Poslovni broj: P-6073/2025-44

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Eugenu Kujundćiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. veljače 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja tužitelja DGK, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika ĐG, odvjetničke vježbenice, dana 26. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 9010650252 sklopljenom između pravnog prednika tužitelja i tuženika dana 23.07.2005.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak i u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope koja je promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu: članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od ...CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita..., članak 4.1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Kamata na kredit: Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...", članak 4.2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Kamata na kredit: Kamata se obračunava u CHF, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, članak 7.2 Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Otplata kredita: Kredit u iznosu od ..CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja... te u dijelu koji glasi: " U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete....", članak 10. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Prijevremena otplata kredita:

Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima banke... U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate."

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju DG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.347,54 € na ime promjene tečaja valute, sa zakonskim zateznim kamatama s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za pet postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na pojedine iznose po dospijeću, pa do isplate, kako slijedi:

5.29 € sa zzk od 20.09.2005. pa do isplate

3.10 € sa zzk od 20.10.2005. pa do isplate

3.58 € sa zzk od 20.11.2005. pa do isplate

4.04 € sa zzk od 20.12.2005. pa do isplate

3.51 € sa zzk od 20.01.2006. pa do isplate

12.68 € sa zzk od 31.10.2008. pa do isplate

13.78 € sa zzk od 31.12.2008. pa do isplate

16.45 € sa zzk od 31.01.2009. pa do isplate

17.62 € sa zzk od 28.02.2009. pa do isplate

13.94 € sa zzk od 31.03.2009. pa do isplate

14.53 € sa zzk od 30.04.2009. pa do isplate

9.74 € sa zzk od 31.05.2009. pa do isplate

5.65 € sa zzk od 30.06.2009. pa do isplate

6.57 € sa zzk od 31.07.2009. pa do isplate

8.92 € sa zzk od 31.08.2009. pa do isplate

8.66 € sa zzk od 30.09.2009. pa do isplate

6.41 € sa zzk od 31.10.2009. pa do isplate

10.61 € sa zzk od 30.11.2009. pa do isplate

13.68 € sa zzk od 31.12.2009. pa do isplate

18.57 € sa zzk od 31.01.2010. pa do isplate

17.29 € sa zzk od 28.02.2010. pa do isplate

23.64 € sa zzk od 31.03.2010. pa do isplate

22,25 € sa zzk od 30.04.2010. pa do isplate

25.15 € sa zzk od 31.05.2010. pa do isplate

44.39 € sa zzk od 30.06.2010. pa do isplate

40.37 € sa zzk od 31.07.2010. pa do isplate

51.48 € sa zzk od 31.08.2010. pa do isplate

47.91 € sa zzk od 30.09.2010. pa do isplate

40.34 € sa zzk od 31.10.2010. pa do isplate

54.13 € sa zzk od 30.11.2010. pa do isplate

72.07 € sa zzk od 31.12.2010. pa do isplate

56.52 € sa zzk od 31.01.2011. pa do isplate

5,654.70 € sa zzk od 28.02.2011. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.544,18 €/ 11.634,60 kn na ime razlike u kamatama, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište uvećenjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. po stopi propisanoj čl. 29.,st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31.12.2022.g., a od 01.01.2023.g. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena koje teku na pojedine iznose po dospijeću pa do isplate kako slijedi:

111.70 kn / 14,83 € sa zzk od 31.08.2007. pa do isplate

111.70 kn / 14,83 € sa zzk od 30.09.2007. pa do isplate

111.70 kn / 14,83 € sa zzk od 31.10.2007. pa do isplate

111.70 kn / 14,83 € sa zzk od 30.11.2007. pa do isplate

111.70 kn / 14,83 € sa zzk od 31.12.2007. pa do isplate

111.70 kn / 14,83 € sa zzk od 31.01.2008. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 29.02.2008. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.03.2008. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 30.04.2008. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.05.2008. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 30.06.2008. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.07.2008. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.08.2008. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 30.09.2008. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.10.2008. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 30.11.2008. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.12.2008. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.01.2009. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 28.02.2009. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.03.2009. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 30.04.2009. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.05.2009. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 30.06.2009. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.07.2009. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.08.2009. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 30.09.2009. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.10.2009. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 30.11.2009. pa do isplate

195.06 kn / 25,89 € sa zzk od 31.12.2009. pa do isplate

190.19 kn / 25,24 € sa zzk od 31.01.2010. pa do isplate

190.19 kn / 25,24 € sa zzk od 28.02.2010. pa do isplate

190.19 kn / 25,24 € sa zzk od 31.03.2010. pa do isplate

190.19 kn / 25,24 € sa zzk od 30.04.2010. pa do isplate

190.19 kn / 25,24 € sa zzk od 31.05.2010. pa do isplate

190.19 kn / 25,24 € sa zzk od 30.06.2010. pa do isplate

194.88 kn / 25,87 € sa zzk od 31.07.2010. pa do isplate

4194.88 kn / 25,87 € sa zzk od 31.08.2010. pa do isplate

194.88 kn / 25,87 € sa zzk od 30.09.2010. pa do isplate

194.88 kn / 25,87 € sa zzk od 31.10.2010. pa do isplate

163.17 kn / 21,66 € sa zzk od 30.11.2010. pa do isplate

163.17 kn / 21,66 € sa zzk od 31.12.2010. pa do isplate

163.17 kn / 21,66 € sa zzk od 31.01.2011. pa do isplate

4,067.85 kn / 539,90 € sa zzk od 28.02.2011. pa do isplate."

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 289,77 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. godine pa do isplate i to do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.825,89 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 17.2.2021. godine navodi kako su tužitelj i tuženik dana 23.07.2005. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9010650252 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od CHF 51.200,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,75% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Povrat kredita ugovoren je u 180 mjesečna anuiteta, sve plativo u kunama po srednjem tečaju Banke važećem na dan dospijeća. Namjena kredita je adaptacija stambenog objekta. Predmetni kredit je otplaćen i zatvoren jednokratnom prijevremenom uplatom dana 24.02.2011.godine pri čemu je obračunata naknada za prijevremenu otplatu u visini određenoj jednostranom odlukom tuženika u iznosu od 375,62 CHF. U međuvremenu je od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana podnošenja tužbe tuženik povećavao kamatne stope, te je nakon donošenja i stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15) pristupio konverziji svih ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredite sa valutnom klauzulom u eurima. Tužitelj nije pristupio sklapanju Dodatka ugovora o kreditu kojim se vršila konverzija u euro. Tuženik je zaključujući predmetni Ugovor broj 9010650252 koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, opisanim postupanjem povrijedio interese i prava potrošača, korisnika kredita ovdje tužitelja, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03). Također tuženik je ugovaranjem obveze uplate naknade kod prijevremene otplati kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, koja činidba je neodređena i ne odrediva potrošaču u trenutku sklapanja ugovora slijedom čega je ista nepoštena. Sklapanjem ugovora o kreditu sa tužiteljem u švicarskim francima, tuženik je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.79/07, 125/07, 79/09 i 89/09; dalje u tekstu ZZP 07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima čl.322., povrijedio prava potrošača, korisnika kredita ovdje tužitelja, zaključivši predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući valutnu klauzulu u švicarskim francima bez upozorenja tužitelja kao potrošača na učestalost promjene tečaja svjetskih valuta te brojnih faktora koji utječu na kretanje tečajeva, što ih čini teško predvidivim na rok duži od deset godina, prikazujući tužitelju svoju ponudu kao najpovoljniju moguću, preporučujući sklapanje kredita u švicarskim francima radi niže kamatne stope, ali je pri tome prešutio rizik tečajnih razlika. Također je i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. koja je donijeta u postupku protiv ovdje tuženika, a po tužbi "Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača", je utvrđeno da je ovdje navedeni tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik tužitelja nije obavijestio čak niti o riziku da HNB provodi politiku stabilnog tečaja samo u odnosu na euro, ali ne i prema drugim valutama. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču su nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja kao potrošača o četiri činjenice 1. o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu 2. o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro 3. o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone potpuno izvjestan 4. o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Slijedom navedenog tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sa tužiteljem postupao suprotno odredbama čl. 81.,82.,90. tada važećeg ZZP 03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07. i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama čl.322. Zakona o obveznim odnosima, jer nije tužitelju transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Tužitelj je s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za ugovore kojima je glavnica vezana uz švicarske franke. Tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i prezentirao kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, a za kredite u drugoj valuti prema navodima tuženika, tužitelj nije imao kreditnu sposobnost, niti uvjete za odobrenje. Slijedom iznesenog nedvojbeno je da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te odredbe kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak, predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka ništetne, temeljem prethodno citiranih zakonskih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, što je potvrdio i Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. Ugovaranjem odredba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te odredba kojima se vezuje glavnica uz švicarski franak ugovora, dug tužitelja je postao promjenjiva kategorija na koji tužitelj nije mogao utjecati- slijedom čega su te odredbe nepoštene i ništetne. Zakonom o obveznim odnosima u članku 323., propisana ja kao posljedica ništetnosti vraćanja onog što je primljeno temeljem takvog ugovora, te je tuženik dužan vratiti tužitelju upravo ono što je temeljem takvih ništetnih odredaba ugovora stekao, a s obzirom da je tuženik u zakašnjenju dužan je tužitelju isplatiti i zakonsku zateznu kamatu. Prema obračunu tužitelja isti je u odnosu na parametre ugovorene Ugovorom o kreditu tuženiku isplatio iznos od 47.160,59 kuna više od ugovorenog, te iznos od 375,62 CHF radi prijevremene otplate, te je tuženik na razlici u jednostranom povećanju kamatne stope i povećanju tečaja švicarskog franka bez valjane pravne osnove stekao navedeni iznos. Tužitelj zadržava pravo uređenja tužbenog zahtjeva nakon zaprimanja nalaza i mišljenje vještaka, po provedenom dokazu financijskim vještačenjem. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže usvojiti tužbu i precizirani tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u odnosu na meritum, tužbeni zahtjev istaknut u tužbi tužitelja upravljen je na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu broj 9010650252 i isplatu iznosa od 49.788,05 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a što bi, prema navodima iz tužbe, predstavljalo iznos za koji je tužitelj „pretplatio“ rate kredita po predmetnom ugovoru, sve pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. S obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnom kamatnom stopom koja je vrijedila prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i, u krajnjem slučaju, protivno zakonu. Cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da : „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Nastavno na ranije izneseno, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tuženik nadalje ističe se kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. No temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijeneodnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim parametrima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS- a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5%, dok je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Nastavno se dostavlja tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007 i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. S druge strane bitno je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB! Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g., pa je stoga neosnovan zahtjev tužitelja usmjeren na sklapanje Aneksa ugovoru o kreditu, a u smislu regulacije visine kamatne stope), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kratkoročni kredit koji više nije na snazi ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa mijenjala, a što je pogrešno. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Nadalje, primjenom takvog načina „izračuna“ tužitelj se efektivno stavlja u položaj kao da je u trenutku ugovaranja kredita ugovorio kredit s fiksnom kamatnom stopom (no s „početnom“ kamatnom stopom iz konkretnog ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je samim time znatno niža), čime se cijeli poslovni odnos kao i eventualno pitanje restitucije dovodi do apsurda te usvajanje potraživanja tužitelja temeljeno na takvom izračunu dovodi do pravne nesigurnosti na očitu štetu tuženika umjesto uspostave ravnoteže među strankama. Tužitelj bi, nasuprot ovako postavljenom tužbenom zahtjevu i dokaznim prijedlozima morao dokazati koja od promjena kamatnih stopa tijekom trajanja ugovora nije bila „osnovana“ odnosno utemeljena na, već ranije obrazloženim, objektivnim kriterijima. U tom smislu, tuženik se izrijekom protivi provođenju financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja razlike između kamate obračunate po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i kasnije izmijenjenim kamatnim stopama, a ukoliko sud i odredi vještačenje, predlaže se isto provesti na način da vještak utvrdi razliku između početno ugovorene kamate i kasnijih promjena kamatne stope, a primjenom objektivnih kriterija, koji su u utuženom razdoblju utjecali na promjenu kamatne stope po kreditu, kao što su npr. 3M CHF LIBOR, kamatne stope kreditnih institucija na kunske depozite s valutnom klauzulom na devizne depozite – aktivne kamatne stope (bilten HNB), prinosi na Trezorske zapise Ministarstva financija RH i obvezne pričuve Banaka, utjecalo na promjenu visine kamatne stope u periodu otplate. Zaključno, tuženik ističe kako: iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje je upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope te tuženik traži zaštitu kojom se tuženiku nameće nemoguća činidba budući da se tužitelja stavlja u poziciju koja nije bila postojeća na financijskom tržištu odnosno u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog spornog ugovora o kreditu; te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 7-12 spisa), prijevremenu otplatu kredita (list 13 spisa), pregled uplata po kreditu (list 14-17 spisa), otplatnu tablicu (list 18-21 spisa), izvadak računa (list 22-27 spisa), financijsku dokumentaciju (list 41-57 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića (list 72-91 spisa), zamolbenim saslušanjem svjedoka ĐGK na ročištu pred Općinskim sudom u Virovitici dana 09.06.2022. godine (list 113-115 spisa), sudsku praksu (list 130-141 spisa), usmenim očitovanje stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića na ročištu dana 02.02.2026. godine (list 193-194 spisa), saslušanjem tužitelja na ročištu dana 02.02.2026. godine (list 194 spisa).

4. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

5. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je prvotno potraživao isplatu s osnova promjenjive kamatne stope, valutne klauzule u CHF i za naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ali, zadnjim podneskom kojim je preciziran tužbeni zahtjev, a to je onaj od 26.05.2025. godine tužitelj je ostao samo kod zahtjeva za utvrđenje te zahtjeva za isplatom vezano uz promjenu tečaja CHF. Time je tužitelj povukao svoju tužbu za dijelove koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i naknadu. Tome se odmah po saznanju usprotivio tuženik u svojem podneskom od 12.06.2026. godine te je stoga sud odlučio o svim prvotno postavljenim tužbenim zahtjevima tužitelja. Nadalje, prvotni tužitelj u ovoj pravnoj stvari je bila ĆG, a poslije njene smrti je predmet kao tužitelj preuzeo njen suprug DG vezao uz što je sud donio odgovarajuća rješenja o prekidu i nastavku postupka.

6. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9010650252 te utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka i kreditor dana 23.7.2005. godine. Svrha tog kredita je adaptacija stambenog prostora te je tuženik dostavio na raspolaganje tužitelju iznos od 51.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tim kreditom je bila određena kamatna stopa od 4,75 % godišnje promjenjiva te valutna klauzula u CHF. Vraćanje kredita je ugovoreno s 180 mjesečnih rata.

7. U svom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 2.2.2026. godine tužitelj je iskazao kako je prvotna tužiteljica ĆG bila njegova supruga. Predmetni kredit je digla u svrhu rekonstrukcije krovišta obiteljske kuće, tu kuću koristi za stanovanje. Ne sjeća se više da li su išli zajedno u banku radi ovog kredita ili je išla ona sama. Koliko se sjeća supruga je kredit otplaćivala putem administrativne zabrane na plaći. Ne sjeća se ničega vezano uz eventualne progovore njegove supruge i službenice u banci. Misli da je njegova supruga išla s tim papirima kod javnog bilježnika, ali toga se više ne sjeća. On i danas koristi tu kuću za stanovanje. On je njen nasljednik. Na pitanje gdje je njegova supruga radila u vrijeme podizanja kredita odgovorio je u Općoj bolnici Virovitica u laboratoriju obzirom da je bila inženjer biokemije.

7a. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 9.6.2022. godine svjedok ĐGK je iskazala kako zbog proteka vremena ne može sa sigurnošću reći da li poznaje tužiteljicu ĆG ili ne, te stoga može samo izjaviti ovom prilikom ono čega se sjeća i kako inače radi u postupcima solemnizacije privatnih isprava, i kako u tim slučajevima postupa i sada. Navela je kako kod solemnizacije ugovora o kreditu, stranke za koje banka traži da se izvrši solemnizacija tj. potvrda te privatne isprave, donesu unaprijed napisan Ugovor o kreditu u dovoljnom broju primjeraka za sve učesnike, sud i javnog bilježnika. Najmanje su to bili Ugovori u pet istovjetnih primjeraka, pod uvjetom da je korisnik kredita ujedno i založni dužnik u protivnom ako je više stranaka broj se povećava. Svi ti primjerci Ugovora unaprijed su potpisani po ovlaštenim zastupnicima tj. punomoćnicima banke kao kreditora. Kada joj se stranke jave, pozove sve učesnike u svoju prostoriju, traži njihove osobne iskaznice ili važeće putovnice kako bi utvrdila na temelju toga istovjetnost svih učesnika navedenih u Ugovoru o kreditu na strani korisnika kredita, sudužnika, založnog dužnika i jamaca. Ako utvrde da su svi podaci točno navedeni za sve te stranke u prambuli Ugovora o kreditu, stranke sjednu u prostoriji u kojoj je ona. Nakon toga ona ih provjeri, lista, dakle primjerak Ugovora o kreditu, da bi se uvjerila da on po svom obliku odgovara Propisima o obliku javno-bilježničke isprave. Ako utvrdi da da, onda pred strankama pročita kompletan tekst Ugovora o kreditu. Nakon što je pročitala cjelokupan sadržaj Ugovora o kreditu, neposrednim pitanjima provjerava sa strankama da li predmetni Ugovor odgovara njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Na to se naglašava da stranke upozorava na pravne posljedice Ugovora o kreditu. Takav Ugovor o kreditu, obavezno sadrži ovršne klauzule kojima se zasniva založno pravo na određenoj nekretnini u svrhu osiguranja bančine tražbine u korist banke, ovršnu klauzulu temeljem koje založni dužnik dozvoljava da se neposredno temeljem upravo tog Ugovora o kreditu u slučaju dospijeća, a ne izvršenja obveze od strane dužnika može provesti prisilna ovrha prodajom založene nekretnine sukladno odr. Ovršnog Zakona. Takav Ugovor obavezno sadrži i Opću ovršnu klauzulu temeljem koje dužnik i sudužnik dozvoljavaju da se u slučaju dospijeća, a ne izvršenja dužne novčane obveze protiv njih može neposredno bez bilo kakvog njihovog daljnjeg pitanja ili odobrenja provesti prisilna ovrha na ostaloj njihovoj imovini sukladno zakonskim odredbama. Nakon toga, stranke izjavljuju da su sve razumjele, znalo se postavljati da se i postavljaju određena pitanja budući da strankama u pravilu nije bilo dovoljno jasno zašto pored hipotekarne ovršne klauzule, može se provesti ovrha o dospijeću, a ne namirenju tražbine i na ostaloj njihovoj imovini. Kada bi to razjasnili, stranke bi izjavile da ugovor odgovara njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji i da prihvaćaju pravne posljedice koje za njih iz tog pravnog posla proizlaze iz njih. Posebno je upozorila prisutne stranke da ugovor ovjerom sadržaja, tj. solemnizacijom dobiva snagu ovršnog javno-bilježničkog akta tj. snagu ovršne isprave. Ako bi se prilikom čitanja Ugovora kod založnog dužnika ili kod njenog pojašnjenja njemu što za njega znače ovršne klauzule pojavila bilo kakva dvojba, sumnja, nedoumica, grč na njegovom licu, ona bi svim strankama lijepo rekla izvolite, vraćam vam vašu dokumentaciju, premda smo se upustili u ovaj pravni posao, nemate nikakav trošak, jer da ona ne može solemnizirati ugovor i dati mu onu snagu koju propisuje Zakon, ako bi se kod bilo koga pojavila bilo kakva sumnja ili nedoumica u taj pravni posao. Njene riječi su bile Vi morate biti sigurni, apsolutno sigurni, što znače te pravne posljedice za vas i isti preuzeti u svojstvu sudužnika, založnog dužnika ili jamca, samo ako ste spremni u trenutku da dužnik dođe u situaciju da ne može vraćati kredit, da ga Vi kao sudužnik dalje podmirujete na isti način kao i korisnik kredita, dakle stupate u pravni položaj korisnika kredita i da vaša kuća ili bilo koja druga nekretnina sukladno odredbama Ovršnog Zakona može biti predmet prisilne ovrhe pred nadležnim Općinskog suda. Na pitanje da li strankama objašnjava što konkretno znači okolnost da je otplata kredita vezana uz tečaj CHF i promjenjivost kamatne stope odgovorila je da je obavezno. Na pitanje da li je tužitelju u bilo kojem trenutku prije ili prilikom potpisivanja ugovora izjavio da mu nije jasno pitanje valutne klauzule i njen utjecaj na otplatu kredita kao i promjenjivost kamatne stope odgovorila je da nije, jer strankama je sve jasno, čak su joj znali i reći da im je to pojašnjavano i u banci i ukazivano na taj rizik, da im ona to ponovo jedno te isto ukazuje i da se ne mora brinuti da će ona njihov kredit vraćati.

8. Iz svega naprijed navedenog sud je utvrdio da je predmetni kredit tužiteljica realizirala kod tuženika s namjerom adaptacije stambenog prostora koji je ona i njena obitelj koristila za osobno stanovanje, te da stoga isti kredit ima sva obilježja potrošačkog kredita. Vezano uz navode saslušanog svjedoka sud naglašava da se ista nije mogla sjetiti prvotne tužiteljice osobno te da je davala uopćen iskaza o tome kako se po njoj inače radilo i koja su se upozorenja inače davala strankama. Ali, to ne znači da su takva upozorenja dana i prvotnoj tužiteljici obzirom da se svjedokinja nje ne sjeća.

9. Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je banka u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženika - banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika - banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik ako banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kako banka u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika - banke kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

11 Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

12. Nadalje, prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je pošao od slijedećih zakonskih propisa.

13. Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

15. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

16. Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

18. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

19. Odredbom čl. 1111 st. 1 ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

20. Odredbom čl. 1115 ZOO-a određeno je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6 st.1 Direktive određuje da: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno predmetno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača, na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe.

22. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. LG Camino od 14.06.2012. godine, točka 73. utvrđeno je da se članak 6 (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njen sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu sa pravnom stečevinom EU.

23. Prema stavu ovoga suda u konkretnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem navedene ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

24. Imajući u vidu sva naprijed navedena utvrđenja kao i gore citirane odredbe zakonskih propisa ovaj sud smatra da je došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača i nepoštene primjene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u dijelu u kojem je zbog povećanja tečaja u odnosu na hrvatsku kunu došlo do povećanja obveze tužitelja kao korisnika kredita i potrošača s jedne strane te da je zbog navedenog došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tuženika kao banke kreditora.

25. Sud smatra da tužitelju kao potrošaču nisu na svima jasan način prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu obrazloženi svi dosezi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te da mu nisu objašnjeni na koji način i po kojim parametrima može doći do povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti je tuženik kao banka kreditor omogućio tužitelju kao ugovaratelju i potrošaču da na ravnopravnoj bazi pregovara s bankom o toj ugovornoj odredbi.

26. Naime, sud podsjeća i na obrazloženje odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine iz koje proizlazi da banke (uključujući i ovdje tuženika) vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima temeljem propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacija na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumijete značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose.

27. Stoga je vezano uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli sud utvrdio ništavim pojedine odredbe navedenog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio kao prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari.

28. Slijedom navedenog sud smatra da je temeljem tog ništetnog dijela odredbe čl. 1, 4, 7 i 10. predmetnog Ugovora o kreditu došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja te stoga smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao uslijed promjene stope kamatne jednostranom odlukom banke te promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli - CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja vrijednosti valute CHF u valutnoj klauzuli predmetnog ugovora.

