Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-380/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice TZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Andreja Srednoselec Pintarić, odvjetnica iz OD Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o. iz Zagreba protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupaju odvjetnici iz OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-1350/2023-25 od 2. siječnja 2025. u sjednici vijeća održanoj dana 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-1350/2023-25 od 2. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. III. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 218-50-3458169, potvrđen kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec, Čakovec, I. G. Kovačića 6, pod poslovnim brojem: OU-779/06-1 dana 13.05.2006. godine, kojeg su sklopili tužitelj TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ( Ranije [adresa] ), kao Korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69, kao Kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak ).

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69 da tužitelju TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.810,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 5,75 eura od dana 01.11.2008. godine,

- na iznos od 8,01 eura od dana 01.01.2009. godine,

- na iznos od 9,64 eura od dana 01.02.2009. godine,

- na iznos od 10,37 eura od dana 01.03.2009. godine,

- na iznos od 8,52 eura od dana 01.04.2009. godine,

- na iznos od 8,92 eura od dana 01.05.2009. godine,

- na iznos od 5,76 eura od dana 01.06.2009. godine,

- na iznos od 3,43 eura od dana 01.07.2009. godine,

- na iznos od 4,05 eura od dana 01.08.2009. godine,

- na iznos od 5,28 eura od dana 01.09.2009. godine,

- na iznos od 5,17 eura od dana 01.10.2009. godine,

- na iznos od 3,93 eura od dana 01.11.2009. godine,

- na iznos od 6,26 eura od dana 01.12.2009. godine,

- na iznos od 8,12 eura od dana 01.01.2010. godine,

- na iznos od 10,78 eura od dana 01.02.2010. godine,

- na iznos od 10,17 eura od dana 01.03.2010. godine,

- na iznos od 13,77 eura od dana 01.04.2010. godine,

- na iznos od 13,09 eura od dana 01.05.2010. godine,

- na iznos od 14,42 eura od dana 01.06.2010. godine,

- na iznos od 25,94 eura od dana 01.07.2010. godine,

- na iznos od 23,57 eura od dana 01.08.2010. godine,

- na iznos od 30,82 eura od dana 01.09.2010. godine,

- na iznos od 28,32 eura od dana 01.10.2010. godine,

- na iznos od 24,29 eura od dana 01.11.2010. godine,

- na iznos od 32,79 eura od dana 01.12.2010. godine,

- na iznos od 43,60 eura od dana 01.01.2011. godine,

- na iznos od 35,95 eura od dana 01.02.2011. godine,

- na iznos od 38,63 eura od dana 01.03.2011. godine,

- na iznos od 35,22 eura od dana 01.04.2011. godine,

- na iznos od 35,83 eura od dana 01.05.2011. godine,

- na iznos od 50,33 eura od dana 01.06.2011. godine,

- na iznos od 51,74 eura od dana 01.07.2011. godine,

- na iznos od 63,85 eura od dana 01.08.2011. godine,

- na iznos od 57,63 eura od dana 01.09.2011. godine,

- na iznos od 50,82 eura od dana 01.10.2011. godine,

- na iznos od 49,66 eura od dana 01.11.2011. godine,

- na iznos od 49,14 eura od dana 01.12.2011. godine,

- na iznos od 52,36 eura od dana 01.01.2012. godine,

- na iznos od 874,66 eura od dana 01.02.2012. godine,

pa do dana 31.07.2015. godine prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69 da tužitelju TZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi parnične troškove u iznosu od 2.050,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 02. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69 da tužitelju TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.921,33 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 8,24 eura od dana 01.11.2008. godine,

- na iznos od 11,31 eura od dana 01.01.2009. godine,

- na iznos od 13,48 eura od dana 01.02.2009. godine,

- na iznos od 14,41 eura od dana 01.03.2009. godine,

- na iznos od 11,72 eura od dana 01.04.2009. godine,

- na iznos od 12,16 eura od dana 01.05.2009. godine,

- na iznos od 7,79 eura od dana 01.06.2009. godine,

- na iznos od 4,61 eura od dana 01.07.2009. godine,

- na iznos od 5,37 eura od dana 01.08.2009. godine,

- na iznos od 6,96 eura od dana 01.09.2009. godine,

- na iznos od 6,75 eura od dana 01.10.2009. godine,

- na iznos od 5,11 eura od dana 01.11.2009. godine,

- na iznos od 8,03 eura od dana 01.12.2009. godine,

- na iznos od 10,33 eura od dana 01.01.2010. godine,

- na iznos od 13,56 eura od dana 01.02.2010. godine,

- na iznos od 12,72 eura od dana 01.03.2010. godine,

- na iznos od 17,02 eura od dana 01.04.2010. godine,

- na iznos od 16,05 eura od dana 01.05.2010. godine,

- na iznos od 17,51 eura od dana 01.06.2010. godine,

- na iznos od 31,19 eura od dana 01.07.2010. godine,

- na iznos od 28,04 eura od dana 01.08.2010. godine,

- na iznos od 36,30 eura od dana 01.09.2010. godine,

- na iznos od 33,06 eura od dana 01.10.2010. godine,

- na iznos od 28,06 eura od dana 01.11.2010. godine,

- na iznos od 37,48 eura od dana 01.12.2010. godine,

- na iznos od 49,35 eura od dana 01.01.2011. godine,

- na iznos od 40,26 eura od dana 01.02.2011. godine,

- na iznos od 42,84 eura od dana 01.03.2011. godine,

- na iznos od 38,64 eura od dana 01.04.2011. godine,

- na iznos od 38,91 eura od dana 01.05.2011. godine,

- na iznos od 54,05 eura od dana 01.06.2011. godine,

- na iznos od 54,96 eura od dana 01.07.2011. godine,

- na iznos od 67,17 eura od dana 01.08.2011. godine,

- na iznos od 60,04 eura od dana 01.09.2011. godine,

- na iznos od 52,46 eura od dana 01.10.2011. godine,

- na iznos od 50,75 eura od dana 01.11.2011. godine,

- na iznos od 49,75 eura od dana 01.12.2011. godine,

- na iznos od 52,45 eura od dana 01.01.2012. godine,

- na iznos od 872,44 eura od dana 01.02.2012. godine,

pa do dana 31.07.2015. godine prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

VI. Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

4. Protiv prvostupanjske presude i to točke I. II. III. i V. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju da naknadi trošak postupka tuženiku uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i trošak žalbe uvećan za kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba tuženika nije osnovana

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu tečajne razlike.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

10. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

11. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

12. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da do povlačenja tužbe u konkretnom predmetu nije došlo, jer da je tužiteljica tek nakon provedenog vještačenja mogla urediti tužbeni zahtjev s time da je već u tužbi tražila isplatu po osnovi ništetne valutne klauzule kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF,

- da je tužiteljica kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 218-50-3458169 dana 12.5.2006.,

- da je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.462,35 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja,

- da je člankom 2. predmetnog Ugovora ugovorena kamatna stopa 2,95% godišnje, promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je namjena kredita ugovorena za kupnju automobila-akcija, travanj- kolovoz-CHF-Atos, Getz,Accent, Elantra i Matrix,

- da je rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da je člankom 7. predmetnog Ugovora ugovorena otplata kredita na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema Otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita,

- da je Ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao fizička osoba,

- da tužiteljica nije pregovarala ni o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, a koji joj je služio za kupnju automobila za njene osobne potrebe, jer u banci tj. kod kreditora nije uopće bila, nego je bila samo u auto kući i Ugovor o kreditu da je tek vidjela kod javnog bilježnika koji joj ništa nije objasnio u svezi rizika kredita,

- da je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da su presudom i rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je predmetnom odredbom članka 2. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom,

- da je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019,

- da iz samog obrazloženja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2221/2018. od 3. rujna 2019. odnosno Revt-249/2014. od 9. travnja 2015. proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenljive kamatne stope u Ugovoru o kreditu a na način kako su to radile banke suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca , pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli koja je postojala u Ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati kao i valutna klauzula,

- da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu glede valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, pa da proizlazi zaključak da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne a kako je to navedeno u izreci,

- da odredbe čl. 502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP,

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između stranaka na standardnom obrascu, da se o predmetnim odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice,

- da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj predmetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedenih odredbi,

- da je provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje da je sud prihvatio jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, s napomenom da tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun u nalazu i mišljenju, te nije predlagao novo financijsko-knjigovodstveno vještačenje na navedene okolnosti, utvrđeno da je tužiteljica po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli-preplatila tuženiku ukupno iznos od 1.810,59 EUR,

- da je sud u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka smatrajući ga stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa znanošću i strukom, da stranke nisu imale nikakvih prigovora i primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka,

- da nije osnovan prigovor zastare u odnosu na valutnu klauzulu a sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. -dalje ZOO), a o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP u svezi prekida zastarnog roka da se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev- 2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe, da je zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. pa da zastarni rok istječe 15. lipnja 2023., dok je tužba u konkretnom predmetu podnesena dana 13. 6. 2023.,

- da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja vozila, te da je korisnik kredita (tužiteljica) naznačena kao fizička osoba, dakle, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora.

13. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 12. lipnja 2006. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. i 1115. ZOO tuženiku naložio da tužiteljici isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 1.810,59 eura sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio odredbe članka 81. stavak 1., članka 83. te članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), kao i odredbe članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07, ukazujući i na odredbe, članka 323., 241., 225. ZOO. Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva u točki IV. da je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan iz razloga što tužiteljica nema pravo tražiti zakonsku zateznu kamatu na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja obračunate do dana izrade nalaza u iznosu od 1.921,33 eura.

14. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare

15. Dakle, pravilna je odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze, pa nisu ostvareni žalbeni navodi tuženika.

16. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene. Teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužiteljica nema svojstvo potrošača je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača. Naime, tvrdnja tuženika da tužiteljica nije potrošač ne proizlazi iz sadržaja ugovora niti tuženik tijekom postupka navodi činjenice koje bi status tužiteljice kao potrošača dovele u pitanje. Ugovor o kreditu sklopljen je s tužiteljicom kao fizičkom osobom, namjenski i za kupovinu automobila te se iz istog ne može zaključiti da je automobil kupljen i kredit podignut za potrebe eventualne djelatnosti koju je obavljala tužiteljica, već za njene osobne potrebe.

17. Pored toga, u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu navesti kako se isti sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate), a i u takvim pravnim poslovima se u pravilu izrijekom navodi da korisnik kredita konkretan ugovor sklapa za određene poslovne namjene, što u ovom predmetu, s obzirom na sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, nije slučaj.

18. Uostalom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio i ocjenom ostalih provedenih dokaza, konkretno saslušanjem tužiteljice, kako je tužiteljica potrošač i kako su sredstva kredita iskorištena za kupnju automobila, što je bila i namjena.

19. Prilikom sklapanja svakog pravnog posla ugovorne strane između ostalog definiraju i u koju svrhu se konkretni pravni posao sklapa, dakle da je tužiteljica konkretni ugovor o kreditu sklopila za potrebe svoje (eventualne) poduzetničke/poslovne djelatnosti (koja nije ni utvrđena), isto bi bilo navedeno u ugovoru o kreditu, a kako tijekom postupka nije bilo sporno da je tekst ugovora o kreditu sastavio tuženik, te je navedeno da se ugovor sklapa za kupnju automobila, pa se eventualno sporan dio sadržaja tog ugovora, odnosno okolnost da nije navedeno da se isti sklapa za potrebe poslovne djelatnosti tužiteljice ima tumačiti u skladu sa člankom 320. stavak 1. ZOO, dakle u korist tužiteljice i stoga je za zaključiti kako konkretan ugovor o kreditu nije bio sklopljen u okviru poslovne djelatnosti tužiteljice, a za protivne tvrdnje tuženik nije ponudio konkretnih dokaza.

20. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak kako to i navodi prvostupanjski sud, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Tuženik nije dokazao suprotno pa se ne mogu prihvatiti navodi istog da mu je onemogućeno raspravljanje tijekom postupka.

22. Uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužiteljice sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bila od strane istoga informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužiteljica prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule.

23. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 T i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

24. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

25. Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevom zatražila isplatu upravo novčanog iznosa od 1.810,59 eura koji je tuženiku isplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

26. Isto tako prvostupanjski sud je pravilno odbio prigovor zastare, a imajući u vidu stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. proizlazi da zastara nije nastupila, kako to i navodi prvostupanjski sud.

27. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

28. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništetnih odredaba.

31. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u prihvaćenom dijelu zahtjeva potvrditi temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP.

32. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o trošku postupka koju odluku je valjano zasnovao ne odredbi članak 154. stavak 5. i 155. ZPP a koju tuženik žalbenim navodima posebno i ne osporava.

U Splitu, 26. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac