Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-233/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-40/2025-10 od 20. studenog 2025., u sjednici vijeća 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-40/2025-10 od 20. studenog 2025. pod toč. I., II., III. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično uvažava žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-40/2025-10 od 20. studenog 2025. pod toč. V. izreke:

- potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.818,54 EUR sa zateznom kamatom

- preinačuje u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 375,00 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tužiteljice odbija.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 4. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5140060251-61000062200/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 30. ožujka 2006. između tužiteljice i prednika tuženice i potvrđenog 5. travnja 2006. kod javnog bilježnika Nikole Brača iz Đakova pod brojem OU-224/2006 u dijelu kojim je ugovoreno da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici s osnova preplaćenih iznosa radi promjene kamatne stope iznos od 5.320,38 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, pod toč. III. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. st. 4. navedenog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno ispunjenje kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF, pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici s osnova preplaćene tečajne razlike iznos od 5.862,98 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, dok je pod toč. V. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.193,54 EUR sa zateznom kamatom od 20. studenog 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana u dijelu pobijane odluke o glavnoj stvari pod toč. I., II.

III. i IV. izreke, dok je djelomično osnovana u dijelu pobijane odluke o troškovima postupka pod toč. V. izreke.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti čl. 4. st. 2. i čl. 3. st. 4. Ugovora o kreditu broj 5140060251-61000062200/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 30. ožujka 2006. između tužiteljice i prednika tuženice (Slavonske banke d.d.) i potvrđenog 5. travnja 2006. kod javnog bilježnika Nikole Brača iz Đakova pod brojem OU-224/2006 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) te zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 5.320,38 EUR koji je tužiteljica platila tuženici radi promjene kamatne stope i iznosa od 5.862,98 EUR koji je platila radi ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose od kada su plaćeni do isplate.

6. Polazeći od nesporne činjenice da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu kojim je Slavonska banka d.d. Osijek odobrila tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 CHF za kupnju kuće, s ugovorenom promjenjivom kamatom i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit realizirala za kupnju obiteljske kuće u kojoj i danas živi u iznosu od 70.000,00 CHF uz rok povrata od 30 godina , da je isti reprogramiran na način da je dozvoljena otplata na još daljnjih 10 godina, da joj je predmetna vrsta kredita ponuđena i sugerirana kao najpovoljnija vrsta kredita te nije upozorena na rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF niti je obaviještena o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope , te da iskaz tužiteljice sud ocjenjuje uvjerljivim i logičnim

- da tuženica nije dokazala da je u postupku pregovaranja prije sklapanja Ugovora o kreditu informirala tužiteljicu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF niti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti vezano uz ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženica (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te da presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača imaju direktan obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju primjenom čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP

- da je nalazom i dopunom nalaza financijske vještakinje Lidije Balog iz Financija LB d.o.o. za usluge (opisanih pod toč. 30., 32. i 33. obrazloženja) utvrđeno da je tužiteljica tijekom otplate kredita s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu u razdoblju od 10. travnja 2007. do 31. prosinca 2013. isplatila tuženici iznos od 5.320,38 EUR, a s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita u razdoblju od 1. siječnja 2009. do 30. svibnja 2019. da je isplatila tuženici iznos od 5.862,98 EUR,

- da je nalazom vještakinje utvrđena tzv. negativna tečajna razlika u iznosu od 152,63 EUR koji tuženici nije dosuđen jer nije istekla prigovor radi prijeboja niti postavila protutužbeni zahtjev radi namirenja te tražbine

- da je tužiteljica odredila tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka i preinačila tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, te da je sud dopustio preinaku tužbe primjenom čl. 190. st. 1. i 2. ZPP

- da zastara za restitucijski zahtjev tužiteljice počinje teći od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a da je tužba podnesena 7. lipnja 2019. pa nije protekao opći zastarni rok iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima/91,

pa je sud pozivom na čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) utvrdio ništetnim čl. 4. st. 2. i čl. 3. st. 4. Ugovora o kreditu pod toč. I. i III. izreke presude, dok je primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) naloženo tuženici isplatiti tužiteljici što je platila temeljem ništetnih ugovornih odredaba u visini od 5.320,38 EUR i 5.862,98 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od dana plaćanja do isplate pod toč. II. i IV. izreke.

7. Tuženica u žalbi navodi da Ugovor o kreditu sadrži različite odredbe od onih koje su utvrđene nepoštenim ugovornim odredbama u presudi povodom zaštite kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, pa tako odredba čl. 4. Ugovora o kreditu nije bila predmetom ispitivanja u postupku kolektivne zaštite prava i interesa jer se ista razlikuje u sadržaju i smislu pa nije moguće se "slijepo držati" presuda iz postupka kolektivne zaštite, radi čega smatra da je presuda neobrazložena u smislu čl. 338. st. 4. ZPP i da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati, odnosno konkretno da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Nadalje, Ugovor o kreditu u čl. 5. sadrži odredbu koja štiti potrošača od negativnih učinaka valutne klauzule i temeljem koje je tužiteljica bila ovlaštena zatražiti promjenu valutne klauzule pa je prvostupanjski sud bio dužan utvrditi u kojoj mjeri čl. 5. Ugovora o kreditu utječe na savjesnost i poštenje tuženice jer nepostupanje tužiteljice po navedenoj ugovornoj odredbi ne može se tumačiti na štetu tuženice, a kako sud nije iznio razloge na temelju kojih smatra nepoštenima odredbe čl. 4. i 5. Ugovora o kreditu to smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP radi koje se presuda ne može ispitati. Nadalje, navodi da je sud pogrešno primijenio čl. 502.c ZPP jer se utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnose na ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d. i da tuženica pravnim sljedništvom nije preuzela odgovornost koja za Slavonsku banku d.d. nije niti nastala, pa kako u pogledu razloga ništetnosti nisu izneseni razlozi koji se odnose na konkretan slučaj, s obzirom da se utvrđenja odnose na kolektivnu presudu, to i iz tih razloga smatra da su u potpunosti izostali razlozi za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba i da je presuda neobrazložena. Isto tako smatra da je sud pogrešno primijenio čl. 81. ZZP, da je primijenio pogrešnu metodologiju dajući nalog vještaku za izradu nalaza i da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije uzeo u obzir tzv. negativnu tečajnu razliku, da je pogrešno ocijenio prigovor zastare i pogrešno obvezao tuženicu platiti zateznu kamatu od dana plaćanja anuiteta do isplate.

8. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda kojima tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ovaj sud utvrđuje da je navedena povreda počinjena jer prvostupanjski sud nije iznio razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice koji se odnose na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope iz čl. 4. st. 2. Ugovora o kreditu, na ocjenu prigovora zastare za restitucijski zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je tužiteljica platila radi promjene kamatne stope, te razloge zašto je tuženica obvezana platiti zateznu kamatu od dana kada je tužiteljica platila pojedinačne anuitete. Međutim, kako su svi predloženi dokazi provedeni ovaj sud je u mogućnosti o žalbi odlučiti primjenom čl. 373.a st. 1. i st. 3. ZPP.

9. Iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03 koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužiteljicu kao potrošača o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, pa kako je odredba čl. 3. st. 4. Ugovora o kreditu kojom je ispunjenje kreditne obveze vezano uz primjenu valutne klauzule u CHF formirana jednostrano od tuženice bila nerazumljiva i da je protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala neravnotežu na štetu tužiteljice, to proizlazi da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju bilo protivno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, a što je prvostupanjski sud pravilno zaključio kada je pod toč. III. izreke utvrdio ništetnost čl. 3. st. 4. Ugovora o kreditu prihvaćajući pritom utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i prihvaćajući iskaz tužiteljice.

10. Za ovaj sud nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule propisano zakonom na način kako to opisuje tuženica, ali to ne znači da isto u konkretnom slučaju nije podložno provođenju testa transparentnosti i poštenosti.

11. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

12. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, odnosno tuženica je odustala od saslušanja djelatnice EA, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužiteljice koja jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenoj ugovornoj odredbi.

13. Na pravno stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF nije od utjecaja činjenica što je čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena mogućnost promjene valutne klauzule, s obzirom da se ne može smatrati da je tuženica pošteno postupala prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF time što je istodobno ugovorila mogućnost promjene valutne klauzule.

14. S obzirom da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženica (ranije Hypo Alpe - Adria-Bank d.d.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, a da je u čl. 4. st. 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i da se tijekom otplatnog razdoblja kamatna stopa mijenjala odlukom tuženice što je evidentno iz nalaza vještakinje, to ne postoje razlozi koji bi u ocjeni (ne)poštenosti konkretne ugovorne odredbe isključivali primjenu utvrđenja iz presude koja je donesena u postupku kolektivne zaštite prava i interesa. Razlozi isključivanja primjene ne nalaze se niti u sadržaju i smislu čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da su ugovorne strane suglasne da je „kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu“, kako navodi tuženica, jer to ne mijenja osnovno utvrđenje da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom tuženice bez da su tužiteljici objašnjeni parametri o kojima ovisi njezina promjena.

15. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15., 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to u postupku povodom restitucijskog zahtjeva sudove obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, te se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP (kako je to učinila tužiteljica u tužbi).

16. Vezano uz problematiziranje tuženice tijekom postupka, kao i u žalbi, da li se učinci presuda iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti u konkretnom slučaju kada je Ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. koja nije bila stranka u tom postupku, valja ukazati da je VSRH u više odluka (npr. broj Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024., Rev-559/2024 od 10. lipnja 2025.) izrazio shvaćanje da prema odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 118/03.) upisom pripajanja u trgovački registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a ako pri tome dođe do međusobnih potraživanja iz ugovora koje u vrijeme pripajanja ni jedna strana nije potpuno ispunila, koja se ne mogu prebiti, a njihovo obostrano ispunjenje ne bi bilo pravično za društvo preuzimatelja, opseg obveza pravično se određuje uzevši u obzir ugovorna prava svih sudionika, te je odgovorio na pravno pitanje - da se sukladno citiranoj zakonskoj odredbi odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao preuzimatelja Slavonske banke d.d. odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d., pa je stoga pravilno stajalište prvostupanjskog suda navedeno pod toč. 19. obrazloženja.

17. Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu pravilno utemeljio na čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO, te kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je temeljem ništetnih odredaba tužiteljica isplatila tuženici radi promjene kamatne stope iznos od 5.320,38 EUR i s osnove promjene tečaja CHF iznos od 5.862,98 EUR, to je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedene iznose.

17.1. Tuženica je u obvezi platiti zateznu kamatu na pojedinačne iznose navedene pod toč. II. i IV. izreke presude primjenom čl. 1115. ZOO. Naime, tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je uvrstila u Ugovor o kreditu mora se smatrati nepoštenom stjecateljicom, pa iako sud nije iznio razloge radi kojih je obvezao tuženicu platiti zateznu kamatu od plaćanja pojedinačnih iznosa to uvažavajući navedene razloge proizlazi da je o tom dijelu obveze tuženice odlučeno pravilnom primjenom materijalnog prava.

18. Kako niti u pogledu ocjene prigovora zastare prvostupanjski sud nije iznio dostatne razloge, a da iz ustaljene sudske prakse po tom pravnom pitanju koja je u skladu s Objedinjenim pravnim shvaćanjem VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi da zastara teče od pravomoćnosti presuda iz postupka kolektivne zaštite i kako za restitucijski zahtjev radi promjene kamatne stope - od 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013-4 te za restitucijski zahtjev radi tečajne razlike - od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Pž-7129/2013 do podnošenja tužbe u ovom postupku 7. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO, to i pravilnom primjenom materijalnog prava prigovor zastare nije osnovan.

19. Vezano uz pravo tuženice na tzv. negativnu tečajnu razliku koje pravo tuženica apostrofira pobijajući nalaz vještakinje i presudu u dijelu kojim potraživanje tužiteljice nije umanjeno za tu razliku (od 152,63 EUR) valja istači da je prošireno vijeće VSRH u predmetu broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. dalo odgovor koji glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.",

pa stoga u izostanku prigovora radi prijeboja ili protutužbenog zahtjeva sud u konkretnom slučaju nije bio dužan umanjiti tražbinu tužiteljice, kako je to pravilno obrazloženo pod toč. 34. obrazloženja.

20. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP potvrdio presudu pod toč. I., II., III. i IV. izreke.

21. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP na način da je obvezao tuženicu naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 2.193,54 EUR, s time da je radnje za koje je priznat trošak i visinu dosuđenih troškova obrazložio pod toč. 37. obrazloženja.

22. U žalbi tuženica osporava odluku o troškovima postupka u dijelu priznatog troška za ročište povodom objave presude od 20. studenog 2025., čime smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 155. st. 1. ZPP.

23. Kako stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP te da je isto povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine“ br. 59/99., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10. i 105/14.) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05.,1/06., 2/10. i 13/17.) zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude, kao i da je identično pravno shvaćanje izraženo u brojnim odlukama drugostupanjskih sudova i VSRH (npr. broj Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev- 1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/23 od 18. listopada 2023. i dr.), te da je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište povodom objave presude 20. studenog 2025. to je trošak dosuđen pravilnom primjenom materijalnog prava.

24. Od troškova koje su navedeni pod toč. 37. obrazloženja ovaj sud utvrđuje da tužiteljici za trošak sastava podneska od 22. prosinca 2024. i 4. lipnja 2025. pripada trošak od 62,50 EUR primjenom Tbr. 8. toč. 4. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., u daljnjem tekstu: Tarifa), a ne u visini od 250,00 EUR primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife kako je dosuđeno pobijanom presudom jer se ne radi o obrazloženim podnescima nego o podnescima kojima tužiteljica određuje tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka (prihvaćajući nalaz bez primjedaba), dok su preostali troškovi određeni i odmjereni u skladu s čl. 155. ZPP, pa tužiteljica ima pravo na trošak u ukupnom iznosu od 1.818,54 EUR.

25. Stoga je ovaj sud djelomičnim uvažavanjem i djelomičnim odbijanjem žalbe tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP potvrdio presudu pod toč. V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak u iznosu od 1.818,54 EUR sa zateznom kamatom primjenom čl. 151. st. 3. ZPP, dok je preinačio u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak u iznosu od 375,00 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev za taj iznos odbio.

26. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, s time da djelomičan uspjeh u odnosu na odluku o troškovima postupka kada ne postoji uspjeh u pobijanoj odluci o glavnoj stvari nije mjerodavan (čl. 35. ZPP).

U Varaždinu 26. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek