REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1558/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu Martini Klanac, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Luke Bućana, u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika IŽ, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.dda tužitelju ŠŽ temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 228-50-4794669 od 31.3.2008. godine, o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 5.320,09 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od::

- 10,26 eur od 1.11.2008 godine pa do isplate

- 0,31 eur od 2.12.2008 godine pa do isplate

- 12,97 eur od 1.1.2009 godine pa do isplate

- 14,91 eur od 3.2.2009 godine pa do isplate

- 15,79 eur od 3.3.2009 godine pa do isplate

- 13,75 eur od 1.4.2009 godine pa do isplate

- 14,23 eur od 1.5.2009 godine pa do isplate

- 10,42 eur od 1.6.2009 godine pa do isplate

- 7,61 eur od 1.7.2009 godine pa do isplate

- 8,36 eur od 1.8.2009 godine pa do isplate

- 10,73 eur od 3.9.2009 godine pa do isplate

- 7,71 eur od 13.10.2009 godine pa do isplate

- 8,91 eur od 10.11.2009 godine pa do isplate

- 8,85 eur od 15.12.2009 godine pa do isplate

- 14,35 eur od 14.1.2010 godine pa do isplate

- 16,38 eur od 17.2.2010 godine pa do isplate

- 15,54 eur od 11.3.2010 godine pa do isplate

- 19,88 eur od 13.4.2010 godine pa do isplate

- 23,38 eur od 14.5.2010 godine pa do isplate

- 28,29 eur od 11.6.2010 godine pa do isplate

- 32,75 eur od 13.7.2010 godine pa do isplate

- 25,93 eur od 12.8.2010 godine pa do isplate

- 41,91 eur od 14.9.2010 godine pa do isplate

- 36,51 eur od 12.10.2010 godine pa do isplate

- 37,69 eur od 11.11.2010 godine pa do isplate

- 45,54 eur od 14.12.2010 godine pa do isplate

- 56,32 eur od 12.1.2011 godine pa do isplate

- 43,58 eur od 15.2.2011 godine pa do isplate

- 47,54 eur od 12.3.2011 godine pa do isplate

- 47,54 eur od 21.4.2011 godine pa do isplate

- 54,15 eur od 18.5.2011 godine pa do isplate

- 65,11 eur od 21.6.2011 godine pa do isplate

- 90,67 eur od 17.8.2011 godine pa do isplate

- 89,96 eur od 17.8.2011 godine pa do isplate

- 60,75 eur od 12.10.2011 godine pa do isplate

- 61,97 eur od 12.11.2011 godine pa do isplate

- 60,02 eur od 13.12.2011 godine pa do isplate

- 65,66 eur od 12.1.2012 godine pa do isplate

- 67,35 eur od 20.1.2012 godine pa do isplate

- 67,19 eur od 27.3.2012 godine pa do isplate

- 67,19 eur od 27.3.2012 godine pa do isplate

- 67,99 eur od 27.4.2012 godine pa do isplate

- 68,74 eur od 21.5.2012 godine pa do isplate

- 68,52 eur od 27.6.2012 godine pa do isplate

- 66,86 eur od 28.8.2012 godine pa do isplate

- 62,29 eur od 27.9.2012 godine pa do isplate

- 67,01 eur od 27.10.2012 godine pa do isplate,

- 68,34 eur od 28.11.2012 godine pa do isplate

- 66,90 eur od 28.12.2012 godine pa do isplate

- 66,90 eur od 28.12.2012 godine pa do isplate

- 59,68 eur od 22.1.2013 godine pa do isplate

- 63,92 eur od 12.2.2013 godine pa do isplate

- 62,84 eur od 13.3.2013 godine pa do isplate

- 67,53 eur od 16.4.2013 godine pa do isplate

- 59,01 eur od 17.5.2013 godine pa do isplate

- 60,36 eur od 12.6.2013 godine pa do isplate

- 60,57 eur od 16.7.2013 godine pa do isplate

- 60,75 eur od 15.8.2013 godine pa do isplate

- 62,34 eur od 14.9.2013 godine pa do isplate

- 64,06 eur od 22.10.2013 godine pa do isplate

- 67,19 eur od 19.12.2013 godine pa do isplate

- 67,19 eur od 19.12.2013 godine pa do isplate

- 64,58 eur od 21.1.2014 godine pa do isplate

- 67,89 eur od 18.2.2014 godine pa do isplate

- 69,24 eur od 19.3.2014 godine pa do isplate

- 68,25 eur od 15.4.2014 godine pa do isplate

- 65,38 eur od 17.5.2014 godine pa do isplate

- 66,23 eur od 18.6.2014 godine pa do isplate

- 68,13 eur od 22.7.2014 godine pa do isplate

- 69,66 eur od 28.8.2014 godine pa do isplate

- 70,82 eur od 17.10.2014 godine pa do isplate

- 70,82 eur od 17.10.2014 godine pa do isplate

- 72,88 eur od 22.11.2014 godine pa do isplate

- 72,11 eur od 23.12.2014 godine pa do isplate

- 73,02 eur od 28.1.2015 godine pa do isplate

- 73,02 eur od 5.2.2015 godine pa do isplate

- 1.561,11 eur od 17.2.2015 godine pa do isplate

po stopi od 14% godišnje od 1.11.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1.1.2023. pa do 29.1.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 228-50- 4794669 od 31.3.2008. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi naknade za odobrenje kredita u iznosu od 3,70% iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju ŠŽ temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita isplati iznos od 536,98 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 14% godišnje od 4.4.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1.1.2023. pa do 29.1.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu 1.475,00 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja ove odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 13. ožujka 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 228-50-4794669 (dalje: Ugovor). Navodi da je kredit odobren u iznosu od 23.807,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da su ugovorne odredbe bile unaprijed pripremljene od strane banke, bez mogućnosti pregovaranja, po principu „uzmi ili ostavi“. Smatra da je takav način ugovaranja doveo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu. Poziva se na pravomoćne presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da su banke koristile ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u. Tvrdi da ga banka prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu. Zbog promjene tečaja švicarskog franka navodi da je preplatio anuitete te da je banka stekla znatan iznos bez pravne osnove. Potražuje isplatu iznosa od 5.320,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplate. Nadalje, osporava i odredbu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u visini od 3,70% iznosa kredita, koja mu je naplaćena prilikom isplate kredita. Ističe da u ugovoru nije bilo jasno navedeno na što se ta naknada odnosi niti koji su stvarni troškovi njome pokriveni. Smatra da je i ta odredba bila unaprijed formulirana i nametnuta bez mogućnosti pregovora. Poziva se na sudsku praksu domaćih sudova i Suda Europske unije prema kojoj takve odredbe mogu biti ništetne ako stvaraju znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita. Također zahtijeva povrat iznosa od 536,98 eura koji predstavlja protuvrijednost naplaćene naknade, uz pripadajuće kamate. Uz navedeno, traži i naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te smatra da su navodi tužitelja neosnovani. Ističe da se presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača odnose na apstraktnu razinu i da ne dokazuju automatski ništetnost konkretnih odredbi u pojedinačnom ugovoru tužitelja. Navodi da je predmetni kredit zaključen radi kupnje vozila, a ne radi rješavanja stambenog pitanja, zbog čega smatra da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na ovaj slučaj. Tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te da je tužitelju objašnjen valutni rizik prije sklapanja ugovora. Smatra da su tužitelju pružene sve relevantne informacije kojima je banka raspolagala u trenutku sklapanja ugovora te da nije bilo naznaka budućeg rasta tečaja švicarskog franka. Naglašava da se razumljivost ugovorne odredbe procjenjuje prema okolnostima u vrijeme sklapanja ugovora, a ne prema kasnijim ekonomskim kretanjima. Ističe i da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, čime je potvrđeno da je njegov sadržaj bio jasan i razumljiv strankama. Nadalje navodi da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo jer je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz CHF, EUR ili bez valutne klauzule. Smatra da ugovor nije bio nametnut po principu „uzmi ili ostavi“ te da je tužitelj slobodno odabrao kredit u CHF zbog povoljnijih uvjeta, uključujući nižu kamatnu stopu. Tvrdi da valutna klauzula nije uzrokovala znatnu neravnotežu jer djeluje dvosmjerno i ne predstavlja jednostranu korist za banku. Navodi da banka nije ostvarivala izvanrednu dobit po toj osnovi te da je i sama bila izložena valutnom riziku. Ističe da je eventualna nepovoljnost za tužitelja posljedica nepredvidivog rasta vrijednosti švicarskog franka, a ne nepoštenog postupanja banke. Tuženik također prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu broj broj 228-50- 4794669 (list 8-11, 97-102 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 12-17), otplatni plan (list 18-25, 30-33), Otplatnu tablicu (list 26-28), kontrolni ispis unosa korištenja (list 29), zahtjev za kredit (list 96) i promotivne uvjete za odobravanje kredita (list 103- 104) te je saslušao tužitelja.

4. Sud nije saslušao javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu jer se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja Ugovora o kreditu (Tako Ustavni sud Republike Hrvatske u U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022.). Nadalje, nije proveden niti dokaz financijskim vještačenjem jer je tuženik na pripremnom ročištu od 3. studenoga 2025. izjavio da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i o naknadi za obradu kredita, uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima naknade za obradu kredita.

U odnosu na valutnu klauzulu

7 . Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) propisano je da je sud u parnicama za naknadu štete ili isplatu vezan za utvrđenja iz presude kojom je utvrđeno da su postupanjem tuženika povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj dužan štititi.

8. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

9. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu i da je ispunio svoje obveze prema odredbama tog kredita, a sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Slijedom toga, sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 primijeniti na ovaj predmet. Konačno, sporan je i nastup zastare.

10. Uvidom u čl. 7. spornog Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da se radi o nenamjenskom kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo su takve odredbe bile predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

11. Sud je stava da je na temelju čl. 502.c ZPP-a u ovom predmetu vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama. Stoga je saslušao tužitelja.

12. Tužitelj je u svom iskazu naveo da mu je kredit bio potreban radi kupnje automobila za osobne potrebe. Istaknuo je da je kupnju vozila dogovorio u auto kući Kozina u Oroslavlju, gdje su mu predani papiri za kredit, nakon čega je kod javnog bilježnika solemnizirao ugovor. Naveo je da je želio kunski kredit, ali mu je ponuđen kredit s valutnom klauzulom, bez mogućnosti izbora, pa je na takve uvjete pristao. Izjavio je da mu prilikom sklapanja ugovora nitko nije objasnio rizike valutne klauzule niti troškove obrade kredita. Naglasio je da je potpisao unaprijed pripremljeni obrazac ugovora bez mogućnosti pregovaranja o njegovu sadržaju. Također je naveo da u vrijeme sklapanja i otplate kredita nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt. Potvrdio je da je ugovor pročitao kod javnog bilježnika te da je rate kredita otplaćivao osobno.

13. Sud je stava da iz ovog iskaza, kojeg ocjenjuje životnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo. Naime, iz tog iskaza proizlazi da je tužitelj bio potrošač jer je ugovor sklopio za osobne potrebe izvan svoje djelatnosti, a da se sporne odredbe ugovora nisu mogle mijenjati i da upozorenja o riziku valutne nisu bila odgovarajuća. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

14. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli ništetne.

16. Čl. 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje-ZOO) propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužiteljici vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

15. Kako je tuženik izričito priznao postavljenu visinu tužbenog zahtjeva, sud zaključuje da je tužitelj tuženiku s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplatio ukupan iznos 5.320,09 eura pa je zato, sukladno čl. 323. ZOO-a, tuženik dužan tužitelju taj iznos i vratiti.

16. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. S obzirom da je ništetnost spornih ugovornih odredaba ustanovljena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud je stava da je zastara počela teći tek on pravomoćnosti odluka donesenih u tom postupku. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018. u odnosu na prednika tuženika postala pravomoćna (presuda Visokog Trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017), ocjena je suda da petogodišnji opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a nije protekao do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2023.

18. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, pri čemu se ponovno ističe i da je tuženik na pripremnom ročištu priznao visinu tužbenog zahtjeva. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. I. izreke.

U odnosu na naknadu troškova obrade kredita

20. Kako je nesporno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 31. ožujka 2008., na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07 i 125/07, dalje: ZZP) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, dalje: ZOO).

21. Odredbama čl. 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

22. Sukladno čl. 99. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

23. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

24. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

25. Čitanjem čl. 3. Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da je ugovorena jednokratna naknada u iznosu 3,70% od iznosa kredita.

26. Iz iskaza tužitelja, kojeg je sud ocijenio vjerodostojnim proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila za osobne potrebe, zbog čega je sud zaključio da je tužitelj taj Ugovor sklopila u svojstvu potrošača.

27. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom formularnom ugovoru banke u kojem su sadržane unaprijed određene ugovorne klauzule i koji se poziva na opće akte tuženika, poput Odluke o kamatnim stopama. Ovo proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je naveo da je potpisao unaprijed pripremljeni obrazac ugovora bez mogućnosti pregovaranja o njegovu sadržaju. Stoga je, sukladno čl. 96. st. 4. ZZP-a, na tuženiku teret dokaza o tome da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi. U slučaju da tuženik to ne dokaže, smatra se da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

28. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, potrebno je utvrditi je li ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pritom se ističe da se ne radi o odredbi o predmetu ugovora i cijeni iz čl. 99. ZZP te da stoga treba provesti test nepoštenosti navedene ugovorne odredbe.

29. U tom pogledu, prvenstveno valja istaknuti da tijekom postupka tuženik uopće nije naveo od čega su se sastojali troškovi koje je naplatio tužitelju. Također, to nije objašnjeno ni tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga sud zaključuje da tuženik nije dokazao da su mu uopće nastali takvi troškovi.

30. Dakle, sud smatra da je naplata iznosa od 536,98 eura (što tuženik ne spori) za troškove koji u stvarnosti nisu nastali uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga sud spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita ocjenjuje nepoštenom, a time i na temelju čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetnom.

31. Kako je tuženik nesporno naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu 536,98 eura na temelju ništetne ugovorne odredbe, on je tužiteljici na temelju čl. 323. st. 1. ZOO taj iznos dužan i vratiti.

32. U odnosu na prigovor zastare tuženika, treba reći da zastarni rok nije niti počeo teći jer ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita još uvijek nije pravomoćno ustanovljena.

33. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je tuženik kod ugovaranja odredbe o troškovima obrade kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužan isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, pri čemu se ponovno ističe i da je tuženik na pripremnom ročištu priznao visinu tužbenog zahtjeva. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. II. i III. izreke.

U odnosu na troškove postupka

35. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa). Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 28. ožujka 2024. i 18. studenoga 2024. u iznosu 100 bodova za svakog (Tbr. 8/1) te trošak zastupanja na ročištima od 3. studenoga 2025. i 23. veljače 2026. u iznosu od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1), kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu 50 bodova. Ukupno to iznosi 550 bodova što, imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura i PDV 25% daje iznos od 1.375,00 eura. Tome valja pridodati i trošak preliminarnog vještačenja u iznosu 100,00 eura na temelju kojeg je tužitelj odredio visinu tužbenog zahtjeva, a koju visinu je tuženik priznao na pripremnom ročištu pa stoga nije bilo potrebno provoditi financijsko vještačenje u ovom postupku, što je u konačnici uzrokovalo manje troškove. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke o trošku.

36. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. IV. izreke.

U Zagrebu 26. veljače 2026.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovome sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika