REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

Poslovni broj: P Ob-178/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Ani Vlainić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LU iz [adresa], s boravištem na adresi [adresa], Republika Austrija, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željka Čović Latin, odvjetnica u Puli, protiv prvotuženice AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], s prebivalištem na adresi [adresa], Republika Austrija, koju zastupa punomoćnica Ana Hrabar, odvjetnica u Zagrebu te drugotuženice UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sa stalnim boravištem na adresi Herzog [adresa], Republika Austrija koju zastupa punomoćnik Aleksandar Crnković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, ništetnosti i isplate, izvan ročišta, 26. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Općinski sud u Puli-Pola se proglašava nenadležnim za postupanjem u ovom postupku, ukidaju se provedene radnje u ovom postupku i odbacuje tužba tužitelja LU od 27. lipnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja LU, OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 868,59 EUR (slovima: osamstotinaišezdesetiosameuraipedesetidevetcenta).

III. Nalaže se tužitelju MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi prvotuženici AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 8.462,50 EUR (slovima: osamtisućaičetiristotineišezdesetidvaeuraipedesetcenta), u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženice AU, OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 9.725,00 (slovima: devettisućaeuraisedamstotinaidvadesetipereurainulacenta) EUR.

V. Nalaže se tužitelju MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi drugotuženici UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 8.462,50 (slovima: osamtisućaičetiristotinei šezdesetidvaeuraipedesetcenti) EUR, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev drugotuženice UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 18.818,75 (slovima: osamnaesttisućaiosamstotinaiosamnaesteuraisedamdesetipetcenta) EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj tužbom traži utvrđenje da nekretnina upisana u zemljišne knjige ovog suda, Zemljišnoknjižni odjel Rovinj-Rovigno, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavljaju bračnu stečevinu njega i prvotuženice u ½ dijela (točka 1. izreke tužbe), da je ništetan ugovor o darovanju od 28. svibnja 2023., koji je sklopljen između tuženica (točka 2. izreke tužbe), da su tuženice dužne trpjeti uknjižbu njegovog prava suvlasništva na ½ dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (točka 3. izreke tužbe), kao i zahtjev da mu je prvotuženica dužna isplatiti iznos od 35.000,00 EUR sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate i troškova postupka (točke 4. i 5. izreke tužbe), ali i eventualno kumulirani zahtjev da mu je prvotuženica dužna isplatiti iznos od 450.000,00 EUR, sa zateznom kamatom od 28. svibnja 2023.

2. U odgovoru na tužbu tuženice ističu prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda, a na koji prigovor ovaj sud pazi po službenoj dužnosti tijekom cijelog postupka (sukladno čl. 16. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – ZPP)).

3. Stoga je ovaj sud utvrđivao činjenice odlučne za navedeni procesni prigovor, obzirom da u ovoj parnici egzistira međunarodni element. Pritom treba imati u vidu nespornu činjenicu – da su tužitelj i prvotuženica bili u izvanbračnoj zajednici, koja je počela u veljači 2019., a faktički prestala 11. prosinca 2022. godine.

4. Prije svega, treba imati u vidu da je čl. 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" br. 101/17., 67/23., dalje: ZMPP) propisano da se ZMPP primjenjuje na odnose kojima se uređuju pojedina pitanja iz čl. 1. ZMPP-a (ovdje nadležnost sudova), ako ona nisu uređena pravno obvezujućim aktima Europske unije, međunarodnim ugovorima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj i drugim zakonima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj. Nadalje, u pravu je tužitelj kada navodi da se Uredba Vijeća (EU) br. 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima (SL L 183, 8. 7. 2016., dalje: Uredba) ne primjenjuje na izvanbračnu zajednicu (što proizlazi iz njezinog polja primjene u čl. 1. Uredbe). Međutim, tužitelj ispušta iz vida da je odredbom čl. 49. st. 2 ZMPP-a propisano da se nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima iz imovinskih odnosa u izvanbračnim zajednicama određuje se odgovarajućom primjenom čl. 49. st. 1. ZMPP-a, dok je odredbom čl. 49. st. 1. ZMPP-a propisano da se nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima iz imovinskih odnosa bračnih drugova određuje prema Uredbi. Imajući u vidu da je čl. 49. st. 2. ZMPP-a izričito propisana odgovarajuća primjena Uredbe i na imovinske odnose u izvanbračnim zajednicama jer imovinski odnosi između izvanbračnih drugova nisu uređeni pravno obvezujućim aktima Europske unije, međunarodnim ugovorima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj ili drugim zakonima koji su na snazi u Republici Hrvatskoj, to su neosnovani prigovori tužitelja da se u predmetnom slučaju ne primjenjuje Uredba jer je odredba čl. 49. st. 2. u vezi st. 1. ZMPP-a jasna i određena te ne ostavlja prostora drugačijem tumačenju. Stoga se u predmetnom slučaju ima primijeniti čl. 49. st. 2. u vezi st. 1. ZMPP-a, koji upućuje na odgovarajući primjenu Uredbe na imovinske odnose između izvanbračnih drugova, sve u smislu čl. 2. ZMPP-a.

4.1. Obzirom da u predmetnom slučaju nije primjenjiv čl. 5. Uredbe (nema formalnog postupka za razvod braka, niti sporazuma tužitelja i prvotuženice o nadležnosti), nadležnost suda se određuje prema čl. 6. Uredbe (kojeg je zbog uobičajenog boravišta kao poveznice moguće odgovarajuće primijeniti u smislu čl. 49. st. 2. ZMPP-a), a koja propisuje nadležnost za odlučivanje u bračnoimovinskoj stvari i utvrđuje se temeljem kaskadnih kriterija koji stoje u hijerarhijskom odnosu. Na navedeno naročito upućuje dio „ili u suprotnom“ (koji u biti govori da ako se ne može primijeniti poveznica/kriterij iz alineje a) da se primjenjuje poveznice/kriterij iz alineje b) itd.), koji se nalazi u svakoj alineji čl. 6. Uredbe (osim kod zadnjeg kriterija - državljanstva u alineji d)), ali i paragraf (35) Uredbe, kojim je propisano da „…kada stvari bračnoimovinskih režima nisu povezane s postupkom koji se vodi pred sudom države članice u vezi s nasljeđivanjem bračnog druga ili razvodom, zakonskom rastavom ili poništajem braka, ovom bi Uredbom trebalo predvidjeti ljestvicu poveznica u svrhu utvrđivanja nadležnosti, počevši s uobičajenim boravištem bračnih drugova u trenutku pokretanja postupka pred sudom…“. Stoga je prema stanju spisa potrebno utvrditi na čijem državnom području su bračni drugovi imali uobičajeno boravište u trenutku pokretanja ovog parničnog postupka (čl. 6. alineja a) Uredbe). Pritom se termin „bračnoimovinski režim” (čl. 1. st. 1. alineja a) Uredbe (koji se ovdje primjenjuje na odgovarajući način i na izvanbračnu zajednicu) odnosi i na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovora o darovanju sklopljenog između tuženica, obzirom da je pitanje bračne stečevine prethodno pitanje za takov zahtjev, imajući u vidu da navedeni termin označava „skup pravila koja se tiču imovinskih odnosa između bračnih drugova i u njihovim odnosima s trećim stranama, kao rezultat prestanka izvanbračne zajednice“, obzirom da se navedeno tiče imovinskog odnosa tužitelja i 1. tuženice kao izvranbračnih drugova i njihovog odnosa s 2. tuženicom kao trećom stranom. Zaključno, odbijaju su prigovori tužitelja da državljanstvo stranaka predstavlja poveznicu koju treba primijeniti u predmetnom slučaju, obzirom da je ono u hijerarhijski postavljeno čl. 6. Uredbe navedeno u zadnjoj alineji d).

5. Uobičajeno boravište treba autonomno tumačiti na temelju svih relevantnih okolnosti slučaja, a to znači neovisno o nacionalnim pravnoteorijskim odrednicama (i to u trenutku pokretanja postupka). Objektivni strukturni elementi uobičajenog boravišta u MPP-u trebaju pokazati je li mjesto u kojem se određena fizička osoba nalazi središnja točka njezinih životnih odnosa, odnosno mjesto u kojem se nalazi središte ili težište njezinih životnih odnosa. Strukturni elementi uobičajenog boravišta su:

– nazočnost fizičke osobe u određenom mjestu – temeljni je objektivni strukturni element uobičajenog boravišta, a označava njezinu “fizičku prisutnost” (koja ne smije biti privremena ili povremena),

- određeno trajanje - što dulje u određenom mjestu boravak traje, to je vjerojatnije da će se osoba u tom mjestu društveno integrirati i na taj način steći uobičajeno boravište,

- iz pridjeva “uobičajeno” slijedi da takvo boravište mora imati određenu stalnost (postojanost) ili redovitost, pri čemu se na redovitost ne odražava izočnost fizičke osobe iz mjesta uobičajenog boravka npr. zbog kraćeg posjeta, godišnjeg odmora ili privremenog liječenja izvan toga mjesta odnosno područja,

- ostale okolnosti: okolnosti boravka u nekoj državi članici, kao i pretpostavke i razlozi boravka te preseljenja u tu državu, državljanstvo fizičke osobe, mjesto i okolnosti djetetova pohađanja škole, obavljanje profesionalne djelatnosti fizičke osobe, zatim nazočnost članova obitelji, uređenje stana, kao i mjesto imovinskih interesa te druge okolnosti koje pokazuju obiteljsku i društvenu povezanost fizičke osobe (djeteta) u toj državi.

5.1. Subjektivni strukturni element uobičajenog boravišta jest volja odnosno namjera nastanjenja koja se presumira ako osoba dugo boravi u jednom mjestu, a utvrđuje se isključivo na temelju relevantnih stvarnih okolnosti (činjenica) pojedinog slučaja. Sud Europske unije namjeru fizičke osobe (roditelja) da se (s djetetom) trajno nastane u drugoj državi članici percipira kao namjeru “koja se manifestira u određenim vanjskim pokazateljima“ poput stjecanja ili unajmljivanja stana.

5.2. Uobičajeno se boravište temelji na stvarnom trajanju boravišta s kojim mjestom onda nastaju faktične veze koje za razliku od (običnog) boravišta nisu samo kratkotrajne, odnosno privremene i povremene. U određenim životnim situacijama okolnosti slučaja mogu upućivati na to da je riječ o boravku na dulji rok i da će u određenom mjestu ili zemlji boravak predvidivo dulje trajati, pri čemu se dosadašnje zamjenjuje novim mjestom uobičajenog boravišta. Pritom iz odluka Suda Europske unije broj C-497/10 i C-523/07 proizlazi da namjera roditelja da se s djetetom nastane u drugoj državi članici, koja se manifestira u određenim vanjskim okolnostima, kao što je npr. stjecanje ili najam stana u toj državi članici, može biti pokazatelj promjene uobičajenog boravišta.

6. Iz stanja spisa proizlazi sljedeće odlučne činjenice u pogledu utvrđivanja uobičajenog boravišta stranaka:

- da je prvotuženica živjela i bila zaposlena u [adresa] od 2015. do podnošenja tužbe (gdje ima i prijavljeno prebivalište) i to u iznajmljenom stanu (što dokazuju potvrde o plaćanju najma s listova 153 do 160, za razdoblje od 2017. do siječnja 2023.), osim u razdoblju od veljače 2019. do ožujka 2020. (što tužitelj priznaje u tužbi),

- da se tužitelj u ožujku 2020. preselio prvotuženici u [adresa] i to u iznajmljeni stan prvotuženice, pri čemu je tužitelj dao otkaz na radnom mjestu u Puli te se zaposlio na novom radnom mjestu u [adresa], a na kojem je radio u vrijeme podnošenja tužbe (priznanje tužitelja u tužbi),

- da su tužitelj i prvotuženica 21. prosinca 2021. dobili zajedničko dijete SU (ranije MU), koji se rodio u [adresa], pri čemu danas ide u vrtić u [adresa] (nesporno),

- da su se tužitelj i prvotuženica početkom prosinca 2022. zajedno s djetetom preselili u novi stan u [adresa] (nesporno),

- da prema potvrdi Okružnog suda u središtu Grada Beča (list 60 spisa) skrbništvo nad SU ima prvotuženica,

- da se između tužitelja i prvotuženice pred Okružnim sudom Innere Stadt u Beču broj Ps 2/2023 vodi spor u vezi skrbništva nad SU (list 90 spisa), kao i ostali postupci koje je prvotuženica navela u podnesku od 3. prosinca 2024. (list 150 spisa),

- da drugotuženica ima stalno boravište u [adresa] jer tamo živi i radi već duže vrijeme (čak i tužitelj u tužbi označava njezinu adresu u Austriji).

6.1. Ako se ima u vidu da je prvotuženica živjela i radila u [adresa] od 2015. pa do pokretanja ovog postupka (osim u razdoblju od veljače 2019. do ožujka 2020.), odnosno da njezino maloljetno dijete SU (koje je rođeno u [adresa]) pohađa vrtić u [adresa], kao i da se u Austriji vodi postupak u vezi skrbništva nad SU, to je razvidno da objektivni i subjektivni elementi upućuju da je prvotuženica u vrijeme pokretanja ovog postupka imala uobičajeno boravište na području [adresa] (od objektivnih - praktički stalna nazočnost na području Austrije (više od 7 godina), gdje je zaposlena i živi u unajmljenom stanu, njezino maloljetno dijete ide u vrtić u [adresa]; od subjektivnih – dugotrajan boravak u [adresa] u Austriji, gdje je zaposlena, pri čemu živi u unajmljenom stanu s maloljetnim djetetom, što upućuje na jasnu namjeru nastanjenja u Austriji).

6.2. Iz stanja spisa proizlazi i da je drugotuženica u trenutku pokretanja postupka imala uobičajeno boravište u [adresa]. Naime, i sam tužitelj u tužbi navodi da drugotuženica ima stalno boravište na adresi Herzog [adresa], Republika Austrija. Kada se navedeno dovede u vezu s navodima drugotuženice da živi i radi u Austriji već duže vrijeme (a što potvrđuje i prvotuženica u odgovoru na tužbu), dolazi se do zaključka da je drugotuženica u vrijeme pokretanja postupka imala uobičajeno boravište u [adresa].

6.3. Treba naglasiti da i sam tužitelj u tužbi (i ostalim podnescima) priznaje da se u ožujku 2020. preselio prvotuženici u [adresa] (u iznajmljeni stan prvotuženice), pri čemu je dao otkaz na radnom mjestu u Puli te se zaposlio na novom radnom mjestu u [adresa], a na kojem je nesporno radio u vrijeme podnošenja tužbe. Osim toga, nesporno je da su tužitelj i prvotuženica 21. prosinca 2021. dobili zajedničko dijete SU (ranije MU), koji se rodio u [adresa], pri čemu danas ide u vrtić u [adresa]. Također je nesporno da su tužitelj i prvotuženica početkom prosinca 2022. zajedno s djetetom preselili u novi stan u [adresa], kao i to da su tužitelj i prvotuženica prekinuli 11. prosinca 2022. Tome treba dodati da iz stanja spisa proizlazi da se između tužitelja i prvotuženice pred Okružnim sudom Innere Stadt u Beču broj Ps 2/2023 vodi spor u vezi skrbništva nad SU (list 90 spisa).

6.3.1. Ako se ima u vidu da su tužitelj i prvotuženica jasno manifestirali volju da se nastane u [adresa] jer se tužitelj u ožujku 2020. preselio u unajmljeni stan prvotuženice (pri čemu je pronašao i novi posao u [adresa], na kojem je radio u vrijeme pokretanja ovog postupka), a nakon čega su 2021. dobili zajedničko dijete SU (koji danas ide u bečki vrtić), poslije čega su se u prosincu 2022. preselili u novi unajmljeni stan (nakon čega je došlo do faktičkog prestanka zajednice tužitelja i prvotuženice), to je razvidno da je tužitelj u vrijeme pokretanja postupka imao uobičajeno boravište u [adresa] (i sam u tužbi navodi kao boravište [adresa], Republika Austrija). Dakle, u vrijeme podnošenja tužbe u ovom postupku tužitelj je u Austriji boravio preko 3 godine (pri čemu je imao prijavljeno boravište u [adresa] gdje je faktički bio prisutan – navedeno u tužbi), gdje je bio zaposlen (dao otkaz na poslu u Puli prije preseljenja u unajmljeni stan prvotuženice), pri čemu je pred nadležnim sudom u Austriji vodio postupka u vezi skrbništva nad zajedničkim maloljetnim djetetom SU (koje živi u [adresa] i ide u bečki vrtić). Iz navedenih objektivnih okolnosti proizlazi jasna namjera tužitelja da se s bivšom parternicom prvotuženicom i maloljetnim djetetom SU trajno nastani u Austriji, pri čemu je i nakon faktičkog prestanka zajednice s prvotuženicom nastavio raditi i živjeti u [adresa].

6.4. Slijedom navedenog, prema shvaćanju ovog suda, iz stanja spisa proizlazi da su sve stranke u vrijeme podnošenja tužbe imale uobičajeno boravište u [adresa] (pri čemu su tužitelj i prvotuženica izvanbračni drugovi, a drugotuženica treća osoba u smislu čl. 3. st. 1. alineja a) Uredbe). Stoga je u predmetnom slučaju valjalo primijeniti čl. 6. st. 1. alineja a) Uredbe te utvrditi nadležnost suda u Republici Austriji. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud se oglasio nenadležnim, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu (točka I. izreke ovog rješenja).

7. Kako je tužiteljeva tužba odbačena, valjalo je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 868,59 EUR (točka III. izreke ovog rješenja).

7.1. S obzirom na to da je tužba odbačena, tužitelj je dužan naknaditi troškove tuženicama, pri čemu vrijednost predmeta spora iznosi 450.00,00 EUR. Vrijednost predmeta spora određena je u iznosu koji odgovara polovici vrijednosti predmetne nekretnine (sam tužitelj u tužbi navodi da je vrijednost predmetne nekretnine oko 900.000,00 EUR), obzirom da bi se u slučaju pozitivnog ishoda parnice tužiteljevo imovno stanje povećalo za navedeni iznos.

7.1.1. Sukladno čl. 155. ZPP-a, prvotuženici je valjalo priznati trošak odgovora na tužbu u iznosu od 8.462,50 EUR (Tbr 7/1 OT/25, uz obračunati PDV), dok je trebalo odbiti zahtjev za naknadom troška navedenog podneska za iznos od 631,25 EUR. Pritom se ističe da je u odgovoru na tužbu prvotuženica iznijela argumentiran prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda, zbog čega je taj podnesak bio potreban za vođenje ovog postupka. Nasuprot tome, podnesak od 13. studenoga 2024. (za koji prvotuženica traži iznos od 9.093,75 EUR) nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a jer u njemu prvotuženica u bitnom ponavlja navode iz odgovora na tužbu (sve u vezi prigovora apsolutne nenadležnosti), pri čemu je navedeno mogla istaknuti na ročištu koje se održalo 28. studenoga 2024., pa bi priznavanje takovih troškova bilo protivno čl. 10. ZPP-a, kao i proklamiranom načelu usmenosti. Za ostale troškove prvotuženica nije podnijela određen zahtjev (a ovaj sud odlučuje samo u granicama zahtjeva). Stoga je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke.

7.2. Sukladno čl. 155. ZPP-a, drugotuženici je valjalo priznati trošak odgovora na tužbu u iznosu od 8.462,50 EUR (Tbr 7/1 OT/25, uz obračunati PDV), dok je trebalo odbiti zahtjev za naknadom troška navedenog podneska za iznos od 631,25 EUR. Pritom se ističe da je u odgovoru na tužbu drugotuženica iznijela argumentiran prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda, zbog čega je taj podnesak bio potreban za vođenje ovog postupka. Nasuprot tome, podnesci od 2. listopada 2024. i 10. veljače 2025. (za koji prvotuženica traži iznos od po 9.093,75 EUR za svaki) nisu bili potrebni u smislu čl. 155. ZPP-a jer u njemu drugotuženica u bitnom ponavlja navode iz odgovora na tužbu (sve u vezi prigovora apsolutne nenadležnosti), pri čemu je navedeno mogla istaknuti na ročištu koje se održalo 28. studenoga 2024., pa bi priznavanje takovih troškova bilo protivno čl. 10. ZPP-a, kao i proklamiranom načelu usmenosti. Za ostale troškove drugotuženica nije podnijela određen zahtjev (a ovaj sud odlučuje samo u granicama zahtjeva). Stoga je odlučeno kao u točkama V. i VI. izreke.

U Puli, 26. veljače 2026.

Sudac:

Ana Vlainić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Prvotuženici po pun.

3. Drugotuženici po pun.