REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
Poslovni broj: P–68/2024-20
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, protiv tuženika ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku u Bjelovaru, radi stjecanja bez osnove, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. veljače 2026. godine u prisutnosti zamjenika Općinske državne odvjetnice u Zadru Frane Grbić i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, te nakon objave dana 26. veljače 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužiteljice Republike Hrvatske prema tuženiku ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 25.711,85 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2017.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023.g. a od 01.01.2024.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.
II. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tužiteljici Republici Hrvatskoj, u iznosu od 10.628,38 Eur-a
-80.079,54 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koja teče:- 2.844,39 kn od 15.07.2007.,- 2.458,71 kn od 15.08.2007.,- 2.844,39 kn od 15.10.2007.,- 2.458,71 kn od 15.11.2007.,- 2.844,39 kn od 15.12.2007.,- 1.398,09 kn od 15.01.2008.,-3.030,24 kn od 15.02.2008.,- 3.441,12 kn od 15.03.2008.,-3.954,72 kn od 15.04.2008., -2.876,16 kn od 15.05.2008.,- 2.245,53 kn od 15.06.2008.,- 7.586,25 kn od 15.07.2008.,- 6.615,21 kn od 15.08.2008.,- 1.456,56 kn od 15.09.2008.,-3.398,64 kn od 15.11.2008., - 6.008,31 kn od 15.12.2008.,- 971,04 kn od 15.01.2009.,- 7.562,88 kn od 15.02.2009.,- 840,32 kn od 15.03.2009.,- 5.365,12 kn od 15.04.2009.,- 3.109,98 kn od 15.05.2009., - 1.280,58 kn od 15.06.2009.,-1.280,58 kn od 15.07.2009.,- 3.719,78 kn od 15.08.2009.,- 304,90 kn od 15.09.2009,.- 182,94 kn od 15.10.2009. do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto dosuđenim iznosima razlike plaće.
III. Prebijaju se utvrđene tražbine tužitelja i tuženika te se tužbeni zahtjev tužitelja usvaja u iznosu od 15.083,47 Eur-a, koji se tuženiku nalaže platiti tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.veljače 2017.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023.g. a od 01.01.2024.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 10.628,38 Eur-a sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.
V. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.082,50 Eur-a u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi podnesenoj dana 26. rujna 2018. godine navodi da je temeljem presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-747/11 od 29. ožujka 2013. godine, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1141/2013 od 7. svibnja 2013. godine, isplatila tuženiku putem Financijske agencije, iznos od 285.370,28 kn. Presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 747/11 od 29. ožujka 2013. godine i presuda Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1141/2013 od 7. svibnja 2013. godine, su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-857/13 od 3. siječnja 2017. godine. Donošenjem predmetne revizijske odluke, otpala je osnova na temelju koje je izvršena isplata iznosa navedenog pod točkom I. ove tužbe, te je tuženik neosnovano stekao predmetni iznos. Tužiteljica se obratila tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora, sukladno članku 186.a. Zakona o parničnom postupku, međutim, tuženik istom nije udovoljio. Kako je osnova na temelju koje je tužiteljica tuženiku izvršila predmetnu isplatu otpala, tužiteljica predlaže Naslovnom sudu, a na temelju čl. 1111. do 1117. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) da nakon provedene rasprave donese presudu.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu od 07. ožujka 2023. godine navodi da vezano za predmetno potraživanje tužitelja tuženik ističe, a što zna i tužitelj, da je u međuvremenu ishodio novu pravomoćnu sudsku odluku u predmetu Općinskog suda u Zadru Pr-14/17-51 od 13.03.2019.g. prema kojoj mu je tužitelj dužan isplatiti u tom postupku presuđeni iznos. U konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu cjelokupnog bruto iznosa koji je naplaćen po ranijoj pravomoćnoj presudi iako tuženik sav taj novac nije primio niti je bio niti jest u posjedu iznosa koji je iz ranije dosuđenog bruto iznosa uplaćen na proračunske račune i to HZMO-a i Republike Hrvatske Ministarstva financija – Porezne uprave. Stoga predlaže da tužitelj dostavi podatak da li je od navedenih primatelja uplaćenih sredstava zatražio povrat po istoj osnovi po kojoj ovdje traži povrat novca od tuženika, a kako bi tuženik zavisno od toga mogao poduzimati određene pravne radnje. Znači, tuženik nikada nije primio sav utuženi iznos već samo neto glavnicu s kamatama, a kako je razvidno i iz dokumentacije priložene po samom tužitelju. Kako je navedeno, tuženik je dakle ishodio novu pravomoćnu presudu protiv ovdje tužitelja temeljem koje tužitelju izjavljuje prijeboj za iznos od 80.079,54. - kn/10.628,38.-EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanim za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. određuje se uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena. Tuženik nadalje navodi vezano za praksu Europskog suda za ljudska prava koja se tiče vraćanja stečenog bez osnove, budući se radi o istoj pravnoj situaciji, da tužitelj ne bi mogao tražiti povrat utuženog iznosa jer bi se radilo o povredi prava na mirno vlasništvo (presuda ESLJP Solomun c/a Republika Hrvatska, br. 679/11 od 02.04.2015.g.). S tim u vezi tuženik dostavlja u prilogu podneska i u prilog navedenog shvaćanja članak sutkinje Županijskog suda u Zagrebu mr.sc. ČSR iz 2019.g. Nadalje tuženik ističe da bi eventualnim presuđenjem po utuženom bruto iznosu tužitelju bila otvorena mogućnost dvostruke naplate po istoj osnovi jer je po ranijoj pravomoćnoj presudi tužitelj naplaćen na proračunske račune i to u većem iznosu nego po novom presuđenju tj. tuženiku bi se mogao naplaćivati iznos koji je već plaćen i nalazi se na proračunskim računima a što je nesporno i razvidno iz pregleda uplata po ranijoj pravomoćnoj presudi. Tuženik stoga navodi da sud treba voditi računa o pravnom interesu stranaka pa se postavlja pitanje koji je pravni interes tužitelja da traži naplatu onoga što je već naplaćeno na proračunske račune i za što postoji obveza i po novoj pravomoćnoj presudi. Naime, tuženik niti ne može provesti naplatu bruto iznosa po novoj pravomoćnoj presudi bez prethodnog obračuna obveznih davanja po nadležnoj poreznoj upravi pa kako je to već izvršeno po ranijoj pravomoćnoj presudi niti tuženik nema pravni interes za postupanje naplate bruto iznosa po novoj pravomoćnoj presudi a ako je po ranijoj presudi naplaćeno više nego bi trebalo biti naplaćeno po novoj pravomoćnoj presudi jedini interes stranaka može biti obveza na platež neto razlike. S tim u vezi tuženik navodi da tužitelj nema niti pravni interes tražiti platež kamata na iznose koji su uplaćeni na proračunske račune po ranijoj presudi iz bruto iznosa jer se radi o obvezujućoj uplati neovisno o volji tuženika i radi se o istom vremenskom dospijeću te obveze po novoj pravomoćnoj presudi pa dio te obveze koja je već uplaćena na proračunske račune opstoji razmjerno prema bruto iznosu po novoj pravomoćnoj presudi. U suprotnom predstoji iz svakog ovakovog predmeta nekoliko daljih postupaka, regresnih tužbi i dr. a za što tuženik smatra da nikom nije u interesu. Glede predmetnog utuženja tužitelja u bruto iznosu tuženik navodi i da je u istovrsnom takovom predmetu bruto utuženja i bruto presuđenja dopuštena revizija odlukom VSRH Revd-1440-21-2 od 31.03.2021.g., koju odluku VSRH dostavlja u prilogu, pa tuženik drži da je svrsishodno sačekati odluku VSRH u tom predmetu a koja bi se odnosila i na ovaj predmet budući se radi o istoj pravnoj stvari te predlaže da se odredi prekid ovog postupka do donošenja navedene odluke VSRH. Tuženik iz navedenih razloga osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva i smatra da bi bilo svrsishodno i ekonomično postupiti po navedenom prijedlogu za prekid ovog postupka do donošenja navedene odluke VSRH u istovrsnom pravnom predmetu te u prilogu dostavlja jedno od rješenja o prekidu postupka i to Naslovnog suda u istovrsnom ovakovom pravnom predmetu.
3.Tužiteljica je u podnesku od 15. ožujka 2023. godine navela da tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenog zahtjeva pozivajući se na mirno uživanje vlasništva koje mu navodno pripada temeljem pravnog shvaćanja izraženog u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske. Međutim, pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv Hrvatske se ne može primijeniti u konkretnom slučaju, a u tom pogledu se već i izjasnio Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-1142/2018 od 13. lipnja 2018. Naime, ne radi se istovrsnim pravnim i činjeničnim situacijama, pa je tako između ostalog u predmetu Solomun protiv Hrvatske riječ bila o podnošenju zahtjeva za zaštitu zakonitosti nadležnog državnog odvjetništva Vrhovnom sudu kao pravnog sredstva isključivo u rukama državnog odvjetništva i podložan isključivo njegovoj diskrecijskoj odluci, što je otvorilo pitanje jednakosti strana u postupku, dok je u ovom predmetu osnova otpala korištenjem revizije kao izvanrednog pravnog lijeka koji je pod jednakim uvjetima dostupan objema stranama u postupku. Nadalje, tuženik navodi da je naplatio samo neto iznos, te da cjelokupni bruto iznos nije zaprimio, ali takav stav se temelji na pogrešnom i uskom shvaćanju imovine, i ne uzima u obzir odredbe čl. 1111. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022 i 156/2022 – dalje: ZOO). Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je odredbom čl. 1111. st. 2. ZOO propisano da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. U tom smislu se ističe da se da sudska praksa već izjasnila u pravomoćnim odlukama u pogledu opsega vraćanja u istovrsnim pravnim i činjeničnim predmetima stjecanja bez osnove, odnosno da bruto plaća predstavlja imovinu radnika i postoji obveza vraćanja iste, slijedom čega se ukazuje na presudu Županijskog suda u Varaždinu pod posl. br. Gž-244/2020 od 19. svibnja 2020. i presudu Županijskog suda u Vukovaru pod posl. br. Gž-559/2019 od 3. rujna 2019., kao i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to Revr 983/2014 od 15. ožujka 2017., Revr 1781/2021 od 21. veljače 2017., Revr-934/2017 od 9. srpnja 2019. i Revr-143/2018 od 6. svibnja 2020. U pogledu prigovora prijeboja se navodi da isti u sebi podrazumijeva priznanje tužbenog zahtjeva, s time da sud nema stručno znanje da izvrši prijeboj međusobnih tražbina, pogotovo što su tuženiku dosuđeni bruto iznosi i u ponovljenom postupku nakon revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tužiteljica se protivi prijedlogu za određivanje prekida postupka jer da za isto nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 213. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22).
4.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: presudu Općinskog suda u Zadru posl.br. P-747/2011 od 29. ožujka 2013. godine (l.s. 3-6), presudu Županijskog suda u Zadru posl.br. Gž-1141/2013 od 07. svibnja 2013. godine (l.s.7-11), zahtjev za izravnu naplatu ČS prema Republici Hrvatskoj (l.s.12), izvještaj Financijske agencije za određenu vrstu prihoda (l.s.13), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revr-857/13 od 03. siječnja 2017. godine (l.s. 14-16), zahtjev za mirno rješenje spora Općinskog državnog odvjetništva u Zadru upućen ČS (l.s. 17-19), izračun Ministarstva obrane Republike Hrvatske Zagreb Uprave za proračun, financije i informacijske sustave sektor za financije i računovodstvo Služba za operativne financijske poslove Klasa:120-01/13-01/368 Urbroj:512M4-020305-24-20 od 04.prosinca 2024.g. (l.s.147-154).
5.U ovoj pravnoj stvari Općinski sud u Zadru donio je presudu 50 P-1770/2018-13 od 04.svibnja 2023.g. koja je u cijelosti ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu Gž- 2558/2023-3 od 21. prosinca 2023.g., i u obrazloženju te odluke se navodi da u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da se pred Općinskim sudom u Zadru vodio parnični postupak P-747/11 u kojem je presudom od 29. ožujka 2013. naloženo ovdje tužiteljici a tamo tuženoj isplatiti ovdje tuženiku a tamo tužitelju bruto iznos od 165.011,22 kn sa zateznom kamatom od dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa do isplate-dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom (a kojeg je tuženik obavljao u razdoblju od lipnja 2007. do rujna 2009.) i s osnova troškova postupka 2.500,00 kuna, koja presuda je povodom žalbe ovdje tužiteljice, a tamo tužene potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž-1141/13 od 07. svibnja 2013. Također i da je, prema Izvještaju Financijske agencije za određenu vrstu prihoda na računu HR 121001005- 1863000160 za razdoblje od 01. do 30. rujna 2013. na temelju navedene pravomoćne presude 02. rujna 2013. s računa tužiteljice isplaćeno na račun punomoćnika tuženika s osnova troškova postupka 29.252,89 kn, na račun Državnog proračuna 41.090,77 kn, na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje 13.696,92 kn, na ime poreza i prireza na dohodak 50.553,61 kn i na račun tuženika 150.776,09 kn, što je ukupno 285.370,28 kn. Ujedno je utvrđeno da je povodom revizije tužiteljice Vrhovni sud Republike Hrvatske Rješenjem broj Revr-857/13 od 03. siječnja 2017. ukinuo nižestupanjske presude i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja da je smatrao kako je isplatom utuženog iznosa na temelju pravomoćne a kasnije ukinute presude došlo do uvećanja tuženikove a umanjenja tužiteljičine imovine pri čemu je tuženik pošteni stjecatelj jer je isplata vršena na temelju presude, radi čega pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici utuženi iznos od 285.370,28 kn/37.875,14 EUR s kamatom tekućom od dana kada je tuženik zaprimio zahtjev tužiteljice za mirno rješenje spora-od 18. lipnja 2018. do isplate, dok je zahtjev tužiteljice za više traženu kamatu, računajući od primitka odluke po reviziji, kao neosnovan odbio. Također je toč. II. utvrdio postojanje potraživanja tuženika prema tužiteljici u iznosu od 80.079,54 kn/10.628,38 Eur s kamatama te toč. III. „prebio iznose međusobnog potraživanja stranaka“ i naložio tuženiku "isplatiti tužiteljici dosuđeni iznos iz toč. I. umanjen za priznati iznos potraživanja pod toč. II.". Nije sporno da je tužiteljica kao poslodavac na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru od 29. ožujka 2013., kao ovršne isprave, pored utvrđenog iznosa parničnog troška s kamatama uplaćenog na račun punomoćnika tuženika (29.252,89 kn) i dosuđenog iznosa glavnog zahtjeva iz osnova pripadajućih primanja uplaćenog neposredno na račun tuženika (150.776,09 kn), uplatila iznos od 41.090,77 kn na račun Državnog proračuna, na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje iznos od 13.696,92 kn te na ime poreza i prireza na dohodak 50.553,61 kn, što ukupno predstavlja utuženi iznos od 285.370,28 kn. Bilo je sporno je li tužiteljica po pravilima vraćanja stečenog bez osnova ovlaštena tražiti povrat isplaćenog iznosa dosuđenog na temelju pravomoćne presude koja je kasnije ukinuta, ili bi se u tom slučaju radilo o povredi prava na mirno uživanje vlasništva sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Č c/a Republika Hrvatska, br. 679/11 od 2. travnja 2015., koji prigovor je prvostupanjski sud otklonio utvrđujući kako se to pravno stajalište zasniva na bitno različitoj činjeničnoj osnovi od konkretne, koju ocjenu i dane razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a prema sadržaju žalbe, tuženik u tom prigovoru i ne ustraje u sadašnjem stadiju postupka. I nadalje je sporno je li tužiteljica ovlaštena potraživati povrat isplaćenog bruto iznosa od tuženika, dakle opseg vraćanja, pri čemu tuženik ponavlja prigovore istaknute tijekom postupka, pa tako da je primio samo dosuđeni iznos pripadajućih primanja razlike plaće (neto iznos) s kamatama, tvrdeći i kako je prema ranijoj pravomoćnoj presudi naplaćen porez, prirez i doprinosi koja sredstva se nalaze na proračunskim računima Ministarstva financija i HZMO čime se stvara mogućnost dvostruke naplate po novoj presudi, radi čega smatra nezakonitim prihvaćanje zahtjeva kao i naplaćivanje kamata na te tražbine kojima nikada nije raspolagao. Sporna je i pravna narav po tuženiku istaknutog prigovora prijeboja, je li istaknut građanskopravni prigovor prijeboja iz čl. 195. do 202. ZOO (compensatio civilis) ili procesnopravni prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) te inače postojanje tražbine stavljene u prijeboj. Prvenstveno i po ocjeni ovog suda, glede novčanih iznosa koje je tuženik u postupku izravne naplate stekao po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije ukinuta, što znači po osnovi koja je kasnije otpala, navedeno ima za posljedicu vraćanje primljenog, sukladno odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Međutim, glede opsega vraćanja odnosno pasivne legitimacije tuženika u odnosu na vraćanja bruto isplaćenog iznosa, pobijana presuda da je opterećena bitnom povredom odredaba postupka uslijed koje je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, a s tim u svezi ne može se ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava, kako će se u nastavku obrazložiti. Naime, prvostupanjski sud da je tuženika smatrao obveznikom vraćanja cjelokupnog utuženog iznosa, koji sukladno ranije utvrđenom uključuje dosuđene razlike plaće u bruto iznosu i troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama, utvrđujući kako je tuženiku i za njegovu korist isplaćen ukupan iznos dosuđen pravomoćnom presudom čiji se povrat traži, a koji prema specifikaciji prisilne naplate obuhvaća, osim neto plaće i troškove sa zateznom kamatom, još i doprinose, porez i prirez, smatrajući kako je za taj iznos uvećana tuženikova imovina. Navedeni zaključak se za sada ne može prihvatiti, ukoliko su u pitanju plaćanja preko iznosa neto plaće sa zateznim kamatama i troškovima postupka za koje je utvrđeno te inače nesporno kako su isplaćeni u korist tuženika, dok su preostali iznosi isplaćeni u korist Državnog proračuna ili HZMO. S tim u svezi uputiti je na stav sudske prakse izražen u presudi VSRH Rev-1427/2021- 3 od 7. ožujka 2023. koji je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na odjelnoj sjednici od 27. veljače 2023. prema kojem, ako je preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 3. ZOO, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave, čime je revizijski sud odstupio od pravnog shvaćanja izraženog u presudi broj Revr-1189/11- 2 od 11. travnja 2012., a istom odlukom je izražen i stav kako je iznos uplaćen na osobni račun tuženika kao člana mirovinskog fonda zbog čega su sredstva na tom računu njegova osobna radi čega se za taj iznos povećala imovina tuženika. S obzirom na navedeno, da se ne može ispitati na temelju čega je utvrđena obveza tuženika s osnova stjecanja bez osnove odnosno postojanje potrebnih pretpostavki za nastanak takve obveze te zbog čega bi tuženik bio dužan vratiti vrijednost onog što nije primio a što je ustegnuto u korist države, njezinih tijela i ustanova odnosno jedinica lokalne samouprave, a za koje iznose njegova imovina nije uvećana, radi čega pobijana odluka ne sadrže potrebne razloge, čime je ostvaren žalbeni razlog bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koji razlog tuženik sadržajem žalbe s osnovom upućuje. I tužiteljica s osnovom prigovara odluci pod točkom II. izreke budući nije jasno na temelju čega je utvrđeno postojanje tuženikovog potraživanja prema tužiteljici u tamo navedenom iznosu, kada sud nije izveo dokaz uvidom u spis parnice kako je to po tuženiku bilo predloženo, u spisu ne postoji pravomoćna presuda kojom bi tužiteljica bila obvezana na isplatu tog iznosa tuženiku niti je sadržano utvrđenje o izvršenom uvidu u iste, pa u pomanjkanju bilo kakvog konkretnog obrazloženja za odluku kako je navedena u izreci presude, nije moguće ispitati njezinu pravilnost. Također tužiteljica opravdano ukazuje na počinjenje bitne povrede postupka i navodeći kako prvostupanjski sud nije utvrdio o kojem se prigovoru prijeboja radi. Naime, prema ranije iznesenom, tuženik je, navodeći kako je ishodio novu pravomoćnu presudu protiv ovdje tužitelja (podnesak na listu 29), naveo kako na temelju iste “tužitelju izjavljuje prijeboj za iznos od 80.079,54kn/10.628,38 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama“. Takvo isticanje prigovora prijeboja po ocjeni ovog suda nije dovoljno jasno, određeno i precizno, da bi se sa sigurnošću otklonile postojeće poteškoće u razumijevanju je li istaknut građanskopravni prigovor prijeboja ili procesnopravni prigovor radi prebijanja, pri čemu je bilo bitno razjasniti o kojoj je vrsti prigovora riječ jer o tome ovisi usmjeravanje postupanja suda glede utvrđivanja bitnih činjenica važnih za donošenje odluke. Nadalje, odluka iz toč. III. ne sadrži novčane iznose tražbina koje se prebijaju niti iznos na čiju je isplatu obvezan tuženik, kako to tužiteljica u žalbi s pravom ukazuje, što izreku čini nerazumljivom, jer nije jasno u kojem iznosu su tražbine prestale prijebojem niti koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužiteljici. Izreka presude mora biti određena kako bi sudska odluka mogla steći svojstvo ovršne isprave, što međutim nije slučaj sa točkom III. izreke pobijane presude, koja je nerazumljiva i nepodobna za ovrhu. Iz naprijed navedenog proizlazi kako pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Glede odluke u dijelu kojim je pod točkom I. odbijen tužbeni zahtjev iz osnova zakonskih zateznih kamata koje teku od 03. ožujka 2017. kao dana primitka revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-857/13 do 18. lipnja 2018., kao dana podnošenja zahtjeva za isplatu u mirnom postupku, navesti je kako je odredbom iz čl.1115. ZOO kojom je regulirano pitanje opsega vraćanja, propisano kad se vraća što je primljeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a prema odredbi iz čl. 1117. st. 2. ZOO, stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala od trenutka kada je postao nepošten, Slijedom izloženog, na temelju odredbe iz čl. 373. st.3. ZPP-a pobijanu je presudu valjalo ukinuti u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu koji da će u nastavljenom postupku otkloniti uočene bitne povrede postupka i prema izloženim zapažanjima dopuniti činjenično stanje izvođenjem predloženih a neizvedenih dokaza te ocijeniti je li tuženik pasivno legitimiran glede vraćanja po pravomoćnoj presudi koja je kasnije ukinuta isplaćenih iznosa obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio ili nisu uplaćeni na njegov račun ili u korist njegovog osobnog računa kao člana mirovinskog fonda, već su ustegnuti u korist države, državnih tijela, ustanova te jedinice lokalne samouprave. Također će, u cilju pravilnog usmjeravanja postupka i donošenja zakonite odluke tuženika upozoriti na uočene nedostatke istaknutog prigovora prijeboja a po potrebi i postavljanjem pitanja razjasniti radi li se o materijalnopravnom prigovoru prijeboja ili procesnopravnom prigovoru radi prebijanja, obzirom da o vrsti prigovora ovisi koje će se činjenice važne za donošenje odluke dokazivati i kakvu će odluku donijeti jer bi u situaciji po sudu pogrešne kvalifikacije tuženikova prigovora to moglo dovesti do nepravilne i nezakonite odluke. Stoga da se napominje kako se ističući prigovor građanskopravnog prijeboja tuženik brani u situaciji kad i tužitelj i tuženik jedan prema drugome imaju istovrsne i dospjele tražbine, ali su one prestale prijebojem međusobnih tražbina, odnosno ako su tražbine bile različite po visini prestale su u dijelu do zajedničke visine tražbina, čime su prestala i ovlaštenja i obveze obiju stranaka. Kada sud odlučuje o materijalnopravnom prigovoru prijeboja, tada odlučuje samo o tužbenom zahtjevu te ovisno o osnovanosti prigovora tužbeni zahtjev prihvaća ili odbija. S druge strane, prigovor radi prebijanja je procesnopravni prigovor čijim isticanjem tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala i prestala građanskopravnim izvanprocesnim prijebojem, nego ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3. ZPP) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu. Ako tuženik ima tražbinu prema tužitelju koja je već utvrđena pravomoćnom odlukom donesenom u sporu između istih stranaka, ali ju još nije naplatio i za takvu tražbinu tuženik može tužitelju u tijeku parnice izjaviti jednostrani prijeboj, ako priznaje postojanje tužiteljeve tražbine..Pri tome treba imati u vidu, ako tuženik osporava tužiteljevu tražbinu, a ima protutražbinu prema tužitelju koja je već utvrđena pravomoćnom presudom, sudskom nagodbom ili odlukom nekog drugog tijela, tuženik za takvu tražbinu može istaknuti prigovor radi prebijanja, a da ne postoji negativna procesna pretpostavka pravomoćno presuđene stvari. Međutim kod procesnopravnog prigovora radi prebijanja sud ne smije u izreci ponovno utvrđivati postojanje tuženikove tražbine, jer bi ponovno sudio o istome, nego će se ograničiti na utvrđenje postojanja tužiteljeve tražbine, prebiti je s prethodno pravomoćno utvrđenom tuženikovom protutražbinom i ako postoji razlika dosuditi je tužitelju, a odbiti zahtjev u prebijenom dijelu tražbine. Postupajući sukladno navedenom, prvostupanjski sud da će raspraviti i sve ostale žalbene prigovore, utvrditi je li i u kojem iznosu došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika te donijeti novu zakonitu odluku koja se odnosi i na ukupne troškove postupka.
6.U ponovljenom postupku sukladno uputi drugostupanjskog suda utvrđeno je da je tuženiku prema izvještaju Financijske agencije za određenu vrstu prihoda na računu HR 121001005-1863000160 za razdoblje od 01. do 30. rujna 2013. na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru posl.br. P-747/2011 od 29. ožujka 2013. godine, potvrđene presudom Županijskog suda u Zadru posl.br. Gž-1141/2013 od 07. svibnja 2013. godine, 02. rujna 2013. s računa tužiteljice isplaćeno na račun punomoćnika tuženika s osnova troškova postupka 29.252,89 kn, na račun Državnog proračuna 41.090,77 kn, na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje 13.696,92 kn, na ime poreza i prireza na dohodak 50.553,61 kn i na račun tuženika 150.776,09 kn, što je ukupno 285.370,28 kn, koje presude su obje ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rješenjem broj Revr-857/13 od 03. siječnja 2017.g. čime je otpala pravna osnova sa navedenu isplatu, i da je sukladno stavu izraženom u presudi VSRH Rev-1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. koji je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na odjelnoj sjednici od 27. veljače 2023. prema kojem, ako je preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 3. ZOO, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave, čime je revizijski sud odstupio od pravnog shvaćanja izraženog u presudi broj Revr-1189/11- 2 od 11. travnja 2012., a istom odlukom je izražen i stav kako je iznos uplaćen na osobni račun tuženika kao člana mirovinskog fonda zbog čega su sredstva na tom računu njegova osobna radi čega se za taj iznos povećala imovina tuženika, i da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 857/13-2 od 3.siječnja 2017.g. otpremljena punomoćniku tuženika 22.veljače 2017.g. uvidom u e-spis sustav, pri čemu nije jasno utvrđen dan primitka navedene revizijske odluke po punomoćniku tuženika, i da je nakon toga uvidom u e-spis sustav utvrđeno da je donesena presuda Općinskog suda u Zadru u istovjetnom predmetu 21 Pr-14/17-51 od 13. ožujka 2019., u pravnoj stvari tužitelja ČS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku u Bjelovaru, Strossmayerova 4, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu, OIB:52634238587, radi isplate, kojom je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske da tužitelju ČS iz [adresa], isplati bruto iznos od 80.079,54 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koja teče od 15.srpnja 2007.g. do isplate, koja je stekla svojstvo pravomoćnosti 12.03.2020.g.
7. Kraj takvog stanja slijedi da je tuženik ČS dužan tužiteljici vratiti ukupan iznos od 150.776,09 kn, s osnova troškova postupka 29.252,89 kn, na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje 13.696,92 kn, ili ukupno 193.725,90 kuna ili 25.711,85 Eur- a sa zakonskom zateznom kamatom od 22.veljače 2017.g. kao danom otpreme punomoćniku tuženika revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 857/13-2 od 3.siječnja 2017.g. i da tuženik ČS ima pravomoćno potraživanje prema tužiteljici Republici Hrvatskoj u iznosu od 80.079,54 kune ili 10.628,38 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom od 15.srpnja 2007.g. do isplate, koje potraživanje ističe u formi procesnopravnog prigovora radi prebijanja, pa je stoga bilo potrebno utvrditi postojanja tužiteljeve tražbine u iznosu od 25.711,85 Eur- a, prebiti je s prethodno pravomoćno utvrđenom tuženikovom protutražbinom u iznosu od 10.628,38 Eur-a i razliku dosuditi tužitelju u iznosu od 15.083,47 Eur-a, a odbiti zahtjev u prebijenom dijelu tražbine za 10.628,38 Eur-a.
1 0
8.Tužiteljici je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.2. i čl.163. Zakona o parničnom postupku – ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 500 bodova (Tbr. 7.8.), za sastav tužbu u iznosu od 500 bodova (Tbr. 7.1.), za sastav obrazloženog podneska od 15.ožujka 2003.godine u iznosu od 500 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 24. travnja 2023. godine u iznosu od 500 bodova (Tbr.9.1.), za sastav žalbe od 27.veljače 2023.g. u iznosu od 500 bodova (Tbr.10.1.), za zastupanje na ročištu od 20. siječnja 2026. godine u iznosu od 125 bodova (Tbr.9.5.),za zastupanje na ročištu od 19. veljače 2026. godine u iznosu od 500 bodova (Tbr.9.1.), ukupno 3.125 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 6.250,00 Eur-a, međutim kako je tužiteljica uspjela u sporu u iznosu od 15.083,47 Eur-a, od ukupno utuženih 25.711,85 EUR, ili 58,66%, a tuženik 41,34%, odnosno da je konačni uspjeh tužiteljice 17,32%, pa je tužiteljici sukladno uspjehu u parnici dosuđen iznos od 1.082,50 Eur-a.
9.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Zadru, 26. veljače 2026. godine
S u d a c
Marko Baraka
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.
DNA:
1.Tužitelju po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, građansko upravni odjel
2.Tuženiku po punomoćniku
