Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-782/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice VV (ranije V) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 21. siječnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 26. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010461432/2006. od 12.6.2006. sklopljenog između tužiteljice VV (ranije V) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni slijednik Slavonska banka d.d., Osijek), a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu, prema Tarifi poslovnoj politici banke.“.

II. Nalaže se da tuženik Addiko bank d.d. tužiteljici VV isplati iznos od 1.489,01 EUR (tisućučetiristoosamdesetdeveteurajedancent) s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 14. rujna 2016. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici VV naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 928,10 EUR (devetstodvadesetosameurai desetcenti) zajedno sa zateznom kamatom od 26. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. 12.6.2006. tužiteljica i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu broj 5140030250- 60010461432/2006, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 105.000,00 CHF. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita koji je iznosio 25 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Nadalje, u članku 9. ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu, prema Tarifi poslovnoj politici banke. Obzirom da je tužitelj kao korisnik kredita odlučio prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit tuženik je 14.9.2016. tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 11.218,98 HRK, odnosno 1.489,01 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7.53450 HRK. Sukladno članku 1024. st. 3. ZOO/05 dopušteno je ugovoriti ovakvu odredbu, ali pod uvjetom da je davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate pretrpio štetu. Stoga, ova odredba je ništetna iz razloga što je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pritom nije pretrpio nikakvu štetu, odnosno ni na koji način prilikom prijevremene otplate kredita nije pojasnio tužitelju u čemu se sastoji ta šteta, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za tuženika prilikom prijevremene otplate kredita, a niti je obračun naknade transparentan i razumljiv. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača Radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati jer se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“, a usto se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno člancima 269.-272. Zakona o obveznim odnosima. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava status potrošača tužitelja te smatra da tužitelj taj status nije dokazao. Tuženik prije svega ističe da sporni dijelovi odredaba o naknadi radi obrade kredita i naknadi radi prijevremene otplate ne predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe kako je to propisano odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03, a koji je zakon bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Naime, odredbe o naknadama su jasne, lako razumljive i lako uočljive, te kao takve pravilnom primjenom odredbe čl. 94. ZZP/03 uopće ne podliježe testu poštenja iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03. Ugovaranjem naknada iz odredaba čl. 9. Ugovora o kreditu nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja niti načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 2. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. Odredbe o naknadama su u potpunosti jasne, lako razumljive i lako uočljive te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke, te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Tuženik je ispunio obveze sukladno propisima, te je u Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, odredio naknade koje je naplaćivao radi obavljanja usluga. Pritom se ističe da Odluka o naknadama određuje izračun naknade zbog čega se odredba ne može smatrati neodredivom prema odredbi čl. 50. ZOO-a. Nadalje, tuženik ističe da naplata naknade radi prijevremene otplate kredita nije protivna odredbi čl. 1024. ZOO-a kojim je propisan raskid ugovora i vraćanje kredita prije roka. Tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u obliku troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita. Naime, tuženik je za plasiranje kredita (dakle nabavu novca) krajnjim korisnicima pa tako i tužitelju morao prije toga osigurati sredstva koja će plasirati. Tuženik je za plasiranje CHF kredita krajnjim korisnicima, a kakav je kredit. Pravo na naknadu propisano je i uređeno također Direktivom 2008/48/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 23. travnja 2008. tužitelja, pribavljao sredstva od matične banke u inozemstvu odnosno sa istom je sklopio ugovor o kreditu sukladno kojem je bio dužan vratiti matičnoj banci dobiveni iznos glavnice zajedno s ugovorenom redovnom kamatom. Dakle, tuženik je iznose koje su dobivali od tužitelja, prilikom redovne otplate kredita na ime glavnice i redovnih kamata, koristio za podmirivanje kredita podignutih kod matične banke odnosno za podmirivanje glavnice i redovne kamate koje duguje matičnoj banci. Međutim, za razliku od tužitelja, tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit matičnoj banci te i nakon prijevremene otplate kredita od strane tužitelja nastavlja otplaćivati kredit podignut kod matične banke zajedno sa redovnim kamatama za koja više ne dobiva sredstva putem kredita tužitelja jer je isti prijevremeno otplaćen. Upravo naprijed navedene redovne kamate koje tuženik plaća matičnoj banci nakon prijevremene otplate kredita odnosno troškovi financiranja predstavljaju štetu koju tuženik trpi temeljem prijevremene otplate. Nadalje, osim štete u vidu troškova financiranja, tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Dakle, sve opisane radnje osoblja administracije tuženika su radnje koje isto ne poduzima kod redovne otplate kredita jer se u tom slučaju uplate knjiže automatski te upravo dodatni posao osoblja administracije tuženika kao i troškovi izdavanja dokumentacije za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju štetu koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita. U odnosu na tužiteljeve navode da tuženik nije obrazložio tužitelju strukturu sporne naknade, tuženik upućuje na stav iz sudske prakse, rješenja Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-6062/2017-2. Konačno, tuženik ističe da je tužitelj ugovorom o kreditu koji je nesporno otplaćen, dobio na raspolaganje 105.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 1.489,01 EUR. Tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. ZOO-a. Tuženik osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku pročitao odgovor na zahtjev (stranica 5 spisa), ugovor o kreditu (stranice 6-14 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 15 spisa), isplatni nalog (stranica 16 spisa), odluka o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria bank d.d. (stranice 33-60 spisa), dopis odvjetnika Krunoslava Vukšića u Osijeku (stranica 62 spisa), medicinska dokumentacija (stranice 63-68 spisa), simulacija izračuna (stranice 76-80 spisa), te je saslušao tužiteljicu VV.

3.1. Na pripremnom ročištu održanom kod ovog suda 21. siječnja 2026., punomoćnica tužiteljice je odustala od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

4. Saslušana na raspravi, tužiteljica VV iskazala je kako je kod prednika tuženika podignula stambeni hipotekarni kredit 2006. godine koji joj je bio potreban za osobne potrebe. Ističe kako je kod prednika tuženika podignula kredit iz razloga jer je vidjela kako isti imaju uvjete kao hipotekarni kredit za mlade osobe, a i ranije je već bila njihov klijent pa je zbog toga pristupila u prostorije prednika tuženika, kojom prilikom je pričala s osobnim bankarom, odnosno zaposlenikom tuženika i tada joj je nuđena samo jedna vrsta kredita i to kredit u valuti CHF, te tom prilikom joj je zaposlenik tuženika nije govorio da će biti naplaćena kakva naknada, odnosno stavljanje naknade ugovora za prijevremenu naknadu kredita, ali ništa joj drugo nije niti objašnjeno, već ističe kako joj je zaposlenik tuženika rekao kako se radi o najpovoljnijem kreditu na tržištu. Nakon toga je pribavila traženu dokumentaciju, te ju je potom samo donijela u prostorije prednika tuženika, gdje joj je rečeno da će ju o svemu dalje obavijestiti. Potom joj je javljeno da je odobren kredit, te je ona zbog realizacije samog kredita pristupila u prostorije prednika tuženika, gdje ju je dočekao unaprijed sastavljeni ugovor i gdje joj također nije ništa drugo objašnjavano od strane zaposlenika tuženika, a tom prilikom joj je samo rečeno da će biti naplaćena naknada za obradu kredita od 1,5%, ali joj nije rečeno za što ona služi, a drugo nije niti spominjano, odnosno nije joj rečeno da ugovor sadrži naknadu za prijevremenu tj. konačnu otplatu kredita. Ističe kako je ona potom u cijelosti pročitala ugovor, a potom je taj ugovor i potpisala, te je taj ugovor odnijela kod javnog bilježnika, gdje joj isti tom prilikom nije niti čitao niti tumačio kakvu pojedinu odredbu ugovora o kreditu. Iskazuje kako je predmetna naknada naplaćena 2016. godine prilikom konverzije predmetnog kredita i isti je još trenutno u otplati.

4.1. Iskaz tužiteljice je sud ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan i bez proturječnosti i nejasnoća.

5. Iz ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (stranice 6-14 spisa) proizlazi kako je tužiteljici odobren kredit od strane tuženika na iznos od 105.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita i to za kupovinu stana, s rokom vraćanja od 25 godina, te je u dijelu članka 9. propisano kako se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

6. Iz odgovora na zahtjev (stranica 5 spisa) proizlazi kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena 5.7.2006. prilikom korištenja kredita u iznosu od 771,45 eura, a naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlaznu naknadu) 14.9.2016. u iznosu od 1.489,01 eura.

7. Iz pregleda prometa za klijenta (stranica 15 spisa) proizlazi kako je obračunat trošak 14. rujna 2016. u iznosu od 11.218,98 kuna, odnosno 1.489,01 eura/fiksni tečaj konverzije 7,53450.

8. Iz isplatnog naloga (stranica 16 spisa) proizlazi kako je tužiteljici prilikom isplate predmetnog kredita zaračunat trošak obrade u visini od 1,20%, odnosno 5.812,49 kuna.

9. Iz odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria bank d.d. (stranice 33-60 spisa) proizlazi kako je u dijelu tarife za građane propisana visina naknade u odjeljku B4 iz koje je vidljivo kako se naplaćuje naknada za prijevremenu otplatu kredita i to 2% od dijela glavnice kredita.

10. Iz simulacije izračuna (stranice 76-80 spisa) proizlazi kako bi od 1. listopada 2016. (kao početak razdoblja po prijevremenoj otplati kredita) pa do 31. kolovoza 2031. (kao roka vraćanja kredita) redovna kamata ukupno iznosila 20.119,57 eura.

11. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

12. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 1.489,01 EUR, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

13. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje prijevremene naknade (članak 9. Ugovora o kreditu), ništetna, je li tuženiku prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, povlači li ta povreda ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, a sporno je ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

14. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010461432/2006 od 12.6.2006.

15. Iz dokumentacije koju je tuženik dostavio ovom sudu kojom je trebao dokazati da je tuženik tužiteljičinom prijevremenom otplatom kredita trpio štetu, ne proizlazi koju štetu je tuženik trpio prijevremenom otplatom kredita, odnosno na što se šteta odnosi. Dakle, navedenom dokumentacijom tuženik nije dokazao štetu koju je trpio.

16. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003. – dalje: ZZP/03), na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade.

16.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16.2. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

16.3. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Identične odredbe sadržane su i u članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. - dalje u tekstu: ZZP/07).

16.4. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

16.5. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 9. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

16.6. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, kao i da (stavak 2.) ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Obzirom na iznijeto, potrebno je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 prije svega ispitati je li se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

17.1. Iz odredbe članka 9. Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tuženika da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete u smislu članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. – dalje u tekstu: ZOO/05). Iz ugovora ne proizlazi niti da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti naknadu. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženika, njome je potrošač (tužiteljica) stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

17.2. S druge pak strane, tuženik, na kojem je teret dokaza, tijekom postupka ničim nije dokazao da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo, već samo navodi da je ista bila poznata tužiteljici i da se tužiteljica s njim suglasila potpisavši Ugovor o kreditu. Prema tome, a obzirom se radi i o odredbi ugovora iz koje nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužiteljice i tuženika i da tužiteljica nije znala na što se ta odredba stvarno odnosni, niti da je ikako mogla utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tuženika na dan prijevremene otplate kredita.

18. Nadalje je valjalo utvrditi je li ta ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), a što ovisi o utvrđenju je li tuženik imao štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

18.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

18.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljicu nije povrijedilo ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a i članka 64. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

19. Tuženik tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed određen iznos naknade štete i troškova koje tuženik trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.

19.1. Ovaj sud ne nalazi utvrđenim koje je pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpjela prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Jednako tako nije vidljivo je li posao prijevremene obrade kredita složeniji od uobičajenih poslova službenika banke i koliko vremena istima treba za obradu.

20. Obzirom na iznijeto, ovaj sud zaključuje da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i slično, a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

21. Kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužiteljice), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 9.) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, ništava, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

22. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 9. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena predmetna naknada, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. -dalje u tekstu: ZOO), tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik nije prigovorio i visini tužbenog zahtjeva. Stoga je sud utvrdio kako je tuženik naplatio tužiteljici iznos od 1.489,01 EUR. Također iz same obavijesti (list 5 spisa) vidljivo je kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 14. rujna 2016.

22.1. Na ukupni iznos od 1.489,01 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 14.9.2016. u iznosu od 1.489,01 eura, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

23. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 9. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu, ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

24. Tužiteljica je u uspjela u sporu u cijelosti, pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

25. Tužiteljici je priznata naknada troška postupka sukladno vrijednosti predmeta spora i to naknada troška sastava tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 26.8.2025. u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 21.1.2026. u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 50 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 350 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 875,00 eura, kao i naknada troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu, svaka u iznosu od 26,55 eura, što sveukupno iznosi 928,10 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 26. veljače 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

26. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

27. Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 26. veljače 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Presudu stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika