Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

32270 Županja

Poslovni broj: P-374/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Tomislavu Juzbašiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆN iz [adresa], ranije na adresi [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici iz Županje, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulat, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne i usmene rasprave, održane 19. veljače 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 016- 162/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog 25. siječnja 2006., ovjerenog od javnog bilježnika Ilinke Lisonek u Zagrebu, 10. veljače 2006., pod brojem OU-312/2006, kojim je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koji Ugovor je zaključen između tužitelja ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb), a koja odredba čl. 8 st. 2. glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Banka d.d.", te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati novčani iznos od 1.816,88 EUR (tisuću osam šesnaest eura i osamdeset osam centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 31. ožujka 2010. pa do isplate, po stopi zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.100,00 EUR (tisuću sto eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. veljače 2026. kao dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 25. siječnja 2006. sa Hypo Alpe Adria bankom d.d., koja od srpnja 2016. posluje pod imenom Addiko bank d.d., u njezinoj poslovnici u Zagrebu, sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-162/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, ovjeren od strane javnog bilježnika u Zagrebu, Ilinke Lisonek, 10. veljače 2006., pod brojem OU-312/2006 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.200,00 CHF, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od trideset godina, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.1. Tužitelj je naveo da je Ugovor o kreditu bio tipa "uzmi ili ostavi", te da je u čl. 8. istoga ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita. Naveo je da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo. Naveo je da se stoga ta ugovorna odredba, o kojoj se nije pregovaralo, smatra nepoštenom odnosno posljedično ništetnom, budući da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.2. Tužitelj se pri tome poziva na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanom 5. studenog 2020., na kojem je pod poslovnim brojem Su-IV-308/2020, usvojen zaključak da ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

1.3. Tužitelj je naveo da je 31. ožujka 2010. izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita, te da mu je tuženik tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 13.689,32 kn, što u protuvrijednosti iznosi 1.816,88 EUR.

1.4. Tužitelj je naveo da s obzirom da mu je tuženik naknadu za prijevremenu otplatu predmetnog kredita naplatio na temelju ugovorne odredbe iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, da je ista nepoštena i ništetna te da ne proizvodi pravni učinak.

1.5. Tužitelj je zaključno naveo da je tuženik stekao bez osnove novčani iznos od 1.816,88 EUR (13.689,32 kn), na način da je u Ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te da je tuženik stoga nepošteni stjecatelj i da u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, dalje u tekstu: ZOO), primljeni novčani iznos od 1.816,88 EUR mora vratiti tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

1.6. Tužitelj na temelju naprijed izloženog, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, a koja odredba glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Banka d.d.", i da stoga taj članak ne proizvodi ikakav pravni učinak za ugovorne strane; te obvezati tuženika da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati novčani iznos od 1.816,88 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 31. ožujka 2010. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva, s tim da je naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da ne spori da je od tužitelja 30. ožujka 2010. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.816,88 EUR (13.689,32 kn).

2.1. Tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine, navodeći da je predmetna naknada naplaćena 30. ožujka 2010., te da je stoga s obzirom da je predmetna tužba podnesena 23. srpnja 2025., razvidno da je nastupila zastara tužiteljeve tražbine, prema općem zastarnom roku od pet godina, koji je propisan odredbom čl. 225. ZOO-a. Predložio je da se stoga tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan zbog zastare.

2.2. Tuženik je nadalje naveo da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već da tužbu temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu.

2.3. Tuženik osporava tužitelju status potrošača u predmetnom postupku i smatra da tužitelj taj status nije dokazao.

2.4. Tuženik je naveo da ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu, te da je odredbom članka 8. st. 2. Ugovora o kreditu ugovorena naknada radi prijevremene otplate kredita. Naveo je da međutim osporava navode tužitelja da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna, te da tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je naplaćen po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je naveo da sporna naknada ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kako je to propisano odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP). Naveo je da je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da kao takva pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP-a, uopće ne podliježe testu poštenja iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Naveo je da ugovaranjem te naknade nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 2. ZOO-a, te da navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP-a.

2.5. Tuženik je naveo da je naknada za prijevremenu otplatu kredita u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Naveo je da je naknada za prijevremenu otplatu kredita propisana kako u Odluci o naknadama koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Odluka o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria bank d.d.), tako i u odluci o naknadama koja je bila na snazi u trenutku prijevremene otplate kredita, te da je stoga, pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP-a, koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno da navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP-a, odnosno da nije ništetna.

2.6. Tuženik je naveo da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, i da su tužitelju dani i stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja, te da je tekst odredbe članka 8. Ugovora o kreditu jasan, uočljiv i nedvosmislen. Naveo je da je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu, postupao prema zakonu i u skladu sa prisilnim propisima. Naveo je i da je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te da se stoga sukladno odredbi čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj: 78/93, 29/94 i 162/98) smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju.

2.7. Tuženik je naveo da naplata naknade radi prijevremene otplate kredita nije protivna odredbi čl. 1024. ZOO-a, kojom je propisan raskid ugovora i vraćanje kredita prije roka, a kojom odredbom je propisana obveza korisnika kredita, u ovom slučaju tužitelja, da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu. Tuženik se nadalje pozvao na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 79/15, 102/15 i 52/16, dalje u tekstu: ZPK), kojom je propisano da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Naveo je da je naknada za prijevremeno zatvaranje kredita uvjet vraćanja kredita iz čl. 1022. st. 2. ZOO-a, te da naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita banka zaračunava korisniku kredita sukladno odredbi čl. 173. st. 1. i st. 3. Zakona o bankama ("Narodne novine" broj: 84/02), odnosno sukladno odredbi čl. 306. kasnijeg Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj: 117/08, 74/09 i 153/09), te čl. 2. ZPK-a i čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj: 15/14, dalje u tekstu: Pravilnik).

2.8. Tuženik je naveo da u slučaju da se prihvati tumačenje da tuženik sukladno odredbama ZOO-a nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, da tuženik u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete kako je to određeno odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, te da upravo naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi čl. 345. st. 3. ZOO-a. Naveo je da je tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a, koja se sastoji od: troškova financiranja kredita tužitelja koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita, te administrativnih troškova tuženika. Naveo je da je tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u obliku troškova financiranja kredita tužitelja, koju podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita, jer je za plasiranje kredita (nabavu novca) krajnjim korisnicima pa tako i tužitelju morao prije toga osigurati sredstva koja će plasirati, a koja je u konkretnom slučaju pribavljao od matične banke u inozemstvu sa kojom je sklopio ugovor o kreditu po osnovi kojeg je bio dužan vratiti matičnoj banci dobiveni iznos glavnice zajedno s ugovorenom redovnom kamatom, te da je stoga iznose koje je dobivao od tužitelja prilikom redovne otplate kredita na ime glavnice i redovnih kamata, koristio za podmirivanje kredita podignutog kod matične banke odnosno za podmirivanje glavnice i redovne kamate koju duguje matičnoj banci. Naveo je da za razliku od tužitelja, on ne može prijevremeno otplatiti kredit matičnoj banci, te da stoga i nakon prijevremene otplate kredita od strane tužitelja, nastavlja otplaćivati kredit podignut kod matične banke zajedno sa redovnim kamatama, a za koji više ne dobiva sredstva putem kredita tužitelja jer je isti prijevremeno otplaćen. Tuženik je naveo da stoga upravo ta naprijed navedena redovna kamata koju plaća matičnoj banci nakon prijevremene otplate kredita, odnosno troškovi financiranja, predstavljaju štetu koju tuženik trpi temeljem prijevremene otplate kredita. Naveo je da se daljnja šteta koju trpi u vidu administrativnih troškova sastoji od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično, jer zbog prijevremene otplate kredita osoblje administracije tuženika poduzima dodatne radnje koje ne treba poduzimati u slučaju redovne otplate kredita.

2.9. Tuženik je naveo da smatra da bi odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu mogla biti suprotna prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je sukladno Ugovoru o kreditu trebao vratiti. Tuženik u svezi navedenog ističe da je iz tuženikovog izračuna razvidno da bi redovna kamata po Ugovoru o kreditu od 30. travnja 2010., uzimajući u obzir datum prijevremene otplate kredita, pa do 31. ožujka 2036., kao roka vraćanja kredita, da nije došlo do prijevremene otplate istoga, iznosila 54.874,03 CHF, iz čega je evidentno da naknada koja je tužitelju naplaćena za prijevremenu otplatu kredita, u iznosu od 1.816,88 EUR ne predstavlja obračunatu kamatu.

2.10. Tuženik je naveo i da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 95.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 1.816,88 EUR, te da je stoga u slučaju ništetnosti sporne odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, što tuženik osporava, riječ o zabrani manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a.

2.11. Uz navedeno, tuženik je osporio osnovanost i tijek potraživane zakonske zatezne kamate, smatrajući da zatezna kamata u predmetnom slučaju može teći samo od dana podnošenja zahtjeva, a ne kako je to tužitelj naznačio u tužbi od dana kada je izvršena naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita.

2.12. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaključno naveo da iz naprijed navedenih razloga predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku (kojeg je u daljnjem tijeku postupka potraživao u ukupnom iznosu od 500,00 EUR), sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tužitelj se u podnesku od 1. listopada 2025. očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu, navodeći da su isti neosnovani. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, tužitelj je naveo da neosnovanost istoga proizlazi iz pravnog shvaćanja donesenog na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., na kojoj je donesen zaključak poslovni broj Su-IV-47/2020-2, po osnovi kojeg zastara predmetne tražbine počinje teći tek od dana donošenja pravomoćne presude kojom se ugovorna odredba utvrđuje ništetnom.

3.1. Tužitelj je nadalje u očitovanju na tuženikov odgovor na tužbu naveo da ništetnost odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu proizlazi iz odredbi čl. 81. i čl. 82. ZZP-a, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te da zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca.

3.2. Tužitelj je naveo da se o spornoj odredbi prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uopće nije pregovaralo jer se radilo o standardiziranom, tipskom, potrošačkom ugovoru na koji je tužitelj mogao samo pristati, što se potvrđuje već i iz same činjenice da odredba o prijevremenoj otplati kredita ne sadržava uvjete za prijevremenu otplatu a niti je njome ugovorena visina naknade za istu. Naveo je da je u toj odredbi samo paušalno navedeno da je prijevremena otplata moguća uz uvjete koje odredi tuženik te sukladno Odluci o naknadama za usluge banke.

3.3. Tužitelj je naveo da s obzirom da se u ovom slučaju radi o stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu kojom se ugovara primjena drugog akta, konkretno, u ovom slučaju drugih akata tuženika kao što je i Pravilnik (na koji se poziva tuženik u odgovoru na tužbu), da je evidentno da su opći uvjeti sastavljeni za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Tužitelj je naveo da je radi navedenog jasno da se o odredbama općih akata tuženika koji reguliraju ovu materiju (uvjete i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita) po prirodi stvari nije pojedinačno pregovarao.

3.4. Tužitelj je naveo da je sporna odredba i postupanje tuženika stvorilo na strani tužitelja dodatne troškove te time i znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve suprotno načelu dobre vjere, te da je u skladu s odredbom čl. 81. st. 2. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu i postupanje tuženika, nepošteno i ništetno. Naveo je da je spornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj tužitelja na njenu primjenu, te da je nametnuo tužitelju obvezu s kojom se on nije suglasio.

3.5. Tužitelj je naveo da tuženik nije trpio ikakvu štetu zbog prijevremeno otplaćenog kredita te da tuženiku zbog toga nisu nastali ikakvi dodatni troškovi, a na što se tuženik poziva u odgovoru na tužbu. Naveo je da je opisano postupanje tuženika dovelo do njegovog neosnovanog bogaćenja i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđenom u čl. 15. Zakona o obveznim odnosima iz 1978. (dalje u tekstu: ZOO/1978), te da je ugovaranje sporne naknade suprotno načelu iz čl. 13. ZOO/1978, o zabrani zloupotrebe prava, kao i načelu iz čl. 18. st. 3. ZOO/1978.

4. U predmetnom postupku provedeni su slijedeći dokazi: uvidom u Ugovor o kreditu, uvidom u pregled prometa za klijenta od 22. veljače 2022., uvidom u Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria bank d.d., uvidom u Pravilnik, uvidom u izjavu svjedoka KN iz [adresa] od 12. prosinca 2023. koja je potvrđena od strane javnog bilježnika u Viškovu, Ines Antić, pod brojem OV-8478/2023 12. prosinca 2023., uvidom u izjavu svjedoka LN iz [adresa] od 27. lipnja 2023., koja je potvrđena od strane javnog bilježnika u Zagrebu, Medina Karahasanovića, pod brojem OV-2385/2024 9. travnja 2024., te saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju provedenih dokaza, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), ocjena je suda da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u predmetnom postupku nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.200,00 CHF (švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa rokom otplate od trideset godina.

6.1. Među strankama nije sporna visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva, odnosno nije sporno da je tužitelj 31. ožujka 2010. izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita, te da mu je pri tom od strane tuženika naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.816,88 EUR (13.689,32 kn).

6.2. Među strankama nije sporna niti pasivna legitimacija, odnosno nije sporno da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d., Zagreb, koja je sa tužiteljem zaključila Ugovor o kreditu, temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom Addiko Bank d.d., Zagreb.

7. Među strankama je u predmetnom postupku sporno je li ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknada za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te je s tim u svezi sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa od 1.816,88 EUR koji mu je naplaćen od strane tuženika po osnovi naknade za prijevremenu otplatu predmetnog kredita.

7.1. Sporno je među strankama i da li je nastupila zastara tužiteljeve tražbine, kao i ima li tužitelj u predmetnom postupku status potrošača, te su sporni osnovanost i tijek zatezne kamate koju tužitelj potražuje na glavnicu tražbine.

8. Tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine nije osnovan. Odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a prema pravnom shvaćanju izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da se odluka suda u pogledu predmetne tužbe odnosi na deklaratorni tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, te kondemnatorni tužbeni zahtjev koji kao posljedica proizlazi iz utvrđenja ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe; glede predmetne tužbe nije niti počeo teći zastarni rok, odnosno nije po osnovi zastare prestalo pravo tužitelja iz predmetnih tužbenih zahtjeva.

9. Odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o stambenom kreditu, odnosno da je isti sa prednikom tuženika zaključio tužitelj (korisnik kredita) kao fizička osoba u svrhu kupovine stana. Tužitelj je prilikom provođenja dokaza njegovim saslušanjem na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovog suda 20. siječnja 2026., iskazao da je predmetni stan kupio radi stanovanja u njemu, te da u vrijeme kupovine istog nije bio obrtnik, već da je bio zaposlen u jednoj firmi u Zagrebu i da mu je tada plaća bila jedini izvor prihoda. Tužitelj stoga po utvrđenju suda, a u skladu s odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP-a, ima status potrošača u predmetnom postupku.

10. U odnosu na spornu činjenicu pitanja ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, sud je primijenio odredbe ZZP-a, koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (25. siječnja 2006.).

10.1. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP-a, propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 81. st. 3. ZZP-a, propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a, propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.2. Odredbom čl. 83. ZZP-a, propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

10.3. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a odredbom čl. 87. st. 2. ZZP-a, propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Vijeće Europskih zajednica donijelo je 5. travnja 1993. Direktivu 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva), čija je svrha uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača (čl. 1. Direktive).

11.1. Odredbom čl. 3. st. 1. Direktive propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Odredbom čl. 3. st. 2. Direktive propisano je da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Odredbom čl. 6. st. 1. Direktive propisano je da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. U pogledu navedenog, svoje stajalište izrazio je i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

11.2. Odredbom čl. 4. st. 1. Direktive propisano je da ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano je da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Odredbom čl. 7. st. 1. Direktive propisano je da u interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprječavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.

11.3. U presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-26/2013, od 30. travnja 2014., navedeno je da čl. 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u predmetnom slučaju znači da potrošaču u ugovoru moraju biti na jasan i transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju jasnih, točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti sve ekonomske posljedice koje za njega proizlaze u vezi prijevremene otplate kredita.

11.4. Stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o svim ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

11.5. Praksa Suda Europske unije iz predmeta poslovni broj C-26/2013 od 30. travnja 2014., odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u predmetnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti potrošača da utječe na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača, Direktiva obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako se bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. U hrvatskom zakonodavstvu ta materija je prvenstveno regulirana odredbama ZZP-a.

12. Tužitelj je prilikom provođenja dokaza saslušanjem na ročištu za glavnu raspravu održanom 20. siječnja 2026., iskazao da je 2006. zaključio Ugovor o kreditu, u svrhu kupovine stana u [adresa]. Iskazao je da prilikom njegovog zaključivanja nije mogao raspravljati i dogovarati posebne odredbe Ugovora o kreditu, osim iznosa kredita, te da mu je samo predočeno koliko će iznositi rate za otplatu kredita. Iskazao je da je pri tome samo znao da u slučaju prijevremene otplate kredita postoji neka naknada koju bi trebao platiti, ali da mu nije predočeno prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu koliko bi ona iznosila, te da nije mogao niti pregovarati o toj naknadi. Iskazao je da se zbog iznimnog porasta iznosa rata kredita uvjetovanih valutnom klauzulom, vezanom za švicarski franak, odlučio za prijevremenu otplatu kredita, te da je sredstva za to ostvario prodajom stana zbog kupnje kojeg je i podigao predmetni kredit. Iskazao je da kada je došao u poslovnicu banke radi prijevremene otplate kredita, da mu je ta prijevremena otplata uvjetovana plaćanjem i naknade za prijevremenu otplatu kredita, koji je platio u iznosu od 1.816,88 EUR, s tim što smatra da je pored te naknade platio i neke druge naknade u svezi istoga, no da zbog proteka vremena više ne posjeduje potvrde o tim drugim uplatama.

13. Uvidom u izjavu svjedoka KN iz [adresa] od 12. prosinca 2023. koja je potvrđena od strane javnog bilježnika u Viškovu, Ines Antić, pod brojem OV- 8478/2023 12. prosinca 2023., koju je tuženik priložio u predmetni spis, utvrđeno je da u istoj KN izjavljuje da je djelatnica tuženika od 2000., s tim da od 1. siječnja 2021. obavlja poslove radnog mjesta direktora transakcijskog bankarstva i operativnih poslova. Ista je nadalje navela da nije sudjelovala u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu sa korisnicima kredita, no da joj je poznato da je u ugovorima o kreditu koje je banka sklapala sa korisnicima kredita do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09) bila ugovarana odredba na temelju koje je banka imala pravo korisniku kredita naplatiti naknadu u slučaju prijevremene, djelomične ili konačne otplate kredita. U daljnjem tekstu navedene izjave, obrazlaže općeniti postupak koji se provodi u slučaju prijevremene otplate kredita, te navodi da u svezi istoga banci nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita i koji se odnose na dodatne troškove osoblja banke povezanim sa administracijom kredita. Navodi iz izjave KN su u bitnome u skladu sa navodima tuženika iz odgovora na tužbu, u pogledu administrativnih troškova tuženika glede prijevremene otplate kredita.

13.1. Uvidom u izjavu svjedoka LN iz [adresa] od 27. lipnja 2023., koja je potvrđena od strane javnog bilježnika u Zagrebu, Medina Karahasanovića, pod brojem OV-2385/2024 9. travnja 2024., koju je tuženik priložio u predmetni spis, utvrđeno je da u istoj HN izjavljuje da je djelatnik tuženika od 2004., s tim da od 1. siječnja 2022. obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga. Isti je nadalje naveo da nije sudjelovao u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu sa korisnicima kredita, no da mu je poznato da je u ugovorima o kreditu koje je banka sklapala sa korisnicima kredita do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09) bila ugovarana odredba na temelju koje je banka imala pravo korisniku kredita naplatiti naknadu u slučaju prijevremene, djelomične ili konačne otplate kredita. U daljnjem tekstu navedene izjave, obrazlaže postupak osiguravanja kreditnih sredstava od strane banke, utjecaj prijevremene otplate kredita na poslovanje banke, te štetu koja banci nastaje zbog prijevremene otplate kredita, a koji navodi su u bitnome suglasni navodima tuženika iz odgovora na tužbu.

14. Iz iskaza tužitelja, koji je po ocjeni suda bio jasan, nedvosmislen i iskren, i kojem kao takvom sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi utvrđenje suda da tužitelj prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije imao priliku i mogućnost pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, koja je bila unaprijed formulirana, te da stoga tužitelj nije imao mogućnost niti utjecati na njezin sadržaj.

14.1. Izjave KN i LN ne mogu se cijeniti u pogledu konkretnog postupka koji se vodio između tužitelja i prednika tuženika glede samog zaključivanja Ugovora o kreditu, s obzirom da su isti u izjavama naveli da nisu sudjelovali u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu sa korisnicima kredita, pa stoga dakle nisu sudjelovali niti u sklapanju Ugovora o kreditu.

15. Odredbom čl. 295. st. 1. ZOO-a propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. Odredbom čl. 295. st. 2. ZOO-a, propisano je da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. Na temelju iskaza tužitelja i uvida u Ugovor o kreditu, a napose njegovu odredbu čl. 8. st. 2., ocjena je suda da je odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika (tuženikovog prednika) kao sastavni dio standardnog ugovora o stambenom kreditu, odnosno da je činila dio općih uvjeta ugovora sadržanih u formalnom (tipskom) Ugovoru o kreditu; te da zbog toga tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

17. Pri tome valja navesti da tuženik, na kojemu je na temelju odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a, teret dokaza o istome, nije dokazao da se o spornoj odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu.

18. S obzirom da se po utvrđenju suda o spornoj odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj nije imao ikakvu mogućnost utjecaja na njezin sadržaj, kao i da je od tužitelja po osnovi iste nesporno naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.816,88 EUR (13.689,32 kn) 30. ožujka 2010.; ocjena je suda da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Sporna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu se stoga na temelju odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, smatra nepoštenom, te je kao takva na temelju odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a ništava.

20. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

20.1. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl. 1111. st. 2. ZOO-a propisano je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a propisano je da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

21. S obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je sporna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna, tuženik je na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti novčani iznos od 1.816,88 EUR (protuvrijednost iznosa od 13.689,32 kn), koji je primio odnosno naplatio od tužitelja na temelju odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu.

21.1. Pri tome valja navesti da se po ocjeni suda u predmetnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a, na koju se poziva tuženik, a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Naime u predmetnom slučaju radi se o tužbi koja je podnesena na temelju odredbi ZZP-a, napose odredbi čl. 81. ZZP-a, koje se odnose upravo na zaštitu potrošača u slučaju da potrošački ugovori sadrže (pojedine) nepoštene odredbe, u smislu kojih nepoštenost i posljedično tome ništavost pojedine ugovorne odredbe, kao što je u ovom predmetu slučaj sa odredbom čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu, nije opravdano smatrati zabranom manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a.

22. Tuženik je u skladu s odredbama čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a dužan tužitelju naknaditi i potraživanu zateznu kamatu, koja po osnovi odredbe čl. 1115. ZOO-a, teče od dana kada je od tužitelja naplaćena sporna naknada i kada je tuženik kao nepošteni stjecatelj stekao naplaćeni iznos naknade (1.816,88 EUR), odnosno kako to tužitelj potražuje od 31. ožujka 2010. pa do isplate.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je sukladna vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju je tako priznat potraživani trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.100,00 EUR, a koji se odnosi na slijedeće radnje: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7.1. i Tbr. 54. OT-a), za sastav obrazloženog podneska od 1. listopada 2025. kojim se tužitelj očitovao na navode iz odgovora na tužbu, u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8.1. i Tbr. 54. OT-a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na pripremnom ročištu održanom 26. studenog 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na ročištu za glavnu raspravu održanom 20. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), za zastupanje tužiteljevog punomoćnika na ročištu za glavnu raspravu održanom 19. veljače 2026. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9.1. i Tbr. 54. OT-a), te za pristup zamjenika tužiteljevog punomoćnika na ročište za objavu presude održano 26. veljače 2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9.3. i Tbr. 54. OT-a).

23.1. Tužitelju je na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, na dosuđeni parnični trošak dosuđena i potraživana zatezna kamata, koja teče od dana donošenja odluke o trošku pa do isplate.

24. Zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u ukupnom potraživanom iznosu od 500,00 EUR, odbijen je kao neosnovan u cijelosti, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a, iz razloga što je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

25. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Županji 26. veljače 2026.

Sudac

Tomislav Juzbašić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana. Žalba se podnosi ovome sudu u pisanom obliku, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici iz Županje.

2. Tuženik po punomoćniku Branku Bulat, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri iz Zagreba.