REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-441/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Peroš Nikolić, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Anđele Hambašić, u upravnom sporu tužitelja RČ iz mjesta Buyo, Republika Obala Bjelokosti, državljanina Republike Obale Bjelokosti, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa opunomoćenica Sandra Dimitrijević, odvjetnica u Zagrebu, Hebrangova 15/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, nakon održane nejavne rasprave, dana 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu , KLASA: UP/I-216-03/25- 06/11433, URBROJ: 511-01-212-26-6 od 14. siječnja 2026.

II Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu. III Nalaže se tuženiku da isplati odvjetnici Sandri Dimitrijević, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.000,00 eura u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog za odgodnim učinkom tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbačen je kao nedopušten naknadni zahtjev tužitelja, državljanina Republike Obale Bjelokosti, za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora pobija zakonitost osporavanog rješenja, u bitnome navodeći da je povrijeđeno načelo zakonitosti, načelo utvrđivanja materijalne istine i načelo slobodne ocijene dokaza. Navodi da su nakon izvršnosti odluke, kojom je njegov prethodni zahtjev odbijen, nastale nove činjenice, a koje upotpunjuju postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. i članka 21 . Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti na temelju kojeg je tužitelj podnio prethodni zahtjev. Smatra da je navođenjem novih činjenica ponovno dokazao da mu u zemlji podrijetla prijeti opasnost od uhićenja i smrtne kazne zbog seksualne o rijentacije. Navodi da su nove činjenice koje je saznao nakon izvršnosti prvotnog rješenja to što je da je došlo do njegovog izopćenja iz užeg kruga obitelji i rodbine te što afrička kultura ne prihvaća homoseksualizam koji se kosi sa uvrijeđenim načinima mišljenjima u afričkim zemljama, a odnos prema osobama te seksualne orijentacije je u Obali Bjelokosti lošiji nego što je bio u trenutku podnošenja prvog zahtjeva. Navodi da je objašnjavao da je obitelj izopćila iz kruga uže obitelji i rodbine iz razloga što je homoseksualac, a što je saznao od prijatelja koji žive u [adresa]. Obitelj ga toliko mrzi da neće imati nikakav kontakt s njime. U odnosu na navedenu okolnost, tijekom postupka je dosljedno isticao da je, nakon što je njegova seksualna orijentacija postala poznata članovima obitelji, obitelj održala svojevrsno obiteljsko vijeće na kojem je donesena odluka o njegovom postupnom isključenju iz kruga uže obitelji i rodbine, što ne predstavlja samo prekid obiteljskih odnosa, već ozbiljne društvene sankcije koje imaju za posljedicu potpunu socijalnu izolaciju, gubitak zaštite obitelj i, ekonomsku nesigurnost te izloženost stigmatizaciji i neprijateljstvo šire okoline. Navodi da je društveni kontekst u kojem potječe obilježen izraženim negativnim stavovima prema osobama homoseksualne orijentacije, o čemu je dostavio u postupku odobrenja međunarodne zaštite niz izvora iz kojih je to vidljivo, a koja potvrđuju da bi on zbog situacije u zemlji podrijetla mogao biti izložen progonu i riziku od trpljenja ozbiljne nepravde. U međuvremenu je to postalo nepovoljnije, čime se intenzitet rizika za njega objektivno povećao, što predstavlja novu i bitno izmijenjenu činjenicu. Navodi da izvješće iz 2025. upućuje na jasan kontinuitet, ali i daljnje pogoršanje društvenog i sigurnosnog položaja osoba homoseksualne orijentacije u Obali Bjelokosti. Predlaže provesti dokaz njegovim saslušanjem.

3. Predlaže da Sud usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje te mu odobri besplatnu pravnu pomoć i naloži tuženiku da pružateljici pravne pomoći u ovom upravnom sporu naknadi troškove upravnog spora i to za sastav tužbe i pristup na ročište, svako u iznosu od 500,00 eura, ukupno 1.000,00 eura. Također predlaže da tužba ima odgodni učinak sukladno članku 42. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom spora navodi da tužitelj samo nadopunjuje svoj iskaz iz prethodnog postupka koji je od strane tuženika i Suda ocjenjen kao nevjerodostojan. Uzimajući u obzir navedeno, razvidno je da se ne radi o novim razlozima radi kojih bi mu trebalo odobriti međunarodnu zaštitu. Također navodi da su irelevantni iskazi o LGBT situaciji u zemlji podrijetla, budući da je njegov iskaz o pripadnosti LGBT zajednice ocijenjen kao nevjerodostojan pa je na njega nemoguće primijeniti blagodat sumnje u naknadnom zahtjevu jer isto nije bilo primjenjivo niti u prethodnom postupku o kojem je već odlučeno, a njegov iskaz u samoj jezgri ostaje isti. Vezano za prijedlog da tužba ima odgodni učinak, navodi da, uzimajući u obzir da tužitelj u naknadnom zahtjevu ne navodi nove razloge traženja međunarodne zaštite, već nadopunjuje iskaz koji je u samoj jezgri ocijenjen neuvjerljiv i kontradiktoran, smatra da mu povratkom u Obalu Bjelokosti ne prijeti nepopravljiva šteta te se protivi prijedlogu o odgodnom učinku tužbe.

5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izvršio uvid u sudski spis i isprave priložene spisu tuženika te je održao nejavnu raspravu.

7. Strankama je, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24 - dalje ZUS), dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Člankom 43. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25) propisano je da ministarstvo donosi odluku kojom odbacuje naknadni zahtjev ako se ocijeni da je nedopušten sukladno članku 47. stavku 6. ovoga Zakona.

10. Člankom 47. stavkom 6. navedenog Zakona propisano je da će se naknadni zahtjev odbaciti ako se utvrdi da je nedopušten sukladno stavcima 3. i 4. ovoga članka.

11. Stavkom 3. toga članka Zakona propisano je da naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.

12. Stavkom 4. toga članka Zakona propisano je da se dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku.

13. Osporavanim rješenjem tuženika odbačen je naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu kao nedopušten sukladno članku 43. stavku 2., a u vezi s člankom 47. stavkom 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti jer tužitelj u njemu nije iznio nove i relevantne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.

14. Naime, tužitelj je u prijašnjem postupku, i to tek na saslušanju, izjavio da je homoseksualac, međutim, njegov zahtjev je odbijen kao neosnovan zbog kontradiktornosti i neuvjerljivosti iskaza, a što je potvrđeno presudom ovog Suda, poslovni broj: UsI-4831/2024 od 21. studenoga 2025. jer je utvrđena opća nevjerodostojnost iskaza tužitelja. Rješenje je postalo izvršno 6. prosinca 2025.

15. Tužitelj u naknadnom zahtjevu samo nastavlja svoj iskaz iz prethodnog postupka, koji su i tuženik i ovaj Sud ocijenili kao nevjerodostojan. Dakle, njegov iskaz je samo nadogradnja iskaza temeljenog na istim razlozima koje je navodio i ranije, a koji je ocijenjen nevjerodostojan, dok istovremeno negira sve ono što mu u prethodnom postupku nije išlo u prilog.

16. Uzimajući u obzir navode naknadnog zahtjeva, gdje tužitelj ponavlja činjenice i okolnosti koje je tuženik već u prethodnom postupku detaljno ispitao i ocijenio nevjerodostojnim, kao i ovaj Sud, pravilno je, po ocijeni ovog Suda, tuženik odbacio kao nedopušten naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu, uz obrazloženje da nema novonastalih činjenica i dokaza koji su nastali nakon izvršnosti prethodnog postupka, a u bitnom mijenjaju narativ prethodnog zahtjeva koji je odbijen, uz obrazloženje koje prihvaća i ovaj Sud.

17. Imajući u vidu navedeno, u postupku je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj nakon izvršnosti odluke, kojom je odbijen njegov prijašnji zahtjev za međunarodnu zaštitu, podnio nedopušten naknadni zahtjev, u kojem nije iznio nikakve nove relevantne činjenice koje bi bile od utjecaja na drukčije rješenje u ovoj upravnoj stvari.

18. Imajući u vidu sve navedeno, Sud osporavano rješenje tuženika, uz obrazloženje kakvo je njime dano, ne može ocijeniti nezakonitim, pri čemu su neosnovani prigovori koje tužitelj iznosi u tužbi i tijekom spora te isti ne dovode do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari.

19. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem, ocijenivši ga nesvrsishodnim, a tužitelj je već višekratno saslušavan ti jekom ovog i ranijih postupaka. Naime, Sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja nije propisano obveznim u postupku povodom pravnog lijeka Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u koji su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, a osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i Vijeća koja, dakle, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka, ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tužitelja. Stoga Sud navedeni dokaz nije provodio, a osobito jer tužitelj nije predložio utvrđivanje nikakvih novih okolnosti koje bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom. Ovakvo shvaćanje potvrđeno je i presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u presudi, poslovni broj: Usž- 242/2025 od 12. studenoga 2025.

20. Nadalje, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll-2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima.

21. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).

22. Konačno, Sud je imao u vidu i presudu Suda EU od **.**.2017., R (C‑348/16, EU:C:2017:591) u kojoj je, u primjeni upravo Direktive koja je implementirana u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Sud zaključio da Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, a osobito njezine članke 12., 14., 31. i 46., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nacionalni sud kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odbije taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva kada činjenične okolnosti ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u osnovanost te odluke, pod uvjetom da je, s jedne strane, u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 14. te Direktive, i da je zapisnik odnosno transkript tog razgovora, u slučaju njegova održavanja, priložen spisu u skladu s člankom 17. stavkom 2. navedene Direktive, i da, s druge strane, sud koji odlučuje o pravnom lijeku može naložiti održavanje navedenog razgovora ako ga ocijeni potrebnim za cjelovito i ex nunc razmatranje i činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 46. stavkom 3. te Direktive.

23. Kako ostali prigovori navedeni u tužbi i tijekom spora ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, Sud osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim.

24. Valjalo je stoga, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke presude.

25. Tijekom ovog spora tužitelj postavlja zahtjev za besplatnu pravnu pomoć koji je Sud ocijenio osnovanim.

26. Naime, prema podacima spisa isti ne raspolaže novčanim sredstvima i imovinom (zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći), te ispunjava uvjete za odobravanjem besplatne pravne pomoći u ovom sporu sukladno odredbi članka 8. stavak 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

27. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći, Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

28. Kako je tužitelj postavio zahtjev za naknadom troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR, te za zastupanje na raspravi pred ovim sudom u iznosu od 500,00 EUR, to Sud nalazi da je isti trošak zatražen sukladno tarifnom broju 27. Tarife, što uz uvećanje za pripadajući PDV, iznosi ukupno 1.000,00 EUR.

29. Stoga je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da pružatelju pravne pomoći tužitelja, isplati ukupno navedeni iznos.

30. Prijedlog za odgodni učinak nije osnovan.

31. Naime, člankom 51. stavkom 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da tužba može sadržavati zahtjev za odgodnim učinkom, sukladno propisima kojima se uređuju upravni sporovi, osim u slučaju iz članka 41. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona.

32. Člankom 42. stavkom 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kada je to zakonom propisano.

33. Prema stavku 2. toga članka ZUS-a, Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

34. Dakle, Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak samo ako utvrdi da su kumulativno ispunjeni uvjeti navedeni u citiranoj odredbi Zakona.

35. Po ocijeni ovog Suda, izvršenjem rješenja tužitelju ne bi nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, dok bi odgoda bila protivna javnom interesu te stoga nisu ispunjeni kumulativni uvjeti da bi se dopustilo da tužba ima odgodni učinak.

36. Valjalo je stoga, na temelju članka 42. stavka 4. ZUS-a riješiti kao u izreci.

U Zagrebu 26. veljače 2026.

Sudac:

Jasna Peroš Nikolić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnica Sandra Dimitrijević, e-komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica

3. U spis