Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Trg Alojzija Stepinca 3

53000 Gospić

Poslovni broj Pn-6/2025-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću, po sucu Jurici Bakmazu, u građanskopravnoj stvari tužiteljice ZHŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Juraj Blažičko, odvjetnik u Zagrebu, Masarykova ulica 10, protiv tuženika ZH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz OD Potočnjak i partneri d.o.o. Zagreb, Zadarska 77, radi naknade štete, nakon održane glavne rasprave 21. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice, tuženika i punomoćnika tuženika HH, **.**.2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku ZH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužiteljici ZHŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos počevši od 2. travnja 2025. godine do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici ZHŽ da tuženiku ZH naknadi troškove postupka u iznosu od 1.000,00 eura (slovima: tisućueura), u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu se zahtjev za naknadu troškova odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 2. travnja 2025. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj potražuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti od 2.000,00 eura uvećanih za zakonske zatezne kamate. U tužbi navodi da je tuženik gradonačelnik Grada Gospića. 26. veljače 2025. održana je 42. redovna sjednica Gradskog vijeća Grada Gospića. Tužiteljica, liječnica, je pozdravila građane koji su sudjelovali u subotnjem prosvjedu protiv ilegalnog otpada, istaknuvši važnost ustrajnosti i nepristajanja na politizaciju problema. Pozvala je na transparentnost i objavu svih dokumenata vezanih uz ispitivanje kvalitete vode, tla i zraka na službenim stranicama Grada. Zatražila je osnivanje nestranačkog povjerenstva koje bih se bavilo rješavanjem ovog problema te sazivanje posebne sjednice gradskog vijeća u roku od 10 dana, a postavila je i pitanje o stanju s nepravilnim odlaganjem salonita i azbesta na Gradskom odlagalištu. Tuženik je odgovorio da ministrica nije zakasnila već je došla kada je imala konkretne informacije, naglasivši da se građane ne smije traumatizirati dezinformacijama. Istaknuo je da su analize Zavoda za javno zdravstvo pokazale da voda za piće nije kancerogena ni radioaktivna te da su rezultati dostupni javnosti. Dodao je kako su u postupak uključene državne institucije i Europol te da je istraga o otpadu predmet USKOK-a.

2. Tužiteljica je replicirala kako se ne radi o tome vjeruju li ili ne vjeruju, već da je u redu vidjeti stvari „crno na bijelo“. Što se tiče osmrtnica, smatra da je sramotno prozivati ljude 30 godina nakon rata da su četnici, osobito ljude koji su sudjelovali u organizaciji prosvjeda, ističući kako je to trebala biti metafora, a ne optužba za četništvo.

3. Tuženik joj je na to odgovorio: „To je drsko i bezobrazno, kao što često čujem od vas, pa sam to do sada znao prešutjeti iz određenih razloga, ali više neću. Samo sam rekao da su četnici pisali osmrtnice, ne ovu konkretno o kojoj govorimo, ali mene je to podsjetilo na to. Niti sam spomenuo da je to taj gospodin koji se kasnije oglasio sam. Lažete, izmišljate i za to dobijete dvjestotinjak glasova kada idete u kandidaturu. Nemojte, prestanite izmišljati. Sramotno je optuživati me da sam optužio nekoga za četništvo. Gledam vas u oči i kažem sram vas može biti. Ovaj grad ne zaslužuje optužnice. Grad će živjeti sa mnom, s vama, bez mene, s Z, bez Z. A kao gradonačelnik ne sramim se reći da je sramotno pisanje optužnice jer su optužnice u Širokoj Kuli pisali djeci od 13. godina. Sad pisati osmrtnice ovom gradu, to me podsjetilo na to. Nisam imenovao tko je to pisao, samo sam rekao da je to sramotno. Vi ste imenovali i optužili mene da sam nekoga prozvao četnikom. Sram vas može biti.“

4. Gornje navode su prenijeli relevantni lokalni mediji. Tužiteljica ističe da su tvrdnje tuženika neistinite i neosnovane. Isključiva namjera tuženika je bila diskreditirati tužiteljicu i narušiti njezin ugled i čast u privatnom i poslovnom (političkom) okruženju. Tuženikove riječi imaju dodatnu težinu jer ih je izrekao u funkciji gradonačelnika na sjednici Gradskog vijeća. Navevši kako je tužiteljica drska, bezobrazna i lažljiva stvara se pogrešan javni dojam o tužiteljici. U slučaju da predmetni navodi predstavljaju vrijednosni sud tuženika, ističe se kako takav vrijednosni sud ne smije biti uvrjedljiv i ispod razine prihvatljive komunikacije. Izrečenim je tužiteljici prouzročena nepopravljiva šteta jer su u pitanje dovedeni njezini ugled, čast i dostojanstvo. Tužiteljica trpi duševne boli jer je stvorena pogrešna slika o njoj pred širom javnosti i narušen joj je privatni i profesionalni život. Tužiteljica je konstantno izložena neugodnim pitanjima rodbine, prijatelja, poslovnih kolega, kao i velikog broja njoj nepoznatih ljudi koji su joj, zbog izjava tuženika, prilazili s pitanjima o izjavama tuženika zbog čega se mora stalno opravdavati i braniti svoju čast i ugled.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu (str. 27. spisa) osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Dodao je da navodi tužiteljice, čak i da jesu istiniti i točni, ni u kojem slučaju ne predstavljaju izuzetno jake povrede ugleda i časti kako to tvrdi tužiteljica, te da ne tvore osnovu za naknadu nematerijalne štete.

6. Tijekom postupka su pročitani ispis sa stranice najboljeizlike.com (str. 9. – 12. spisa), ispis sa službenog portala Radio Gospića (str. 13. i 14. spisa), preslušan je tonski zapis s 42. sjednice Gradskog vijeća Grada Gospića (str. 49. spisa), saslušani su tužiteljica (str. 70. spisa), tuženik (str. 70. i 71. spisa), te svjedoci OH (str. 71. spisa), PH (str. 71. i 72. spisa), HHŽ (str. 72. spisa), OHŽ (str. 72. spisa), DH (str. 72. i 73. spisa), IH (str. 73. spisa), JH (str. 73. spisa) i LH (str. 74. spisa).

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. U postupku nije sporno da su na 42. sjednici Gradskog vijeća izrečene riječi navedene u tužbi koje su jedno drugom upućivali tužiteljica i tuženik, kojom prigodom je tužitelj tuženici rekao da je to što je ona rekla drsko i bezobrazno, da laže i izmišlja za što dobije dvjestotinjak glasova kada ide u kandidaturu, kao i da je može biti sram.

9. Sporno je predstavljaju li riječi koje je izrekao tuženik povredu prava osobnosti tuženice zbog koje bi imala pravo na isplatu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti, kao i visina štete.

10. Sa ispisa s internetske stranice najboljeizlike.com je vidljivo da su tužiteljica i tuženik na 42. redovnoj Sjednici vijeća Grada Gospića izmijenili replike kako je navedeno u (u integralnom obliku) u tužbi. Isto je vidljivo i iz ispisa s portala Radio Gospića.

11. Na tonskom zapisu se čuje da se dijalog između tužiteljice i tuženika odvijao kako su to prenijeli portali, odnosno kako je navedeno u tužbi, nešto šire nego što je napisano u tužbi. Dijalog između tužiteljice i tuženika se čuje od samog početka tonskog zapisa, dok tužiteljica spominje osmrtnice u dijelu govora koji počinje u 21:00 minuti tonskog zapisa koji traje do 22:00 minuta, dok tuženik na njega replicira u intervalu od 22:08 do 24:29 minuta.

12. Na raspravi 21. siječnja 2026. je tužiteljica, u bitnome, pojasnila da se predmetna sjednica Gradskog vijeće odvijala netom nakon što su javno postale dostupne informacije o ilegalnom odlaganju opasnog otpada u [adresa]. Tad su se po gradu pojavile osmrtnice u kojima je kao umrli označen grad [adresa]. Tuženik je iznio informaciju da su te optužnice pisali četnici, pa se njegov dio iskaza o osmrtnicama odnosi na to. Nije htjela replicirati na vijeću na uvrede koje joj je iznio o tome da je lažljivica zbog čega dobiva glasove jer je u cijeloj svojoj političkoj karijeri željela biti konstruktivna, a smatra da i uživa ugled konstruktivne osobe. Otišla je poslije sjednice doma šokirana. Iste je večeri bila na sastanku s prijateljima, mahom intelektualcima koji su bili zgroženi natpisima u medijima o sadržaju sjednice i ispitivali je o njoj. Isto se ponovilo sljedeći dan na kavi s prijateljima, kao i sljedećih tjedan dana. Pitali su je što se točno dogodilo, zašto nije odmah reagirala, zbog čega bi to trebalo ostati nedorečeno. Građani su je kontaktirali i slali joj u porukama poveznice na članke jer su mislili da ih ona nije vidjela . Osjećala se jadno i danima nije spavala, nije bila sigurna kako reagirati jer nije konfliktna osoba. Na kraju se odlučila na tužbu jer smatra nedopustivim takvo ponašanje u javnom prostoru, a pogotovo prema njoj kao ženi. Smatra da joj izrečeno danas više ne predstavlja prepreku u političkoj aktivnosti i radu na funkciji predsjednice Gradskog vijeća gdje je svojim radom pokazala neosnovanost izrečenog, ali se osjeti nelagodno kada se svega sjeti.

13. Sama nije sudjelovala u izradi osmrtnica. Osjetila je potrebu očitovati se o osmrtnicama jer je gradski vijećnik koji brine o svome gradu. Htjela je maknuti fokus s osmrtnica o kojima su svi pričali na pravi problem, a to je opasni otpad. Ne sjeća se je li tuženik koga poimence nazvao četnikom. Tuženika o predmetu nije htjela konfrontirati sljedećeg dana na njihovom zajedničkom radnom mjestu u bolnici jer je bila uznemirena.

14. Tuženik je na istom ročištu, u bitnome, iskazao da je doznao za osmrtnice od prijatelja koji je preživio ratna stradanja, a osmrtnice Gradu Gospiću su ga podsjetile na lažne osmrtnice koje su početkom 90-ih bivale objavljivane kako Gradu Gospiću, tako Republici Hrvatskoj ali i pojedincima. Tvrdi da nije nikoga optužio da je četnik vezano uz te osmrtnice stoga ne zna zbog čega je uopće tužiteljica na sjednici vijeća osjetila potrebu prozvati ga za takvo nešto. Cijela stvar ga je podsjetila na ubojstva početkom ratnih sukoba, poput ubojstva djevojčice od 13 godina u Širokoj Kuli kojoj su isto pisali osmrtnicu. Čak je mislio tužiti tužiteljicu zbog iznijete tvrdnje na sjednici, ali je odustao od te ideje jer su rodbina i bilo bi ga sram. Nakon izrečenoga se tužiteljica ponašala sasvim normalno. I tuženika su ljudi zvali šokirani time za što ga je optužila tužiteljica. Za kraj je dodao da je njegova izjava da je tužiteljica lažljivica upućena isključivo na njezine lažne optužbe da je ljude koji stoje iza predmetnih osmrtnica nazivao četnicima.

15. Svjedok OH, prijatelj tužiteljice i poznanik tuženika, je iskazao da ne znam ništa o pozadini rasprave na predmetnoj sjednici vijeća, ali zna o posljedicama. Tužiteljica je bila jako potresena i misli da još jest. Smatra mogućim da je nakon izrečenog narušen njezin javni ugled. Čuo je od drugih ljudi na kavama kako komentiraju navedeni događaj.

16. Svjedok PH, tužiteljičin suprug, je izjavio da ne znam točno priču o osmrtnicama prije predmetne sjednice, nešto je čitao o tome. Njegova supruga je došla s predmetne sjednice uzrujana jer nije mogla vjerovati da ju je netko nazvao lažljivicom. Ljudi su je stalno nazivali i pitali o tim navodima. Bila je uznemirena oko dva mjeseca. Smatra da je njezina javna slika zbog izrečenog narušena. I njega su ljudi kontaktirali vezano za izrečeno, to je bila neko vrijeme glavna tema. Tužiteljica dugo nije spavala zbog izrečenoga, niti zadnja dva dana prije tog ročišta nije dobro spavala koliko je ova situacija uznemiruje.

17. Svjedokinja HHŽ, pročelnica u Gradu Gospiću, je bila na predmetnoj sjednici. Međutim, osim onoga što je javno izrečeno nema nikakvih saznanja o pozadini izrečenog, niti može svjedočiti o negativnim posljedicama izrečenog na sjednici. Nakon sjednice su se našli u uredu gradonačelnika, gdje je tuženik bio vidno uznemiren zbog toga što je bio prozvan.

18. Svjedokinja OHŽ, zaposlena u Gradu Gospiću, zna da su se u to vrijeme na društvenim mrežama javile osmrtnice Gradu Gospiću. Sjećas se da je tuženik na sjednici rekao da ga je to podsjetilo na osmrtnice nekim saborskim zastupnicima početkom rata. Tuženik nikad nije rekao da su ih pisali četnici već da osuđuje takav čin.

19. Svjedok DH, zamjenik gradonačelnika Grada Gospića, je iskazao da zna da su se pojavile osmrtnice Gradu Gospiću na društvenim mrežama. Ne zna ništa o tome tko je njih izrađivao, niti stav tuženika o tome tko bi stajao iza tih osmrtnica. Bio je na predmetnoj sjednici ali nije primijetio reakciju tužiteljice na izrečeno. Ne zna ništa ni o tome kako se izrečeno odrazilo na tužiteljičinu javnu sliku. Po njegovom shvaćanju, tuženik je na predmetnoj sjednici optužen da je etiketirao ljude kao četnike.

20. Svjedok IH, prijatelj i stranački kolega tuženika, je izjavio da je bio na predmetnoj sjednici, a o pozadini svega zna da se na Facebooku pojavila osmrtnica Gradu H. Ne zna tko stoji iza te osmrtnice niti zna mišljenje tuženika na koga sumnja da stoji iza te osmrtnice. Pojasni je da je tuženik govorio o četnicima u odnosu na osmrtnice koje su se pojavile početkom 90 -ih. Ne smatra da je izrečeno na sjednici utjecalo negativno na javnu sliku tužiteljice. Sjeća se da je tuženik tužiteljicu nazvao lažljivicom na tom vijeću, ali je to bila reakcija na to što je ona njega prozvala da ljude naziva četnicima. Dodao je da nju ne smatra lažljivicom u njenom radu, to se odnosilo samo na to tada izrečeno.

21. Svjedok JH, zaposlenik u [adresa], je bio na predmetnoj sjednici. Zna za osmrtnice koje su se pojavile na internetu, ali ne znam ništa o njima, uglavnom ono izrečeno na sjednici. Ne zna tko je sastavio osmrtnice niti mi je poznat stav tuženika o tome tko bih mogao biti iza tih osmrtnica. Pretpostavlja da je izrečeno na sjednici uznemirilo tužiteljicu jer je optužila tuženika. Upitan da se izjasni smatra li da je izrečeno na sjednici negativno utjecalo na percepciju tužiteljice u javnosti, odgovara da ne zna ni koliko je izrečeno doprlo do javnosti.

22. Svjedokinja LH, zaposlenica u [adresa] i stranačka kolegica tuženika, je izjavila da je bila na predmetnoj sjednici i sjeća se rečenoga. Smatra da je tuženik govorio o osmrtnicama iz prošlosti koje su sastavljal i četnici, a ne o tadašnjim novim osmrtnicama. Ne zna ništa o tome tko je sastavio osmrtnice koje je sama vidjela na internetu niti stajalište tuženika o tome tko bi ih mogao sastaviti. Ne zna je li tužiteljičina javna slika narušena izrečenim na sjednic i, niti zna je li izrečeno uznemirilo tužiteljicu jer je na sjednici tužiteljica sjedila iza njih.

23. Zaštita prava osobnosti propisana je u čl. 19. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO): svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ZOO-a razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Čl. 1045. st. 1. ZOO-a propisuje da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), kako propisuje čl. 1046. ZOO - a. Čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a propisuje da će, u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

24. Zahtjev kojeg tužiteljica postavlja pred ovaj sud je zahtjev za zaštitu njezinog prava na čast i ugled, koji može dovesti do isplate pravične novčane naknade kao kompenzacije za povrijeđeni čast i ugled. Međutim, njezino pravo na čast i ugled je u ovoj situaciji u izravnom sukobu s tuženikovom slobodom izražavanja. Oba prava ulaze u kategoriju temeljnih ljudskih prava koje normira Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 i 6/24, dalje: Konvencija). Pravo na čast i ugled osobe ja zaštićeno čl. 8. st. 1. Konvencije koji propisuje da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Iako je primarna svrha te odredbe da zaštiti pojedinca od upliva javnih vlasti u privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje, Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) jako široko tumači prava koje štiti odredba čl. 8. Konvencija, pa pod zaštitu zajamčenu tim člankom smatra i zaštitu časti i ugleda pojedinca (tako ESLJP u predmetu O protiv Austrije broj 12556/03), dok država članica ima obvezu osigurati poštovanje prava iz čl. 8. Konvencije čak i između privatnih stranaka (tako ESLJP u predmetu Bărbulescu protiv Rumunjske broj 61496/08).

25. Tužiteljičinom pravu na zaštitu časti i ugleda koje jamči čl. 8. Konvencije je suprotstavljena tuženikova sloboda izražavanja zajamčena čl. 10. Konvencije. U njihovom sukobu, sud je dužan na temelju okolnosti slučaja donijeti odluku kojem će od dvaju suprotstavljenih prava pružiti zaštitu.

26. A okolnosti slučaja su sljedeće: do tuženikovog govora u kojem je tužiteljičine izjave nazvao drskim i bezobraznim, rekao joj da laže , izmišlja i za to dobije dvjestotinjak glasova, da je može biti sram, je došlo nakon tužiteljičine izjave da je sramotno 30 godina nakon rata prozivati ljude da su četnici, osobito ljude koji su sudjelovali u organizaciji prosvjeda. Tužiteljica je tad bila vijećnica u Gradskom vijeću Grada Gospića, a tuženik gradonačelnik Grada Gospića. Sve rečeno se odvijalo u tijeku 42. redovne sjednice Gradskog vijeća.

27. Iako prozvati nekoga da laže, govoriti mu da je drzak i bezobrazan bespogovorno nije lijepo ponašanje, posebno je pitanje je li time nije došlo do povrede tužiteljičinog prava osobnosti koje zaslužuje isplatu pravična novčane naknade. U hrvatskom javnom prostoru prag očekivanja lijepog ponašanja političkih aktera generalno nije visok. Pravno gledano, nije niti očekivano da bude visoko postavljen jer bi se time bitno ograničilo pravo pojedinaca da glasačkom tijelu prenesu svoje ideje i obrani se od raznovrsnih napada onih koji misle suprotno. Sloboda izražavanja trpi jako malo ograničenja kad je usmjerena protiv javne osobe kao što je tužiteljica, pa kao javna osoba treba trpjeti ono što se ne bi tražilo od nje da trpi kao privatna osoba. Političari se neizbježno i svjesno otvaraju pomnom ispitivanju svake njihove riječi, pa moraju imati i visok stupanj tolerancije. (tako ESLJP u predmetu Lingens protiv Austrije broj 9815/82)

28. Međutim, pravo na privatnost iz čl. 8. Konvencije i sloboda izražavanja iz čl. 10. Konvencije su jednakovrijedna prava, pa je sud dužan provesti test vaganja konkurirajućih prava ne bi li utvrdio kojem pravu treba dati prednost (tako ESLJP u predmetu P i ĆH associés protiv Francuske broj 40454/07 ili Alex Springer protiv Njemačke broj 39954/08). U provođenju tog testa, prvenstveno je potrebno utvrditi doprinos raspravi od općeg interesa. Rasprava se vodila o medicinskom otpadu koji je u velikim količinama protupravno odlagan na nekoliko mjesta u Republici Hrvatskoj, između ostalog i u Gradu Gospiću i za kojeg je javnost u državi doznala upravo prije vremena održavanja predmetne sjednice vijeća. Međutim, tvrdnje tuženika, za koje tužiteljica tvrdi da su povrijedila njezino pravo osobnosti, su vezane uz užu temu, a to je tema osmrtnica Gradu Gospiću koje su pojavile u virtualnom prostoru u vrijeme kad je otkrivena ogromna količina ilegalnog otpada na gradskom području. Tužiteljica je svojim govorom na vijeću insinuirala da je tuženik prozvao autora tih osmrtnica da je četnik, što je javno iznijeta optužba koja daje tuženiku pravo da se od nje brani. ESLJP je mnogo puta istaknuo da ja pravo na ispravak ili odgovor važan element čl. 10. Konvencije (tako, npr. u predmetu Kaperzyński protiv Poljske broj 43206/07). Stoga je postojao javni interes da tuženik odgovori na javno iznijetu optužbu.

29. Nadalje, obje stranke u postupku su lokalno poznate osobe, tužiteljica vijećnica u Gradskom vijeću, sad njegova predsjednica. Tuženik je bio i još uvijek jest gradonačelnik Grada Gospića. Javno iznijeta tvrdnja jedne javne osobe upućena drugoj, a koju je druga odmah javno i opovrgnula je racionalna posljedica iznošenja prve tvrdnje za koju druga smatra da je neistinita.

30. Što se tiče prethodnog ponašanja tužiteljice, izjava tužiteljice je povod izjave tuženika. Sud zaključuje da prvenstveni cilj takve reakcije nije bila napasti tužiteljicu jer je bila ograničena na kratak vremenski period nakon njezine izjave, već opovrgnuti njezine tvrdnje. O tome govori i daljnje ponašanje stranaka: u nastavku sjednice se predmetne tvrdnje nisu više doticale. Taj zaključak potvrđuje i činjenica da su kasnije stranke normalno nastavile funkcionirati, već sljedećeg dana su nastavile uobičajenu komunikaciju na zajedničkom radnom mjestu u bolnici.

31. Osim toga, od spornih izraza (lažete/izmišljate, te drsko i bezobrazno), dva potonja nisu činjenične tvrdnje, one predstavljaju vrijednosnu karakterizaciju ranije izjave tužiteljice. Vrijednosni sudovi se razlikuju od činjeničnih tvrdnji po tome što nije moguća provjera njihove istinitosti (tako ESLJP u presudi Lingens protiv Austrije broj 9815/82). To se pogotovo odnosi na percepciju nečega je li ili nije „drsko“ ili „bezobrazno“. Isto se može reći i za tužiteljičinu karakterizaciju optužbi ljudi da su četnici kao „sramotnom“. Zbog toga je sloboda iznošenje vrijednosnih sudova potvrda slobode izražavanja iz čl. 10. Konvencije.

32. Bez provedenog testa vaganja sud bi mogao zaključiti da bi ograničenje tuženikove slobode izražavanja bilo osnovano na zakonu (zaštita prava osobnosti kroz institut naknade štete iz ZOO-a), kao i da bi to ograničenje tuženikove slobode izražavanja imalo legitiman cilj (zaštita prava drugoga). Međutim, takvo ograničenje tuženikove slobode izražavanja nije nužno u demokratskom društvu pod izlikom zaštitite tužiteljičinog prava osobnosti, odnosno privatnog života, jer bi se time bezrazložno ograničilo demokratsko pravo tuženika odgovoriti na optužbe u političkoj borbi, javno i neposredno. Ponovo, u političkoj areni pravo izražavanja trpi jako malo ograničenja.

33. Sve da je sud i došao do zaključka da bi zaštita prava tužiteljice trebala prevagnuti pred zaštitom slobode izražavanja tuženika, tužiteljica ne bi imala pravo na isplatu pravične novčane naknade jer nisu ispunjene sve pretpostavke iz ZOO-a. Čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a postavlja nekoliko uvjeta za dosudu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti: prvenstveno, ako nađe da to težina povrede opravdava, a zatim ako nađe da to okolnosti slučaja opravdavaju. Osim toga, pri određivanju visine naknade, sud je dužan voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

34. Tužiteljica ničim nije dokazala da tuženikove riječi s predmetne sjednice vijeća svojom težinom opravdavaju dosudu pravične novčane naknade. Jedino što je sud doznao tijekom postupka je da su tužiteljicu drugi ljudi pitali o tome što se dogodilo i da je o tome razgovarala s prijateljima. Tužiteljičin suprug tvrdi da je loše spavala zbog toga i da je bila uznemirena. I druge okolnosti upućuju na to da ne bi trebalo dosuditi pravičnu novčanu naknadu: tuženikova radnje je bila reakcija na tužiteljičinu radnju; tužiteljica do kraja dugačke sjednice Gradskog vijeća nije više reagirala na tuženikovu nisku pejorativnih izraza; tužiteljica je na poslu dalje nastavila normalno surađivati s tuženikom; konačno, tužiteljica je, iako tvrdi da joj je narušen ugled, opet izabrana u Gradsko vijeće Grada Gospića gdje sad obnaša funkciju predsjednice. Da bi zaštita prava na privatni život iz čl. 8. Konvencije prevladala pred slobodom izražavanja iz čl. 10. Konvencije, napad na ugled napadnutoga mora biti određene razine ozbiljnost i učinjen na način koji šteti osobnom uživanju prava na poštovanje privatnog života (tako ESLJP u predmetu Medžlis Islamske Zajednice Brčko i dr. protiv Bosne i Hercegovine broj 17224/11), što ovdje nije slučaj.

35. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu, pa ima pravo na naknadu troškova u skladu s čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, „Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

36. Tuženiku se priznaje pravo na naknadu sljedećih troškova kao troškova potrebnih za vođenje parnice u skladu s čl. 155. st. 1. ZPP-a:

- trošak sastavljanja odgovora na tužbu od 200,00 eura, u skladu s Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), uvećano za PDV 250,00 eura, te

- trošak pristupa ročištima 2. listopada 2025., 13. studenog 2025. i 21. siječnja 2026. od 200,00 eura po ročištu, u skladu s Tbr. 9.1. u vezi s Tbr 7.1. Tarife, ukupno 600,00 eura, uvećano za PDV 750,00 eura,

pa je ukupni priznati trošak tuženiku 1.000,00 eura.

37. Odbijaju se sljedeći troškovi:

- trošak pristojbe na odgovor na tužbe jer se ona plaća razmjerno uspjehu u sporu, a tuženik je u cijelosti uspio u sporu i ne plaća je, te

- trošak sudske pristojbe na presudu jer nju plaća tužiteljica.

38. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Gospiću 26. veljače 2026.

Sudac

Jurica Bakmaz

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pisano, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.