29. Prilikom gore navedenog utvrđenja ovog suda, ovaj sud je imao u vidu i presudu VSRH Rev-18/2018 od 26.05.2020. godine iz koje jasno proizlazi vezanost sudova za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Naime, iz te odluke proizlazi da se treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013. godine utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valutu uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te da je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502c. ZPP-a obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je stoga ovaj sud vezan za ta utvrđenja i dužan ih je primijeniti. Stoga sud suprotne navode tuženika o nevezanosti suda za rezultate kolektivnog spora nije prihvatio.

30. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

31. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da preplaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 30. rujna 2009. godine do dana konačne otplate 25. veljače 2011. godine, a koji proizlaze iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.484,24 CHF odnosno 11.634,60 kuna ili uz službeni konverzijski tečaj iznos od 1.544,18 EUR.

32. Nadalje, utvrđeno je da preplaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 30. rujna 2009. godine do dana konačne otplate 25. veljače 2011. godine, a koji proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi 47.825,54 kune ili uz službeni konverzijski tečaj iznos od 6.347,54 EUR.

33. Obzirom da je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju vještaka sud je istog pozvao na ročište radi očitovanja i odgovaranja na pratanja stranaka.

34. U svom usmenom iskazu danom na ročištu dana 2.2.2026. godine stalni sudski vještak mr.sc. Zrinko Ručević je iskazao kako podneskom od 26.11.2021. godine tuženik osporava nalaz i mišljenje koji je izradio ističući da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranka ugovorena fiksna kamatna stopa, u pogledu čega je izjavio kako je izračun sačinio u skladu s postavljenim zadatkom i u skladu s predmetnom ovog sudskog postupka, osnovno navodima tužitelja iz tužbe, pa kako tužitelj potražuje razlike između onog što je platio po predmetnom ugovoru i onog što bi platio da nije bilo promjene kamatne stope i povećanja tečaja, on je daljnjim izračunima u cijelosti odgovorio na postavljeni zadatak. Predmetnim podneskom i sam tuženik navodi da je upravo to bio njegov zadatak. Nadalje navodi da je dani nalaz i mišljenje neosnovan, promašen i nepotreban, u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika, u pogledu čega može reći kako je u smislu postavljenog zadatka daljnji nalaz i mišljene osnovan, pogođen i potreban, a sve kako bi sud prilikom donošenja odluke u ovom postupku imao na raspolaganju sve činjenice. Tuženik nadalje ističe kako je sud davanjem zadataka unaprijed zauzeo pravno shvaćanje, što je pravno pitanje koje tuženik treba raspraviti sa sudom. Tuženik osim navedenog predlaže izvođenje novog dokaza, za koji pogrešno navodi da se radi o dopuni vještačenja, u smislu toga da se utvrde koje bi kamatne stope s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita bile primjerene u konkretnom slučaju, u pogledu čega može reći da se radi o zadatku koji mi nije bio stavljen rješenjem suda, a ako sud utvrdi da prijedlog tuženika za provođenjem novog vještačenja ima ikakve veze s predmetnom ovog sudskog postupka te takav prijedlog usvoji, za odgovaranje na tako postavljeni zadatak bilo bi potrebno definirati što su to i koji objektivni kriteriji o kojima tuženik piše, koji su izvori podatka istima, u kojem dijelu su takvi eventualni objektivni kriteriji utjecali na politiku kamatnih stopa tuženika za sve kredite iz portfelja tuženikovih kredita u kojem se nalazio i predmetni kredit (istovrsne po namjeni, valuti uz koju su vezani, ročnosti, osiguranja kredita i dr.), i tek tada bi se eventualno moglo pristupiti vještačenju kako ga tuženika predlaže. Svi preostali navodi tuženika pravne su prirode.

35. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz "Ručević vještačenja d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

36. Slijedom navedenog sud je utvrdio da preplaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 30. rujna 2009. godine do dana konačne otplate 25. veljače 2011. godine, a koji proizlaze iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.484,24 CHF odnosno 11.634,60 kuna ili uz službeni konverzijski tečaj iznos od 1.544,18 EUR; dok preplaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 30. rujna 2009. godine do dana konačne otplate 25. veljače 2011. godine, a koji proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznose 47.825,54 kune ili uz službeni konverzijski tečaj iznose od 6.347,54 EUR.

37. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

38. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.

39. Vezano uz pitanje zastare, a koji je prigovor tuženik iznio u svom odgovoru na tužbu, sud je krenuo od odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO-a) kojim je određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

39a. Uvidom u prijemni štambilj ovog suda na tužbi tužitelja sud je utvrdio da je tužba podnesena dana 17.02.2021. godine.

39.b U svom podnesku tužitelj navodi da europska sudska praksa određuje da podnošenjem kolektivne tužbe dolazi do prekida zastare u pojedinačnim predmetima koje fizičke i pravne osobe radi naknade štete proistekle iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

39c. Nadalje, tužitelj se poziva i na tekst presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 i VSRH Rev-2245/17 te se protivi prigovoru zastare tuženika. 39d. Ovaj sud smatra da je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04.04.2012. godine, a što je sud utvrdio uvidom u tekst dostavljene presude broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, došlo do prekida zastare te da je ista ponovo počela teći pravomoćnošću te presude, odnosno dana 13.06.2014. godine kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4. Dakle, ovaj sud smatra da je vezano uz pitanje promjenjive kamatne stope zastarni rok od pet godina počeo ponovo teći dana 13.06.2014. godine.

39e. Što se tiče pitanje valutne klauzule u CHF ovaj sud smatra da je po tom pitanju odlučujuća pravna shvaćanja zauzeta u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine te da zastarni rok od pet godina vezano uz valutnu klauzulu počeo ponovo teći od pravomoćnosti te odluke dana 14.06.2018. godine.

39f. Kako je u ovom predmetu tužba podnijeta dana 17.02.2021. godine to je ovaj sud utvrdio da je nastupila zastara za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zahtjev za isplatom vezano uz promjenjivu kamatnu stopu te je stoga daj dio tužbenog zahtjeva odbijen, dok nije nastupila zastara za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku zbog promjene tečaja za CHF tijekom otplatnog razdoblja pa u tom dijelu nije odbijen tužbeni zahtjev.

39g. Na kraju, sud je imao u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine (Su-IV- 123/2024-5) koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

40. Sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).

41. Vezano uz dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zahtjev za isplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je utvrdio kako niže slijedi.

42. Sud je iz potvrde banke tuženika (list13 spisa) utvrdio da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 24.02.2011. godine u iznosu od 375,62 CHF. Sukladno tečaju koji je utvrdio financijski vještak ( kolona o u njegovom nalazu) to iznosi 2.183,29. kuna ili prema službenom konverzijskom tečaju iznos do 289,77 EUR. Time je sud utvrdio visinu i dan naplate te naknade.

43. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 10 Ugovora sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

44. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 5 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

44. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

45. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

46. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

47. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 289,77 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.02.2011. godine pa do isplate odnosno od dana naplate tog iznosa.

48. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

49. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za prijevremenu otplatu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

50. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

51. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i dr.).

52. Nadalje, sud je uzeo u obzir da je vezano uz isplatu tužitelj uspio u omjeru od 81 % a tuženik u omjeru od 19 % pa kada se od većeg odbije manji iznos dobiva se da je tužitelj uspio u omjeru do 62 % te mu je u tom omjeru i priznat trošak ovog postupka.

53. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 17.02.2021. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 26.03.2021., 04.11.2021., 16.02.2023. i 26.05.2025. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 07.06.2021., 19.04.2023. i 02.02.2026. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak sastava ostalih obrazloženih podnesaka od 11.06.2021., 17.11.2021., 07.12.2021., 24.04.2023. i 24.11.2023. godine sa 100,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/3) ili ukupno 2.100,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti pripadajući PDV u iznosu od 525,00 EUR, trošak plaćene pristojbe na tužbu do 54,52 EUR te trošak financijskog vještačenja u iznosu do 265,45 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 2.944,97 EUR. Ali kada se na taj iznos primjeni omjer uspjeha u sporu od 62 % dobiva se iznos do 1.825,89 EUR koji je dosuđen tužitelja na teret tuženika.

54. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 28. listopada 2025. godine pa do isplate.

55. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 26. veljače 2026. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.