navedenih posebnih propisa, tako i u smislu u kojem taj pojam prihvaća i odredba čl. 36. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Ni jedan prosječan potrošač, niti jedna grupa potrošača ili dio takve grupe nije na ovaj način mogla biti (niti teoretski) dovedena u zabludu oko donošenja odluke o kupnji. Ponašanje se okrivljenika u ovoj situaciji ne može podvesti pod odredbu čl. 36. Zakona o zaštiti potrošača, niti pod bilo koju drugu odredbu istog propisa, a kojom je regulirana nepoštena poslovna praksa trgovaca (čl. 34. do čl. 40. Zakona o zaštiti potrošača). Maksimalno pojednostavljeno, konkretnim se oglašavanjem trgovca nikoga nije pokušalo (niti se uopće moglo) navesti da donese odluku o kupnji koju on inače ne bi donio. Okrivljenici smatraju da je izvan svake razumne dvojbe zaključak da činjenični opis njihova postupanja ne sadrži dovoljno konkretiziranu radnju koja se može podvesti pod bitno obilježje zavaravajućeg propuštanja (a u širem smislu, ni bilo kojeg drugog oblika nepoštene poslovne prakse). Čak i da je verbalna komunikacija bila najuočljivija moguće istaknuta na hrvatskom jeziku to ni dalje ne bi utjecalo na ekonomsko ponašanje govornika hrvatskog. Govornici hrvatskog jezika poznaju trgovačko društvo prvookrivljenika te razumiju gdje, kada i kako mogu kupiti prehrambene proizvode koji se koriste u primjeni jela međunarodne/egzotične kuhinje. Nije izostala niti jedna informacija koja bi ih ponukala na kupnju koju inače oni ne bi ostvarili. Komunikacija je primarno usmjerena novoj skupini potrošača (također generalno, nedvosmisleno i jasno), a što samo po sebi nipošto nije zabranjeno. Nisu pritom odlučna citiranja odredbi Zakona o hrvatskom jeziku ("Narodne novine", broj 14/24.), budući da taj akt ne predviđa kažnjavanje gospodarskih subjekata, niti uopće sadrži prekršajne odredbe. Pitanje koje je povod ovog prekršajnog postupka u naravi je političko, a ne pravno. Međutim, okrivljenici se nipošto ne žele upuštati u političku argumentaciju već će se u svojoj obrani zadržati isključivo na pravnim argumentima. Sa pravne je strane mogućnost oglašavanja na stranim jezicima najbliže regulirana odredbama Zakona o elektroničkim medijima ("Narodne novine", broj 111/21. i 114/22.), koji pak izrijekom dopušta odstupanje od primjene standardnog hrvatskog jezika u audiovizualnim komunikacijama, i to kod objave uslužnih informacija za potrebe stranih gostiju. Svakako, a poštujući načelo zakonitosti iz odredbi čl. 2. PZ-a, okrivljenici ne mogu biti kažnjeni zbog utvrđenog postupanja, a budući da za takvo postupanje ni u jednom pozitivnom propisu nije propisana niti jedna vrsta ili mjera prekršajnopravne sankcije. Imajući u vidu sve izneseno, okrivljenici zajednički zaključno predlažu donošenje presude kojom se od optužbe oslobađaju, a s obzirom da za djelo za koje se optužuju u pozitivnom pravu Republike Hrvatske nije propisana prekršajna odgovornost.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao dokaze koji prileže sudskom spisu i to e-mail pošiljatelja ĆZ od 23. srpnja 2025. (list 9 spisa), zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 23. srpnja 2025. osim dijela koji se nalazi na listu 15 spisa 2. odlomka koji se odnosi na izjavu ĆZ (list 11-23 spisa), zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru od 22. srpnja 2025. (list 24-29 spisa) i e-mail Tržišne inspekcije od 22. srpnja 2025. i 21. srpnja 2025. (list 30-37 spisa) iz kojih u bitnome proizlazi da je inspekcijski nadzor pokrenut temeljem predstavke u kojoj podnositelj ukazuje na povrede zakonskih odredbi od strane trgovačkog društva Kaufland Hrvatska k.d. jer prilikom oglašavanja svojih proizvoda putem plakata u većem dijelu koristi hindski jezik dok je na plakatima službeni jezik RH vizualno neprimjetan radi čega je tužitelj obavio inspekcijski nadzor te sastavio zapisnik o nadzoru u kojem se nalaze i fotografije spornih plakata. Pregledan je izvadak iz sudskog registra za I okrivljenu pravnu osobu (list 46-51 spisa) i izvadak iz prekršajne evidencije za I i II okrivljenika (list 39-45 spisa).
4. I i II okrivljenicima se optužnim prijedlogom u bitnome stavlja na teret da su postupili protivno odredbama čl. 33., čl. 34., čl. 36. st. 1., 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača kažnjivo po čl. 149. st. 1. t. 49. i st. 2. cit. Zakona odnosno da su u svom poslovanju postupili protivno pravilima profesionalne pažnje te pritom koristili zavaravajuće propuštanje odnosno koristili se nepoštenom poslovnom praksom na način da su uz prometnice kojima se koriste vozila bez mogućnosti zaustavljanja postavili reklamne panoe na kojima su u pozadini fotografije različitih proizvoda koje su prekrivene stranim jezicima (azijskim) i u fokusu su potrošača dok je prijevod tog teksta na hrvatskom jeziku ( "Dom je bliže nego što misliš, poznati okusi i povoljne cijene") napisan u dnu panoa manjim fontom slova čime je potrošačima i slabije vidljiv pa da su na taj način prosječnom potrošaču propustili pružiti obavijest na jasan i nedvosmislen način tj. na hrvatskom jeziku kako bi mogao odlučiti da li će djelovati ili ne čime su prosječnog potrošača naveli ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.
5. Odredba čl. 33. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da je nepoštena poslovna praksa zabranjena. Odredba čl. 34. istog Zakona propisuje da je poslovna praksa nepoštena, ako je - suprotna zahtjevima profesionalne pažnje i u smislu određenog proizvoda, bitno utječe ili je vjerojatno da će bitno utjecati na ekonomsko ponašanje prosječnog potrošača kojemu je takva praksa namijenjena ili do kojega ona dopire odnosno prosječnog člana određene skupine potrošača na koju je ta praksa usmjerena, a prema stavku 4. cit. članka, nepoštenom poslovnom praksom posebno se smatra zavaravajuća poslovna praksa i agresivna poslovna praksa. Odredba čl. 36. st. 1. propisuje da se poslovna praksa smatra zavaravajućom ako u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja, kao i ograničenja konkretnog sredstva komunikacije, ne sadrži važne obavijesti koje su, ovisno o kontekstu, potrebne prosječnom potrošaču kako bi mogao donijeti odluku o kupnji utemeljenu na potpunoj obavijesti i time ga navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio. Stavak 2 istog članka propisuje da uzimajući u obzir okolnosti iz stavka 1. ovoga članka, zavaravajućim se propuštanjem smatra: 1. ako trgovac skriva obavijesti iz stavka 1. ovoga članka ili ako su pružene obavijesti nejasne, nerazumljive, dvosmislene ili nepravodobne te 2. ako trgovac ne navede poslovnu svrhu poslovne prakse, a ona nije razvidna iz konteksta, a u oba slučaja, takva praksa, prosječnog potrošača navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio dok st. 3. istog članka propisuje da kada trgovac pri prenošenju poslovne prakse koristi konkretno sredstvo komunikacije koje je ograničeno vremenom ili prostorom, prilikom ocjene je li određena važna obavijest izostavljena vodit će se računa o tim ograničenjima, kao i o ostalim mjerama koje je trgovac poduzeo kako bi se te obavijesti dostavile potrošaču na neki drugi način.
6. Sud smatra da ponašanje I i II okrivljenika na način kako je to opisano u optužnom prijedlogu nije podvedivo pod gore citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje zabranjuju nepoštenu poslovnu praksu i korištenje zavaravajućeg propuštanja.
7. Prije svega odredba čl. 32. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da se odredbe ove glave Zakona (IV glava Nepoštena poslovna praksa) primjenjuju na nepoštenu poslovnu praksu trgovca u odnosu prema potrošaču, a koju trgovac koristi prije, u vrijeme i nakon sklapanja pravnog posla u vezi s određenim proizvodom. Razvidno je da okrivljenici na spornim plakatima postavljenim uz prometnice nisu oglašavali određen i konkretan proizvod (ili više njih) kojeg imaju u svojem asortimanu niti su pozivali na kupnju nekog konkretnog određenog proizvoda već su generalno i slikovito prikazivali širinu proizvoda koje imaju u svojem asortimanu ističući da u svojim prodavaonicama nude na prodaju proizvode koji se koriste u azijskoj kuhinji. Na taj način obraćali su se prvenstveno određenoj skupini potrošača i to državljanima azijskih zemalja. Konkretna komunikacija koju su koristili te prilike ne može se podvesti pod nepoštenu poslovnu praksu te nema obilježja zavaravajućih propuštanja jer nisu iznosili važne obavijesti o nekom konkretnom određenom proizvodu na način da su navodili cijenu određenog proizvoda, količinu, porijeklo tog proizvoda ili informacije relevantne za konzumaciju hrane, a koje su potrebne prosječnom potrošaču kako bi mogao odlučiti da li će djelovati ili se suzdržati od djelovanja i navesti ga ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji određenog proizvoda koju inače ne bi donio. Iz spornih plakata vidljivo je da okrivljenicima nije bila namjera reklamiranje određenog proizvoda iz njihovog asortimana i pozivanje potrošača na kupnju tog proizvoda već samo obavijest određenoj skupini potrošača da u svojim prodavaonicama prodaju hranu koja se koristi u azijskim zemljama. Nadalje, sud posebno ističe kako je zakonski opis odnosno pravno kvalificiranje prekršaja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu djela pod biće odgovarajućeg prekršaja i pri tome sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene u činjeničnom opisu prekršaja jer u protivnom, u nedostatku nekog od konstitutivnih elemenata bića prekršaja u činjeničnom opisu, opisano djelo nije prekršaj. Iz postavljenog činjeničnog opisa terećenog prekršaja ne proizlaze odlučne činjenice podvedive pod pravnu kvalifikaciju djela jer iz spornih plakata ne proizlazi niti na koji način niti kome su uskraćene bitne informacije o konkretnim proizvodima niti da su obavijesti o određenom proizvodu dane na nejasan i nerazumljiv način, a što bi utjecalo na ekonomsko ponašanje potrošača na način da ga navede ili je vjerojatno da će ga navesti na odluku o kupnji koju inače ne bi donio. Isto tako u odredbi čl. 37. Zakona o zaštiti potrošača u 27. točaka taksativno su navedeni svi postupci koji se smatraju zavaravajućom poslovnom praksom, a ponašanje I i II okrivljenika kako im se to stavlja na teret ne može se podvesti niti pod jedan zavaravajući postupak naveden u čl. 37. citiranog Zakona.
8. Tužitelj se u optužbi pozvao i na Zakon o hrvatskom jeziku (Narodne novine br. 14/2024) kojim je u čl. 11. st. 3, 4 i 5 propisano da je hrvatski standardni jezik sredstvo obavješćivanja javnosti i potrošača o proizvodima i uslugama na tržištu u Hrvatskoj, da se javne obavijesti i promidžbene poruke u govorenom, pisanom (tiskanom ili rukopisnom) ili elektroničkom obliku donose se na hrvatskom jeziku i da se višejezične javne obavijesti i promidžbene poruke, uključujući sadržaje prometnih i turističkih znakova, oblikuju prvo na hrvatskom jeziku, a zatim na drugim jezicima, uključujući i lokalne nazive. Međutim, u konkretnom slučaju okrivljenici, a kako je gore navedeno, na spornim plakatima potrošače nisu obavještavali o nekom određenom proizvodu ili usluzi, a niti su iznosili javne obavijesti, a niti promidžbene poruke određenog proizvoda tako da navedene odredbe cit. Zakona u konkretnom slučaju nisu relevantne.
9. Slijedom svega navedenog djelo prekršaja kako se to I i II okrivljenicima stavlja na teret ne može se podvesti pod kažnjivu odredbu čl. 149. st. 1. i 2. t. 49. u vezi čl. 36. st. 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača kao nepoštena poslovna praksa i zavaravajuće propuštanje pa je valjalo temeljem čl. 182. t. 1. Prekršajnog zakona I i II okrivljenike osloboditi optužbe jer opisano djelo kako se to okrivljenicima stavlja na teret po propisu nije prekršaj radi čega sud obranu I i II okrivljenika te pregledane dokaze nije posebno cijenio i uzeo u razmatranje.
10.Kako su okrivljenici oslobođeni od optužbe, to je u smislu citiranih zakonskih odredbi odlučeno da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.
U Zagrebu 23. veljače 2026.
Zapisničarka
Sutkinja
Jasminka Češković
Sanja Eter
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi pismeno u dva istovjetna primjerka, putem ovog suda, bez naplate takse, na adresu: Općinski prekršajni sud u Zagrebu, Zagreb, Avenija Dubrovnik 8, pozivom na gornji broj, a o istoj odlučuje nadležni sud.
Dostavna naredba:
1. I okrivljenik KAUFLAND HRVATSKA k.d., [adresa]
2. II okrivljenica SZJ, [adresa]
3. tužitelj Državni inspektorat, Područni ured Zagreb, Služba tržišne inspekcije
4. spis
