P-3041/2022-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužiteljice:

ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Močić, odvjetnik iz Splita, Domovinskog rata 29a/I, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb, OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Matulić & Bilić d.o.o., Split, Lovretska 25, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 15. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Vedrana Milića, odvjetnika iz Splita i punomoćnice tuženika Bojane Bogdan, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Matulić & Bilić d.o.o., 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 5.133,73 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,85 eura od 31. kolovoza 2007.

- na iznos od 1,66 eura od 30. studenoga 2007.

- na iznos od 4,03 eura od 31. siječnja 2008.

- na iznos od 7,56 eura od 29. veljače 2008.

- na iznos od 11,94 eura od 31. ožujka 2008.

- na iznos od 4,73 eura od 30. travnja 2008.

- na iznos od 3,14 eura od 31. svibnja 2008.

- na iznos od 5,49 eura od 30. lipnja 2008.

- na iznos od 0,82 eura od 31. srpnja 2008.

- na iznos od 1,08 eura od 31. kolovoza 2008.

- na iznos od 3,84 eura od 30. rujna 2008.

- na iznos od 26,94 eura od 31. listopada 2008.

- na iznos od 11,36 eura od 30. studenoga 2008.

- na iznos od 27,99 eura od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 30,53 eura od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 31,65 eura od 28. veljače 2009.

- na iznos od 28,15 eura od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 28,70 eura od 30. travnja 2009.

- na iznos od 24,14 eura od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 20,24 eura od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 21,12 eura od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 23,36 eura od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 23,11 eura od 30. rujna 2009.

- na iznos od 20,97 eura od 31. listopada 2009.

- na iznos od 24,97 eura od 30. studenoga 2009.

- na iznos od 27,90 eura od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 32,60 eura od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 31,37 eura od 28. veljače 2010.

- na iznos od 37,44 eura od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 36,12 eura od 30. travnja 2010.

- na iznos od 38,89 eura od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 57,26 eura od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 53,34 eura od 31. srpnja 2010.

- na iznos od 63,93 eura od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 60,52 eura od 30. rujna 2010.

- na iznos od 53,31 eura od 31. listopada 2010.

- na iznos od 67,26 eura od 30. studenoga 2010.

- na iznos od 84,63 eura od 31. prosinca 2010.

- na iznos od 72,66 eura od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 77,00 eura od 28. veljače 2011.

- na iznos od 71,16 eura od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 72,04 eura od 30. travnja 2011.

- na iznos od 95,25 eura od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 96,81 eura od 30. lipnja 2011.

- na iznos od 116,84 eura od 31. srpnja 2011.

- na iznos od 107,13 eura od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 96,42 eura od 30. rujna 2011.

- na iznos od 95,09 eura od 31. listopada 2011.

- na iznos od 94,13 eura od 30. studenoga 2011.

- na iznos od 98,84 eura od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 103,79 eura od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 104,16 eura od 29. veljače 2012.

- na iznos od 100,84 eura od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 102,49 eura od 30. travnja 2012.

- na iznos od 104,04 eura od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 101,58 eura od 30. lipnja 2012.

- na iznos od 102,40 eura od 31. srpnja 2012.

- na iznos od 101,02 eura od 31. kolovoza 2012.

- na iznos od 97,49 eura od 30. rujna 2012.

- na iznos od 101,21 eura od 31. listopada 2012.

- na iznos od 103,27 eura od 30. studenoga 2012.

- na iznos od 102,55 eura od 31. prosinca 2012.

- na iznos od 94,58 eura od 31. siječnja 2013.

- na iznos od 101,37 eura od 28. veljače 2013.

- na iznos od 101,70 eura od 31. ožujka 2013.

- na iznos od 98,84 eura od 30. travnja 2013.

- na iznos od 91,24 eura od 31. svibnja 2013.

- na iznos od 91,04 eura od 30. lipnja 2013.

- na iznos od 93,30 eura od 31. srpnja 2013.

- na iznos od 95,75 eura od 31. kolovoza 2013.

- na iznos od 100,45 eura od 30. rujna 2013.

- na iznos od 98,03 eura od 31. listopada 2013.

- na iznos od 99,42 eura od 30. studenoga 2013.

- na iznos od 101,01 eura od 31. prosinca 2013.

- na iznos od 102,51 eura od 31. siječnja 2014.

- na iznos od 104,62 eura od 28. veljače 2014.

- na iznos od 103,98 eura od 31. ožujka 2014.

- na iznos od 101,51 eura od 30. travnja 2014.

- na iznos od 100,50 eura od 31. svibnja 2014.

- na iznos od 100,73 eura od 30. lipnja 2014.

pa do isplate i to po stopi od 15 % do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.097,82 eura sa zateznom kamatom od presuđenja, dakle od 26. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, sve u roku od 15 dana.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 97,76 eura, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 3. kolovoza 2022., navodi se da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik sklopili Ugovor o kreditu, a koji je ujedno i jedini kreditni odnos između tužiteljice i tuženika, temeljem kojeg Ugovora je tuženik, kao kreditor, odobrio tužiteljici kao korisniku kredita za sada neutvrđeni iznos CHF, uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru. Tuženik je zaključenjem predmetnog pravnog posla zadržao sebi pravo da jednostrano mijenja utanačene odredbe tog sklopljenog ugovora, bez ikakvog pristanka tužitelja, kao korisnika kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja istog ugovora tuženikov pravni prednik, kao banka i time trgovac, nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženikovog pravnog prednika o promjeni stope ugovorene kamate, što je protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa – načelu savjesnosti i poštenja, kao i da je u konkretnom slučaju ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja navedenog pobijanog ugovora, tuženikov pravni prednik, kao banka i time trgovac, nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja istog ugovora. Razvidno je da je tuženik zadržao sebi pravo da jednostrano mijenja utanačene odredbe tog sklopljenog ugovora, bez ikakvog pristanka tužitelja, kao korisnika kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja istog ugovora tuženikov pravni prednik, kao banka i time trgovac, nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženikovog pravnog prednika o promjeni stope ugovorene kamate, što je protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa – načelu savjesnosti i poštenja, kao i da je u konkretnom slučaju ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja navedenog pobijanog ugovora, tuženikov pravni prednik, kao banka i time trgovac, nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja istog ugovora. Tuženik je prije i u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu propustio informirati potrošače, pa tako i tužitelja, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik vezanoj uz euro jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. ( tako i VTS u odluci Pž-6632/2017). Po mišljenju tužitelja, ovdje se radi o klasičnom primjeru nepoštenosti ugovaranja, a sve u smislu odredbi članka 84. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava. Tuženik do današnjeg dana, a na zahtjev tužiteljice nije dostavio pregled uplata, obavijesti o promjenama kamatnih stopa te druge podatke potrebne za postavljanje tužbenog zahtjeva. Stoga, s obzirom da tužiteljica više ne raspolaže podacima o svim uplatama na ime predmetnog kredita, a kako je tužiteljica tuženiku isplatila daleko veći novčani iznos od iznosa kojeg je trebala uslijed nepoštenih odredbi gore citiranog Ugovora o kreditu, to će tužiteljica sukladno članku 186.b, stavak 3. Zakona o parničnom postupku određeni zahtjev postaviti nakon što tuženik dostavi podatke o izvršenim uplatama tužitelja tuženiku po navedenom kreditu, obavijesti o promjenama kamatnih stopa za vrijeme trajanja kredita, ugovor o kreditu te nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Člankom 186.b Zakona o parničnom postupku, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje strane, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Shodno tome, tužitelj temeljem gore citirane odredbe pridržava pravo konačnog uređenja tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, koji će izraditi stručni nalaz i mišljenje uvidom u materijalnu dokumentaciju koju je potrebno zatražiti od tuženika.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 7. rujna 2022., tuženik ističe kako je tužba tužitelja nerazumljiva i nepotpuna jer ne sadrži podatke kojima bi tuženik mogao uopće identificirati predmet spora – Ugovor o kreditu, a tuženiku uz tužbu nije dostavljen niti jedan prilog kojim bi mogao utvrditi o kojem je kreditu riječ pa se predlaže već iz naprijed navedenoga tužbu tužitelja odbaciti kao neurednu pozivom na odredbu članka 186. stavak 1. ZPP-a. Kako iz tužbe tužitelja nije razvidno niti o kojem je Ugovoru o kreditu riječ, niti kojega datuma je sklopljen, niti tko bi bili ugovaratelji (tužitelj samo navodi da bi Kreditor bio pravni prednik tuženika) to tuženik već sada ističe prigovor promašene pasivne legitimacije obzirom da isti nije bio ugovaratelj u trenutku zaključenja (spornog) Ugovora o kreditu. Slijedom naprijed navedenoga, to se predlaže ovakvu tužbu tužitelja odbaciti kao neurednu, nedopuštenu i podnesenu protivno članku 186. stavak 1. i u svezi s člankom 109. i 281. ZPP-a. Nadalje, tuženik uz tužbu nije zaprimio dokaz na okolnost da bi predmetnu dokumentaciju zatražio do Banke odnosno da bi Banka istu odbila dostaviti, pa isti, opreza radi, drži da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 186.b. ZPP-a za podnošenje tužbe i postavljanje tužbenog zahtjeva prema članku 186.b. stavak 4. ZPP-a.

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Obzirom da iz tužbe tužitelja tuženik nije u mogućnosti identificirati o kojem je ugovoru o kreditu riječ to će se isti, s podacima s kojima raspolaže, očitovati u odnosu na utuživost s naslova ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF a kako slijedi: Svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi a koje postupanje da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2017. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za sud u smislu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je sljedeće:

Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi.

Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako članak 22. ZOO-a propisuje:

Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“ Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

Nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013., tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. koji je na snazi od 1. siječnja 2014., pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2007. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj: 96/2003. Člankom 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u članku 3.6. Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 1. studenoga 2004. do 14. srpnja 2009., koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Tuženik je nadalje sukladno članku 306. stavak 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno članku 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi: „Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi …o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“ Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak.

Konačno, a obzirom da bi tužitelj svoje traženje temeljio na institutu stjecanja bez osnove to tuženik već sada ističe i prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012., to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009. i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. Su-IV33/2022. Sukladno članku 226. ZOO-a propisano je: Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbaciti tužbu tužitelja, tek podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku nastali trošak ovog postupka kako je naprijed popisan.

3. Podneskom od 19. kolovoza 2025. tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem općih uvjeta poslovanja s građanima, Ugovora o kreditu i inicijalnog plana po kreditu broj 9012638152 i kreditne dokumentacije po istom kreditu, nalaza i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o., saslušanjem tužiteljice.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi

– za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

8. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu na temelju kojeg je odobrena isplata 27.480,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca

– da je člankom 1. ugovora o kreditu određeno da je iznos kredita 27.480,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita

– da će se kredit otplatiti u 84 mjesečna anuiteta

– da je ugovorena valutna klauzula prema kojoj povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) će se obračunavati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.

– da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,10 %

– da je ugovor o kreditu zatvoren

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku

10. Istaknut je i prigovor zastare.

11. Čitanjem ugovora o kreditu broj 9012638152 solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Makelja Šuljić iz Splita pod poslovnim brojem OV-8756/2007. od

19. lipnja 2007. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između Privredne banke Zagreb d.d. i ĐU kao korisnika kredita te SU kao solidarnog dužnika

– da kredit iznosi 27.480,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita

– da se kredit odobrava za kupovinu vozila

– da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti u roku od 84 mjeseca

– da je ugovorena valutna klauzula prema kojoj povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) će se obračunavati po srednjem tečaju Banke za CHF

– da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,10 % godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode

12. Iz pisanog nalaza i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o. od 18. lipnja 2025. proizlazi da je 19. lipnja 2007. tužitelj sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012638152 s tuženikom Privredna banka d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita:

Korisnik kredita

ĐU

Kreditor

Privredna banka Zagreb d.d.

Ugovor/ kreditna parija

9012638152

19.06.2007.

Datum ugovora

Iznos kredita

27.480,00 CHF

4,416366

Tečaj CHF na dan isplate kredita

Rok otplate (mjeseci)

Rok otplate godine

5,10%

Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan)

Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 389,69 CHF

1.721,01 kn

Iznos anuiteta na dan isplate kredita

Ugovoreni tečaj za otplatu

Srednji tečaj PBZ na dan plaćanja Ugovor o kreditu je sklopljen 19. lipnja 2007. te je isplaćen 19. lipnja 2007. u iznosu 27.480,00 CHF. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,10% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 31. srpnja 2007. u iznosu od 389,69 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 1.721,01 kuna, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju PBZ-a na dan plaćanja (članak 6. Ugovora o kreditu).

Izračun visine potraživanja

Na temelju spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Knjigovodstvenu karticu te Plan otplate ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

– 5,10% godišnje do 31. srpnja 2007.,

– 6,10% godišnje do 31. siječnja 2008.,

– 7,45% godišnje do kraja otplate kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 389,69 CHF početno do 419,27 CHF kao najveći iznos anuiteta. U razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak je inicijalno, informativno, sve izračune izvršio u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunao u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom članka 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/2022., 88/2022.) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 85/2022.) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) daje se u sljedećoj tabeli.

MIŠLJENJE

Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak: pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do kraja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj:

- ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita iznose 5.133,73 eura,

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 4,88 eura.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 5.128,85 eura.

13. Iz iskaza tužiteljice ĐU od 9. lipnja 2025. proizlazi da je 2007. podigla kredit u PBZ banci. Radilo se o nenamjenskom kreditu, radi kupnje automobila. Od strane djelatnika banke rečeno joj je da se radi o najpovoljnijim kreditima u to vrijeme tako da nije imala razloga sumnjati u navedeno. Od strane djelatnika banke nije joj objašnjeni pojmovi valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, niti je bila upozorena na moguće rizike podizanja takvoga kredita, dinamiku mijenjanja kamatne stope. Po struci je službenik tako da se ne razumije u financijske pojmove. Nije mogla utjecati na bilo koju stavku ugovora. Rata joj je od prvotnih 800,00 kn – 900,00 kn narasla na oko 2000,00 kuna. U konačnici je kredit i otplatila.

Vozilo je koristila u osobne svrhe.

14. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane.

Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

15.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno članku 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 57/2011., 25/2013.; dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu sa člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

15.3. U odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske je utvrđeno, međuostalima, da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

15.4. Tuženik u ovom postupku tvrdi da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji rizik prilikom podizanja kredita kojem se glavnica kredita veže uz stranu valutu te da je u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom pružena samo kolektivna zaštita.

Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).

Slijevom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice.

15.4.1.Tužiteljica, potrošač, tvrdi da nije bila obaviještena o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi, dok tuženik nije predložio saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora. S obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kako u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sam tužitelj tvrdi da nije dobio odgovarajuće obavijesti.

16. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

17. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

18. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

18.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po Centar za vještačenja d.o.o. te je sudska vještakinja 25. veljače 2025. izradila pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke u konačnici nisu imali primjedbi na isti te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud.

18.2. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 5.133.73 eura.

19. Prigovor zastare nije osnovan.

19.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 6632/17. od 14. lipnja 2018.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora 19. lipnja 2007.

20. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja .

21. S obzirom da se tuženik poziva na Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2013. ističe se i sljedeće:

S obzirom da se na predmetni ugovor o kreditu primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, prema članku 11. a) stavak 5. navedenog Zakona za sve postojeće ugovore u kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog Zakona, u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, propisana je obveza vjerovnika definirati parametre promjene kamatne stope, fiksni dio kamatne stope te razdoblja promjena kamatnih stopa. Sukladno odredbama spomenutog Zakona o potrošačkom kreditiranju (Prijelazne i završne odredbe "Narodne novine" broj: 143/13.) tuženik je bio obvezan o tome izvijestiti dužnika te spomenute parametre uskladiti s dužnikom, a što je tuženik u ovom slučaju očito propustio učiniti. Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik jednostranim određivanjem parametara i načina promjene kamatne stope, postupio suprotno zakonskim odredbama te je u ovom slučaju očigledno kako je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe. Dodatno se napominje kako je pitanje kamatnih stopa nakon 2013. već riješeno revizijom VSRH-a Rev-1172/18., a u kojoj je jasno rečeno da običnim slanjem obavijesti tužitelja tuženiku nije s istim ugovoreno na pravilan način izmjene kamatnih stopa, odnosno da se na takav način ne može ispraviti nepoštena i ništetna ugovorna odredba.

21.1. Suprotno mišljenju tuženika, tužiteljica nije smanjila tužbeni zahtjev nego je podneskom od 19. kolovoza 2025. prvi put isti postavila jer se u ovom predmetu radilo o manifestacijskom zahtjevu iz članka 186.b stavak 1. i 2. ZPP-a.

21.1.1.Uzgredno se ističe sve da je tužiteljica i smanjila tužbeni zahtjev, da se u predmetnom slučaju radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C-259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.).

Stoga, tužiteljica u svakom slučaju ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka (ŽS ZG, Gž-1341/2022.).

22. Odluka o parničnom trošku se temelji na članku 154. stavak 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 10. veljače 2025., 9. lipnja 2025., 15. siječnja 2025. po 100 bodova, za sastav podnesaka od 15. lipnja 2023. i 19. kolovoza 2025. po 100 bodova, dakle ukupno 600 bodova što pri vrijednosti boda sa paušalom od 2,00 eura daje iznos od 1.200,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 300,00 eura pa se dolazi do iznosa od 1.500,00 eura. Tužiteljici je priznat trošak vještačenja u iznosu 500,00 eura te trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 97,82 eura a pa se dolazi do ukupnog iznosa od 2.097,82 eura.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 97,76 eura, tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan (nije priznata pristojba presude a na temelju članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018. i 51/2023.) i članka 13. stavak 1. ZSP-a.

23. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/2022.).

24. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 26. veljače 2026.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis