Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-1497/2019-33

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj tužiteljice OE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Zdravku Sesaru, odvjetniku iz [adresa] protiv tužene Privredne Banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 21. siječnja 2026. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužene, 26. veljače 2026. objavio i

p r e s u d i o j e

I Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 9012849205 sklopljenog dana 31. srpnja 2007. godine između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao banke s jedne strane i tužitelja OE (prije O), kao korisnika kredita, te SE kao založnog dužnika s druge strane u dijelu čl. 7.2. koji glasi: "…plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja".

II Utvrđuju se ništetnim odredba točke 4.1. Ugovora o kreditu broj: 9012849205 sklopljenog dana 31. srpnja 2007. godine između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao banke s jedne strane i tužitelja OE (prije O), kao korisnika kredita, te SE kao založnog dužnika s druge strane, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, odredba točke 4.2. Ugovora u dijelu prema kojem visinu kamatne stope tuženik može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja tužitelja i odredba točke 7.2. Ugovora u dijelu u kojem tužitelj za slučaj promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

II Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012849205 sklopljenog dana 31. srpnja 2007. godine između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao banke s jedne strane i tužitelja OE (prije O), kao korisnika kredita, te SE kao založnog dužnika s druge strane u dijelu odredbe čl. 1 Ugovora kojom je ugovoreno da se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 96.000,00 CHF i točka 7.2. Ugovora u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u iznosu od 96.000,00 CHF u 360 jednakih mjesečnih anuiteta.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju OE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope, a uvažavajući efekte konverzije, isplati iznos od 8.268,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 01. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje. za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine. Referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

III Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od dana 11. lipnja 2019. navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 31. srpnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu (broj Ugovora: 9012849205 dalje u tekstu: Ugovor) kojim se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 96.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Točkom 4.1. Ugovora, tužiteljica se tuženiku obvezala na odobreni kredit platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,15% godišnje. Određeno je i da visinu kamatne stope tuženik može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita (toč. 4.2.), te da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamata, da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno s njima (toč. 4.2.). Točkom 7.2. Ugovora određeno je da se kredit u iznosu od 96.000,00 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Istom točkom Ugovora je određeno kako u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora tužiteljica pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Stranke su sklopile Aneks broj I Ugovora o kreditu od 21.12.2007. kojim su ispravili pogreške u pisanju broja i iznosa namjenskog depozita iz toč. 8.7. osnovnog Ugovora, te II. Dodatak Ugovoru o kreditu od 19.10.2010. kojim je u članku 2. ugovorena prijevremena djelomična otplata kredita iz instrumenata osiguranja ugovorenih toč. 8.7. osnovnog Ugovora, tj. iz depozita u iznosu 9.654,04 CHF, te je u članku 4. utvrđeno da je dana 14.10.2010. izvršena prijevremena djelomična otplata kredita u iznosu u kunama koji odgovora protuvrijednosti 9.331,77 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan uplate. Odredbom članka 5. navedenog dodatka tužiteljica se obvezala novo utvrđenu glavnicu kredita u iznosu od 82.654,72 CHF uvećano za kamatnu stopu od 5,90% otplatiti u preostalih 323 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Stranke su dana 22.12.2015. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su otplatu obveze kredita iz Ugovora umjesto uz valutnu klauzulu CHF vezali za valutnu klauzulu EUR s danom 30.09.2015. (konverzija). Time je došlo do promjene načina ispunjena obveze iz Ugovora tako da se ista podmiruje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR važeće na dan podmirenja. Nakon sklopljenog Ugovora o kreditu, tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu vrlo brzo porastao te je konstantno povećavan sve do intervencije zakonodavca. To je tužiteljici uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih anuiteta kredita, što joj je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Tijekom dosadašnje otplate kredita tuženik je u više navrata svojim jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu te je i zbog toga povećavan iznos mjesečnog anuiteta kojeg je tužiteljica morala plaćati. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te jednostranoj promjeni kamatne stope, na koji način je doveo tužiteljicu kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na europske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužiteljicu držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije je upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanja e tečajeva. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora namjerno propustio obavijestiti tužiteljicu o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik tužiteljici nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. U odnosu na ponašanje tuženika (i ostalih banaka) opisano u toč. II. ove tužbe, udruga Potrošač podnijela je tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba) protiv tuženika i 7 ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je, između ostalog, utvrđeno da je 8 banaka među kojima i ovdje tuženik (tamo drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju — ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 — dalje u tekstu: ZZP/03), i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 — dalje u tekstu: ZZP/07), i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju — ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa su time tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. postupili suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno tada važećeg ZZP/07, i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je nakon dugotrajne pravne borbe, konačno potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., teko da je sada pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika. Slijedom odredbe čl. 502. toč. c. ZPP tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda. Slijedom iznesenog tužiteljica drži da je na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu CHF i na jednostranu promjenu kamatne stope, a uvažavajući efekte konverzije ukupno preplatila iznos od 118.000,00 kn. Tužiteljica zahtijeva navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015., obzirom iz svega gore navedenog je jasno da su i ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i one koje se odnose na mogućnost da tuženik jednostrano promjeni kamatne stope ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO-a), slijedom čega je tužiteljica ovlaštena postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu.

1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 3. studenoga 2025. uskladila tužbeni zahtjev za isplatom sa nalazom i mišljenjem vještaka na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 8.268,88 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. listopada 2025. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe zastaru potraživanja obzirom na datum podnošenja tužbe. Tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu i dodatku broj 9012849205 a kojim potražuje isplatu iznosa koje je tužiteljica navodno „preplatila" temeljem predmetnog ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Tužiteljica zahtjev temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pži 6632/17 te odluci Vrhovnog suda broj Revt-249/14 koja se odnosi na ugovore o kreditu u pogledu kojih je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK (NN to2/1.5). Naime, tužiteljica je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN w2/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pozivanje tužiteljice na utvrđenja iz presude VTS, P2-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužiteljica neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Protivi se određivanju vještačenja na okolnost koliko je kamate navodno preplaćeno u odnosu na početno ugovorenu stopu, uz istovremeno ignoriranje činjenice da je sklopljen dodatak kojim je kredit konvertiran uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/ 2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u pitanje u kojem bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015. Obzirom da je u konkretnom slučaju, tužiteljica prihvatila konverziju i sklopila s tuženikom spomenuti Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, postavljanje tužbenog zahtjeva na način koji implicira da izračun konverzije nije točan i nije izvršen u skladu sa zakonom, podrazumijevajući pod „točnim" „pravednim" izračunom razliku između početnog anuiteta obračunatog po tečaju i kamatnoj stopi koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kasnije izmijenjenih anuiteta, nema uporište u izričito definiranoj odredbi Zakona o konverziji, već predstavlja proizvoljnu i ničim potkrijepljenu konstrukciju tužiteljice koja je neosnovana i nema nikakvo uporište niti u jednom zakonskom propisu, niti u relevantnoj sudskoj praksi. Nadalje, a u odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule, za istaknuti je da sukladno odredbi čI. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Ideja spomenutog zakona o konverziji je da se korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF (koji su tu opciju odabrali) sklapanjem izjednače s korisnicima kredita s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, bespredmetno je raspravljati o tužbenom zahtjevu koji automatski negira valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu stopu, a da za navedeno ne postoji apsolutno nikakvo zakonsko uporište. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog te ima snagu javnobilježničkog akta. Tužiteljica je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao „sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njezinim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužiteljice može se razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog solemniziranog ugovora. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Tuženik nadalje ističe kako tužiteljica svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbi osnovnog ugovora o kreditu, dok je Dodatkom ugovoru o kreditu, u čl. 7. istog, detaljno definirana i specificirana kamata i kamatna stopa po kojoj se obračunavaju anuiteti po modelu koji je strogo definiran kogentnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15). Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima , po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013., uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014. — dakle, od 01.01.2014., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvo zakonom reguliranog kriterija na razdoblje od 01.01.2014. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2oo3.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. i. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu" kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, što je notorno. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Jedino nedvojbeno što proizlazi iz navoda tužiteljice jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje, kao i da je tuženik dužan tužiteljici vratiti razliku kamata, kao i razliku tečaja za CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Zaključno, tuženik ističe kako sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužiteljici su priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te joj je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužiteljica ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi ovopredmetne tužbe), da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljicom, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, Anex I Ugovora o kreditu, II Dodatak Ugovora o kreditu, Dodatak Ugovoru o kreditu, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o., saslušana je tužiteljica kao parnična stranka.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5. Među strankama ovoga postupka nije sporno:

- da su 31. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu za iznos kredita od 96.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu kamatu od 5,15% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da su 21. prosinca 2007. zaključili Anex I Ugovora o kreditu,

- da su 19. listopada 2010. zaključili II Dodatak Ugovoru o kreditu,

- da su 22. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima,

- da je sukladno čl. 2. Ugovora o kreditu riječ o stambenom kreditu.

6. Među strankama je sporno radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužiteljica, nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženi od nje naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporan je prigovor zastare i visina tužbenog zahtjeva.

7. U postupku je utvrđeno da je tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjana te da se u tijeku otplate kredita kontinuirano mijenjao i tečaj CHF.

8. Nije osnovan stav tuženika u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i stav da tužitelj nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu više nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe.

8.1. Naime, prema pravnom shvaćanju iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i posl.br. br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 4. veljače 2016. nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

8.2. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženi kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.3. Navedena je presuda, u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je odluka u postupku kolektivne zaštite u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o ugovaranju valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

8.4. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke i odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

8.5. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.6. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.7. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi isplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

9.1. Upravo na te okolnosti je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

9.2. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je kredit uzela kod tužene gdje je imala otvoren račun, za kupnju stana u kojem i danas živi. Misli da je rata u početku iznosila oko 2.500,00 kn da bi narasla skoro do 3.500,00 kuna, koliko joj je u tom trenutku iznosila cijela plaća. Kredit je uzet u valuti chf jer nije bila kreditno sposobna za drugu valutu za iznos koji joj je bio potreban. Naime, primjerice u eurima je zavisno od banke mogla dobiti od 33.000,00 do 38.000,00 eura kunske protuvrijednosti, a kod tužene u valuti chf mogla je dobiti iznos od 56.000,00 eura koliko joj je bilo potrebno. Nikakvo upozorenje o riziku sklapanja ugovora u valuti chf nije dobila niti joj je nešto bitno pojašnjeno o uvjetima i načinima na koji način će se mijenjati ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Znala je da rata može varirati od mjeseca do mjeseca, jer je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da će se tečaj mijenjati ali da može toliko puno narasti nije znala niti ju je netko na to upozorio. Upravo suprotno u banci su joj rekli da je riječ o sigurnom kreditu, sigurnoj valuti i da svi dižu takve kredite. Kredit je ona vračala. Ugovor je sastavila banka, pročitala ga je, pročitao joj ga je javni bilježnik djelomično. Bitna joj je bila rata kredita da je može uredno vraćati, da kupi stan koji ima čiste papire. Prije sklapanja Dodatka ugovoru banka je predložila da depozit uplati kako bi se dugovanje smanjilo, to je i napravila ali je ponovno rata rasla. Nakon toga dobila je izračun od banke, a na izračun nije imali primjedbe i prihvatila je njihov izračun samo da dobije stabilnu ratu koju će moći otplaćivati. Konverzijom joj je smanjeno oko 3.000,00 eur, iako je trebalo biti puno više. Nije stekla dojam niti joj je netko ukazao da bi mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu koji joj je banka ponudila. Kasnije tijekom razdoblja otplate kredita djelatnica banke se promijenila i vrlo često nije znala odgovor na njezina pitanja. Tako je od drugih ljudi saznala da za vrijeme porodiljinog može tražiti moratorij dok joj to od strane banke nije ponuđeno kao opcija. Depozit je u kredit uplatila krajem 2010. godine jer je već tada je došlo do značajnog povećanja anuiteta. Imala je u Erste banci kredit prije ovog, ali ne sjeća se da li je bio kunski ili u eurima. Nije imala obrt ni drugu samostalnu djelatnost u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Pitala je što joj nije bilo jasno prilikom sklapanja ugovora, a to je bilo sigurnost sklapanja kredita u valuti chf s obzirom na povoljne uvjete na što joj je rečeno da ne brine da je riječ o sigurnom kreditu i da svi dižu takve kredite.

9.3. Iskaz tužiteljice sud prihvaća, jer je iskazivala iskreno i uvjerljivo, a njezini su navodi realni i proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da nije bilo pojedinačnog pregovaranja sa potrošačima, pa tako niti s tužiteljicom, niti je tužiteljici dano detaljno pojašnjenje valutne klauzule, odnosno egzaktni parametri o načinu promjene kamatne stope, dok je konverziju dobrovoljno sklopila.

10. Valja također napomenuti da tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze (osim dokaza saslušanjem tužiteljice) iz kojih bi proizlazilo da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora o kreditu, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope prema odluci banke i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

11.3. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženi kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama te je u tom dijelu zahtjev tužiteljice utvrđen osnovanim i odlučeno kao u točki I izreke presude.

11.5. U preostalom dijelu sud nije prihvatio dio deklaratornog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dio čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu jer nije utvrđeno da bi te odredbe bile ništetne. Naime, nije sporno da je tužiteljica od tuženika na dan isplate kredita primila iznos od 96.000,00 CHF u protuvrijendosti u kunama i da će kredit otplaćivati u 360 mjesečnih anuiteta. Riječ je o iznosu i broju anuiteta koji je tužiteljici bio poznat u trenutku sklapanja ugovora i nije ovisio o promjenama koje su nastale u budućnosti zbog ništetenih odredbi, slijedom čega je odlučeno kao u točki II podtočka I izreke presude.

12. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb radi izračuna:

- po mjesecima za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu pa do zaključenja Dodatka kojim se provela konverzija, obračuna pozitivnu preplatu između anuiteta kojeg je tužiteljica trebala plaćati banci prema početnom otplatnom planu u odnosu na stvarno plaćene anuitete, odnosno po mjesecima izračunati preplatu između anuiteta po ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu, primjenjujući početnu ugovorenu kamatnu stopu, a kasnije zakonsku od 3,23% i CHF tečaj koji je bio važeći na dan isplate kredita, u odnosu na anuitete koji su tijekom otplate stvarno otplaćeni u kunama,

- ako su tijekom otplatnog perioda nastale i negativne razlike, da isto prikaže odvojeno od pozitivnih razlika,

- utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan

30.09.2015. i u kojem iznosu,

- da na temelju čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) izvrši uračunavanje pretplate priznate Dodatkom ugovora o kreditu (konverziji) na način da se na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračunaju zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. dok se ne dosegne preplata koja je priznata prilikom konverzije,

- da se očituje je li konverzija provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

12.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da su stranke ovoga postupka zaključile 31. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj 9012849205 za iznos kredita kunske protuvrijednosti od 96.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, ugovoren je rok otplate od 360 mjeseci, te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,15 % godišnje, dospijeće prve obveze bilo je 30. rujna 2007., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu, utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Kredit je iskorišten 9. kolovoza 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,440125 kn za 1 CHF, pa je dakle iznos kredita od 96.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 426.252,00 kn, odnosno 56.573,36 EUR. Nadalje, dana 22. prosinca 2015. zaključen je Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012849205 (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovora), prema kojem na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila je 45.164,29 EUR, prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnica je uplatama po kreditu u CHF preplatila konvertirani kredit u EUR za iznos 28.658,34 kn. Uvidom u knjigovodstvenu karticu po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjana. Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 daje se otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita (9. kolovoza 2007.) do izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015.), kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima: glavnica kredita u iznosu od 96.000,00 CHF, fiksna kamatna stopa od 5,15 % godišnje od isplate kredita do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2013. te 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2014. do izračuna konverzije 30. rujna 2015. te se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazuju razlike u visini obveza, i to:

• prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1),

• zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1), • potom, iskazuju se razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 's' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

• s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja, obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac 'r' Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 't' Tabele 1) do dana 30. rujna 2015.

Radi provjere činjenice je li tuženik prilikom obračuna konverzije predmetnog kredita uzeo u obzir sve uplate zahtjeva usporedbu specifikacije svih uplata u kunama koje je korisnik kredita obavio tijekom razdoblja otplate dok je kredit bio vezan uz valutnu klauzulu CHF s analitičkim obračunom konverzije. Prema tome izvršen je uvid u specifikaciju uplata po kreditu (list 89. – 92. spisa) i izračun konverzije predmetnog kredita s popisom uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015 (list 24. – 27. spisa) iz kojih proizlazi kako su kunske uplate izvršene u razdoblju otplate obveza po CHF kreditu uzete u obzir u iznosu i vremenu (datum) za zatvaranje obveza po odnosnom konvertiranom kreditu, i to na način da su iste preračunavane u EUR primjenom srednjeg tečaja kreditora za EUR važećeg na dan stvarne uplate. Dodatno, imajući u vidu kako je poslovanje tuženika (kao financijske institucije) vrlo strogo regulirano zakonima i podzakonskim aktima, te osim revizorskog podliježe posebnom nadzoru regulatora, kao i uzevši u obzir da je za ispravnost kalkulatora konverzije, u skladu s odredbom članka 19.d stavka 3. ZPK tuženik pribavio mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZPK, proizlazi kako je tuženik i u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR (konverzija početno odobrene glavnice, primjena kamatnih stopa ugovornih kamata, izmjena otplatnog plana, uračunavanje uplata, konverzija preostale glavnice, obračun preplate).

12.2. Zaključno vještak navodi da ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila tada:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.9.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.746,39 CHF, odnosno 1.029,24 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (pozitivni iznosi razlika), a zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 753,69 EUR,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.9.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.301,73 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika), a zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 3.007,55 EUR,

- ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni prebijeno) tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.9.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.746,39 CHF, odnosno 1.029,24 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi), a zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 753,69 EUR,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30.9.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.291,91 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi), a zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 2.997,66 EUR,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 8.268,88 EUR (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu). Tuženik je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

12.3. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala primjedbe te je nakon zaprimanja istoga podneskom od 3. studenoga 2025. uredila tužbeni zahtjev za isplatu na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 8.268,88 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Tuženik je nalazu prigovorio obzirom smatra kako tužiteljica nakon sklopljenog Dodatka nema pravo ni na kakvu isplatu te da se nalaz temelji na pogrešnoj premisi.

12.4. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s nalogom suda.

13. Međutim, u ovome je postupku nesporno da su stranke 22. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita, i u kojem je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope.

13.1. Taj Dodatak ugovora o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

13.2. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

13.3. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno, a utvrđeno je i nalazom i mišljenjem vještaka, da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

13.4. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

13.5. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

13.6. Tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, pa je očito da ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženika bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njezina kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužiteljica kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informirana o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imala mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

13.7. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

13.8. Tužiteljica je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), te stoga nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope i valutne klauzule iz Ugovora o kreditu od 31. srpnja 2007., zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda S i U od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena.

U Puli, 26. veljače 2026.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženoj po punomoćnicima

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte