Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-91/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Britvec, predsjednika vijeća, Vesne Stokrp člana vijeća i suca izvjestitelja te Ivane Mašić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženog Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1410/2025-13 od 6. studenog 2025., na radnom sastanku održanom 18. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1410/2025-13 od 6. studenog 2025., potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1410/2025-13 od 6. studenog 2025. utvrđena je ništetnom odredba sadržana u članku 5. stavak 2. Ugovora o [broj kredita] koji je zaključen između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita, dana 20. ožujka 2008., a kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati jednokratne troškove obrade kredita od 1,5% iznosa kredita, slijedom čega navedena odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke. Pod točkom II. tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 172,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče po odgovarajućoj kamatnoj stopi počam od 22. ožujka 2008. pa do isplate. Ujedno je pod točkom III. izreke tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 776,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos po odgovarajućoj kamatnoj stopi počam od prvostupanjskog presuđenja pa do isplate.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik. Žalbu ulaže zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP). U žalbi ističe da je pobijana odluka donesena uz počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. te povrede iz stavka 2. točka 11. i 12. tog propisa. Predlaže žalbu usvojiti te odluku preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno predlaže odluku ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz članka 5. Ugovora o kreditu koji je zaključen između parničnih stranaka, a kojom je određeno da se prije isplate kredita od kreditnog iznosa odbijaju jednokratni troškovi obrade od 1,5% iznosa kredita, koju je naknadu tužitelj nesporno i podmirio sa danom 22. ožujka 2008.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi prijeporno je radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi, odnosno radi li se odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Prijeporna je pravilnost primjene materijalnog prava, kao i osnovanost prigovora zastare.

7. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tuženika, u okviru žalbenih navoda tuženika, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i dostatno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati, pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

9. Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP -a. Navedena bitna povreda postoji ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev. Iz stanja spisa proizlazi suprotno – proizlazi da je prvostupanjski sud odlučivao u okviru postavljenog zahtjeva tužitelja.

10. Tuženik je žalbu uložio i zbog počinjene relativno bitne povrede iz članka 354. stavak 1. ZPP-a ne navodeći o kojoj bi se konkretnoj povredi radilo tako da ovaj žalbeni navod tuženika ni razmatran.

11. Prvostupanjski sud je proveo sve dokaze ponuđene po parničnim strankama, te ocjenom svih provedenih dokaza, svakog zasebno i svih u ukupnosti (čime je ujedno udovoljeno i zahtjevu iz članka 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenice bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetu.

12. Ujedno je pred prvostupanjskim sudom utvrđeno te iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelj ugovor o kreditu zaključio sa svrhom kupnje vozila za osobne potrebe,

- da je od strane auto kuće u kojoj je kupovao osobno vozilo upućen tuženiku,

- da je banka unaprijed pripremila sadržaj ugovora na tipskom obrascu, te da mu je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji,

- da mu djelatnik banke nije objasnio o kakvoj se to naknadi radi, te koji se konkretni troškovi plaćaju kroz ulaznu naknadu,

- da je tužitelju odredba o ulaznoj naknadi bila "matematički jasna", ali mu nije bilo jasno što se sa navedenom naknadom pokriva.

13. Sva ova činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika, kojim izvedene dokaze tumači u svoju korist van konteksta dokaznog postupka.

14. I po stajalištu ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbu o ulaznoj naknadi, te kada je naložio tuženiku da isplati tužitelju ono što je stekao bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

15. Iz stanja spisa proizlazi kako se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, tužitelj je potpisao ugovor unaprijed sačinjen po tuženici, dakle, radilo se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od ugovora koji su zaključivani sa drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

16. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe.

17. Prema odredbi iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), dok je stavkom 3. istoga članka normirano da činjenica da se u pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenim ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

18. Prema stavku 4. navedenog članka ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenog standardnog ugovora pojedinačno pregovaralo, na njemu je teret dokaza.

19. I po stajalištu ovog drugostupanjskog suda obzirom iz sadržaja sporne ugovorne odredbe nije vidljiv konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem ulazne naknade podmiruju jednokratno, unaprijed, a niti su isti sami po sebi razumljivi, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koji bi to bili konkretni troškovi i radnje po kreditu vezani za odobravanje kredita i zbog čega bi oni opravdavali bilo kakvu drugu naknadu tuženiku kao kreditoru pored one koja je ugovorena kao cijena kredita kroz ugovornu kamatu, tada je evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik u žalbi navodi kako nije bilo potrebno provoditi test poštenosti. Tuženik smatra da prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj odredbe iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača kojom je normirano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

20. Prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sa osnova troškova obnove kredita je jasna i razumljivo sastavljena, odnosno radi se o transparentnoj ugovornoj odredbi. Međutim, navedena odredba nije omogućila tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno odredi visinu te naknade, a samim time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (postotak od iznosa odobrenog kredita), a ne radi se o odredbi kojom je određen "predmet i cijena" kako to pogrešno ističe tuženik, budući iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o troškovima obrade, dakle o drugim financijskim obvezama potrošača. Tuženiku još valja navesti da se u konkretnoj pravnoj situaciji radi o odredbi koja akcesornog karaktera, dakle o odredbi koja ne definira glavni predmet ugovora. Navedeno znači da platež ulazne naknade, kako financijska obveza potrošača koja proizlazi iz ugovora podliježe testu poštenosti. Još se napominje kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Naime, postojanje znatne neravnoteže vrši se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svoga prava. Pritom valja napomenuti da prema odredbi iz članka 59. stavak 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03 – dalje ZZP/03) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbe o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojom se ti troškovi mogu promijeniti.

21. U konkretnoj pravnoj situaciji nije sporno da među strankama zaključen ugovor nema konkretan opis troškova niti usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju, a i po stajalištu ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. Prvostupanjski sud je stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika uzeo u obzir sve relevantne okolnosti sadržane u odredbama iz članka 81., 83. i 85. Zakona o zaštiti potrošača te je pravilno zaključio da je dio ugovorne odredbe iz članka 5. Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka nepošten, a samim time i ništetan, te je pravilno naložio tuženiku da tužitelju isplati ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe (članak 323. ZOO-a).

22. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi pravilno je prvostupanjski sud pozivom na odredbu iz članka 323. stavak 1., članka 1111. ZOO-a obvezao tuženika na povrat plaćenog iznosa sa osnove ulazne naknade. Odluka o početku tijeka zakonske zatezne kamate je pravilna jer u smislu odredbe iz članka 115. ZOO-a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj dužan vratiti ono što je neosnovano stekao sa kamatom od dana stjecanja.

23. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako prigovor zastare istaknut po tuženiku nije osnovan. Zastara tražbine sa osnova ništetne odredbe od tzv. ulaznoj naknadi počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe, što znači da zastarni rok još nije niti počeo teći.

24. Žalitelje valja još uputiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, a vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi stava da se članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora koji je zaključen između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

25. Ponovno se ističe u konkretnoj pravnoj situaciji tuženik nije dokazao koji bi to bili troškovi i usluge bili obuhvaćeni tzv. ulaznom naknadom, pa je ovu odredbu prvostupanjski sud pravilno i utvrdio ništetnom.

26. Neosnovano tuženik osporava i pravilnost odluke o troškovima postupka tvrdeći da tužitelju nije trebalo priznati kao parnični trošak, trošak pristupa na ročište za objavu odluke. Iz stanja spisa proizlazi da tužitelju ovaj trošak nije priznat pobijanom odlukom o troškovima postupka.

27. Slijedom svega iznesenog, na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP- a valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i pobijanu odluku potvrditi na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a.

28. Kako tuženik nije uspio sa žalbom ne pripada mu pravo na naknadu troškova žalbenog postupka (članak 154. stavak 1. u vezi sa člankom 166. ZPP-a).

Karlovcu 26. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Vesna Britvec