REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6132/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika odvjetnika Ivana Adžić, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 066-95/2005 od 28. srpnja 2005., zaključenog između tuženika Addiko Bank d.d. (ranije tvrtke HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), kao kreditora i tužitelja ZS, kao korisnika kredita, kojim je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku prilikom korištenja kredita plati naknadu za obradu kredita u visini 1,50% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 128,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. kolovoza 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 227,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬

‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužitelj je 15. listopada 2024. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao kreditorom, 28. srpnja 2005. zaključio Ugovor o kreditu broj 166-95/2005, kojim mu je tuženik odobrio potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 13.805,50 CHF za kupovinu rabljenog motornog vozila. Nadalje je naveo da je u čl. 3. Ugovora određena naknada od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj je isto tako naveo da mu je tuženik 4. kolovoza 2005., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 128,70 EUR (969,68 kn), dakle, upravo 1,50% od iznosa odobrenog kredita. Tužitelj je pojasnio da su navedeni Ugovor o kreditu stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu kao jača ugovorna strana, a u kojem položaju se nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo, te je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužitelj je još naveo da je tuženik na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Istaknuo je da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o predmetnoj odredbi, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također je naveo da mu tuženik nije prezentirao koje to točno troškove ima tuženik u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, tužitelj je istaknuo da je odredba koja se odnosila na naplatu naknade za obradu kredita bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, a kojom odredbom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, te stoga smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Tužitelj je još ukazao da ima pravni interes da sud utvrdi ništavost (ništetnost) ugovorne odredbe predmetnog kredita koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te da su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. Zakona o parničnom postupku za tužbu za utvrđenje posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništavost neograničeno. Tužitelj je, konačno, naveo da je posljedica utvrđene ništavosti dužnost tuženika vratiti tužitelju sve što je primio temeljem ništave odredbe Ugovora sa zateznim kamatama od dana stjecanja, a s obzirom na to da je tuženik nepošteni stjecatelj.

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništavom (ništetnom) odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 066-95/2005 od 28. srpnja 2005., zaključenog između prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojim je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika prilikom korištenja kredita plati naknadu za obradu kredita u visini 1,50% od iznosa kredita. Istim tužbenim zahtjevom tužitelj, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 128,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. kolovoza 2005. pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Nadalje je naveo da je u Ugovoru jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, te da stoga sporna odredba čl. 3. ne podliježe testu nepoštenosti. Isto tako je naveo da predmetna odredba gramatički razumljiva, te da ispunjava i uvjet predvidljivosti i da je davala mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Tuženik je, također, istaknuo da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti te da je ista omogućavala tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Još je naveo i da je način na koji je predmetna odredba napisana davao tužitelju mogućnost da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora o kreditu, pa tako i činjenica da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,50%. Tuženik je, također, naveo da je prilikom odobravanja kredita imao troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, te da troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik, naime, smatra da ima pravo naplatiti usluge koje pruža jer se financira upravo kroz naknade, a zbroj svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Tuženik je isto tako naveo da iz sadržaja Ugovora nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade, već da su troškovi obrade kredita jasno definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu - obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tuženik je još naveo da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba te da je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tuženik je još naveo da je nejasno zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, a s obzirom na to da je tuženik o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora o kreditu, i upozorio ga na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Tuženik nastavno smatra da su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, jer t akva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas, pri čemu je dodao da je i Sud Europske unije u svojoj praksi zauzeo stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Tuženik je podredno naveo da sve i da je predmetna odredba ništava (ništetna), da tužitelju nije dopušteno isticati ništavost s obzirom na to da bi uzrok ništavosti bila zabrana manjeg značenja, a Ugovor je u cijelosti ispunjen. Pored navedenog, tuženik je prigovorio i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja naknade pa do isplate, a obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, pa tuženik smatra da tužitelj nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik je, konačno, istaknuo i prigovor zastare navodeći da se kod ništavosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove te da je zastarni rok pet godina koji se računa od dana plaćanja. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Tuženik je u podnesku od 15. siječnja 2026. učinio nespornom visinu i datum naplate naknade za obradu kredita.

5. Tijekom postupka je izvršen uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 166-95/2005 od 28. srpnja 2005. (str. 5-8 spisa), presliku otplatnog plana (str. 9-11 spisa), saslušan je tužitelj (str. 105 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

7. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništavom (ništetnom) odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 066-95/2005 od 28. srpnja 2005., zaključenog između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojim je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku prilikom korištenja kredita plati naknadu za obradu kredita u visini 1,50% od iznosa kredita, te zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 128,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. kolovoza 2005. do isplate. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio navedeni iznos od 128,70 EUR (969,68 kn).

8. Prije svega valja reći da među strankama nije sporno, a i utvrđeno je uvidom u javno dostupni izvadak iz sudskog registra da je tuženik 14. lipnja 2016. promijenio tvrtku/naziv iz HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. u Addiko Bank d.d.

9. Nadalje, među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 166- 95/2005 od 28. srpnja 2005. (str. 5-8 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužitelj, kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik, isti sklopio s tuženikom, kao kreditorom te da je istim tužitelju odobren potrošački kredit za kupnju rabljenog motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.805,50 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl. 1. i 6. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je ugovorena redovna kamatna stopa od 7,90%, godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (čl. 2. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, pri čemu se jednaki mjesečni anuiteti otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja (čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu). Uvidom u Ugovor o kreditu isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 3. ugovorena naknada od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita.

10. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je u bitnom naveo da je s tuženikom tadašnjeg naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. 2005. zaključio predmetni Ugovor o kreditu u poslovnici u Sesvetama. Sredstvima predmetnog kredita je kupio rabljeni automobil Fiat Stilo. Navedeni automobil je koristio, i još ga koristi, za osobne potrebe i za prijevoz do posla i nazad, te taj automobil nikada nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe, a nije nikada bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Zaposlenik tuženika mu prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije posebno objašnjavao pojedine odredbe, pa tako niti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, niti promjenjivoj kamatnoj stopi, a nije mu posebno govorio ništa ni o čl. 3. Ugovora kojim je ugovorena naknada koja se plaća prilikom korištenja kredita, te se ne sjeća se jesu li mu točno rekli u kojoj visini će morati platiti naknadu. Zaposlenik tuženika mu nije objasnio na što se konkretno odnosi ta jednokratna naknada iz čl. 3. Ugovora, niti mu je pojasnio na koji način je utvrđena visina iste. Pročitao je Ugovor o kreditu, ali nije mogao utjecati na bilo koju odredbu Ugovora, a Ugovor je sastavila banka. On je mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti Ugovor o kreditu, te je isti prihvatio i bio je sretan što ga je dobio jer mu je trebao automobil. Nadalje je naveo da je on osobno platio sve obveze po Ugovoru koje je morao platiti. Misli da je Ugovor ovjerio kod javnog bilježnika te mu niti javni bilježnik nije ništa govorio o pojedinim odredbama Ugovora, pa tako niti o odredbi čl. 3. kojom je ugovorena ulazna naknada. Također je naveo da mu je ovo bio prvi i zadnji Ugovor o kreditu koji je sklopio u životu. Ne sjeća se je li uočio odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kada je Ugovor čitao. Bio svjestan da treba platiti naknadu od 1,50%, te je istu pristao platiti jer mu u protivnom tuženik ne bi odobrio kredit, a automobil mu je bio potreban. Još je naveo da nije računao koliko je 1,50% od iznosa kredita već je platio naknadu koliko ga je tuženik tražio. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je voditelj održavanja pogona u Croatia Recordsu te je po struci strojobravar.

11. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužitelja, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

12. Ovdje valja reći da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovoru o kreditu utvrđeno da je predmetni kredit namijenjen kupnji rabljenog motornog vozila, dok je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je sredstvima predmetnog kredita kupio rabljeni automobil Fiat Stilo, te da je navedeni automobil koristio, i još ga koristi, za osobne potrebe i za prijevoz do posla i nazad, te taj automobil nikada nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe, kao i da nije nikada bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Osim toga je utvrđeno da je Ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u svrhu tužiteljeve poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti, dok je u čl. 6. Ugovora navedeno da se radi o potrošačkom kreditu.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14. U odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999.; dalje: ZOO), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako je u odredbi čl. 13. ZOO-a propisana zabrana vršenja prava iz obveznog odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 15. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici u zasnivanju dvostranih ugovora polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom čl. 18. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 103. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je ništava (ništetna) odredba čl. 3. NAKNADA, Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita (tzv. ulazna naknada), te ista predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a i čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ovo stoga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, a kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade za obradu kredita čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti da je eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih obroka, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način te bez koje mu kredit ne bi bio odobren. Isto tako valja reći da, predmetna odredba Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim same visine takve naknade (1,50% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora o kreditu koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom iznesenog, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se ne može smatrati povredom manjeg značaja.

16. Ovdje još kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužitelja kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornoj odredbi, a kako je to navedeno, nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju je tužitelj kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bio ograničen uvjetima banke, pa stoga tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko predmetne odredbe o naknade za obradu kredita, niti oko prihvaćanja iste, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024., Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024.). Isto tako valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te da mu bez takve ugovorne odredbe kredit ne bi bio odobren, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako, po ocjeni ovog suda, tužitelj nije imao saznanja o krajnjoj svrsi takve naknade.

17. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je ništava predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita (tzv. ulazna naknada), te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

18. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju predmetne ništave ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) ugovorene predmetnim Ugovorom o kreditu, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništave ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 210. st. 1. ZOO-a.

20. Kako je tuženik učinio nespornim, da je tužitelj s osnove naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) tuženiku 4. kolovoza 2005. platio iznos od 128,70 EUR tako je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su na temelju odredbe čl. 214. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja iste, odnosno 4. kolovoza 2005. do isplate, a imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer proizlazi da je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te da ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO/05). Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

21. Konačno, valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništavosti (ništetnosti) ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost (ništetnost) ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako za potraživanje tužitelja nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a. Stoga je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

22. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 128,70 EUR utvrđenoj na ročištu 22. siječnja 2026. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Županijski sud u Zagrebu u rješenju, poslovni broj Gž-69/2026- 2 od 20. siječnja 2026. i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005., te u rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t. I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud odluku o troškovima parničnog postupka donio prema vrijednosti predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž- 1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

23. Odluka o troškovima parničnog postupka se, nadalje, temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, kao i odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP), a uzimajući u obzir i troškovnik stranke.

24. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 187,50 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe od 15. listopada 2024. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podneska od 29. prosinca 2024. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 22. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 37,50 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i za presudu u iznosu od 13,27 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 227,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 26. veljače 2026. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO/05.‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬

25. Međutim, tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude s obzirom na to da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka jer tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude.

Zagreb, 26. veljače 2026.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. Ivanu Adžiću uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. Tuženiku po odvj. Hrvoju Matiću