Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj P-17/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću po sucu Mirjani Kosanović kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnica Gordana Peraković-Turković, odvjetnica u [adresa] protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka i nakon objave 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da je ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika broj 2402006-1031262160/51400607-5102111280 od 11. studenog 2004. ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.792,85 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje do 31. srpnja 2015. teče prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi HNB na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećanoj za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom na iznos od:

2,13 EUR od 19. veljače 2009. do isplate,

0,26 EUR od 18. ožujka 2010. do isplate,

3,68 EUR od 19. travnja 2010. do isplate,

9,05 EUR od 19. svibnja 2010. do isplate,

0,54 EUR od 17. lipnja 2010. do isplate,

9,87 EUR od 17. lipnja 2010. do isplate,

1,64 EUR od 18. lipnja 2010. do isplate,

18,73 EUR od 19. srpnja 2010. do isplate,

23,02 EUR od 19. kolovoza 2010. do isplate,

28,95 EUR od 20. rujna 2010. pa do isplate,

27,30 EUR od 19. listopada 2010. do isplate,

28,20 EUR od 18. studenog 2010. do isplate,

42,38 EUR od 17. prosinca 2010. do isplate,

40,80 EUR od 19. siječnja 2011. do isplate,

1,52 EUR od 20. siječnja 2011. do isplate,

40,02 EUR od 18. veljače 2011. do isplate,

1,40 EUR od 19. veljače 2011. do isplate,

41,71 EUR od 17. ožujka 2011. do isplate,

2,09 EUR od 18. ožujka 2011. do isplate,

40,69 EUR od 19. travnja 2011. do isplate,

47,05 EUR od 18. svibnja 2011. do isplate,

2,68 EUR od 19. svibnja 2011. do isplate,

58,78 EUR od 17. lipnja 2011. do isplate,

5,97 EUR od 19. lipnja 2011. do isplate,

69,92 EUR od 19. srpnja 2011. do isplate,

10,57 EUR od 20. srpnja 2011. do isplate,

74,78 EUR od 17. kolovoza 2011. do isplate,

13,31 EUR od 18. kolovoza 2011. do isplate,

59,61 EUR od 19. rujna 2011. do isplate,

6,66 EUR od 20. rujna 2011. do isplate,

56,49 EUR od 18. listopada 2011. do isplate,

56,41 EUR od 17. studenog 2011. do isplate,

60,96 EUR od 19. prosinca 2011. do isplate,

67,31 EUR od 19. siječnja 2012. do isplate,

68,84 EUR od 20. veljače 2012. do isplate,

66,92 EUR od 20. ožujka 2012. do isplate,

67,67 EUR od 20. travnja 2012. do isplate,

62,73 EUR od 17. svibnja 2012. do isplate,

6,95 EUR od 18. svibnja 2012. do isplate,

69,19 EUR od 20. lipnja 2012. do isplate,

60,37 EUR od 19. srpnja 2012. do isplate,

6,13 EUR od 20. srpnja 2012. do isplate,

65,46 EUR od 20. kolovoza 2012. do isplate,

60,32 EUR od 20. rujna 2012. do isplate,

66,74 EUR od 19. listopada 2012. do isplate,

68,03 EUR od 20. studenog 2012. do isplate,

60,50 EUR od 20. prosinca 2012. do isplate,

6,11 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

57,80 EUR od 18. siječnja 2013. do isplate,

57,22 EUR od 20. veljače 2013. do isplate,

4,86 EUR od 21. veljače 2013. do isplate,

59,56 EUR od 20. ožujka 2013. do isplate,

5,72 EUR od 22. ožujka 2013. do isplate,

67,85 EUR od 19. travnja 2013. do isplate,

58,43 EUR od 20. svibnja 2013. do isplate,

57,63 EUR od 20. lipnja 2013. do isplate,

57,36 EUR od 19. srpnja 2013. do isplate,

58,98 EUR od 20. kolovoza 2013. do isplate,

62,92 EUR od 20. rujna 2013. do isplate,

63,69 EUR od 18. listopada 2013. do isplate,

64,02 EUR od 20. studenog 2013. do isplate,

67,12 EUR od 19. prosinca 2013. do isplate,

59,78 EUR od 17. siječnja 2014. do isplate,

64,72 EUR od 19. veljače 2014. do isplate,

65,39 EUR od 18. ožujka 2014. do isplate,

1,07 EUR od 20. ožujka 2014. do isplate,

56,48 EUR od 15. travnja 2014. do isplate,

8,52 EUR od 16. travnja 2014. do isplate,

61,14 EUR od 15. svibnja 2014. do isplate,

1,24 EUR od 16. svibnja 2014. do isplate,

61,39 EUR od 17. lipnja 2014. do isplate,

1,33 EUR od 01. srpnja 2014. do isplate,

63,06 EUR od 15. srpnja 2014. do isplate,

1,81 EUR od 18. srpnja 2014. do isplate,

64,11 EUR od 14. kolovoza 2014. do isplate,

2,11 EUR od 15. kolovoza 2014. do isplate,

64,52 EUR od 15. rujna 2014. do isplate,

2,22 EUR od 17. rujna 2014. do isplate,

65,75 EUR od 15. listopada 2014. do isplate,

2,64 EUR od 17. listopada 2014. do isplate,

67,39 EUR od 14. studenog 2014. do isplate,

3,15 EUR od 16. studenog 2014. do isplate,

67,79 EUR od 16. prosinca 2014. do isplate,

3,28 EUR od 17. prosinca 2014. do isplate,

62,06 EUR od 15. siječnja 2015. do isplate,

9,36 EUR od 01. veljače 2015. do isplate,

71,28 EUR od 01. ožujka 2015. do isplate,

71,28 EUR od 01. travnja 2015. do isplate,

71,28 EUR od 01. svibnja 2015. do isplate,

71,28 EUR od 01. lipnja 2015. pa do isplate,

71,28 EUR od 01. srpnja 2015. do isplate,

71,28 EUR od 01. kolovoza 2015. do isplate,

71,28 EUR od 01. rujna 2015. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju istaknuta radi prebijanja.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 12. lipnja 2023. tužitelj je naveo da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102111280 od 11. studenog 2004. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 50.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 180 mjeseci pri čemu je glavnica bila vezana uz švicarski franak. Tužitelj tvrdi da su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne te da su povrijeđena njegova prava kao potrošača pozivajući se na sudsku praksu kojom su takve odredbe utvrđene nepoštenima. Nadalje navodi da je tuženik tijekom otplate jednostrano povećavao kamatnu stopu te da je zbog primjene valutne klauzule bez pravne osnove naplatio oko 3.444,97 EUR. Stoga predlaže da sud utvrdi ništetnost ugovora u dijelu valutne klauzule i naloži tuženiku isplatu navedenog iznosa sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti suda navodeći da je člankom 14. Ugovora o kreditu od 11. studenoga 2004. ugovorena nadležnost suda prema sjedištu Banke pa je za postupanje u ovoj stvari mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Podredno i opreza radi, tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da tužitelj mora dokazati status potrošača budući da se taj status ne presumira, već je teret dokazivanja na tužitelju. Nadalje, odlučna činjenica jest da su stranke 7. siječnja 2016. sklopile Aneks ugovora kojim je, sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje u tekstu: ZIDZPK/15) provedena konverzija kredita iz CHF u EUR čime je uspostavljena nova pravna osnova i izjednačen položaj tužitelja s korisnicima kredita vezanih uz EUR. Tuženik se poziva na sudsku praksu, osobito na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd- 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. doneseno nakon odluke Suda Europske unije u predmetu C-567/20 kojim je potvrđeno pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZIDZPK/15 predstavlja valjanu novu pravnu osnovu te da nakon provedene konverzije korisnici kredita nemaju pravnu osnovu zahtijevati isplate s osnove navodnih preplata osim ako osporavaju samu konverziju ili razloge njezine nevaljanosti. Prema stajalištu Vrhovnog suda, Aneks ugovora o kreditu proizvodi pravne učinke od početka, uspostavlja ravnotežu između stranaka te isključuje pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora i potraživanje isplata koje proizlaze iz tog ugovora ako je konverzija provedena sukladno zakonu. Isto pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Rev-1014/18, Rev-522/2018 i Rev- 893/17 te u zaključku Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. prema kojem potrošač koji je prihvatio konverziju nema pravo na restitucijske zahtjeve temeljem odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Tuženik se nadalje poziva na odluku Suda Europske unije C-567/20 kojom je utvrđeno da su odredbe konverzije, kao odraz zakonskog uređenja, isključene od ispitivanja nepoštenosti prema Direktivi 93/13/EZ jer zakonodavna intervencija ima cilj uspostaviti ravnotežu između ugovornih strana i stvara novu pravnu osnovu njihovog odnosa. Sud EU je i u predmetima C-81/19 i C-243/20 zauzeo stav da odredbe ugovora koje su odraz nacionalnih zakonskih odredbi ne podliježu testu nepoštenosti. Slijedom navedenog, tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes za vođenje postupka niti valjanu pravnu osnovu za zahtjev za isplatu budući da je konverzija provedena sukladno zakonu, a tužitelj ne osporava zakonitost konverzije niti iznosi razloge njezine nevaljanosti. Podredno, ukoliko bi se konverzija osporavala, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja radi utvrđenja pravilnosti izračuna konverzije. U odnosu na zahtjev za isplatu tečajnih razlika, tuženik ističe i prigovor zastare navodeći da se radi o potraživanju koje podliježe trogodišnjem zastarnom roku za periodična davanja odnosno zahtjeve za naknadu pa je, s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, cjelokupno potraživanje u zastari. Tuženik dodatno navodi da je tužitelj bio pravodobno i dostatno informiran o prirodi i rizicima valutne klauzule kroz ugovornu dokumentaciju, informativne materijale, savjetovanje u banci i javno dostupne podatke o kretanju tečaja. Tuženik je ujedno istaknuo prigovor radi prebijanja navodeći da, u slučaju da sud utvrdi postojanje tražbine tužitelja, tuženik prema tužitelju ima vlastitu dospjelu i utuživu tražbinu koja proizlazi iz istog ugovornog odnosa, a koja se odnosi na neplaćene obveze, troškove i druga potraživanja iz kreditnog odnosa. Slijedom toga tuženik predlaže da sud, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, izvrši prebijanje međusobnih tražbina stranaka do visine manjeg iznosa odnosno da utvrdi da je tužbeni zahtjev u cijelosti ili djelomično prestao prebijanjem. Zaključno, tuženik predlaže da sud odbaci tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, podredno da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz obvezu tužitelja na naknadu troškova postupka.

3. Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, rješenjem od 5. siječnja 2024. preinačio je odluku ovog suda i odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti s obrazloženjem da prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale stvara znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača jer bi ga obvezivanje na vođenje spora u Rijeci izložilo dodatnim troškovima i otežalo pristup sudskoj zaštiti. Takva odredba ocijenjena je nepoštenom i ništetnom prema Zakonu o zaštiti potrošača i Direktivi 93/13/EEZ. Budući da je ugovor sklopljen putem tuženikove podružnice u [adresa] i spor je nastao u vezi s djelatnošću te poslovne jedinice, sud je primjenom pravila o izberivoj mjesnoj nadležnosti zaključio da je za postupanje mjesno nadležan Općinski sud u Gospiću kojem je tužba i podnesena pa je tuženikov prigovor odbijen.

4. U podnesku od 24. listopada 2023. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu navodeći da je sudska praksa utvrdila kako je tuženik u spornom razdoblju s potrošačima sklapao kredite vezane uz švicarski franak bez potpunog informiranja o bitnim parametrima čime je nastala neravnoteža u pravima i obvezama stranaka.

4.1. Tužitelj osporava prigovor zastare te ističe da sklapanje aneksa radi konverzije kredita ne isključuje pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom postupku. Naime, odredbom članka 245 stavka 3 Zakona o obveznim odnosima propisano je da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih pred zakonom, Vrhovni sud RH je zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe te da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina.

4.2. Tužitelj se protivi i prigovoru radi prijeboja i predloženom vještačenju tuženika te navodi da plaćanjem anuiteta po nižem tečaju nije stekao nikakvu korist bez osnove, a osim toga da je potraživanje tuženika u zastari. Smatra da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne jer su se temeljile na jednostranim odlukama tuženika bez jasno utvrđenih parametara i bez pojedinačnog pregovaranja što je dovelo do povećanja obveza na štetu potrošača. Tužitelj ističe da je konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR provedena temeljem ZIDZOPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi iz osnovnog ugovora i eventualno sklapanje dodataka ugovora u odnosu na valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. Konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZOPK/15 niti navedenim aneksima izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Vrhovni sud RH u rješenju poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. na revizijsko pitanje: „da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu“ dao je sljedeći odgovor: "Sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju ZIDZOPK715 konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim su odredbe ugovora o namjenskom kreditu izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Dakle, aneksom ugovora o kreditu ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u CHF kroz utuženi period do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banka. Stoga tužitelj navode tuženika smatra neosnovanima i predlaže izvođenje dokaza radi utvrđenja ništetnosti i visine preplata.

5. Rješenjem suda poslovni broj P-17/2024-6 od 12. ožujka 2025. određeno je provođenje financijsko - knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Dariju Jankoviću iz D&S d.o.o. sa sjedištem u [adresa], a zadatak stalnog sudskog vještaka je da nakon izvršenog uvida u materijalnu dokumentaciju u spisu i po potrebi uvida u drugu relevantnu dokumentaciju koju je ovlašten za potrebe vještačenja zatražiti na uvid od parničnih stranaka utvrdi: iznos kojeg je tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, u mjesečnim iznosima i ukupno do dana otplate kredita, te iznos kojeg je tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa kojeg je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, u mjesečnim iznosima i ukupno do dana otplate kredita.

6. Tuženik je nakon određivanja vještačenja, smatrajući da je riječ o okolnostima odlučnima za donošenje odluke o glavnoj stvari u ovom predmetu, predložio da se vještak, na okolnost konverzije kredita, očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja izvršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR) te na okolnost razlike u tečaju u CHF, da vještak izračuna novčani iznos po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 1. prosinca 2004. do 1. ožujka 2010. sve sukladno prigovoru radi prijeboja.

6.1. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika za proširenje zadatka vještaku na okolnosti pravilnosti provedbe konverzije kredita, utvrđenja navodnih preplata tužitelja te izračuna eventualne razlike po osnovi tečaja CHF jer se predloženo vještačenje odnosilo isključivo na utvrđivanje postojanja i visine eventualne protutražbine tuženika istaknute radi prebijanja. Naime, prigovor radi prebijanja predstavlja procesnu obranu tuženika pri čemu je na tuženiku teret da određeno i konkretno iznese činjenice o postojanju svoje tražbine, njezinoj pravnoj osnovi, visini i dospjelosti te da za takve navode predloži odgovarajuće dokaze. U konkretnom slučaju tuženik nije određeno iskazao dospjelu i određenu tražbinu podobnu za prijeboj, već je predložio da se tek putem vještačenja utvrdi postoji li eventualna razlika u njegovu korist odnosno da se vještačenjem utvrdi njegova tražbina koja bi potom bila predmet prijeboja. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje, visinu ni dospjelost tražbine istaknute radi prebijanja, niti su provedeni dokazi upućivali na osnovanost takve tražbine, sud je odbio prijedlog tuženika za proširenje zadatka vještaku.

7. Sudski vještak Dario Janković je u pisanom nalazu i mišljenju utvrdio da je tužitelj 2004. sklopio ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 50.500,00 CHF s promjenjivom kamatnom stopom od 5,49 % i rokom otplate od 180 mjeseci, uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak. Tijekom otplate kamatne stope su se mijenjale, a 2016. je sklopljen aneks ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eurima. Analizom otplatnih planova i promjena kamatnih stopa i tečaja vještak je utvrdio da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 197,75 CHF više nego što bi platio da se kamatna stopa nije mijenjala; da razlika zbog ugovorene valutne klauzule nastala kao razlika između stvarnog tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 28.577,25 kuna odnosno 3.792,85 EUR.

7.1. Sud smatra nalaz i mišljenje vještaka stručnim, jasnim i objektivnim jer je izrađen na temelju relevantne dokumentacije iz spisa, otplatnih planova i službenih podataka o promjenama kamatnih stopa i tečaja, uz primjenu transparentne metodologije pa ga sud prihvaća kao uvjerljiv i logičan.

8. U očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj je naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje u kojem je obračun pretplaćene razlike u anuitetu između početnog otplatnog plana i iznosa kojeg je tužitelj više platio promjenom tečaja odnosno više plaćen iznos je 28.577,25 kuna. Vještak je u nalazu uvrstio i negativne vrijednosti odnosno razdoblje kada je kamata i tečaj bio niži od početno ugovorenih. U odnosu na ovaj obračun kojim su uvršteni manje plaćeni iznosi, isto je potraživanje tuženika neosnovano iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača, kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio odnosno plaćao anuitete tuženiku u utuženom razdoblju u iznosima koje je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome, tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Osim toga tužitelj ne može vratiti iznos koji nije primio. Uostalom, potraživanje tuženika bi bilo u zastari budući je nakon zakonskog roka podnijet zahtjev za naplatu odnosno izvan zakonskog roka vezano za promjenu kamatne stope i to do lipnja 2019., a i za promjenu valutne klauzule do lipnja 2023. Stoga tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi da je ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika 11. studenog 2004. ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.792,85 EUR zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

9. U očitovanju na nalaz i mišljenje sudskog vještaka tuženik je naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka niti traži saslušanje vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Prije svega ističe kako je tužitelj tužbom prvotno zahtijevao isplatu iznosa od 3.444,97 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama dok podneskom od 9. listopada 2025. preinačava tužbeni zahtjev i sada potražuje 3.792,85 EUR s kamatama. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva jer smatra da je tužitelj već prilikom podnošenja tužbe kao i do zaključenja prethodnog postupka raspolagao potrebnom dokumentacijom te je mogao postaviti točan iznos. Podredno, za dio zahtjeva koji prelazi 3.444,97 EUR ističe prigovor zastare i naglašava kako je kolektivna tužba podnesena 4. travnja 2012. čime je zastara bila prekinuta, ali je ponovno počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača te je, prema stajalištu sudske prakse, nastupila 15. lipnja 2023. Stoga smatra da tužitelj nakon tog roka nema pravo potraživati dodatne iznose po osnovi tečajnih razlika. Ovo proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. kao i iz odluka revizijskog suda koje potvrđuju da se i preinaka tužbe nakon proteka zastarnog roka smatra zakašnjelom. U odnosu na konverziju kredita sukladno ZIDZPK/15 tuženik ističe da nalaz vještaka nije odlučan jer tužitelj nema pravo na isplatu. Naime, stranke su 7. siječnja 2016. sklopile Aneks ugovora kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno ZIDZPK/15. Time je stvorena nova pravna osnova ugovornog odnosa pri čemu je položaj tužitelja izjednačen s položajem korisnika kredita u EUR. Tuženik ističe da je sudska praksa, uključujući ogledni postupak Vrhovnog suda (Gos-1/2019) zauzela stajalište da sporazum o konverziji predstavlja valjanu novu pravnu osnovu nastalu temeljem prisilnog propisa te da korisnici kredita koji su prihvatili konverziju mogu postavljati zahtjeve samo ako ističu razloge ništetnosti koji se odnose na samu konverziju ili njezinu provedbu što tužitelj u ovom predmetu ne čini. Tuženik se poziva na odluku Suda EU u predmetu C-567/2020 u kojoj je utvrđeno da odredbe konverzije koje proizlaze iz prisilnog propisa ne podliježu ocjeni nepoštenosti prema Direktivi 93/13 jer je zakonodavna intervencija imala cilj uspostaviti ravnotežu između stranaka, a Aneksom je stvorena nova pravna osnova. Vrhovni sud RH u odluci Rev 637/2019 zaključuje da korisnik kredita koji je prihvatio konverziju nema pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi budući da izračun konverzije uključuje sve ranije uplate i preplate koje su uračunate u novi otplatni plan. Tuženik smatra da je tužitelj sklapanjem Aneksa, uz informirani pristanak i mogućnost izbora, prihvatio konverziju čime su eventualne preplate iskorištene za otplatu kredita u EUR te nema stjecanja bez osnove ni obveze banke na povrat. Posljedično, tužitelj nema pravo na isplatu po osnovi ranijih ugovornih odredbi. U odnosu na učinke konverzije tuženik ističe da je ZIDZPK/15 uspostavio posebna pravila prema kojima je banka bila dužna ponuditi konverziju i izračunati kredit kao da je od početka bio u EUR. Tužitelj je imao mogućnost prihvatiti ili odbiti konverziju, a prihvaćanjem je stvoren novi ugovorni odnos s retroaktivnim učinkom kojim je otklonjena neravnoteža iz kredita u CHF. Sporazum o konverziji stoga je valjan i proizvodi pravne učinke od početka. Tuženik ističe i prigovor radi prijeboja te navodi da ako bi sud utvrdio ništetnost određenih odredbi ugovora, da je u tom slučaju svaka strana dužna vratiti ono što je primila. U tom slučaju, zbog činjenice da je tužitelj dio anuiteta plaćao po nižem tečaju od početnog, tuženik bi imao potraživanje prema tužitelju. Tuženik ističe da sudska praksa potvrđuje da kreditni odnos predstavlja jedinstven odnos te da, uz pravo tužitelja na povrat preplaćenog, postoji i pravo Banke na razliku potplaćenih anuiteta. Vrhovni sud RH dodatno je naglasio da tuženik može ostvarivati takvo potraživanje putem protutužbe ili prigovora radi prijeboja. Kako je prema nalazu vještaka utvrđena razlika za razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog u iznosu od 1.160,14 EUR, tuženik, za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva, ističe prigovor prijeboja svoje tražbine u tom iznosu s pripadajućim kamatama. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja na naknadu troškova postupka.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

11. Prigovor tuženika radi prijeboja nije osnovan.

12. Analizom provedenih dokaza, osobito ugovora o kreditu od 11. studenoga 2004., Aneksa ugovora od 7. siječnja 2016., otplatnih planova, poslovne dokumentacije tuženika te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darija Jankovića, sud je utvrdio:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 50.500,00 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak,

- da su kamatne stope tijekom trajanja otplate mijenjane odlukama tuženika bez unaprijed određenih transparentnih parametara,

- da je valutna klauzula uzrokovala razliku između početnog tečaja i stvarno primjenjivanog tečaja tijekom otplate,

- da je 2016. proveden postupak konverzije kredita u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR,

- da je prema nalazu vještaka tužitelj zbog valutne klauzule preplatio iznos od 28.577,25 kuna odnosno 3.792,85 EUR, dok razlika zbog promjene kamatne stope iznosi 197,75 CHF,

- da stranke nisu osporile matematičku točnost nalaza, već je tuženik isključivo osporio pravnu osnovu potraživanja tužitelja.

13. Sud prihvaća nalaz vještaka kao stručan, potpun i uvjerljiv te ga uzima kao temelj za utvrđenje visine tužiteljeva potraživanja.

14. Tuženik je istaknuo prigovor zastare tvrdeći da se radi o periodičnim davanjima na koja se primjenjuje trogodišnji rok odnosno da je zastara počela teći od pojedinih uplata.

14.1. Prigovor zastare nije osnovan.

14.2. Prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda RH zauzeto je pravno shvaćanje da kod restitucijskih zahtjeva potrošača koji proizlaze iz ništetnih ugovornih odredbi, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača jer tek tada potrošač može s dovoljnom sigurnošću znati da ima pravo zahtijevati povrat.

14.3. Takvo pravno shvaćanje proizlazi iz niza odluka revizijskog suda (npr. Rev-2868/2018) te pravnog shvaćanja Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. prema kojem se na restitucijske zahtjeve primjenjuje petogodišnji zastarni rok koji počinje teći od pravomoćnosti kolektivne presude.

14.4. Slijedom toga, podnošenje tužbe 12. lipnja 2023. nije izvan zastarnog roka.

15. Tuženik ističe da je tužitelj podneskom od 9. listopada 2025. preinačio tužbeni zahtjev povećanjem iznosa s 3.444,97 EUR na 3.792,85 EUR te da je preinaka nedopuštena i djelomično zastarjela.

15.1. Sud ocjenjuje da se formalno radi o povećanju tužbenog zahtjeva, ali ne o nedopuštenoj preinaci. Naime, prema ustaljenoj procesnoj praksi, kada visina potraživanja ovisi o stručnom izračunu koji tužitelj ne može sam utvrditi, dopušteno je uskladiti tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja. Takvo povećanje predstavlja preciziranje zahtjeva, a ne bitnu preinaku. Prije financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj nije mogao točno znati visinu potraživanja pa je povećanje dopušteno i ne smatra se preinakom tužbenog zahtjeva.

16. Tuženik je istaknuo prigovor prijeboja tvrdeći da ima vlastitu tražbinu prema tužitelju zbog razdoblja u kojem je tečaj bio niži od početnog, u iznosu 1.160,14 EUR. Sud je ispitao tuženikov prigovor radi prebijanja kojim tuženik ističe da, za slučaj osnovanosti tužbenog zahtjeva, ima vlastitu tražbinu prema tužitelju u iznosu od 1.160,14 EUR koja proizlazi iz razdoblja u kojem je tečaj bio niži od početnog te da tu tražbinu stavlja u prijeboj.

16.1. Sud ocjenjuje takav prigovor neosnovanim.

16.2. Iz sadržaja tuženikovih navoda proizlazi da se ne radi o samostalnoj tražbini banke, već o računovodstvenoj razlici nastaloj primjenom iste ugovorne odredbe čija se ništetnost utvrđuje u ovom postupku. Sudska praksa Vrhovnog suda RH u CHF sporovima polazi od stajališta da banka ne može temeljiti vlastitu restitucijsku tražbinu na nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi jer takva odredba ne proizvodi pravne učinke. Posljedično, hipotetske „potplaćene razlike” ne predstavljaju samostalnu tražbinu podobnu za prijeboj.

16.3. Prema recentnoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako tuženik tvrdi da bi izračun trebao uključiti i razdoblja u kojima je potrošač navodno platio manje, takvi navodi predstavljaju prigovor protiv visine tužbenog zahtjeva, a ne valjano istaknut prigovor prijeboja osim ako je banka jasno istaknula vlastitu tražbinu i njezinu pravnu osnovu. U ovom konkretnom slučaju banka nije istaknula samostalni restitucijski zahtjev niti je podnijela protutužbu, već se poziva na negativne razlike unutar istog obračuna što prema sudskoj praksi nije prijeboj.

16.4. U aktualnoj praksi hrvatskih sudova zauzeto je pravno shvaćanje da restitucija zbog ništetnih odredbi ima cilj ukloniti neravnotežu na štetu potrošača i da banka ne može potraživati „potplaćene” iznose koji proizlaze iz iste nepoštene odredbe te da negativne razlike nisu samostalna tražbina banke. Takvo shvaćanje proizlazi iz niza odluka revizijskog suda nakon oglednog postupka i kasnije prakse u individualnim sporovima.

16.5. Sud posebno ističe da bi prihvaćanje takvog prijeboja dovelo do relativizacije učinka ništetnosti što je suprotno standardima zaštite potrošača razvijenima u praksi Suda Europske unije prema kojima nepoštena odredba ne smije proizvoditi učinke te nacionalni sud mora osigurati pun restitucijski učinak, a banka ne smije ostvariti korist iz nepoštene odredbe.

16.6. Osim navedenog, tuženik nije dokazao dospjelost navodne tražbine. Iz nalaza vještaka proizlazi da se radi o matematičkom prikazu razlika, a ne o dospjeloj tražbini koju je banka ikada potraživala od tužitelja.

16.7. Dodatni razlog neosnovanosti tražbine tuženika je zastara. U konkretnom slučaju radi se o eventualnim mjesečnim razlikama nastalim tijekom otplate kredita pa zastara teče od svake pojedine uplate. Budući da se odnose na razdoblja prije više godina, zastarni rok je istekao prije isticanja prigovora prijeboja, a tražbina se može koristiti za prijeboj samo ako su pretpostavke prijeboja bile ispunjene prije nastupa zastare što tuženik nije dokazao.

16.8. Dakle, u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao postojanje samostalne, određene i dospjele tražbine, a njegovi navodi predstavljaju osporavanje visine tužbenog zahtjeva, a ne valjan prigovor prijeboja. Dakle, u CHF sporovima negativne razlike ne predstavljaju tražbinu banke podobnu za prijeboj te bi prihvaćanje prijeboja bilo protivno učinku ništetnosti i standardima zaštite potrošača iz prakse Vrhovnog suda RH i Suda Europske unije.

16.9. Stoga je prigovor tuženika radi prebijanja odbijen kao neosnovan.

17. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja sud je nespornim utvrdio da je u konkretnom slučaju valutna klauzula bila ugovorena bez transparentnih kriterija i bez stvarnog pregovaranja, da je uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača i da konverzija ne uklanja pravo potrošača na restituciju zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sukladno praksi Vrhovnog suda RH, sklapanje aneksa o konverziji ne isključuje pravni interes potrošača za utvrđenje ništetnosti i restituciju.

18. Svoju odluku sud je donio primjenjujući načela iz prakse Suda Europske unije prema kojoj nacionalni sud mora omogućiti punu učinkovitost zaštite potrošača, na načelu da nepoštene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke te na načelu da potrošač mora imati pravo na restituciju iznosa plaćenih na temelju takvih odredbi.

19. Slijedom navedenoga sud je zaključio da je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula ništetna i da je tužitelj dokazao visinu preplate.

20. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti te je odlučeno kao u izreci.

21. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom pravila o uspjehu u parnici iz članka 154 stavka 1 i članka 155 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP). Naime, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi (članak 155 ZPP). Kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (Tbr. 52 stavak 3 Tarife, Narodne novine broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa). S obzirom da su bili opravdani sud je tužitelju priznao troškove zastupanja putem punomoćnika odvjetnika uz pripadajući PDV od 25% sukladno Tbr. 42 Tarife.

22. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe prema Tbr. 7 toč. 1 Tarife u iznosu od 250,00 EUR, trošak sastavljanja podneska od 24. listopada 2023. prema Tbr. 8 toč. 1 Tarife u iznosu od 250,00 EUR, trošak sastava žalbe od 25. listopada 2023. prema Tbr. 8 toč. 1 Tarife u iznosu od 125,00 EUR, trošak zastupanja na pripremnom ročištu 21. veljače 2023. prema Tbr. 9 toč. 2 Tarife u iznosu od 125,00 EUR, trošak financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 700,00 EUR, trošak sastavljanja podneska od 9. listopada 2025. prema Tbr. 8 toč. 1 Tarife u iznosu od 250,00 EUR i trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave 12. veljače 2026. prema Tbr. 9 toč. 1 Tarife u iznosu od 250,00 EUR. Dakle, tužitelju je ukupno priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 EUR. Tužitelju nisu priznati trošak sudske pristojbe za tužbu i za presudu s obzirom na to da su sukladno odredbi članka 11 stavka 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.) tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

23. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Gospiću 26. veljače 2026.

Sudac:

Mirjana Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude za stranku koja nije obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Gordana Peraković-Turković, odvjetnica u [adresa]

2. Damir Metelko, odvjetnik u [adresa]