REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-305/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja HZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Zajednički odvjetnički ured Šebijan i Carović Rukavina iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb ( kao pravnom slijedniku Hypo-Alpe-Adria Bank d. d. Zagreb, Podružnica Čakovec, Matice Hrvatske 6), kojeg zastupa Matić Hrvoje, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 28. siječnja 2026.god. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Brune Šebijana, odvjetnika u ZOU i zamjenice punomoćnika tuženika Natalije Kriković, odvjetnice iz Čakovca, dana 26. veljače 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. U cijelosti s e o d b i j a tužbeni zahtjev tužitelja HZ koji glasi (kao zadnji postavljeni u postupku, još u valuti HRK-hrvatske kune ) :

"Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zakonsku zateznu kamatu, tekućom na:

– iznos 534,14 kuna od 31. listopad 2008.

– iznos 817,47 kuna od 31. prosinac 2008.

– iznos 447,59 kuna od 31. siječanj 2009.

– iznos 882,76 kuna od 31. ožujak 2009.

– iznos 409,54 kuna od 30. travanj 2009.

– iznos 54,83 kuna od 31. listopad 2009.

– iznos 2.617,40 kuna od 30. studeni 2009.

– iznos 416,03 kuna od 31. prosinac 2009.

– iznos 1.383,20 kuna od 31. ožujak 2010.

– iznos 480,50 kuna od 30. travanj 2010.

– iznos 434,59 kuna od 31. svibanj 2010.

– iznos 541,07 kuna od 30. lipanj 2010.

– iznos 1.482,32 kuna od 31. kolovoz 2010.

– iznos 2.090,76 kuna od 30. studeni 2010.

– iznos 825,33 kuna od 31. prosinac 2010.

– iznos 725,87 kuna od 31. siječanj 2011.

– iznos 764,14 kuna od 28. veljača 2011.

– iznos 719,73 kuna od 31. ožujak 2011.

– iznos 727,81 kuna od 30. travanj 2011.

– iznos 915,78 kuna od 31. svibanj 2011.

– iznos 934,10 kuna od 30. lipanj 2011.

– iznos 2.101,61 kuna od 31. kolovoz 2011.

– iznos 922,16 kuna od 30. rujan 2011.

– iznos 863,74 kuna od 31. listopad 2011.

– iznos 857,06 kuna od 30. studeni 2011.

– iznos 898,43 kuna od 31. prosinac 2011.

– iznos 934,50 kuna od 31. siječanj 2012.

– iznos 939,34 kuna od 29. veljača 2012.

– iznos 914,38 kuna od 31. ožujak 2012.

– iznos 286,09 kuna od 30. travanj 2012.

– iznos 1.587,90 kuna od 31. svibanj 2012.

– iznos 926,54 kuna od 30. lipanj 2012.

– iznos 928,46 kuna od 31. srpanj 2012.

– iznos 913,92 kuna od 31. kolovoz 2012.

– iznos 1.799,39 kuna od 31. listopad 2012.

– iznos 932,52 kuna od 30. studeni 2012.

– iznos 920,81 kuna od 31. prosinac 2012.

– iznos 857,62 kuna od 31. siječanj 2013.

– iznos 911,30 kuna od 28. veljača 2013.

– iznos 1.810,95 kuna od 30. travanj 2013.

– iznos 786,79 kuna od 31. svibanj 2013.

– iznos 1.714,89 kuna od 31. srpanj 2013.

– iznos 869,70 kuna od 31. kolovoz 2013.

– iznos 870,11 kuna od 30. rujan 2013.

– iznos 635,69 kuna od 31. listopad 2013.

– iznos 1.186,91 kuna od 30. studeni 2013.

– iznos 917,43 kuna od 31. prosinac 2013.

– iznos 493,09 kuna od 30. rujan 2014.

– iznos 295,17 kuna od 31. listopad 2014.

– iznos 603,28 kuna od 31. prosinac 2014.

– iznos 300,44 kuna od 31. siječanj 2015.

– iznos 300,44 kuna od 28. veljača 2015.

– iznos 300,44 kuna od 31. ožujak 2015.

– iznos 300,45 kuna od 30. travanj 2015.

– iznos 600,90 kuna od 30. lipanj 2015.

– iznos 299,68 kuna od 31. srpanj 2015.

– iznos 300,44 kuna od 31. kolovoz 2015.

– iznos 300,45 kuna od 30. rujan 2015.,

sve to u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, pa sve do isplate, prema gore navedenoj stopi, sve to u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju HZ da tuženiku ADDIKO bank d.d. plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.405,16 EUR (dvijetisućečetiristoipet eura i šesnaest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 11. lipnja 2019.god., koja je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-424/2019. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženikov pravni prednik Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 146-92/2005 dana 26. ožujka 2005.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec u Čakovcu. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 72.000,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 4,99 % dekurzivno godišnje, u mjesečnim anuitetima 386,07 CHF, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. U tužbi se nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 sud utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a u svezi valutne klauzule, a u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. na način da je kamatu po kreditima mijenjao jednostranom odlukom. Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, kao i čl. 9. Ugovora, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Direktivu 93/13 Vijeća EEZ. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria-Bank u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2014. u cijelosti potvrdio da: "su odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod jedan do sedam tuženih banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne". Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Navodi da je s bankom sklopio Ankes ugovora o kreditu tzv. ugovor o konverziji temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju objavljenog u NN RH broj 102/2015 kojim Aneksom je kredit denominiran iz onog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dok osnovne odredbe ugovora nisu mijenjane i ostale su i nadalje na snazi. Tužitelju je prilikom sklapanja Ankesa priznata pretplata na dan 20.09.2015.god. koja se koristila za pokriće 50 % budućih anuiteta. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio, a koji iznos će se utvrditi nakon što tuženik u spis dostavi svu dokumnetaciju i nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz čl. 6. ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenica tuženika koja je sudjelovala na obradi kredita, tužitelju priopćila moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti čl. 6. ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je ab initio zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na nakandu troškova tuženiku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 26. ožujka 2020.god. na način da od tuženika traži isplatu ukupnog iznosa od 49.587,98 HRK (hrvatskih kuna ), zajedno sa zakonksim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, od dana 31. listopada 2008.god. do 30. rujna 2015.god., te traži naknadu troškova postupka.

5. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu. Tuženik je odustao od saslušanja jednog svjedoka. Sud je odbio ostale dokazne prijedloge tuženika ( saslušanje svjedoka i dopunsko vještačenje) dvama rješenjima od 22. srpnja 2020.god., protiv kojih rješenja nije dopuštena posebna žalba, jer smatra da isto nije potrebno za donošenje odluke u ovom postupku, a s obzirom na dokumentaciju u spisu i zauzetu sudsku praksu.

6. Stoga je sud na ročištu održanom dana 28. kolovoza 2020.god. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosila na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

7. Nakon toga je Općinski sud u Čakovcu pod brojem P-424/2019-33 dana 30. rujna 2020.god. donio Presudu kojom je ucijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezo tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 49.587,98 HRK (hrvatskih kuna ), zajedno sa zakonksim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, od dana 31. listopada 2008.god. do 30. rujna 2015.god., te uz naknadu troškova postupka tužitelju.

8. Po žalbi tuženika na tu presudu Županijski sud u Zagrebu je pod brojem Gž- 2477/2023 dana 15. srpnja 2025.god. donio Presudu kojom je preinačio ovosudnu presudu broj P-424/2019 od dana 30. rujna 2020.god. u dijelu toč . I. kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa glavnice od 49.587,98 HRK i presudio je da se odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa glavnice od 49.587,98 HRK kao neosnovan. U istoj odluci II.stupanjski sud je donio i Rješenje kojim je ukinuo ovosudnu presudu od dana 30. rujna 2020.god. u dijelu toč. I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata obračunatih na pojedinačne mjesečne iznose i to u razdoblju od 31. listopada 2008.god. do 30. rujna 2015.god., te je ukinuo u toč. II. izreke gdje je donesena odluka o troškovima postupka.

9. Dakle, sukladno toj II.stupanjskoj odluci Županijskog suda u Zagrebu pravomoćno je odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu glavnice u iznosu od tada 49.587,98 HRK i o tome se više ne odlučuje u ovom ponovljenom postupku. U obrazloženju odluke II.stupanjski sud navodi da budući da je tužitelj prihvatio konverziju na temelju odredbe ZID ZPK/15 sklapnjem Dodatka ugovora sa tuženikom, to nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c. st. 1. ZIP ZPK/5 uključuje i te uplate.

10. Tužitelj nakon uručenja te II.stupanjske Presude nije podnio prijedlog za dopuštenje revizije Vrhovnom sudu RH.

11. Sukladno II.stupanjskoj ukidnoj odluci u ovom ponovljenom postupku se odlučuje samo o isplati zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznose naznačene u toč. I. tužbenog zahtjeva tužitelja za razdoblje od 31. listopada 2008.god. do 30. rujna 2015.god., uz uputu da tužitelju pripada jedino pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi koje je tuženik obračunao prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužitelj preuzeo sklapanjem Dodatka Ugovora.

12. U ovom ukidnom dijelu spis je dobio novi broj sukladno Sudskom poslovniku i to P-305/2025.

13. Po pozivu suda očitovao se samo tužtelj, dok se tuženik uopće nije očitovao.

14. Sud je pozvao stalnu sudsku vještakinju Nataliju Jambrečić da se dodatno očituje sukladno II.stupanjskoj odluci Županijskog suda u Zagrebu.

15. Vještakinja se očitovala i dostavila je Dopunu svojeg nalaza, a niti jedna stranka nije imala nikakve primjedbe na očitovanje vještaka.

16. Na ročištu održanom dana 28. siječnja 2026.god. punomoćnik tužitelja je naveo da u cijelosti ostaje kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva. Navodi da bez obzira na uputu II-stupanjskog suda u konkretnom predmetu, a uzimajući u obzir praksu Vrhovnog suda RH Rev-1096/2022 tužitelj ustraje kod tužbenog zahtjeva i to unatoč činjenici da je tužitelj podnio tužbu do sklapanja konverzije. No, ističe se da tužitelj niti konverzijom nije u potpunosti obeštećen, naprotiv aneksom ugovora o kreditu od 22. ožujka 2016. tužitelju je utvrđen manjak od 213,25 EUR.

17. Zamjenica punomoćnika je navela da ostaje u cijelosti kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda, svih prijedloga i prigovora.

18. Niti jedna stranka nije predložila usmeno saslušanje vještaka. Stranke nisu imale druge dokazne prijedloge osim uvida u dokumentaciju.

19. Stoga je sud na ročištu održanom dana 28. siječnja 2026.god. izvršio uvid u dokumnetaciju, pročitao je iskaz svjedoka i tužitelja, te je nakkon toga glavnu raspravu u ovom ponovljenom postupku zaključio.

20. Tužitelj u ovom ponovljenom postupku nije specificirao svoj tužbeni zahtjev i sud odlučuje o njegovom tužbenom zahtjevu sukladno ukidnoj II.stupanjskoj odluci, a sve temeljem čl. 366. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/1470/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – koji se primijenjuje nakon djelomično ukidne II.stupajske odluke ).

21. Već je naprijed obrazloženo da sud u ovom ponovljenom postupku odlučuje samo o dijelu tužbenog zahtjeva koji je ukinut odlukom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2477/2023 od dana 15. srpnja 2025.god.

22. U ponovljenom postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 9- 20 spisa), otplatni plan za kredit (list 21-22 spisa), specifikaciju uplata (list 23-25 spisa), pregled prometa za klijenta (list 26-34 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (list 35-42 spisa), dopis – izračun konverzije (list 49-50 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić iz Čakovca, zaprimljen 06.03.2020. (list 78-92 spisa), podatke o otplati (list 111-113 spisa), podatke o kamatnoj stopi (list 115-122 spisa), sudsku praksu (list 123-125 spisa, te list 126-139 spisa), sudsku praksu (list 144-151 spisa), očitovanje vještakinje Natalije Jambrečić, zaprimljeno 03.06.2020. (list 154-156 spisa), te je izvršne uvid u sudsku praksu (list 207-241 spisa), u dopunu nalaza stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić zaprimljeno 13. studenog 2025. (list 293-296 spisa), te po suglasnosti prisutnih pun. stranaka čitaju se iskazi i to tužitelja s raspravnog zapisnika od 07. siječnja 2020. i svjedokinje ĐZ sa zapisnika od 12. veljače 2020.

23. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja, te upute II.stupanjskog suda iz djelomično ukidne odluke, ovaj sud nalazi da je preostali tužbeni zahtjev tužitelja o kojem treba odlučiti u ovom ponovljenom postupku u cijelosti neosnovan.

24. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

25. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

26. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

27. Nije sporno da su tužitelj HZ kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik Hypo-Alpe-Adria-bank d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146- 92/2005 dana 26. ožujka 2005.god. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 72.000,00 CHF ( švicarskih franaka) u svrhu kupnje kuće ( stamnbeni kredit ) i to na rok do 30. travnja 2035.godine, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 386,07 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca. Na temelju ugovora o kreditu tuženik je u zemljišnim knjigama u svoju korist zasnovao založno pravo na nekretnini. Kredit je isplaćen tužitelju.

28. Nije sporno da je u čl. 3. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,99 % dekurzivno godišnje i da je prema čl. 6. ugovora ista promjenjiva.

29. Nije sporno da su tužitelj i tuženik kao banka dana 22. ožujka 2016.god. sklopili Dodatak (aneks ) ugovora o kreditu broj 146-92/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i kojim Aneksom tuženik tužitelju nije uopće priznao preplatu na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu, već je utvrđeno da tužitelj duguje tuženiku ( utvrđuje se manjak ) u iznosu od 213,25 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Po tom Aneksu tužitelj i nadalje otplaćuje kredit.

30. Dakle, tuženik je s tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio ugovor o kreditu i aneks ugovora gdje je tužitelj naveden kao potrošač sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i sukladno Zakonu o zaštiti potrošača.

31. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

32. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

33. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

34. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

35. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

36. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

37. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

38. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

39. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

40. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

41. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

42. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

43. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži naknadu štete, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

44. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

45. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

46. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

47. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

48. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

49. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

50. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

51. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god.

52. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 11. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

53. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedoka, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

54. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

55. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III- 1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke, djelatnike banke, u ovakvim postupcima.

56. Naime, sukladno sudskoj praksi nije niti potrebno saslušanje svjedoka koji niti nisu sudjelovali izravno u pregovaranju tužiteljice i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je naveden kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili aneksu ugovora o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

57. Tužitelj HZ je iskazao da je u tadašnjoj Hypo Alpe Adria bank, sada Addiko bank 2005. godine uzeo stambeni kredit za kupnju kuće. Za uvjete stambenog kredita se raspitivao i u drugim bankama, s obzirom da je bilo teško ispuniti uvjete za dobivanje stambenog kredita. Na dogovor radi uzimanja kredita je išao u podružnicu tuženika u Čakovcu gdje su mu ponuđeni krediti u valuti EUR i valuti CHF, s time da je kredit u valuti CHF bio povoljniji iz razloga jer je kamata bila povoljnija. U interesu mu je bilo da taj stambeni kredit bude na što dulji rok. Tako je uzeo stambeni kredit, hipotekarni, na rok od 30 godina u visini od 72.000,00 CHF. Kako mu je ugovor ponuđen, tako ga je morao prihvatiti, nisu mogli ugovarati ili pregovarati oko visine kamate i sl. Izračunato mu je da će mjesečna rata iznositi ispod 1.800,00 kuna, što je mogao normalno plaćati i 2 godine je ta kamata bila fiksna. Nakon 2 godine fiksne kamate kamata je počela kao i tečaj o čemu ga je banka obavještavala poštom, a kada je išao pitati u banku zbog čega to stalno raste i da li može taj kredit promijeniti u koji drugi kredit, rečeno mu je da ne može ništa mijenjati jer je za banku kreditno nesposoban budući da ne prima plaću na njihov tekući račun. Najviša mjesečna rata mu je iznosila preko 3.000,00 kuna što je bilo vrlo teško plaćati. 2016. godine je sa bankom napravio konverziju tog kredita u valutu EUR, međutim kod te konverzije je njemu banka izračunala da je banci dužan 200,00 EUR, ne zna na temelju čega, rečeno mu je da je to stvar odluke banke i nije mogao ništa mijenjati. Sada plaća mjesečne rate nakon konverzije u iznosima od oko 280,00 EUR-a. Kredit mora otplaćivati još do 2035.godine. Sa bankom nije mogao ništa dogovarati, niti na ništa utjecati.

58. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

59. Svjedokinja ĐZ je izjavila da radi i da je radila u spornom razdoblju kod pravnog prednika tuženika u Poslovnici u Čakovcu, a konkretnog ugovora o kreditu se ne sjeća. Općenito je izjavila da su klijentima nudili vrste kredita koji su trenutno bili u ponudi, te je klijent sam izabrao koji ugovor želi. Klijent je mogao prihvatiti samo ugovore koji su bili u ponusi banke. Stambeni krediti su bili nuđeni u valuti CHF i valuti EUR. Klijentu su objašnjene pojedine ugovorne odredbe, kao i promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Klijenti su samo birali iz kredita u ponudi, koji kredit želi. Kada su se nudili ti krediti u švicarskim francima nije se znalo što će se s tom valutom dogoditi u budućnosti. O svim promjenama kamatne stope i drugim promjenama su klijenti obaviješteni od strane banke.

60. Svjedokinja je općenito iskazivala o svom postupanju kada su klijenti s bankom sklapali, odnosno solemnizirali ugovore o kreditu, o konkretnom ugovoru nema podrobnija saznanja.

61. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

62. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

63. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

64. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

65. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

66. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

67. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

68. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

69. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

70. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

71. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelj, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

72. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

73. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

74. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

75. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

76. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tuženik ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

77. Tuženik nije dokazao da je tužitelj upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

78. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

79. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

80. Iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.

81. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

82. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka od 22. ožujka 2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

83. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

84. Kamatna stopa određena Dodatkom od 22. ožujka 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

85. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

86. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

87. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

88. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

89. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

90. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 22. ožujka 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

91. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

92. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

93. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

94. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

95. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

96. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

97. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C- 452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

98. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bila informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekla.

99. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekla, niti je ona to mogla znati.

100. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

101. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. 102. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

103. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

104. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

105. Što se tiče osporavanja tužitelju svojstva potrošača valja reći da iz odredaba. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istoj je priznao svojstvo potrošača.

106. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj manje uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan manjak ).

107. Međutim II.stupanjski Županijski sud u Zagrebu je u svojoj odluci broj Gž- 2477/2023 naveo da je tuženica postupila na temelju kogentnih odredbi ZID ZPK/15 jer je utvrđeno da je u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te su stranke suglasno utvrdile ukupno potraživanje tuženice na dan sklapanja Dodatka, razlike koje tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nisu (više) u imovini tuženice bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa propisane člankom 1111. ZOO.

108. Nadalje je naveo da primjena ZID ZPK/15 kao posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o jednostranoj izmjeni stope redovne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom sklopljenim sukladno odredbama ZID ZPK/15, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču. Na taj način je valjano prestala obveza tuženice (čl. 160. st. 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz Ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka Ugovoru sa tuženicom, nema više pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1 ZIP ZPK/15 uključuje i te uplate.

109. Stoga je Županijski sud u Zagrebu obrazložio da je ovaj I.stupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 49.587,98 kuna na ime preplate po osnovi ništetnog dijela odredbe o redovnoj kamati i na ime preplate po osnovi ništetnog dijela odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i u tom dijelu je tužbeni zahtjev ovdje tužitelja već pravomoćno odbijen.

110. O tome se u ovom ponovljenom postupku više ne odlučuje, već se odluka donosi samo o dijelu tužbenog zahtjeva da li užitelj ima i u kojim iznosima pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose uračunate prilikom konverzije ( str. 12. II.stupanjske odluke ).

111. Sud je već u ranije provedenom postupku pod brojem P-424/2019 rješenjem od 12. veljače 2020.god. odredio financijsko-knjigovodtsveno vještačenje na okolnost kredita koji je tužitelj kao korisnik kredita uzeo od pravnog prednika tuženika, tadašnje Hypo Alpe Adria bank d.d. temeljem Ugovora o kreditu broj 146-92/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dana 26. ožujka 2005.god. i to da vještak izračuna visine pretplate za svaki pojedini mjesečni anuitet koji se odnosi i na kamatnu stopu i na valutnu klauzulu u CHF (švicarski franak ) s obzirom na početni otplatni plan, te da vještak uzme u obzir dodatak ugovora o kreditu od dana 22. ožujka 2016.god. kojim je tužitelju priznat određeni iznos pretplate.

112. Vještakinja Natalija Jambrečić je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

113. Stalna sudska vještakinja Natalija Jambrečić je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 06. ožujka 2020.god. u kojem navodi da se izračun visine pretplate za svaki pojedini mjesečni anuitet koji se odnosi i na kamatnu stopu i na valutnu klauzulu u CHF (švicarski franak) s obzirom na početni otplatni plan, te da vještak uzme u obzir dodatak ugovora o kreditu od dana 22. ožujka 2016. godine kojim je tužitelju priznat određeni iznos pretplate. Da je kredit obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF i uz primjenu kamatne stope od 4,99% razlika koju je tužitelj po Ugovoru o kreditu broj 146-92/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini u razdoblju od 31.05.2005. do 30.09.2015. godine više platio tuženiku iznosi od 49.587,98 kuna. Konverzijom kredita (dodatak ugovoru o kreditu od dana 22. ožujka 2016. godine) koju je proveo Tuženik iz valute CHF u valutu EUR utvrđen je manjak uplata u iznosu od 213,25 EUR (1.628,98 kuna). U spisu nije priložen Sporazum o načinu podmirenja utvrđenog manjka, stoga nije poznato da li je, kada i kako manjak nadoknađen. Iz tog razloga iznos manjka koji je utvrđen konverzijom isključuje se iz Izračuna. Razlika od 49.587,98 kuna u pojedinačnim mjesečnim iznosima, koji su po dospijeću po mjesecima navedeni u nalazu.

114. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

115. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik stavio primjedbe, te se vještak Natalija Jambrečić očitovala dana 03. lipnja 2020.god. gdje navodi da je u točki c.7.) nalaza od 05.03.2020. godine navela (cit.): „Za dospijeća anuiteta u razdoblju od 31.05.2005. do 30.09.2015. godine tužitelj je izvršio uplate u iznosu od 281.139,23 kuna. Uplaćeni iznosi preuzeti su iz Specifikacije uplata izdane od tuženika (list spisa 23-25), a specifikacija uplata predstavlja izvadak iz poslovnih knjiga tuženika. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak propustio izraditi nalaz u odnosu na konverziju ugovora o kreditu kako je to predloženo na ročištu 17. listopada 2019. vještakinja se očitovala da je nalaz izrađen u skladu s nalogom suda.

116. Stalna sudska vještakinja Natalija Jambrečić je u ovom ponovljenom postupku dana 13. studenog 2025.god. dostavila po pozivu suda dopunu svojeg nalaza i mišljenja gdje navodi da se Nalazu od 5.3.2020. godine dodaje se točka c.9.) koja glasi: c.9.) Izračun u skladu sa stavom VSRH (Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U istome vještakinja navodi da je po Ugovoru o kreditu broj 146-92/2005 tuženik proveo konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR. Aneks uz Ugovor o kreditu broj 146- 92/2005 tuženik (nakon provedene konverzije) sklopljen je dana 22.3.2016. godine. Člankom 2. stavak 3 Aneksa utvrđeno je da je nakon provedene konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđen manjak uplata (obaveza korisnika kredita ovdje tužitelja) u iznosu od 213,25 EUR. Kako provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR nije utvrđen višak uplata (preplata) već manjak, ne postoji osnovica za obračun zatezne kamate. Osnovica za obračun zatezne kamate postojala bi da je po konverziji utvrđen višak uplata (preplata) koja se uračunala prilikom izračuna konverzije.

117. Na ovu Dopunu nalaza vještakinje Jambrečić stranke nisu stavile nikakve primjedbe niti daljnje prijedloge.

118. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja, sve u skladu s II.stupanjskom djelomično ukidnom odlukom i zadatkom vještaku u ovom ponovljenom postupku.

119. Sukladno II.stupanjskoj ukidnoj odluci, tužitelju jedino pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužitelj preuzeo sklapanjem Dodatka Ugovora jer ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

120. II.stupanjski sud je naveo da s obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba uračunatih prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda RH od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 u kojoj se ukazuje da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“, kao i u odluci Vrhovnog suda RH od 8. travnja 2025. broj Rev 925/2023-2.

121. Dakle, kako je stalna sudska vještakinjau ovom ponovljenom postupku navela kako u konkretnom slučaju provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR nije utvrđen višak uplata (preplata) već manjak, pa ne postoji osnovica za obračun zatezne kamate, stoga je u ovom ponovljenom postupku donesena odluka kao pod I. izreke presude tj. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja i u ovom dijelu.

122. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti izgubio ovaj spor s obzirom da je II.stupanjski sud odbio njegov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu glavnice i u kojem dijelu je odluka suda pravomoćna, dok je ovaj sud u ovom ponovljenom postupku odbio i njegov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu zakonskim zateznih kamata s obzirom da je provedenim vještačenjem utvrđeno da nije bilo više plaćenih iznosa uračunatih prilikom konverzije, pa je stoga tuženik uspio u ovom postupku u cijelosti.

123. Sada se odlučuje o svim troškovima ovog postupka i to koji se vodio pod brojem P-424/2019, kao i ovog ponovljenog postupka pod brojem P-305/2025.

124. Trošak tuženika odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (konačni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 49.587,98 HRK, što je sada 6.581,46 EUR). Sud tuženiku priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav odgovora na tužbu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), zastupanje na ročištu 17.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 07.01.2020. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 12.02.2020. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 14.04.2020.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1) i zastupanje na ročištu 28.08.2020. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zatim za sastav žalbe na presudu broj P-424/2019 u iznosu od 250,00 EUR ( Tbr. 10 ), za sastav podneska od 19.10.2020. 50,00 EUR (tbr. 9/3 ), za sastav podneska od 28.10.2020. 50,00 EUR (Tbr. 9/3 ) i u ovom ponovljenom postupku P- 305/2025 za zastupanje na ročištu 28.01.2026. 200,00 EUR ( Tbr. 9/1 ), sve uz pripadajući PDV i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138>/23 i 107/25) i ukupno iznosi 8.750,00 kuna.

125. Tuženiku je priznat i trošak koji se odnosi na trošak sudskih pristojbi na žalbu protiv presude broj P-424/2019, a koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećeg Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i tada važeće Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 ). Ostale troškove s osnova sudskih pristojbi tuženik za sada nije imao jer se sudska pristojba na odgovor na tužbu plaća tek po pravomoćnom okončanju postupka i sukladno uspjehu u sporu prema čl. 4. ZOSP.

126. Tako ukupno priznati trošak tuženika iznosi 2.405,16 EUR, a na plaćanje je obvezan tužitelj koji je izgubio spor.

127. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 26. veljače 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Zagrebu sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja ZOU Šebijan i Carović Rukavina iz Varaždina

2. punomoćnik tuženika Matić Hrvoje, odvjetnik iz Zagreba