REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 60 P-774/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Gelenčiru, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja niuštetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. veljače 2026. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 26. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9.1. Ugovora o kreditu br. 9450070356, sklopljenog dana 11.12.2000. godine između tužitelja ĆŠU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, kojom odredbom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, te se tuženiku nalaže da isplati tužitelju iznos od 547,60 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12.01.2007.god. do 31.7.2015.god. prema stopi zakonske zatezne kamate koja se utvrđuje na način da se eskontna stopa HNB-a, u prethodnom polugodištu uveća za 5 postotnih poena; od 1.8.2015.god. do 31.12.2022.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sukladno čl. 29. stavku 2. ZOO-a, a od 01.01.2023.god. pa sve do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II Tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi trošak ovog postupka s kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi govori da je sklopljen ugovor o kreditu br. 9450070356, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 43.869,74 DEM. Tužitelj je preuzetu obvezu u cijelosti prijevremeno ispunio zaključno sa danom 12.01.2007. godine

Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome na što se odnosi „naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke“ (čl. 9.1. Ugovora), što je u njoj sadržano, zašto se naplaćuje, niti su o navedenim naknadama stranke posebno pregovarale. U konkretnom slučaju sklopljen je tzv. tipski ugovor, čiji sadržaj je tuženik već unaprijed pripremio i otisnuo, te predočio tužitelju na potpis, bez ikakve mogućnosti pregovaranja i izmjene sadržaja ponuđenih ugovornih odredbi.

Temeljem odredbe čl. 9.1. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita. Navedenu naknadu kreditor je nametnuo korisniku kredita u slučaju prijevremene otplate kredita, na način da je Banka ovlaštena zaračunati naknadu prema Aktima Banke.

Korisniku kredita/tužitelju međutim nisu pružene informacije na što se točno takva naknada odnosi, koliki je iznos te naknade, nije mu uručena niti predana na uvid isprava nazvana „Akti Banke“, niti su stranke uopće pregovarale o navedenoj ugovornoj odredbi prije zaključenja ugovora o kreditu, već je tužitelju prezentiran već unaprijed pripremljen tekst ugovora koji sadrži navedenu odredbu, o kojoj nije uopće pregovarao, nije mu najavljena takva odredba, niti je mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe, stoga je ista ništetna, temeljem odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Radi se u konkretnom slučaju o potpisu samog tipskog ugovora, bez da je tuženik o navedenoj odredbi pregovarao sa tužiteljem i precizno mu objasnio na što bi se navedena naknada odnosila, niti mu dao mogućnost izmjene navedene odredbe, te naposlijetku navedena odredba nije objašnjena i protumačena tužitelju kao

Iz isprave „Prijevremena otplata kredita na dan 12.01.2007.“ vidljivo je kako je tuženik tužitelju naplatio tzv. izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 547,60 €.potrošaču, pa je ista nepoštena, a posljedično tomu i ništetna, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Direktive Vijeća (EZ) 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 05.04.1993.god. Kako su dakle navedene ugovorne odredbe u suprotnosti sa prisilnim propisima, one su ništetne, temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Iz isprave „Prijevremena otplata kredita na dan 12.01.2007.“ vidljivo je kako je tuženik tužitelju naplatio tzv. izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 547,60 €. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da Sud nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu

Tuženik u nepotrebno opsežnom odgovoru na tužbu protivi se u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženi osporava osnovanost potraživanja i visini obzirom je naplaćena naknada u iznosu od 4.030,34 HRK što je 534,92 Eur, te se ističe prigovor zastare. Tuženi prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 547,60 EUR, dok je tužitelj u tužbi naznačio Vps. od 1874,83 Eura, a plaćeno je 4.030,34 HRK naknade što ne odgovara naznačenom u tužbi. Zakon o parničnom postupku (dalje ZPP) određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, te ukoliko isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu od 547,60 EUR, te bi to sukladno zakonu trebala biti i vrijednost predmeta spora.

Tužba osim na isplatu glasi i na utvrđenje ništetnosti, no kako deklaratorni zahtjev ne može biti sam sebi svrha to je jasna povezanost sa kondemnatornim zahtjevom slijedom čega nije logično niti životno da bi vrijednost deklaratornog zahtjeva / u dijelu gdje zahtjev ne glasi na isplatu, u vrijednosti predmeta spora bio označen i cijenjen u iznosu koji premašuje i višestruko iznos koji se potražuje za isplatu. Slijedom navedenog zaključuje se da je ovaj naznačeni iznos višestruko povećano iskazan i potpuno je neodgovarajući obzirom na traženje tužitelja. Predlaže se sudu označiti vrijednost predmeta spora ispravno i to u visini vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu, odnosno u iznosu od 547,60 EUR koliko tužitelj tužbom i potražuje. II. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 51400306 koji je zaključen 11.12.2000. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za PRIJEVREMENU OTPLATU dopušten ugovorni element. U konkretnom slučaju radi se o ugovoru iz 2000 godine, dakle prije Zakona o potrošačkom kreditiranju i prije Zakona o zaštiti potrošača – tako je nejasno koje su točno odredbe nezakonite i prema kojem tada važećem zakonu i kako bi se moglo raditi o nezakonitoj i ništetnoj odredbi u razdoblju 2000 godine. Osim toga radi se o kreditu koji je temeljen na Ugovoru između tuženika i Hrvatske banke za obnovu i razvoj – tako da je ta banka kao druga pravna osoba sudjelovala u pregovorima i kao stručna i profesionalna sudjelovala u zaštiti krajnjih klijenata. Radi se o subvencioniranim dakle posebnim kreditima, što nisu nikakvi tipski već posebni i posebno pregovarani krediti. Svakako ne može se govoriti o potrošačkom kreditiranju niti o kreditiranju temeljem tipskih ugovora jer se radi o posebnim i posebno specijalno pregovaranim ugovorima o kojima se pregovaralo sa drugom bankom koja je štitila interese krajnjih korisnika. Slijedom navedenog nema nikakove osnove za ovu tužbu. Tuženik ovime ističe prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu. Ne radi se o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, a plaćena je prilikom 2007. godine te je danom pokretanja tužbe 2025 godine to potraživanje u zastari. Do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima. Ovaj kredit niti ne spada niti po jednom elementu u sferu kolektivne presude – niti po razdoblju, niti po valuti.

Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu - tako i ZPP u čl. 187. st. 2. kaže: „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe“, a ništa od navedenog u ovom konkretnom slučaju nije ispunjeno s obzirom da je kondemnatorni zahtjev u zastari još od 2011 odnosno 2013. slijedom čega tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani poravni interes. Obzirom je Ugovor o kreditu parničnih stranaka zaključen 2000 godine te je izvršena isplata iznosa kredita, te je ugovoreno da će se ukoliko dođe do prijevremene otplate uplatiti iznos koji je i uplaćen i o njemu se pregovaralo i razgovaralo 2007. godine kada je tužitelj navedeno i platio, a ugovor nije utvrđen ništetnim, jasno je i nedvojbeno da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina. Tuženi tako predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. III. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za PRIJEVREMENU OTPLATU KREDITA i to iznosa od 547,60 Eura predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je za SUBVENCIONIRANI KREDIT ISPLAĆEN iznos koji odgovara vrijednosti od 170.412,00 HRK, ODNOSNO 43.869,74 DEM. Navedeni iznos predstavlja je neznatan u donosu na isplaćeni iznos kredita, te ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu (beznačajnom) u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi temeljenoj na važećoj zakonskoj regulativi. Zakonska regulativa i danas propisuje naknade za određene usluge.

Ovdje bi istakli da npr. FINA prilikom izvršenja i provedbe osnova – ovršnih i vjerodostojnih isprava - naplaćuje naknadu u iznosu od npr. za tražbinu od 0,01 Eur do 26,54 Eur, naknadu od 6,64 Eura. Slijedom čega je naknada za provedbu osnove u visini od 26,54 Eura određena u iznosu od 6,64 Eura u postotku 25 % same tražbine. Ukoliko se ovdje radi o zakonitoj i određenoj naknadi, kako bi utužena naknada predstavljala znatnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, ako je naknada od 25% tražbine propisana i naplaćuje se od državne agencije i ne predstavlja znatniju neravnotežu? Dakle državna agencija za poslove provedbe osnova naplaćuje naknade u visini od 25% tražbine koja se naplaćuje, i to je zakonito i ne predstavlja neravnotežu, dok u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je naknada u gore naznačenom iznosu koji predstavlja vrlo mali postotak koji je predstavljao neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka. Isto tako na primjer možemo uzeti i plaćanje sudskih pristojbi prilikom ulaganja žalbe – postavlja se pitanje „zna li žalitelj koje je ekonomsko opravdanje za to da pristojba koju je platio iznosi baš toliko i jesu li detaljno prikazani troškovi koje sud ima u svom radu da je plaćanje upravo takove pristojbe potrebno i primjereno? Napominjemo da je visina pristojbe vezana uz vrijednost predmeta spora bez obzira na broj radnji koje je potrebno provesti da se o žalbi odluči. Dakle radi se određenom postotku u odnosu na vrijednost predmeta spora iako sa svakom žalbom postoji određen trošak i rad službenika, te rad sudaca, a razlike u pristojbama su značajne. Tvrdnje tužitelja iz tužbe su tako neživotne su, nelogične i ne počivaju na zakonskim odredbama. Nakade iz ovog Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. U članku 2. Navedeni pravilnik određuje da vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje naknade sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. Pravilnik nadalje određuje da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade ¯ za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.

Osim naknada koje su gore navedene, vjerovnik može naplatiti i drugu naknadu pod uvjetom da je bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora. Prema tome ugovaranje naknade koja je predmetom ovog postupka regulirana je i dozvoljena stavka ugovornog odnosa u potrošačkim kreditima, i regulirana je Pravilnikom ministarstva financija i to Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite. Dakle radi se o zakonitoj odredbi ugovora o kreditu slijedom čega ista nije ništetna niti protivna Ustavu, prisilnim propisima niti moralu društva. U konkretnom slučaju radi se o slobodno uređenom ugovornom odnosu u smislu čl.2 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO). Dapače i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Ugovorne odredbe o naknadama su razumljive i jasne, pa ih je tužitelj mogao uočiti jednostavnim čitanjem te razumjeti i shvatiti, a što je potvrdio svojim vlastoručnim potpisom ugovora o kreditu. U predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 od 3.10.2019 u kojoj je jasno navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Suprotan stav doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica i potpune pravne nesigurnosti. Tada bi npr. za svaki proizvod ili uslugu trebala analiza, struktura i opravdanost troškova što bi ne samo bilo nemoguće, već bi predstavljalo i nerazmjernu analitiku u odnosu na troškove same usluge, pa bi tako prilikom npr. slanja poštanskih pošiljaka Hrvatska pošta morala svakom korisniku navesti postotak svake stavke materijalnog troška, regulatornog troška, operativnog troška, troška radnika, troška prijevoza, troška razvoja IT sustava, trošak uredskog materijala, trošak energenta i itd, za SVAKU POŠILJU I PLAĆANJE USLUGE SLANJA. To bi svakako bilo nemoguće kao što je i za ovdje predmetnu uslugu to neadekvatno, nemoguće i ne proizlazi niti iz jedne zakonske odredbe, a niti iz prakse Europskog suda – dapače upravo suprotno Europski sud u svojoj odluci C- 621/17 izričito navodi da nema ekonomske opravdanosti za prikazivanje strukture troškova naknade banke, jer ne postoje tablice niti pravni kriteriji koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjernosti. Tužitelj je bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze. Isto tako tužitelj u tužbi nije naveo konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao predvidjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga za zaključiti je kako tužitelj nije bio u nepovoljnijem položaju prilikom sklapanja ugovora o kreditu iz razloga što je sklapanje ugovora o kreditu predmetom tuženikova poslovanja. Samo zato što se o ugovornoj odredbi o naknadi nije posebno pojedinačno pregovarala ne može se smatrati da bi iste bile ništetne. Tužitelj u tužbi nije naveo niti jedan valjani razlog da je ta ugovorna odredba o naknadi protivna samoj svrsi ugovora, dobrim poslovnim običajima, da je inače nepravična ili pretjerano stroga prema njemu, pa time se ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. IV. U vrijeme sklapanja predmetno Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. U vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (ZOO čl.1022 st.2), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita. Tako je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita. Dakle, radi se o valjanoj i zakonom određenoj pravno osnovi.

Budući ZOO izričito navodi da se uvjeti ugovora utvrđuju Ugovorom o kreditu, ne može biti riječi o tome da su konkretne naknade ugovorene bez valjane pravne osnove. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora primjenjivao se Zakon o obveznim odnosima i Zakon o bankama, dok je Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009. godine i vrijedio je od 1.1.2010 godine. U sporno razdoblje nije na snazi bio niti Zakon o zaštiti potrošača. Članom 2. st.1 t.7 zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku osim troškova javnog bilježnika, koja činjenica govori u prilog toga da je tuženi osnovano naplatio spornu naknadu. Naknade za obradu kreditnog zahtjeva su zakonom određene i propisane naknade te se radi o naknadama koje su utemeljene na zakonu te o naknadama koje su standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta sa razvijenim tržišnim gospodarstvom. V. Ističe se također i prigovor zastare. Kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215 ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Obzirom na navedeno od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godine. Pravno shvaćanje vrhovnog suda RH od 30.1.2020 je neprimjenjivo u predmetnom postupku zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava. Prema navedenom shvaćanju petogodišnji restitucijski zastrani rok počinje teći tek s danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, no temeljem Zakona i sudske prakse koja je bila na snazi prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je stekao subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare. Slijedom čega u navedeno subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare, sa ustavnopravnog aspekta nije dopušteno retroaktivno zadirati niti naknadnim zakonskim izmjenama niti izmijenjenim pravnim shvaćanjem suda Republike Hrvatske (niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske) . U suprotnom bila bi osujećuju stečena prava tuženika.

Tužitelj se u ovoj tužbi poziva kao dokaz na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023 od 13.2.2024 godine, a koja sudska praksa se u obrazloženju poziva na odredbe tzv. kolektivnog spora, odnosno predmeta Visokog trgovačkog suda RH Pž7129/13, prethodno Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012. Obzirom na navedeno, a kako se tužitelj poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, to je za zaključiti da je, obzirom na zastaru potraživanja iz predmeta kolektivne presude, i ovo potraživanje u zastari, jer je zastara nastupila za sva potraživanja koja su utemeljena na postupku, odnosno individualnim zahtjevima koji se pozivaju na postupak kolektivne zaštite. Naime, ne može se tužitelj pozivati na kolektivni spor i utvrđenja istog samo kada bi to njemu odgovaralo, već posljedice istog vrijede za sve i za sve se jednako primjenjuju, a tako i na zastrane rokove ovdje tužitelja koji su protekli. Svako drugo stajalište dovodi u ozbiljnu pravnu nesigurnost sudionike obvezno pravnih odnosa i ozakonjuje ponašanje suprotno načelima obveznog prava, te mogu proizvesti dalekosežne posljedice i to kako financijske, a tako i druge prirode. Ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl.322 ZOO-a (Zakon o obveznim odnosima – dalje ZOO), jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a . Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11) Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini.

Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno je netočno jer se ne radi o neravnoteži jer se radi o neznatnom dijelu u odnosu na obveze koje su predmetom ugovora. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o ovom ugovornom odnosu. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara.

Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore neosnovano pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir klijentu/ korisniku kredita. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi klijent mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt.

Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor ovakovog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu.

Prigovara se da bi tužitelj imao navedeni status potrošača, dok to i ne dokaže, ističe se da prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi (ZZP 2003), takva odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko takvo što „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“, dok tu znatnu neravnotežu tužitelji ničim nije dokazao, a što je logično jer iste nije niti bilo. Naime, odredba o Bančinoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu (iz čl. 81. st. 1. ZZP 2003) pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe (o čemu svjedoči i stav Suda EU iz odluke C-621/17) Iako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. prema stavu Suda EU nije primjenjiva na odnose nastale prije pristupanja RH Europskoj uniji, ipak je interesantno reći da Sud EU u izreci odluke C-621/17 koja kaže: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. U ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja, jer to nije bila obveza Banke , a kao što nije niti danas. Jasno je propisana obveza plaćanja naknade ukoliko dođe do prijevremene otplate te je ista odrediva. Osim toga ovo potraživanje je u zastari jer se radi o potraživanju sa dospijećem iz 2007 godine za čije je utuženje proteklo vrijeme od 5 godina. Tako je tužitelj u zastari i sa pravom i sa zahtjevom za isplatu. VII. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., Š, C464/01, EU:C:2005:32, t.47).

Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. VIII. Tuženik ističe kako je neosnovana tvrdnja tužitelja iz tužbe da bi naknada za prijevremenu otplatu kredita bila nepoštena i ništetna radi toga, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije suprotna čl.1024 ZOO-a kako to tužitelj u tužbi pogrešno navodi. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nema karakter ugovorne kazne niti ne predstavlja kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, jer se ne radi o kamatama već o naknadi za prijevremenu otplatu. Prema odredbama ZOO-a u slučaju prijevremene otplate klijent je dužan o tome obavijestiti banku unaprijed, a u slučaju vraćanja prije roka banka ne može zaračunati kamate od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, dakle nije zabranjeno odredbama ZOO-a ugovaranje predmetne naknade niti ima mjesta navodima tužitelja da bi takova ugovorna odredba bila protivna prisilnim propisima, Ustavu RH niti moralu društva, odnosno ne radi se o ništetno ugovornoj odredbi. Upravo suprotno ovom ugovornom odredbom stranke su ugovorom uredile pravo tužitelja na mogućnost prijevremenog vraćanja kredita što je on u ovom slučaju i iskoristio. Tužitelj u tužbi ne navodi niti jedan valjani razlog iz kojega bi proizlazilo da bi samim ugovaranjem sporne naknade bilo otežano tužiteljevo pravo na prijevremenu otplatu kredita, a nesporno je da je prilikom sklapanja kredita bio upoznat sa ugovornom odredbom kojom mu je prezentirana mogućnost prijevremene otplate zajedno sa posljedicama koje iz nje proizlaze, a koja mu je odredba i jasno prezentirana što je potvrdio vlastoručnim potpisom. U konkretnom slučaju ne radi se o unaprijed određenom iznosu naknade štete u visini dijela neisplaćenih kamata zbog prijevremene otplate kredita odnosno o kamatama za razdoblje od dana vraćanja do dana kada je tužitelj po ugovoru taj kredit trebao vratiti. Takvo ugovaranje plaćanja kamata nije zakonom dopušteno niti je tuženik to ikada ugovorio, obračunao niti je naplatio prilikom prijevremene otplate kredita. Iz relevantnih zakonskih odredba jasno proizlazi da su ugovorne strne ovlaštene naknade kao protučinidbe za usluge tuženika prilikom prijevremene otplate kredita za troškove koji su mu nastali.

Dakle riječ je o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora, koju je prihvatio prilikom sklapanja ugovora, koja je predviđena i koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita. Ugovor o kreditu nastaje kad se stranke slože o bitnim sastojcima, a odredbe o načinu i uvjetima prijevremene otplate predstavljaju nuzgredne sastojke ugovora bez kojih ugovor može opstati. Odredbe o ugovornoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita su nuzgredne odredbe o kojima se nije moralo pregovarati kao o posebnoj ugovornoj odredbi, jer je u vrijeme potpisivanja ugovora ova odredba tužitelju bila poznata uzevši u obzir činjenicu da je tužitelj ugovor pročitao, a odredba je jasna, razumljiva te je i sam tužitelj to potvrdio svojim potpisom. U tužbi prema tome nema navedene niti jedne činjenice koja bi ukazivala da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, te da je naknada prouzročila očiglednu neravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Također se ističe kako je tuženik pod stalnim i neposrednim nadzorom Hrvatske narodne banke, a sukladno važećoj regulativi, a koja nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja niti naplaćivanja predmetnih naknada jer je to standard bankarskog poslovanja u cijelo svijetu. IX. Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer: - nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno; - sporna je odredba transparentna, uočljiva i jasna; - naknada ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana; - tužitelj je bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe; - je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom; - je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; - tužitelj nije dokazao da je bio potrošač; - nema stjecanja bez osnove, te je tužitelj ostvario određene koristi; - Protekli su svi rokovi koji određuju zastaru, te se radi o zastarjelim potraživanjima i pravima - nema neravnoteže u pravima i obvezama strana; - nisu se ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a nastavno niti kondemnatornog; Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu predmeta, a saslušan je i tužitelj kao stranka.

Druge dokaze sud nije izvodio - sve temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP).

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Sud je u konkretnom slučaju utvrdio, da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu kako je i navedeno u tužbi, čime je tužitelj istovremeno nesumnjivo i potrošač jer je kredit služio za osobne potrebe (nije obrtnik) – kupnju obiteljske kuće (l. 6 spisa), a to je i konstatirano na vlastitiom aktu banke. Odredbom čl. 9.1 ugovorena je i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj je svoju obvezu po ugovoru kompletno ispunio.

Tužitelj, saslušan kao stranka, ispripovijedao je da je ugoor sklapao u prostorijama banke unutra radnog vremena, i da mu nitko nije objasnio na što se odnosi sporna naknada., nije mu predočen nikakav akt banke već unaprijed pripremljen ugovor.

Sud vjeruje iskazu tužitelja kao potpuno jasnom i životno logičnom i uvjerljivom.

Nadalje, iz dostavljene se dokumentacije može zaključiti - upravo suprotno svim tvrdnjama tuženika - da je sporna "naknada" podložna isključivo poslovnoj politici i odluci tuženika te tužitelj u vrijeme ugovaranja kredita nije bio poznat niti jedan egzaktan i tužitelju lako dostupan podatak koji utječe na istu, niti je takav podatak bio ugovoren, niti je tuženik kod promjene kamate koristio bilo kakve transparentne egzaktne podatke koje bi predočio tužitelju.

Tuženik - koji u opširnom odgovornu na tužbu zapravo iznosi u bitnom isključivo paušalne navode istovremeno pokušavajući na taj način okarakterizirati argumentirane tužiteljeve tvrdnje - tijekom postupka nije dokazao drugačije.

Međutim, ta je odredba potpuno suprotna čl. 1024. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, koji propisuje da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit s tim da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti tuženika te naknaditi štetu ako ju je tuženik kao davatelj kredita pretrpio.

Istom normom nije propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka tuženik/banka može uračunavati ikakve kamate – kao kaznu tuženiku - za period od dana prijevremene otplate kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo redovno otplatiti, dapače suprotno. Ime je tvrdnja tuženika da kao banka može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, neosnovana i netočna.

Osim toga, u slučaju prijevremene otplate kredita takve tvrdnje tuženika koje je formulirao u ugovoru dovodi do protuzakonitog i neosnovanog bogaćenja tuženika na teret tužitelja i povrede načela jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO) jer tuženik u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita naplaćuje uslugu stavljanja novca na raspolaganje tužitelju, a koju u pogledu prijevremenog otplaćenog iznosa nije niti izvršio. Time je u konkretnom slučaju nedvojbeno da je tako stečen novac tuženik dužan vratiti temeljem pravila o stjecanju bez osnove kao iu prethodnom slučaju, jer je sasvim jasno da je i ta ugovorna odrednica ništetna - čl. 323. ZOO-a.

Drugim riječima, prijevremena otplata kredita nije nikakva povreda prava iz ugovornog odnosa (neispunjenje ili zakašnjenje), već je tužitelj iskoristio pravo vratiti pozajmljeni novac prije isteka roka, a tuženik ga je zbog toga novčano oštetio.

Visina utuženih iznosa – tzv. "izlazne naknade" za prijevremenu otplatu kredita, utvrđena je temeljem priložene dokumentacije odnosno internog naloga banke i platnog prometa, uz obavijest tuženika o konačnoj otplati kredita.

Valja se osvrnuti i na pitanje tuženikov prigovora zastare. Aktualno pravno shvaćanje izraženo je na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. , u kojem Vrhovni sud RH obrazlaže da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost dijela ugovora (kao u konkretnom slučaju). Zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego zastara počinje teći tek po pravomoćnosti presude kojom bi bio usvojen tužiteljev deklaratorni zahtjev u ovom sporu.

Tužitelj pritom napominje da utvrđivanje ništetnosti ulazne naknade nije bilo predmetom kolektivnog spora pa u tom smislu nema mjesta primjeni pravnog shvaćanje VSRH br. Su-IV-33/2022.

Osim toga, isticanje ništetnosti se sukladno ZOO-a ne gasi, slijedom čega je prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

Preostala argumentacija tuženika nije relevantna, pa nije niti posebno obrazlagana.

S obzirom da je tuženik u zakašnjenju, dužan je tužitelju i isplatiti i kamatu (čl. 183. ZOO-a), a kamatna je stopa određena u skladu sa čl. 29. ZOO-a.

Odluka o troškovima ovog parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni Tarifi nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» 142/12): za sastav tužbe, 1 podnesak i 2 ročišta, sve radnje po Tbr 7/1, 8/1 i 9/1, ukupno 400 bodova, što uz vrijednost boda od €2 i PDV-t 25%, ukupno iznosi €1000. tom iznosu valja pribrojiti i trošak sudskih pristojbi od po €66,36 x 2, ukupno €1.132,72. Kamata je dosuđena na ovaj iznos od presuđenja pa do isplate, po prethodno navedenoj kamatnoj stopi.

Što se tiče zatraženog troška koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku tužitelja na ročištu za objavu presude, isti nije dosuđen; naime, sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP-a, zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka stranka je dužna podnijeti najkasnije do završetka raspravljanja, a takvim zahtjevom mogu se tražiti samo troškovi nastali do završetka raspravljanja - navedenim zahtjevom se ne mogu tražiti budući i neizvjesni troškovi postupka koji do tog trenutka nisu nastupili, a kakav trošak predstavlja i trošak za zastupanje po punomoćniku na ročištu za objavu presude, jer u trenutku zaključenja glavne rasprave nije bilo izvjesno da li će taj trošak nastati odnosno da li će na navedeno ročište punomoćnik tužitelja uopće pristupiti - odnosno tužitelj je tražio trošak unaprijed za radnju koja u trenutku traženja uopće još nije nastala, što nije predviđeno a niti dopušteno sukladno odredbama ZPP-a) - stav viših sudova, primjerice Gž-2019/16 od 03. siječnja 2017. godine, ŽS Rijeka.

Osim toga, uspostavljam e- oglasne ploče na ovom sudu, dolazak punomoćnika na ročište nije neophodan te bi samo stvarao novi nepotrebni trošak postupka, s čime je tužitelj upoznat (ili bi moralo biti) s obzirom da ima profesionalnog punomoćnika - odvjetnika.

Tuženik je izgubio ovu parnicu pa nema pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 ZPP-a).

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 26. veljače 2026. godine

Sudac:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.

DNA

1. pun. tužitelja – uz pristojbu €66,36

2. pun. tuženika