Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj P-151/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu Mirjani Kosanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Slaven Šoša i Marina Končić sa sjedištem u [adresa] protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. sa sjedištem u [adresa], OIB:23057039320 kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 5. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka i nakon objave 26. veljače 2026.

p r e s u d i o j e :

I. Usvaja se kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51401652-5103989172 sklopljenog 11. lipnja 2008. u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka - CHF.

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju iznos od 12.059,56 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. koju utvrđuje i objavljuje HNB, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od 2. srpnja 2018. do isplate.“

II. U preostalom dijelu odnosno za iznos od 20.940,44 EUR tužbeni zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan (što uključuje i iznos 4.301,88 EUR).

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju istaknuta radi prebijanja.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 4.437,50 EUR sa zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U tužbi od 5. lipnja 2023. tužitelj je naveo da je 11. lipnja 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103989172 na iznos od 88.000,00 CHF. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su banke, uključujući tuženika, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutnu klauzulu vezanu uz CHF bez adekvatnog informiranja i pojedinačnog pregovaranja čime su postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja. Revizija tuženika protiv navedene presude odbijena je presudom Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a Ustavni sud Republike Hrvatske je 3. veljače 2021. odbacio ustavne tužbe čime je potvrđena ništetnost spornih odredbi. Tužitelj ističe kako je sukladno odredbama članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje u tekstu: ZPP) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007., dalje u tekstu: ZZP) sud vezan utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa prema kojima su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne. Budući da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na vezanost uz CHF ništetne, iste ne proizvode pravne učinke pa tužitelj smatra da je tuženik temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio po toj osnovi. Tužitelj zahtijeva isplatu razlike između stvarno plaćenih anuiteta i iznosa koji bi plaćao prema početnom tečaju CHF u iznosu od 33.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2008. do isplate. Predlaže da sud utvrdi ništetnost spornih ugovornih odredbi te naloži tuženiku isplatu navedenog iznosa uz mogućnost preciziranja tužbenog zahtjeva nakon financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kako po osnovi tako i po visini. Prije svega, ističe prigovor mjesne nenadležnosti jer je člankom 16. Ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu Banke slijedom čega smatra da je za postupanje u ovom predmetu mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, a ne sud pred kojim je tužba podnesena. Tuženik nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer uplate po predmetnom kreditu nisu vršene isključivo od strane tužitelja, već i od strane treće osobe, ĐP pa tuženik smatra da tužitelj eventualno može potraživati samo iznose koje je osobno uplatio, a na njemu je teret dokaza kako aktivne legitimacije tako i statusa potrošača u smislu članka 3. stavaka 1. t. 9. ZZP-a. Ključni prigovor tuženika odnosi se na činjenicu da je 25. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Aneks ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015. - dalje u tekstu: ZIDZPK/15) kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR. Tuženik smatra da je time položaj tužitelja izjednačen s položajem korisnika kredita u EUR te je uspostavljena nova pravna osnova odnosa između stranaka. Tuženik se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Gos- 1/2019; Revd 2021/2020) te odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/20 prema kojima konverzija ima pravne učinke i predstavlja valjanu izmjenu ugovornog odnosa. Budući da je zakonodavac posebnim propisom uspostavio ravnotežu između ugovornih strana, odredbe o konverziji, kao zakonske, isključene su iz kontrole nepoštenosti sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EEZ. Slijedom toga, tuženik smatra da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti niti za isplatu navodnih preplata. Tuženik ističe i prigovor zastare i tvrdi da potraživanja tužitelja podliježu trogodišnjem zastarnom roku iz članka 230. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) budući da se radi o zahtjevu za naknadu štete odnosno povratu po osnovi stjecanja bez osnove. Kako je tužba podnesena 5. lipnja 2023. smatra da su sva eventualna potraživanja starija od tri godine zastarjela. U odnosu na valutnu klauzulu, tuženik ističe da ista nije nepoštena niti ništetna te da ista predstavlja odraz dispozitivne odredbe članka 22. ZOO-a i kao takva isključena je iz kontrole nepoštenosti što proizlazi i iz prakse Suda Europske unije (predmeti C-81/19 i C-243/20). Neovisno o navedenom, tuženik ističe da je tužitelj prije sklapanja ugovora bio informiran o valutnom riziku te mogućnosti rasta anuiteta te da je Banka potrošačima pružala informacije putem pisanih materijala, grafova kretanja tečaja te izjava kojim ih je upoznala s rizicima, a koje je tužitelj potpisao. Dodatno navodi da nije ostvario nikakvu neosnovanu dobit po osnovi tečajnih razlika te da je podlijegao regulatornim pravilima Hrvatske narodne banke zbog čega nije imao otvorenu deviznu poziciju niti ostvarivao ekstraprofit. U odnosu na zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da bi iste, ako bi sud eventualno dosudio glavnicu, mogle teći tek od podnošenja tužbe sukladno članku 1115. ZOO-a budući da se radi o odnosu u kojem su obje strane postupale savjesno. Tuženik također ističe da je prilikom konverzije tužitelju već priznata preplata u iznosu od 60.912,52 kuna i da tužbeni zahtjev ne uzima u obzir navedeno umanjenje čime bi došlo do dvostruke isplate pa u tom smislu ističe uvjetni prigovor prijeboja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbaci tužbu kao nedopuštenu odnosno odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokazni postupak tijekom kojeg je izvršen uvid u ugovor o kreditu od 11. lipnja 2008., otplatni plan, pregled prometa po računu kredita, izračun konverzije, obavijesti o usklađivanju visine kamatne stope, obavijesti o promjeni kamatne stope, obavijesti o usklađivanju kamatne stope, obavijesti o kreditu i Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2016. Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka ŠP.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan, a djelomično neosnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su parnične stranke sklopile 11. lipnja 2008. u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka - CHF te zahtjev tužitelja za isplatu razlike između stvarno plaćenih anuiteta i iznosa koji bi plaćao prema početnom tečaju CHF u iznosu od 33.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2008. do isplate.

6. Između stranaka je bilo sporno je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, ima li tužitelj, koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama ZIDZPK/15, unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita, je li nastupila zastara i postoji li aktivna legitimacija tužitelja.

7. Isto tako, između stranaka je bilo sporno ima li tuženik tražbinu prema tužitelju koja proizlazi iz istog ugovornog odnosa.

8. Raspravnim rješenjem suda poslovni broj P-151/2023-5 od 22. studenog 2023. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti suda kao neosnovan. Sud je imao u vidu da prorogacijska klauzula iz predmetnog ugovora o kreditu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući o toj ugovornoj odredbi stranke očito nisu pojedinačno pregovarale pa je ista u smislu članka 81. ZZP-a i članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, nepoštena odnosno ništetna. Imajući u vidu udaljenost između mjesta tužiteljeva stanovanja - [adresa] i [adresa] od oko 190 km u jednom pravcu, sasvim je izvjesno da bi tužitelj za dolazak na sud u Rijeku bio izložen dodatnim financijskim troškovima i gubitku vremena dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa] zbog čega bi njegov dolazak na sud bio lakši i ekonomski povoljniji. Stoga, predmetna prorogacijska klauzula prema ocjeni ovog suda, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu procesnopravnu neravnotežu između stranaka pa je ta ugovorna odredba, pri nespornoj činjenici da o istoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 nepoštena i posljedično tome sukladno članku 87. stavak 1. istog Zakona ništetna, a koji zaključak je u skladu i sa člankom 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i sudskom praksom Suda Europske unije s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja.

9. U postupku je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je zadatak vještaka bio: 1. pregledati ugovor o kreditu, aneks uz ugovor o kreditu, otplatne planove, pregled prometa za klijenta i izračun konverzije te izračunati pojedinačne mjesečne anuitete otplate kredita na način da osnovicu anuiteta izračuna po tečaju koji je vrijedio na dan isplate samog kredita i na isti način primjeni početnu kamatnu stopu za razdoblje od sklapanju ugovora o kreditu do sklapanja aneksa ugovora o kreditu; 2. prikazati razlike između iznosa iz točke 1. u odnosu na uplate tužitelja po istom kreditu u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja aneksa ugovora o kreditu, u pojedinačnom i ukupnom iznosu, pri tom prikazujući i računajući i manje i više plaćene iznose anuiteta (tzv. pozitivne i negativne razlike); 3. prikazati iznose između iznosa obračunatih prema točki 2. u odnosu na izračun banke po sklopljenom aneksu ugovora o kreditu, u pojedinačnom i u ukupnom iznosu, pri tom prikazujući i manje i više plaćene iznose anuiteta (tzv. pozitivne i negativne razlike) tj. očitovati se je li prilikom izračuna konverzije preostala glavnica točno obračunata i 4. obračunati zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koji je tužitelju (potrošaču) tuženik (banka) uračunao prilikom izračuna konverzije kredita i to od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Analizom dokumentacije sudski vještak prije svega je utvrdio da je tužitelj pogrešno označio iznos iz ugovora o kreditu odnosno da se ne radi o iznosu od 88.000,00 CHF kako se navodi u tužbi, već o iznosu od 98.000,00 CHF. Tužitelj tužbom zahtijeva razliku između iznosa anuiteta kojeg je stvarno plaćao i iznosa anuiteta kojeg bi plaćao da mu tuženik nije nametnuo ništetne odredbe u ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. Ugovorom o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103989172 od 11. lipnja 2008. tužitelju je odobren gotovinski kredit u kunskoj protuvrijednosti od 98.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj te je ugovorena promjenjiva redovna kamata u visini od 8,050 %. Iznos anuiteta iznosi 860,43 CHF. Aneksom broj 1 Ugovora kreditu broj 5103989172 od 25. siječnja 2016. provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

9.1. U okviru provedenog vještačenja vještak je utvrdio: da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 3.334,85 CHF više no što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala. Razlika radi promjene kamatne stope iskazana u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan isplate kredita iznosi 14.991,87 kuna; da razlika zbog ugovorene valutne klauzule nastala kao razlika između stvarnog tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 13.139,74 EUR u čemu negativne razlike u iznosu od 6,20 EUR te pozitivne 13.145,94 EUR; da ukupna razlika po obje osnove iznosi 15.129,50 EUR, u čemu negativna u iznosu od 6,20 EUR te pozitivna od 15.135,70 EUR; da je nakon provedbe konverzije na dan sklapanja Aneksa utvrđena preplata u iznosu od 60.922,83 kuna i da je glavnica u konverziji ispravno utvrđena.

9.2. Po izvršenom obračunu kamata prijeboju i uračunavanju (čl. 171. i 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak je utvrdio: u varijanti 1) - izračun kamate na ukupne razlike - da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 1. srpnja 2018. iznosi 15.349,62 EUR, od čega se 15.135,68 EUR odnosi na glavnicu duga, a 213,95 EUR na neplaćene kamate obračunate do 1. srpnja 2018. Kamata obračunata do dana konverzije iznosi 5.172,03 EUR te u varijanti 2) - izračun kamate samo na tečajne razlike - po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. i 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja, da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 1. srpnja 2018. iznosi 12.059,56 EUR, a kamata obračunata do dana konverzije iznosi 4.301,88 EUR.

10. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz sudskog vještaka te je u podnesku od 6. srpnja 2025. naveo da po osnovi ništetnih odredbi o nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli zahtijeva isplatu iznosa od 12.059,56 EUR s kamatama od dana zadnjeg povrata tj. od 2. srpnja 2018., a u pogledu zateznih kamata do konverzije tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 4.301,88 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

11. Tuženik se protivio preinaci tužbe od 6. srpnja 2025. jer tužitelj uz postojeći zahtjev prvi put zahtijeva isplatu iznosa od 4.301,88 EUR na ime zateznih kamata na navodno preplaćene iznose u postupku konverzije. Smatra da se radi o novom zahtjevu na drugoj pravnoj osnovi kojeg tužitelj ranije nije isticao. U odnosu na taj zahtjev ističe prigovor zastare. Konverzija ugovora provedena je s učinkom na 30. rujna 2015. kada eventualno dospijeva potraživanje s osnove zateznih kamata. Sukladno članku 226. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, tražbine kamata zastarijevaju za tri godine od dospjelosti pa je do podnošenja tužbe proteklo više od tri godine te je potraživanje zastarjelo. Neovisno o zastari, tuženik smatra da je zahtjev neosnovan. Naime, Aneks ugovora o kreditu sklopljen je sukladno ZIDZPK/15 čime je stvorena nova pravna osnova između stranaka. Sve uplate tužitelja uzete su u obzir u izračunu konverzije i uračunate u otplatu kredita u EUR. Sud Europske unije u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. zauzeo je stav da su odredbe o konverziji, kao odraz prisilnog zakona, isključene od ispitivanja nepoštenosti prema Direktivi 93/13. Isto pravno shvaćanje prihvatio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetima Gos-1/2019 i Rev 637/2019. Pravno pitanje koje je bilo predmet razmatranja na VSRH odnosilo se na to ima li tužitelj-korisnik kredita pravo na eventualne preplate s osnove kamate unatoč izvršenoj konverziji sukladno ZIDZPK/15. VSRH prvenstveno polazi od toga da je Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu “sklopljen na temelju prisilnog propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.“ U tom smislu VSRH smatra da je konverzija kredita imala učinak ne samo na promjenu valute, nego i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti pri čemu VSRH posebno naglašava da su sve uplate koje je korisnik kredita izvršio iskorištene za otplatu njegovog kredita u euru i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. U konačnici VSRH daje odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Tuženik nadalje ističe da je smanjenje tužbenog zahtjeva s 33.000,00 EUR na 16.361,44 EUR djelomično povlačenje tužbe u smislu članka 193. ZPP-a, za što je, nakon upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban pristanak tuženika. Pritom se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovni sud Republike Hrvatske (3/21 od 26. travnja 2021.) te se protivi povlačenju u iznosu od 16.638,56 EUR i predlaže da sud odluči o prvotno postavljenom zahtjevu od 33.000,00 EUR.

12. U postupku je nesporno utvrđeno:

- da su parnične stranke 11. lipnja 2008. sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103989172 kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 98.000,00 CHF uz ugovorenu valutnu klauzulu vezanu uz CHF i promjenjivu kamatnu stopu od 8,050 %

- da je kredit otplaćivan prema otplatnom planu koji je ovisio o promjenama tečaja CHF i promjenama kamatne stope

- da su stranke 25. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR;

- da je konverzija provedena sukladno metodologiji iz članka 19.c ZID ZPK/15 te da je tom prilikom utvrđena preplata u iznosu od 60.922,83 kuna koja je uračunata sukladno zakonskim pravilima

- da je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno postojanje razlike po osnovi valutne klauzule i promjene kamatne stope te, nakon prijeboja i uračunavanja, i to iznos od 12.059,56 EUR kao razlika po osnovi tečajnih razlika te iznos od 4.301,88 EUR kao iznos obračunate kamate do dana konverzije.

13. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije zbog činjenice da uplate po kreditu nisu vršene isključivo od strane tužitelja već i treće osobe (ĐP) pa da tužitelj može potraživati samo iznose koje je osobno uplatio, sud smatra da ovaj prigovor tuženika nije osnovan. Naime, iz ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj jedini ugovorni dužnik i potrošač u smislu članka 3. stavka 1. točke 9. ZZP. Eventualna činjenica da je treća osoba izvršavala pojedine uplate ne mijenja identitet ugovorne strane niti pravni položaj dužnika. Uplate izvršene za račun dužnika predstavljaju ispunjenje njegove obveze bez utjecaja na njegovu aktivnu legitimaciju za potraživanje povrata onoga što je po osnovi ništetne ugovorne odredbe preplaćeno. Osim toga, predmet spora nije regresni odnos između tužitelja i treće osobe, već odnos između ugovornih stranaka kredita. Stoga je po ocjeni suda tužitelj aktivno legitimiran u ovoj parnici.

14. U odnosu na prigovor zastare sud isti ocjenjuje neosnovanim. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

14.1. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a tužbeni zahtjev u predmetnom postupku u odnosu na isplatu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli postavljen je 5. lipnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, pa je iz tog razloga neosnovan istaknuti prigovor zastare u odnosu na navedenu tražbinu.

15. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev s 33.000,00 EUR na 16.361,44 EUR te dodatno specificirao potraživanje.

15.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 3/21 od 26. travnja 2021., smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koje je, nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban njegov pristanak.

15.2. Kako se tuženik protivio povlačenju, sud je bio dužan odlučiti o prvotno postavljenom zahtjevu uzimajući u obzir iznos iz tužbe od 33.000,00 EUR.

16. Tužbeni zahtjev osnovan je u dijelu kojim tužitelj zahtijeva da se utvrdi da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103989172 sklopljenog 11. lipnja 2008. u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka - CHF te radi isplate iznosa od 12.059,56 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama.

16.1. U postupku je utvrđeno da se o odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF nije pojedinačno pregovaralo te da je prouzročila znatnu neravnotežu na štetu potrošača što je već utvrđeno u kolektivnom sporu i obvezuje sud sukladno članku 502.c ZPP-a. Valutna klauzula vezana uz CHF, u okolnostima snažne aprecijacije te valute i bez adekvatnog informiranja potrošača o valutnom riziku, dovela je do znatnog povećanja obveze tužitelja čime je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja. Slijedom toga, tužitelj ima pravo na restituciju iznosa koji predstavlja razliku nastalu primjenom ništetne odredbe, a koji je vještačenjem utvrđen u iznosu od 12.059,56 EUR.

17. Između stranaka je bilo sporno ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno ZID ZPK/15, unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita koju je sud utvrdio ništetnom.

18. Naime, konverzija je provedena temeljem prisilnog propisa ZID ZPK/15 koji je lex specialis u odnosu na ZOO. U oglednom postupku Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke i kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora.

19. U odluci Rev-637/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske izričito je naveo da potrošač koji je prihvatio konverziju nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer izračun konverzije uključuje i te uplate. Stajalište je potvrđeno i u presudi Suda Europske unije C-567/20 od 5. svibnja 2022. kojom je utvrđeno da su odredbe o konverziji, kao odraz prisilnog zakona, isključene iz kontrole nepoštenosti sukladno članku 1. stavku 2. Direktive 93/13. Člankom 19.c ZID ZPK/15 jasno je propisano da se sve prethodne uplate pretvaraju i uračunavaju u novi otplatni plan, a preplata se koristi za namirenje budućih obveza ili se vraća bez prava na kamatu. Time je zakonodavac osigurao povrat stečene koristi kroz mehanizam konverzije.

20. Kako su više plaćeni iznosi već iskorišteni u okviru konverzije, oni nisu ostali u imovini tuženika pa nema osnove za dodatnu isplatu kamata do dana konverzije. Stoga je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja iznad dosuđenog odnosno za iznos od 20.940,44 EUR neosnovan (što uključuje i iznos od 4.301,88 EUR).

21. Tuženik je pravodobno do zaključenja prethodnog postupka, istaknuo uvjetni procesnopravni prigovor radi prebijanja kojim je predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 8.084,48 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 26. siječnja 2016. do isplate i konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

22. Prigovor radi prebijanja je procesnopravni prigovor reguliran procesnim pravom (članak 333. stavak 3., članak 338. stavak 3. i članak 352. stavak 2. ZPP-a) o kojem sud odlučuje samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

23. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovni broj Rev-3027/90 od 23. svibnja 1991. godine: „Za samu opstojnost prigovora o prebijanju potrebno je da je određeno navedeno što se stavlja u prijeboj utuženog potraživanja i da na nesumnjiv način bude u tom pogledu istaknut zahtjev - prigovor radi prebijanja jer bez tako opredijeljene procesne radnje nema niti prigovora prebijanja pa stoga niti obveze suda da postupa u tom pravcu.“

24. U konkretnom slučaju, sud je utvrdio da je tužitelj po osnovi ništetne valutne klauzule preplatio iznos od 12.059,56 EUR. Međutim, tuženik u postupku nije dokazao postojanje samostalne, dospjele i utužive novčane tražbine prema tužitelju koja bi mogla biti predmet prijeboja. Njegovo pozivanje na to da je konverzijom već izvršeno "izravnanje odnosa" ne predstavlja zasebnu protutražbinu, već pravni argument protiv osnovanosti tužbenog zahtjeva. Drugim riječima, tuženik nije dokazao postojanje dodatnog potraživanja prema tužitelju, već osporava postojanje i visinu tužiteljeve tražbine. Naime, konverzijom su, sukladno članku 19.c ZID ZPK/15, već izvršena zakonska uračunavanja uplata i eventualnih preplata u novi otplatni plan. Time su odnosi stranaka djelomično izravnani. No, dio koji se odnosi na ništetnu valutnu klauzulu nije u potpunosti konzumiran konverzijom što proizlazi iz nalaza vještaka i prihvaćenog dijela tužbenog zahtjeva. Dakle, ono što je već uračunato konverzijom ne može biti predmet daljnjeg prijeboja jer ne postoji samostalna tražbina tuženika.

25. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom pravila o uspjehu u parnici iz članka 154 stavka 1 i članka 155 ZPP-a, uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog slučaja.

26. Nesporno je da tužitelju nije dosuđen cjelokupno zatraženi iznos, već iznos utvrđen na temelju provedenog vještačenja. Međutim, sud je prihvatio tužbeni zahtjev u pogledu njegove pravne osnove utvrdivši postojanje obaveze tuženika po osnovi sporne ugovorne odredbe. Time je razriješeno ključno pravno pitanje koje je bilo predmet spora.

27. Odbijeni dio zahtjeva ne proizlazi iz pravne neosnovanosti tužbenog zahtjeva, već iz stručne procjene visine potraživanja izvršene tijekom dokaznog postupka. Sud smatra da u ovakvoj procesnoj situaciji nije opravdano primijeniti strogo aritmetički kriterij razmjernog uspjeha jer bi takav pristup zanemario činjenicu da je tužitelj u potpunosti uspio u pogledu odlučne pravne osnove spora.

28. Sud je posebno imao u vidu prirodu predmetnog spora kao potrošačkog. Efektivna sudska zaštita potrošača zahtijeva da ostvarivanje prava ne bude praćeno nerazmjernim troškovnim rizikom. Pravo na pristup sudu, kao sastavni dio prava na pravično suđenje prema standardima razvijenim u praksi Europskog suda za ljudska prava podrazumijeva da sudska zaštita mora biti stvarna i djelotvorna, a ne samo formalna. Kada bi potrošač, i nakon što je uspio dokazati nepoštenost ugovorne odredbe bio obavezan snositi znatan dio troškova postupka zbog razlike u obračunu visine potraživanja, takva bi odluka mogla imati odvraćajući učinak na ostvarivanje prava u sličnim sporovima što bi bilo protivno cilju osiguravanja djelotvorne zaštite slabije ugovorne strane.

29. S druge strane, dosuđivanje troškova postupka tužitelju neće predstavljati nerazmjeran niti pretjeran financijski teret za tuženika kao profesionalnu kreditnu instituciju.

30. Polazeći od navedenog, sud ocjenjuje da je tužitelj u suštinskom i kvalitativnom smislu uspio u parnici te da pravičnost, načelo efektivne sudske zaštite i svrha potrošačkog prava opravdavaju dosuđivanje troškova postupka u cijelosti u njegovu korist.

31. Stoga su tužitelju priznati trošak sastava tužbe prema Tbr. 7 toč. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa) u visini 250 bodova, trošak zastupanja na pripremnom ročištu 22. studenog 2023. prema Tbr. 9 toč. 2 Tarife u visini 125 bodova, trošak sastavljanja podneska od 28. lipnja 2024. prema Tbr. 8 toč. 1 Tarife u visini od 250 bodova, trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave 18. siječnja 2024. prema Tbr. 9 toč. 1 Tarife u visini 250 bodova, trošak sastavljanja podneska od 7. srpnja 2025. prema Tbr. 8 toč. 1 Tarife u visini od 250 bodova i trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave 5. veljače 2026. prema Tbr. 9 toč. 1 Tarife u visini 250 bodova, dakle ukupno 1375 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi ukupno 2.750,00 EUR odnosno uz PDV od 25 % ukupno 3.437,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 1.000,00 EUR. Dakle, tužitelju je ukupno priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 4.437,50 EUR.

32. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Gospiću 26. veljače 2026.

Sudac:

Mirjana Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude za stranku koja nije obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Slaven Šoša, odvjetnik u [adresa]

2. Damir Metelko, odvjetnik u [adresa]