Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-96/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Nediljke Radić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici BE iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski i dr., odvjetnicima u Garešnici, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljene protiv presude Općinskog sud u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi, poslovnog broja P-685/2024-7 od 21. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana a uvažava žalba tužitelja te se presuda Općinskog sud u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi, poslovnog broja P-

685/2024-7 od 21. studenoga 2025.:

a) potvrđuje u točkama I., II., III. izreke presude

b) preinačuje u točkama V. i VI. i sudi:

" Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.923,82 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate određene uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, počevši od 21. studenog 2025. do isplate.", dok se tužitelju odbija sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.047,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 15024/06, zaključenog između tužitelja i prednika tuženika Splitska banka d.d. dana 24. veljače 2006. godine u dijelu koji glasi „u kunskoj protuvrijednosti od CHF 36.200,00”, te se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 5. navedenog ugovora u dijelu koji glasi „odnosno kamatna stopa sukladno odluci kreditora”.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 da tužitelju UE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime razlike redovnih kamata isplati iznos od 2.785,05 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 0,01 EUR počevši od 13.06.2006. godine do isplate,

- iznos od 0,01 EUR počevši od 11.08.2006. godine do isplate,

- iznos od 0,01 EUR počevši od 11.11.2006. godine do isplate,

- iznos od 7,62 EUR počevši od 13.02.2007. godine do isplate,

- iznos od 23,58 EUR počevši od 13.03.2007. godine do isplate,

- iznos od 26,02 EUR počevši od 11.04.2007. godine do isplate,

- iznos od 25,17 EUR počevši od 11.05.2007. godine do isplate,

- iznos od 25,94 EUR počevši od 12.06.2007. godine do isplate,

- iznos od 25,01 EUR počevši od 11.07.2007. godine do isplate,

- iznos od 25,81 EUR počevši od 11.08.2007. godine do isplate,

- iznos od 25,74 EUR počevši od 11.09.2007. godine do isplate,

- iznos od 24,85 EUR počevši od 11.10.2007. godine do isplate,

- iznos od 25,60 EUR počevši od 13.11.2007. godine do isplate,

- iznos od 24,67 EUR počevši od 11.12.2007. godine do isplate,

- iznos od 25,46 EUR počevši od 11.01.2008. godine do isplate,

- iznos od 25,39 EUR počevši od 12.02.2008. godine do isplate,

- iznos od 23,67 EUR počevši od 11.03.2008. godine do isplate,

- iznos od 25,25 EUR počevši od 11.04.2008. godine do isplate,

- iznos od 24,36 EUR počevši od 13.05.2008. godine do isplate,

- iznos od 25,05 EUR počevši od 11.06.2008. godine do isplate,

- iznos od 24,22 EUR počevši od 11.07.2008. godine do isplate,

- iznos od 24,95 EUR počevši od 12.08.2008. godine do isplate,

- iznos od 24,84 EUR počevši od 11.09.2008. godine do isplate,

- iznos od 24,00 EUR počevši od 11.10.2008. godine do isplate,

- iznos od 24,72 EUR počevši od 11.11.2008. godine do isplate,

- iznos od 23,84 EUR počevši od 11.12.2008. godine do isplate,

- iznos od 24,93 EUR počevši od 13.01.2009. godine do isplate,

- iznos od 36,27 EUR počevši od 11.02.2009. godine do isplate,

- iznos od 32,71 EUR počevši od 11.03.2009. godine do isplate,

- iznos od 36,07 EUR počevši od 11.04.2009. godine do isplate,

- iznos od 34,80 EUR počevši od 12.05.2009. godine do isplate,

- iznos od 35,80 EUR počevši od 11.06.2009. godine do isplate,

- iznos od 34,57 EUR počevši od 11.07.2009. godine do isplate,

- iznos od 35,60 EUR počevši od 11.08.2009. godine do isplate,

- iznos od 35,48 EUR počevši od 11.09.2009. godine do isplate,

- iznos od 34,23 EUR počevši od 13.10.2009. godine do isplate,

- iznos od 35,18 EUR počevši od 11.11.2009. godine do isplate,

- iznos od 34,30 EUR počevši od 11.12.2009. godine do isplate,

- iznos od 44,61 EUR počevši od 12.01.2010. godine do isplate,

- iznos od 44,43 EUR počevši od 11.02.2010. godine do isplate,

- iznos od 40,03 EUR počevši od 11.03.2010. godine do isplate,

- iznos od 44,13 EUR počevši od 13.04.2010. godine do isplate,

- iznos od 42,49 EUR počevši od 11.05.2010. godine do isplate,

- iznos od 43,80 EUR počevši od 11.06.2010. godine do isplate,

- iznos od 42,24 EUR počevši od 13.07.2010. godine do isplate,

- iznos od 43,41 EUR počevši od 11.08.2010. godine do isplate,

- iznos od 43,31 EUR počevši od 11.09.2010. godine do isplate,

- iznos od 41,75 EUR počevši od 12.10.2010. godine do isplate,

- iznos od 42,97 EUR počevši od 11.11.2010. godine do isplate,

- iznos od 41,41 EUR počevši od 11.12.2010. godine do isplate,

- iznos od 42,33 EUR počevši od 11.01.2011. godine do isplate,

- iznos od 39,44 EUR počevši od 11.02.2011. godine do isplate,

- iznos od 35,47 EUR počevši od 11.03.2011. godine do isplate,

- iznos od 39,08 EUR počevši od 12.04.2011. godine do isplate,

- iznos od 37,65 EUR počevši od 11.05.2011. godine do isplate,

- iznos od 38,72 EUR počevši od 11.06.2011. godine do isplate,

- iznos od 37,31 EUR počevši od 12.07.2011. godine do isplate,

- iznos od 38,37 EUR počevši od 11.08.2011. godine do isplate,

- iznos od 38,19 EUR počevši od 13.09.2011. godine do isplate,

- iznos od 36,79 EUR počevši od 11.10.2011. godine do isplate,

- iznos od 37,82 EUR počevši od 11.11.2011. godine do isplate,

- iznos od 36,43 EUR počevši od 13.12.2011. godine do isplate,

- iznos od 37,45 EUR počevši od 11.01.2012. godine do isplate,

- iznos od 37,27 EUR počevši od 11.02.2012. godine do isplate,

- iznos od 34,68 EUR počevši od 13.03.2012. godine do isplate,

- iznos od 36,86 EUR počevši od 11.04.2012. godine do isplate,

- iznos od 35,49 EUR počevši od 11.05.2012. godine do isplate,

- iznos od 36,47 EUR počevši od 12.06.2012. godine do isplate,

- iznos od 35,10 EUR počevši od 11.07.2012. godine do isplate,

- iznos od 36,07 EUR počevši od 11.08.2012. godine do isplate,

- iznos od 35,86 EUR počevši od 11.09.2012. godine do isplate,

- iznos od 34,51 EUR počevši od 11.10.2012. godine do isplate,

- iznos od 35,44 EUR počevši od 13.11.2012. godine do isplate,

- iznos od 34,10 EUR počevši od 11.12.2012. godine do isplate,

- iznos od 35,02 EUR počevši od 11.01.2013. godine do isplate,

- iznos od 34,81 EUR počevši od 12.02.2013. godine do isplate,

- iznos od 31,25 EUR počevši od 12.03.2013. godine do isplate,

- iznos od 34,35 EUR počevši od 11.04.2013. godine do isplate,

- iznos od 33,03 EUR počevši od 11.05.2013. godine do isplate,

- iznos od 33,90 EUR počevši od 14.06.2013. godine do isplate,

- iznos od 32,59 EUR počevši od 13.07.2013. godine do isplate,

- iznos od 33,45 EUR počevši od 15.08.2013. godine do isplate,

- iznos od 33,22 EUR počevši od 13.09.2013. godine do isplate,

- iznos od 31,92 EUR počevši od 15.10.2013. godine do isplate,

- iznos od 32,75 EUR počevši od 14.11.2013. godine do isplate,

- iznos od 31,46 EUR počevši od 14.12.2013. godine do isplate,

- iznos od 4,86 EUR počevši od 13.12.2014. godine do isplate,

- iznos od 15,27 EUR počevši od 14.01.2014.godine do isplate,

po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje počevši od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje počevši od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 da tužitelju UE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime tečajne razlike isplati iznos od 3.397,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 0,41 EUR počevši od 11.05.2006. godine do isplate,

- iznos od 0,18 EUR počevši od 13.06.2006. godine do isplate,

- iznos od 0,41 EUR počevši od 11.10.2006. godine do isplate,

- iznos od 2,51 EUR počevši od 11.11.2008. godine do isplate,

- iznos od 0,87 EUR počevši od 11.12.2008. godine do isplate,

- iznos od 10,22 EUR počevši od 13.01.2009. godine do isplate,

- iznos od 14,32 EUR počevši od 11.02.2009. godine do isplate,

- iznos od 18,86 EUR počevši od 11.03.2009. godine do isplate,

- iznos od 10,76 EUR počevši od 11.04.2009. godine do isplate,

- iznos od 0,11 EUR počevši od 07.05.2009. godine do isplate,

- iznos od 7,99 EUR počevši od 12.05.2009. godine do isplate,

- iznos od 1,54 EUR počevši od 05.06.2009. godine do isplate,

- iznos od 6,09 EUR počevši od 11.06.2009. godine do isplate

- iznos od 2,53 EUR počevši od 08.07.2009. godine do isplate,

- iznos od 8,33 EUR počevši od 11.07.2009. godine do isplate,

- iznos od 1,49 EUR počevši od 05.08.2009. godine do isplate,

- iznos od 6,82 EUR počevši od 11.08.2009. godine do isplate,

- iznos od 0,34 EUR počevši od 05.09.2009. godine do isplate,

- iznos od 8,20 EUR počevši od 11.09.2009. godine do isplate,

- iznos od 7,47 EUR počevši od 05.12.2009. godine do isplate,

- iznos od 10,19 EUR počevši od 06.01.2010. godine do isplate,

- iznos od 15,20 EUR počevši od 05.02.2010. godine do isplate,

- iznos od 16,01 EUR počevši od 05.03.2010. godine do isplate,

- iznos od 5,60 EUR počevši od 23.03.2010. godine do isplate,

- iznos od 20,38 EUR počevši od 07.04.2010. godine do isplate,

- iznos od 20,39 EUR počevši od 06.05.2010. godine do isplate,

- iznos od 23,39 EUR počevši od 05.06.2010. godine do isplate,

- iznos od 7,49 EUR počevši od 22.06.2010. godine do isplate,

- iznos od 33,32 EUR počevši od 07.07.2010. godine do isplate,

- iznos od 29,62 EUR počevši od 05.08.2010. godine do isplate,

- iznos od 39,67 EUR počevši od 07.09.2010. godine do isplate,

- iznos od 36,61 EUR počevši od 07.10.2010. godine do isplate,

- iznos od 30,61 EUR počevši od 06.11.2010. godine do isplate,

- iznos od 2,54 EUR počevši od 11.11.2010. godine do isplate,

- iznos od 36,12 EUR počevši od 08.12.2010. godine do isplate,

- iznos od 41,86 EUR počevši od 06.01.2011. godine do isplate,

- iznos od 46,50 EUR počevši od 05.02.2011. godine do isplate,

- iznos od 46,20 EUR počevši od 04.03.2011. godine do isplate,

- iznos od 185,22 EUR počevši od 20.05.2011. godine do isplate,

- iznos od 0,44 EUR počevši od 11.06.2011. godine do isplate,

- iznos od 61,09 EUR počevši od 14.06.2011. godine do isplate,

- iznos od 63,44 EUR počevši od 12.07.2011. godine do isplate,

- iznos od 2,38 EUR počevši od 16.07.2011. godine do isplate,

- iznos od 104,83 EUR počevši od 11.08.2011. godine do isplate,

- iznos od 66,88 EUR počevši od 13.09.2011. godine do isplate,

- iznos od 61,22 EUR počevši od 11.10.2011. godine do isplate,

- iznos od 62,61 EUR počevši od 11.11.2011. godine do isplate,

- iznos od 0,01 EUR počevši od 15.11.2011. godine do isplate,

- iznos od 62,10 EUR počevši od 13.12.2011. godine do isplate,

- iznos od 67,04 EUR počevši od 11.01.2012. godine do isplate,

- iznos od 70,49 EUR počevši od 11.02.2012. godine do isplate,

- iznos od 71,55 EUR počevši od 13.03.2012. godine do isplate,

- iznos od 69,04 EUR počevši od 11.04.2012. godine do isplate,

- iznos od 70,38 EUR počevši od 11.05.2012. godine do isplate,

- iznos od 71,76 EUR počevši od 12.06.2012. godine do isplate,

- iznos od 69,69 EUR počevši od 11.07.2012. godine do isplate,

- iznos od 69,50 EUR počevši od 11.08.2012. godine do isplate,

- iznos od 65,60 EUR počevši od 11.09.2012. godine do isplate,

- iznos od 66,93 EUR počevši od 11.10.2012. godine do isplate,

- iznos od 69,83 EUR počevši od 13.11.2012. godine do isplate,

- iznos od 68,91 EUR počevši od 11.12.2012. godine do isplate,

- iznos od 70,24 EUR počevši od 11.01.2013. godine do isplate,

- iznos od 66,46 EUR počevši od 12.02.2013. godine do isplate,

- iznos od 64,99 EUR počevši od 12.03.2013. godine do isplate,

- iznos od 56,82 EUR počevši od 11.04.2013. godine do isplate,

- iznos od 12,48 EUR počevši od 16.04.2013. godine do isplate,

- iznos od 13,75 EUR počevši od 11.05.2013. godine do isplate,

- iznos od 24,83 EUR počevši od 16.05.2013. godine do isplate,

- iznos od 24,57 EUR počevši od 14.06.2013. godine do isplate,

- iznos od 30,71 EUR počevši od 06.07.2013. godine do isplate,

- iznos od 24,72 EUR počevši od 13.07.2013. godine do isplate,

- iznos od 18,47 EUR počevši od 03.08.2013. godine do isplate,

- iznos od 24,93 EUR počevši od 15.08.2013. godine do isplate,

- iznos od 25,84 EUR počevši od 13.09.2013. godine do isplate,

- iznos od 2,15 EUR počevši od 26.09.2013. godine do isplate,

- iznos od 26,09 EUR počevši od 15.10.2013. godine do isplate,

- iznos od 22,88 EUR počevši od 05.11.2013. godine do isplate,

- iznos od 26,36 EUR počevši od 14.11.2013. godine do isplate

- iznos od 25,81 EUR počevši od 14.12.2013. godine do isplate,

- iznos od 26,44 EUR počevši od 15.01.2014. godine do isplate,

- iznos od 27,58 EUR počevši od 22.02.2014. godine do isplate,

- iznos od 27,61 EUR počevši od 13.03.2014. godine do isplate,

- iznos od 27,36 EUR počevši od 15.04.2014. godine do isplate,

- iznos od 26,56 EUR počevši od 14.05.2014. godine do isplate,

- iznos od 26,85 EUR počevši od 13.06.2014. godine do isplate,

- iznos od 23,64 EUR počevši od 15.07.2014. godine do isplate,

- iznos od 27,62 EUR počevši od 14.08.2014. godine do isplate,

- iznos od 24,13 EUR počevši od 13.09.2014. godine do isplate,

- iznos od 28,16 EUR počevši od 15.10.2014. godine do isplate,

- iznos od 24,06 EUR počevši od 13.11.2014. godine do isplate,

- iznos od 28,80 EUR počevši od 13.12.2014. godine do isplate,

- iznos od 23,67 EUR počevši od 14.01.2015. godine do isplate,

- iznos od 37,03 EUR počevši od 13.02.2015. godine do isplate,

- iznos od 71,24 EUR počevši od 21.02.2015. godine do isplate,

- iznos od 37,69 EUR počevši od 13.03.2015. godine do isplate,

- iznos od 71,62 EUR počevši od 14.04.2015. godine do isplate,

- iznos od 38,63 EUR počevši od 15.04.2015. godine do isplate,

- iznos od 28,73 EUR počevši od 14.05.2015. godine do isplate,

- iznos od 37,32 EUR počevši od 13.06.2015. godine do isplate,

- iznos od 37,48 EUR počevši od 15.07.2015. godine do isplate,

- iznos od 26,49 EUR počevši od 13.08.2015. godine do isplate,

- iznos od 34,21 EUR počevši od 15.09.2015. godine do isplate,

po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje počevši od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje počevši od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa ostatkom tužbenog zahtjeva na ime tečajne razlike u iznosu od 1.011,61 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.348,22 EUR sa zateznim kamatama po stopi zatezne kamate određene uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, počevši od 21. studenog 2025. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.348,22 EUR do zatraženog iznosa od 4.970,82 EUR, odnosno za iznos od 2.622,60 EUR, sa zateznim kamatama po stopi zatezne kamate određene uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, počevši od 21. studenog 2025. do isplate.".

2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuju stranke.

2.1. Tuženik pobija odluku suda prvog suda u točkama I., II., III. i V. izreke presude iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači podredno ukine.

2.2. Tuženik pobija odluku suda prvog stupnja u točkama V. i VI. (odluci o trošku parničnog postupka) iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. ZPP- a. Predlaže da se odluka o troškovima postupka preinači.

Temeljem odredbe članka 389. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbe je dostavio strankama na odgovor.

Stranke nisu odgovorile na žalbe.

Žalba tužitelja je osnovana.

Žalba tuženika nije osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba čl. 2. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 15024/06 zaključenog između tužitelja i prednika tuženika dana 24. veljače 2006. u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF te odredba čl. 5. navedenog ugovora u dijelu gdje je ugovorena kamatna stopa sukladno odluci kreditora, te povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s prednikom tuženika, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule CHF (promjene tečaja). Tužitelj svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

5. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Iz rezultata provedenog parničnog parničnog postupka pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu broj 15024/06 24.2.2006. (list br. 8-15 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 36.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora),

- da se tužitelj obvezao vratiti kredit kroz 180 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 274,65 CHF i jednog preostalog anuiteta u vrijednosti od 276,22 CHF,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,30 % godišnje, koja vrijedi do 31.12.2006. a nakon toga na stanje duga primijeniti će se kamatna stopa od 4.55 % odnosno kamatna stopa sukladno odluci kreditora (čl. 5. Ugovora)

- da su stranke sklopile Dodatak 1. Ugovora o kreditu broj 15024/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava dana 01.03. 2016.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj

Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da nije osnovan prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja konačno postavljen prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći da tužitelj osnovano zahtjeva utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi i povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku je utvrdio vještak u svom u nalazu i mišljenju.

8. U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi kako prema odredbi Direktive 93/13/EEZ člankom 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. Također se navodi da nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija, odnosno da korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute i da taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Nadalje se navodi kako se u odnosu na promjenu kamatne stope potrošaču već u vrijeme sklapanja ugovora moraju izložiti jasni i egzaktni parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa, a što je u konkretnom slučaju izostalo u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu.

Ovakav zaključak da proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

8.1. Kako prema obrazloženju prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju banka ni prije, a niti u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu i da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, niti ga je informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to su sporne ugovorne odredbe ništetne, pa prema zaključku suda prvog stupnja tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka i pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323. stavku 1. u svezi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 25/13., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev.

9. Međutim, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženikom bankom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu dana 9. prosinca 2015. kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac da je cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača (čl.19.b ZID ZPK-načelo konverzije), te da predmet postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu sa ZID ZPK-a, a egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu kojim je utvrđen iznos preplate.

10. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

11. Naime, iz Dodatka ugovora o kreditu, proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-a. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19.a - čl. 19.i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.

12. U odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK-a, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertian u europski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa da su tako u cijelosti izmijenjene i sporna ugovorne odredbe ugovora o kreditu, za koje tužitelj tvrdi da su ništetne, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

12.1. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

13. Naime, tužitelj se u navodima tužbe poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

14. U postupku nije bilo sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

14.1. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik urazdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

14.2. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14.3. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. To je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev- 3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

15. Dakle, odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. U odnosu na prigovor zastare za odgovoriti je tuženiku da sukladno odredbi članka 20. točka 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine“ broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23.) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40. stavak 2.. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.

17. Pravilno je prvostupanjski sud naveo da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem ZID ZPK-a tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

17.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZID ZPK-a, pa tako odredbe članka 19. b i čl. 19. c ZID ZPK-a reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 19.a ZID ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZID ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.). Dakle, ZID ZPK-a regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početkaništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu darestitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

17.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK-a. Kako zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

17.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a ZID ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja glave IV.a tog Zakona. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZID ZPK-a, proizlazi da se glavom IV.a ZID ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi glave IV.a ZID ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK- a ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK-a jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

17.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelj koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

17.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Repulike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravnorelevantno.

18. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14., propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno citiranom članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14., potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

18.1. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

19. ZID ZPK-a je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

19.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 VE protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

19.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu VE protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

20. S obzirom na sve navedeno, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavka 1. ZZP/03. i članka 1111. ZOO-a kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe također ističe tuženik.

21. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u visini preplate umanjene za iznos koji je tužitelju priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

22. Odredbom članka 323. stavkom 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

23. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu i prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je pravilno taj sud postupio kada je obvezao tuženika da plati i zatezne kamate od dana sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, jer tada utvrđena i razlika koja tužitelju nije priznata konverzijom i od kada je tuženik nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

24. Slijedom navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud u skladu s odredbama članka 29. stavkom 2., člankom 323. stavkom 1. i člankom 1111. i člankom 1115. ZOO/05-a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio vraćanje preplaćenog iznosa (koji nije obuhvaćen konverzijom) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

26. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužitelj doveden u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji jer da je dva puta ostvario korist, treba istaknuti da tomu nije tako. Ovo iz razloga što je vještak oduzeo od ukupnog iznosa koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi onaj dio koji tuženik ugovorom o konverziji tužitelju priznao kao preplaćeni iznos. Ako tuženik smatra da je došlo do oštećivanja njega kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva da zaštiti svoja prava, ali navedeno nije od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

25. Inače, ostali vrlo opširni žalbeni navodi tuženika sadržajno su prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni tim žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

26. Radi iznesenog valjalo je potvrditi odluku suda prvog stupnja u pogledu glavne stvari u pogledu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

27. U odnosu na izjavljenu žalbu tuženika kojim se pobija odluka suda prvog stupnja o troškovima parničnog postupka donesena u točkama V. i VI. izreke presude suda prvog stupnja žalba tužitelja je osnovana. Naime, sud prvog stupnja za pristup ročištima 14. studenoga 2019., 18. lipnja 2020., 15. veljače 2021., 6. travnja 2022., 13. listopada 2022., 14. rujna 2023. i 28. studenoga 2024., pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa), te je pogrešno obračunao trošak u vrijednosti od 100,00 eura po radnji – zastupanju umjesto 200,00 eura pa bi stoga ispravljeno sveukupni trošak za sve radnje kao i za priznavanje obrazloženih podnesaka (što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio) ukupni trošak bio 3.200,00 eura kojem iznosu treba dodati iznos od 800,00 eura koliko iznose troškovi PDV-a pa bi stoga ukupni trošak bio 4.000,00 eura.

27.1. Sud prvog stupnja je pogrešno primijenio i odredbu članka 154. stavak 2. ZPP- a kada je utvrdio da je uspjeh tužitelja u ovom sporu 86% a tuženika 14% pa bi konačni uspjeh tužitelja iznosio 72%. Naime, pravilnom primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a a imajući u vidu činjenicu da je tužitelj s osnovom u ovom sporu uspio 100% dok je sa visinom zahtjeva uspio 84% to bi sredina uspjeha tužitelja iznosila 92% a tuženika 8%, pa bi dovodeći omjer naveden vrijednosti uspjeh tužitelja u ovom postupku pravilno iznosi 84% (a ne kako je to sud prvog stupnja utvrdio 72%). Stoga, imajući u vidu utvrđeni iznos troškova parničnog postupka u visini od 4.000,00 eura, kada se dovede u vezu s uspjehom u sporu u visini od 84% daje iznos od 3.360,00 eura kojem iznosu treba pridodati troškove pristojbe u visini od 168,00 eura (do kojeg iznosa se došlo imajući u vidu uspjeh tužitelja u ovom postupku od 84%), te tom iznosu se pridodaju troškovi vještačenja u iznosu od 395,82% (od kojih troškova se ne odbija vrijednost uspjeha u sporu kako je to pogrešno sud prvog stupnja računao) pa zbroj svih spomenutih iznosa daje iznos od 3.923,82 eura kako je to i dosuđeno odlukom ovog žalbenog suda temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

Split, 26. veljače 2026.

PREDSJENDIK VIJEĆA

Miho Mratović