Republika Hrvatska

Općinski sud Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P- 446/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu po sucu Heleni Đud, u pravnoj stvari tužitelja NJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Danijel Trubić, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, kojeg zastupa Margita Kiš Kapetanović, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 4. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno te zamjenika punomoćnika tužitelja i odsutnosti tuženika te objave presude 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 23. točka C) Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205023388 sklopljenog 23. lipnja 2005. između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10 i tužiteljice NJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], solemniziranog po javnoj bilježnici Melaniji Duić iz Varaždina 27.lipnja 2005., pod brojem OU-512/05., koja glasi:

„Članak 23.

C) Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.”

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb da tužitelju NJ isplati iznos od 134,70 eura (sto trideset četiri eura i sedamdeset centi) sa zateznim kamatama od 29. kolovoza 2006. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb da tužitelju NJ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 207,41 eura (dvjesto sedam eura i četrdeset jedan cent) sa zateznim kamatama od 26. veljače 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. Činjenično obrazlažući predmet spora navodi da je predmet spora zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu ukupnog iznosa u visini od 134,70 eura plaćenog po ništetnoj odredbi ugovora. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje tuženik osporava svojstvo potrošača tužitelja te ističe prigovor zastare. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Na pripremnom ročištu 4. veljače 2026. tužitelj odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja navodeći da je iz potvrde o naplaćenoj naknadi za prijevremenu djelomičnu otplatu od 20. kolovoza 2025. vidljiva visina o naplaćenoj naknadi u iznosu od 1.014,92 kune (strana 36 spisa).

4. Stoga je u dokaznom postupku sud pročitao dokumentaciju tužitelja (strana 6-88 spisa), dokumentaciju tuženika (strana 107-118 spisa), iskaz tužitelja saslušanog kao stranke u svrhu dokazivanja i e-spis Općinskog suda u Varaždinu broj P-565/2019. Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranka nisu predlagale, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

5. Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena jednokratna naknada za prijevremenu otplatu kredita kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem te naknade tužitelju na temelju ništetne odredbe.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke 23. lipnja 2005. zaključile Ugovor o kreditu, broj ugovora 3205023388 (dalje: Ugovor o kreditu) i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 76.330,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i da je u članku 23., točki C odredio kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik, odnosno općim uvjetima poslovanja banke . Konačno nije sporno da je tuženik tužitelju s osnova prijevremene djelomične otplate 28. kolovoza 2006. iznos od naplatio 1.014,92 kuna odnosno 134,70 eura.

8. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

9. Sporno je između stranaka ima li tužitelj svojstvo potrošača, je li navedena ugovorna odredba ništetna, je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i je li nastupila zastara potraživanja.

10. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača.

10.1. Prema ocjeni suda, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03) tužitelj ima status potrošača, jer potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a u Ugovoru o kreditu, koji je zaključio tužitelj kao fizička osoba kao namjena ugovora o kreditu navedena je kupnja kuće te iz iskaza tužitelja proizlazi da je svrha kredita bila rješavanje stambenog pitanja, da nikad nije bio član trgovačkog društva ili imao otvoren obrt, pa se zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru. Imajući u vidu zanimanje tužitelja (profesor povijesti i etnologije) te namjenu kredita (kupnja kuće) zaključuje se da je kredit korišten isključivo za osobne potrebe tužitelja i to u svrhu rješavanja stambenog pitanja. Slijedom navedenog, sud prigovor tuženika kojim osporava status potrošača tužitelja nalazi neosnovanim.

11. Tuženik osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom .

12. U smislu odredbe čl. 49. st. 4. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o visini te naknade.

13. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

15. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Prema odredbi čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom prijevremene otplate kredita platiti banci naknadu sukladno aktima kreditora koji uređuju kreditiranje građana i plaćanje naknade.

18. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za prijevremenu otplatu kredita, već je ovu ugovornu odredbu mogao prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva potrebna za kupnju stana. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je isti iskazivao realno i životno logično.

19. Sud je na temelju iskaza tužitelja i čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se o konkretnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ona sastavni dio tipskog ugovora. Tužitelju da nije pojašnjeno što se podmiruje plaćanjem naknade i na što se navedeni iznos odnosi. Iz Ugovora o kreditu utvrđeno je da se navedena naknada određuje jednostrano u skladu s Odlukom banke te da u Ugovoru nisu jasno definirani parametri za plaćanje navedene naknade.

20. Također, iz ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj upoznat s aktima tuženika ali i samim uvidom u akte tuženika tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita iz sporne odredbe. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima prijevremene otplate kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Tuženik tvrdi da su osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita troškovi izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita.

22. Prema odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: – ZOO) korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita pr ije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stavkom 3. i 4. navedenog članka predviđena je dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, a i propisana je zabrana davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti.

22.1. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio djelomičnom prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, time da paušalno pozivanje na svoje akte i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije.

22.2. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a u odnosu na zahtjev potrošača temeljem te odredbe kao ništetne, stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama npr. Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022. Naime, u tim odlukama izraženo je pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

23. Rezimirajući iznijeto, sud nalazi da tuženik na kojemu je teret dokazivanja nije u postupku dokazao da se o spornoj odredbi koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita pojedinačno pregovaralo, već je bila riječ o unaprijed o tipskom ugovoru koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, te nije tužitelju prezentirao koje to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je obrazložio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita.

24. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništetna. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od13. veljače 2024.).

25. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 23. C) predmetnog ugovora o kreditu te je odlučio kao u točki I. izreke presude.

26. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u pogledu dijela tužbenog zahtjeva radi isplate, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO -a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27. Kako je tek ovom presudom kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, to prema iznesenom pravnom shvaćanju zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO -a tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

28. Slijedom navedenog, a budući da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, koju je uz to tužitelj dokazao i priloženom potvrdom samog tuženika o visini i danu naplate predmetne naknade, to je sud ocijenio u cijelosti osnovanim i tužbeni zahtjev radi isplate.

29. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene po njegovom zahtjevu od dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

30. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

31. U ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora iznosi 134,70 eura. Kao potrebne za vođenje parnice sud je ocijenio troškove za sastavljanje tužbe prema tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) u iznosu od 62,50 eura, sastav ljanje obrazloženog podneska od 24. rujna 2025. kojim se tužitelj očituje na odgovor na tužbu prema tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife u iznosu od 62,50 eura te za zastupanje na pripremnom ročištu 4. veljače 2026. sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife u iznosu od 62,50 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene tarifom sudskih pristojbi u iznosu od iznosu od 6,64 eura prema čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018., 51/2023.) obzirom da je tužba podnesena u elektroničkom obliku, a pristojba plaćena u trenutku podnošenja tužbe te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura sukladno tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023, dalje: Uredba).

32. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu radi objave i uručenja presude kao nepotreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a obzirom da stranka koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, može u sudskoj zgradi preuzeti ovjereni prijepis presude, a sud će ujedno u tom slučaju presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova.

33. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 207,41 eura koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP - a. Zahtjev za naknadu troškova iznad dosuđenog iznosa (u visini od 31,25 eura) je neosnovan.

U Varaždinu 26. veljače 2026.

Sudac

Helena Đud

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetniku u Zagrebu

3. spis