P-813/2021-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćnici Tamari Stanić Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. siječnja u prisutnosti punomoćnice tužitelja HŽ, zaposlenice te punomoćnika tuženika Branimira Perića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., a po objavi presude dana 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747 da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, isplati na ime naknade štete svotu od 1.470,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22.8.2019. godine do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku 8 dana.".

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, da tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.276,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 26. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužen ika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 265,45 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 26. veljače 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja GŽ smrtno stradao u prometnoj nezgodi kao vozač motocikla, a koju nesreću je skrivila DŽ upravljajući osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], koje vozilo je u vrijeme nezgode bilo osigurano kod tuženika policom broj [broj police]. Udovica pok. osiguranika BŽ vodila je postupak za naknadu štete protiv ovdje tuženika kod Općinskog suda u Vrbovcu pod brojem P-358/11. Protiv osiguranika tuženika DŽ vođen je kazneni postupak kod Općinskog suda u Ivanić Gradu pod brojem K-93/12. Na osnovu navedene nezgode članovima obitelji pok. osiguranika GŽ je rješenjem tužitelja broj 163515 od 13.6.2011. priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Tužitelj je za razdoblje od 1.7.2017. do 30.6.2019. s osnova obiteljske mirovine ukupno isplatio 36.929,04 kn. Budući je u postupku P- 1565/13 koji je tužitelj vodio protiv naslova utvrđena suodgovornost osiguranika HZMO u omjeru 70 %, to iznos od 11.078,71 kn predstavlja štetu tužitelja u navedenom razdoblju. Nadalje, tužitelj ističe da je uputio tuženiku odštetni zahtjev kojim ga je pozvao na isplatu spomenutog iznosa, no da tuženik po spomenutom zahtjevu tužitelja nije postupio. Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.470,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22.8.2019. do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Priznaje da se dana 2.4.2011. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovao vozilo reg. oznake [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen temeljem čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog tjelesne ozljede, smrti, narušavanja zdravlja i uništenja ili oštećenja stvari. Smatra da kao mjerodavno pravo koje treba primijeniti u ovom prijeporu je ZOOP/05, a to znači da predmet spora treba raspraviti sa aspekta čl. 27. tog Zakona. Neosnovano je pozivanje tužitelja na novi Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), a obzirom su prava obitelji osiguranika tužitelja pok. GŽ, odnosno obveze tužitelja u vidu isplate mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kako osnovu tako i u visini, nesporno nastale temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/99), dakle prije stupanja na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13). Osporava da bi tužitelj vršio isplatu mirovine, a to iz razloga jer tužitelj nije dostavio dokaze o navedenom tj. nije dostavio dokaze o isplatama mirovina. Tužitelj je dostavio ispravu koju naziva "ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskim primanja", a koja isprava nije ispisana na memorandumu tužitelja, i ne sadrži niti pečat niti potpis tužitelja. Tuženik osporava autentičnost, vjerodostojnost i istinitost takve isprave, a koju nije moguće utvrditi niti o kakvoj ispravi se radi i ističe kako ista nije i ne može biti dokaz plaćanja i kako ista ne predstavlja javnu ispravu, a kako to tužitelj očito smatra. Osporava visinu zahtjeva. Osporava istinitost obračuna mirovine tužitelja od 9.7.2019. kao i visinu mirovine utvrđenu u istome. Dostavljeni obračun, a koji sadrži pečat brz grba Republike Hrvatske ukazuje na zaključak da se radi o dokumentu koji ne može imati svojstvo javne isprave i koji kao takav ne može biti dokaz o visini mirovine odnosno štete. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

3. Presudom ovog suda poslovni broj P-13397/2019-7 od 28. travnja 2020. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 11.078,71 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22.8.2019. do isplate.

3.1. Povodom žalbe tuženika podnijete protiv navedene presude, Županijski sud u Osijeku je rješenjem poslovni broj Gž-2176/2020-4 od 28. prosinca 2020. uvažio žalbu tuženika kao osnovanu te presudu ukinuo i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje, s time da će se o troškovima žalbe odlučiti u konačnoj odluci.

3.2. U naprijed navedenoj odluci višeg suda navedeno je da prema izraženim pravnim shvaćanjima u citiranim odlukama, posebice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, proizlazi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada je izvršena isplata mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode). Zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o visini naknade štete nije pravilno utvrdio činjenično stanje (visina štete nije obračunata temeljem odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP). Tuženik osporava visinu štete, uz tvrdnju da tužitelj sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP, nije dokazao da li je zaista izvršio plaćanje iznosa koje potražuje, niti kada je plaćanje izvršio, držeći da dokumentacija u spisu priložena ne predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe čl. 230. ZPP. U nastavku postupka, prvostupanjski sud će uvažiti razloge iz tog rješenja, po potrebi izvesti predloženi dokaz od strane tuženika, vještačenjem te uz pravilnu primjenu materijalnog prva donijeti na zakonu osnovanu odluku.

3.3. U ponovnom postupku ovaj sud je imao u vidu uputu višeg suda sadržanu u navedenoj odluci.

4. Sud je u ponovnom postupku izveo već ranije izvedene dokaze pa je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Ivanić Gradu posl. br. K-93/12-20 od 12. rujna 2012. (stranica 3-12 spisa), rješenje HZMO od 13.6.2011. (stranica 13-16 spisa), obračun isplata (stranica 17 spisa), ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (stranica 18-26 spisa), odštetni zahtjev (stranica 27-28 spisa), odgovor na odštetni zahtjev (stranica 28 spisa).

5. Među strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja GŽ zadobio ozljede u prometnoj nesreći od 2.4.2011. od posljedica kojih je preminuo **.**.2011., a nije sporna niti pasivna legitimacija tuženika u ovom postupku te da je rješenjem tužitelja od 13.6.2011. iza pokojnog GŽ korisnicima BŽ, udovici te djeci H i ĐŽ priznato pravo na obiteljsku mirovinu te da je tim rješenjem tužitelja uspostavljena isplata obiteljske mirovine. Sporno je da li je tužitelj korisnicima mirovine za razdoblje koje je obuhvaćeno tužbom isplatio ukupan iznos od 11.078,71 kn, sve budući da tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao da li je zaista izvršio plaćanje iznosa koji potražuje, niti kada je plaćanje izvršio, držeći da dokumentacija u spisu priložena ne predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe čl. 230. ZPP. Sporna je osnov i visina tužbenog zahtjeva te je sporno primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19. - u daljnjem tekstu: ZOMO) ili pak odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14. - u daljnjem tekstu: ZOOP).

6. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatom (regres) do visine razmjernog dijela obiteljske mirovine koja je isplaćena korisnicima BŽ, H i RŽ, nakon smrti njihova supruga, odnosno oca koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 2.4.2011. i za koju je odgovorna vozačica vozila osiguranog kod tuženika DŽ. Tužitelj potražuje razmjerni dio obiteljske mirovine u omjeru od 70 % isplaćene navedenim korisnicima u razdoblju od 1.7.2017. do 30.6.2019.

8. Imajući na umu predmet spora, ističe se da između tužitelja i štetnika, osiguranice tuženika DŽ, koja je prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Ivanić-Gradu poslovni broj K-93/2012 od 12. rujna 2012. za predmetni štetni događaj proglašena krivom za počinjenje kaznenog djela protiv sigurnosti prometa izazivanjem prometne nesreće, s time da je ujedno nesporna činjenica da je pokojni osiguranik tužitelja GŽ suodgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja u omjeru od 30 %, između tužitelja i štetnika koji je prouzročio smrtno stradavanje osiguranika tužitelja pa onda posljedično i tuženika kao osiguranika štetnika, nastaje novi, zakonom propisano odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu, dok su obveze društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje u tekstu: ZOOP). Dakle za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime obiteljske mirovine relevantne su odredbe ZOOP koji je na snazi u trenutku kada su izvršene isplate obiteljske mirovine budući da šteta za tužitelja, koji isplaćuje udovici i djeci poginulog osiguranika obiteljsku mirovinu nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom obiteljske mirovine, a svaka takva isplata za tužitelja predstavlja novu štetu, dok naprotiv, protivno tvrdnjama tužitelja, nisu relevantne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – u daljnjem tekstu ZOMO), koji kao opći zakon uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja. Navedeni pravni stav o primjeni ZOOP, a ne ZOMO izrazio je Vrhovni sud RH u odlukama poslovni broj Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev 1354/2016-2 od 18. svibnja 2021. i u Rev-2320/15 od 21. svibnja 2019., a identičan pravni stav izrazio je i Visoki trgovački sud RH u odluci poslovni broj Pž-10507/13 od 13. siječnja 2016. Ujedno valja istaknuti da je odlukom Ustavnog suda RH poslovni broj U-I/988/1998 od 17. ožujka 2010. utvrđeno da je ZOMO opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela. Stoga ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO predstavlja lex specialis pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali.

9 Sukladno takvom pravnom shvaćanju VSRH valja primijeniti odredbe čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a kojim odredbama je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

10. Obveze tuženika kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane su odredbama ZOOP pa su u postupcima u kojima spor pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime razmjernog dijela obiteljske mirovine isplaćene korisnicima relevantne upravo odredbe ZOOP koje su bile na snazi u trenutku izvršenih isplata obiteljskih mirovina, a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji Zakon predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, dok se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe ZOOP, i to odredbe čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP. Prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje korisnicima mirovine bio veći od razmjernog iznosa mirovine koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

11. Tužitelj tijekom postupka dostavlja obračun isplata svom osiguraniku tijekom utuženog razdoblja. Takvu ispravu tužitelj je izdao o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja. Stoga takva potvrda (obračun – list 17 spisa) ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi (potvrđuje) u smislu čl. 230. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev x 386/2018 od 29. siječnja 2020., Rev-x 827/15 od 7. veljače 2017., Rev-x 456/14 od 23. rujna 2014. i Revt 138/16-2 od 15. veljače 2017.). Međutim, navedeni obračun tužitelj je sastavio primjenom čl. 161-170. ZOMO, odnosno na temelju odredbi koje se po ocjeni ovog suda ne primjenjuju u ovoj pravnoj stvari. Naime, postojanje obveze tuženika naknaditi štetu i eventualna visina istog utvrđuje se na temelju odredbi ZOOP. Teret dokaza da je tužitelju zaista nastala šteta, odnosno da uopće postoji razlika koju je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju i visina iste u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP je na tužitelju (čl. 219. st. 1. ZPP). Tužitelj u tijeku postupka ne dostavlja, odnosno ne predlaže izvođenje dokaza na temelju kojih bi sud mogao utvrditi da je tužitelju šteta uopće nastala u smislu čl. 27. ZOOP, to jest na temelju kojih bi se moglo utvrditi postojanje iznosa razlike između mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Naime, adekvatan dokaz za utvrđenje gore navedenog bilo bi provođenje knjigovodstveno financijskog vještačenja koje tužitelj nije predlagao pogrešno smatrajući da je teret dokaza na tuženiku te ustrajući u tome kako na predmetni spor valja primijeniti odredbe ZOMO. Iako je teret dokaza glede visine štete na tužitelju (tako i Žs u Osijeku u Gž-207/2024-2 od 16. siječnja 2025.), tuženik je tijekom postupka predlagao provođenje financijskog vještačenja od kojeg je sud odustao jer se teret dokaza postojanja štete i njene visine ne nalazi na strani tuženika, već na strani tužitelja kako je to već navedeno (tako i Žs u Osijeku u Gž-1605/2025-2 od 21. kolovoza 2025.). Slijedom navedenog, sud je o činjenici postojanja štete zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), odnosno zaključio je da tužitelju nije nastala šteta u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP na temelju koje potražuje isplatu utuženog iznosa. Sud je na temelju čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki I izreke ove presude.

11.1. Povrh toga, valja napomenuti kako je u ovom postupku na prijedlog tuženika određeno financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. čiji je zadatak, između ostalog, bio očitovati se i na okolnost da li je tužitelj u utuženom razdoblju svom osiguraniku s osnova obiteljske mirovine uistinu isplatio utuženi iznos. Nakon što je spis dostavljen vještaku radi izrade nalaza i mišljenja, vještak je uz dopis od 20. prosinca 2021. vratio spis sudu navodeći kako za odgovaranje na pitanje je li tužitelj zaista isplatio iznose mirovina svojim osiguranicima, spisu predmeta nije priložena sva dokumentacija potrebna za odgovaranje na to pitanje, a nedostaje najmanje sljedeća dokumentacija: izvadci o prometu po žiro računu tužitelja za svaki datum na koji su doznačene mirovine koje su predmet ovog sudskog postupka, specifikacije prometa za svaku pojedinu doznaku iz prethodne alineje, s obzirom da tužitelj ne doznačuje jednu po jednu mirovinu svakom svojem osiguraniku, već se mjesečno obavljaju zbirne isplate (u pravilu jedna doznaka za svaku poslovnu banku, za sve osiguranike koji mirovine primaju u toj banci, koju doznaku prati specifikacija kako bi banka mogla ukupnu zbirnu uplatu rasporediti na tisuće i tisuće tužiteljevih osiguranika koji primaju mirovinu u toj banci) pa predlaže sudu obvezati tužitelja da svu navedenu dokumentaciju dostavi u spis predmeta. Taj dopis je dostavljen tužitelju uz rješenje suda kojim je tužitelj pozvan da u rok od 15 dana od dana primitka tog rješenja dostavi dokumentaciju koja je potrebna radi izrade nalaza i mišljenja, a koju vještak navodi u svom dopisu od 20. prosinca 2021. Nakon što je zaprimio naprijed navedeno, tužitelj je u svom podnesku od 26. siječnja 2024. naveo da vezano za zadatak suda koji se odnosi na izračun mirovine u slučaju da je osiguraniku HZMO GŽ bila isplaćivana mirovina zbog ozljede na radu, tužitelju nije jasno koju točno mirovinu bi vještak trebao izračunati za slučaj ozljede na radu , obzirom se u konkretnom slučaju radi o obiteljskoj mirovini i činjenici da osiguranik tužitelja GŽ nije živ pa svakako nakon neosporive činjenice smrti ne bi mogao ostvariti ni invalidsku ni starosnu ni neku možda novu vrstu mirovine za koju tužitelj još nije čuo. Radi navedenog tužitelj se protivi bilo kakvom vještačenju koje će ili bi bilo provedeno na temelju hipotetskih podataka- plaća i staža koji nisu zaista ostvareni u radnom vijeku pok. osiguranika i nepostojeće dokumentacije prijava o ozljedi na radu. Odredbom čl. 230. st. 1. i 2. ZPP propisano je kako isprava koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti i isprava koje je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, te kako istu dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačene s javnim ispravama. Prema odredbi čl. 159. st. 1., 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09; dalje u tekstu: ZOUP) državni organi izdaju uvjerenja odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, kao i uvjerenja, odnosno druge isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje obavljaju na temelju javnog ovlaštenja. Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija moraju se izdavati u skladu s podacima službene evidencije, a takva uvjerenja odnosno druge isprave imaju značenje javne isprave. Iz odredbi ZOMO proizlazi da je tužitelj (Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje) javna ustanova koja skrbi o ostvarivanju mirovinskih i invalidskih prava radnika, poljoprivrednika, obrtnika i drugih osiguranih osoba (čl. 6. ZOMO) te da u postupku rješavanja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja ima javne ovlasti čl. 127. st. 2. ZOMO i da primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku (čl. 9. st. 2. ZOMO). Ostvarivanje mirovinskih i invalidskih prava osiguranika uključuje utvrđivanje određenih individualnih prava osiguranika, ali i isplatu novčanih iznosa koja temeljem priznatih mirovinskih i invalidskih prava pripadaju tim osiguranicima pa kada Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje izda potvrdu (obračun) o razmjernom dijelu mirovine isplaćene nasljednicima svog osiguranika, odnosno dostavi u spis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja kojima dodatno dokazuje da su mirovine nasljednicima osiguranika doista isplaćene u svotama navedenim u priloženom obračunu, onda je on izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja pa takva potvrda (obračun i ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja) ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi (potvrđuje), u smislu gore citiranih zakonskih odredbi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj: Rev-x 827/2015-2 od 7. veljače 2017., Rev-x 456/14 od 23. rujna 2014.i Revt-139/2016-2 od 15. veljače 2017.) pa posve neosnovano tuženik navodi da ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja ne predstavlja javnu ispravu. No, odredbom čl. 230. st. 3. ZPP propisano je kako je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena, kao što to čini tuženik pa je tada na tuženiku teret dokazivanja navedenog (tako i Žs u Puli u Gž -1163/2020-3 od 22. siječnja 2021.) koji je glede utvrđivanja navedenog predložio financijsko vještačenje. Odredbom čl. 259. st. 2. ZPP propisano je, između ostalog, kako se na zahtjev vještaka mogu izvoditi i novi dokazi da bi se utvrdile okolnosti koje su važne za stvaranje mišljenja vještaka. Također, odredbom čl. 233. st. 5. ZPP propisano je da će sud, s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju cijeniti od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uvjerenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi. Dakle, u ovom predmetu određeno je financijsko vještačenje, između ostalog, i kako bi se utvrdilo je li tužitelj korisnicima mirovine za razdoblje koje je obuhvaćeno tužbom doista isplatio ukupan iznos od 11.078,71 kn. Međutim, tužitelj nije dostavio potrebne dokaze i dokumente kojima bi se navedeno financijskim vještačenjem zaista i utvrdilo, a koje je sam vještak zatražio za potrebe tog vještačenja i utvrđenja te činjenice i za koje naveo da su mu potrebni u svom dopisu od 20. prosinca 2021. pa stoga imajući u vidu da je na temelju odredbe čl. 230. st. 3. ZPP dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena, a što je tuženik i pokušao dokazati, to je ovaj sud temeljem odredbe čl. 233. st. 5. ZPP ocijenio da tužiteljevo odbijanje da dostavi isprave potrebne za provođenje financijskog vještačenja predstavlja zlouporabu prava s ciljem onemogućavanja tuženika u dokazivanju osnovanosti prigovora da tužitelj u utuženom razdoblju svom osiguraniku s osnova obiteljske mirovine nije isplatio utuženi iznos. Valja napomenuti da je ovu odredbu čl. 233. st. 5. ZPP sudska praksa protumačila na način kako je u biti stranka koja ne dostavlja ispravu sebe dovela u položaj da sud može upravo na temelju onog činjeničnog supstrata koje nudi protivna stranka donijeti odluku. Stoga je sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221 a. ZPP u cijelosti uzeo dokazanim navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je u utuženom razdoblju svom osiguraniku s osnova obiteljske mirovine uistinu isplatio utuženi iznos pa je tužbeni zahtjev, osim iz razloga navedenih u toč. 11. obrazloženja ove presude, valjalo odbiti i iz ovog razloga i odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

12. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP, čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP, a imajući u vidu da je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu. Tužen iku je priznat trošak sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR kuna temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima održanim 3.3.2020., 14.9.2021. i 15.1.2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište, trošak sastavljanja žalbe na presudu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 10. točka 1. Tarife). Za svaku navedenu radnju tuženiku je priznat PDV po stopi od 25 %. Priznat je trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 26,54 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

12.1. Tuženiku nije priznat trošak uplaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 EUR jer vještačenje nije niti provedeno pa je stoga rješenjem suda od 28.1.2026. dan nalog računovodstvu ovog suda taj neutrošeni predujam vrati tuženiku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu, 26. veljače 2026.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Osijeku.

DNA:

1. tužitelj

2. tuženiku po punomoćniku