Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: P-1285/2024-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UI iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]) zastupan po punomoćnicama Aniti Vrkić i Ivi Vrkić odvjetnicama iz Rijeke, Ante Starčevića 2., protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 (čiji je OIB: 14036333877) zastupanog po punomoćnicima odvjetniku Branku Bulatu i drugi iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1A , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 594,44 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 3. veljače 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnica tužitelja UI i odsutnosti tuženika Addiko bank d.d., dana 26. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 306 -010/2008 sklopljenog 11. siječnja 2008.g. između Hypo Alpe–Adria-Bank d.d. te UI kao Korisnika kredita i Fiducijarnog dužnika sadržane:
- u članku 5. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI kojim je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan zarezpedesetposto) iznosa kredita.
- u članku 13 Ugovora pod naslovom Obveze Korisnika kredita kojim je navedeno da se Korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 2,50% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja UI koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:
- Iznos od 220,32 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 12. siječnja 2008.g. pa do isplate;
- Iznos od 374,12 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 12. siječnja 2008.g. pa do isplate;
po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
III. Svaka strana snosi svoje parnične troškove.
Obrazloženje
1. Dana 9. kolovoza 2024. zaprimljena je tužba tužitelja UI koji ističe da između njega i tuženika Addiko bank d.d. u tijeku je sudski postupak pred Općinskim sudom u Rijeci, radi isplate iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a koji postupak se vodi pod posl.br. P – 353/2022, a vezano za Ugovor o kreditu broj: 306 – 010/2008 koji je on sklopio s tuženikom Addiko bank d.d. dana 11. siječnja 2008. godine. U navedenom smislu se očekuje priznanje tuženika Addiko bank d.d. odnosno podredno predaže se po potrebi izvršiti uvid u spis pod posl.br. P -353/2019. S obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom je banka ovlaštena naplatiti naknadu na ime obrade kredita, te obzirom na činjenicu da je u konkretnom predmetu, tuženik Addiko bank d.d. naplatio tužitelju UI iznos od 1.660,00 HRK odnosno 220,32 EUR sukladno fiksnom tečaju za EUR, dakle 1,50 % od iznosa kredita, što je utvrđeno temeljem provedenog preliminarnog izračuna, radi naprijed navedenog postupka, a koji Izračun tužitelj UI prilaže uz polaznu tužbu, to tužitelj UI podnosi tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate na ime ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi. Naglašava se da isti iznos potvrđen je i provedenim sudskim vještačenjem u navedenom postupku temeljem kojeg je vještak Tomislav Prpić, dipl.oec. u Nalazu od 02. travnja 2024.g. naveo da je tuženik Addiko bank d.d. isplatio tužitelju UI **.**.2008. iznos u visini od 110.715,53 kn te 1,50% od navedenog iznosa iznosi 1.660,73 kn. U dokaz prethodno navedenog tužitelj UI predlaže uvid u: a) Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306-010/2008 od 11. siječnja 2008., b) Presudu Vrhovnog suda RH, posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g., c) preliminarni izračun izvršen radi podnošenja Tužbe u postupku pod posl.br. P–353/2022 i d) Nalaz i mišljenje vještaka od 02. travnja 2024.g. Tužitelj UI tvrdi da je dana 11. siječnja 2008. godine sklopio s tuženikom (raniji naziv Hypo Alpe – Adria – Bank d.d.) Ugovor o kreditu br. 306-010/2008 sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima, solemniziranog po javnom bilježniku Mariji – Grozdanić – Dekleva iz Rijeke br. OV – 783/2008. Visina odobrenog kredita iznosila je 24.544,00 CHF, a koji je banka isplatila tužitelju u kunama 11. siječnja 2008. godine u visini od 110.715,53 kn. Kredit je potrošački; namijenjen za kupnju motornog vozila, a ugovoreni rok otplate je 7. godina tj. 84 mjeseci. Predlaže se po potrebi saslušati tužitelja UI u svojstvu stranke. Tuženik Addiko bank d.d. je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 5. pod Naslovom: „Troškovi“ ugovorio kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Pored navedenog, tuženik je u članku 13 predmetnog Ugovora pod Naslovom: „Obveze Korisnika kredita“ ugovorio da se Korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 2,50% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta. Riječ je, između ostalog, o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost. Naime, u naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, Sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Utvrđuje također, budući se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. Prema tvrdnjama tužitelja UI tako ugovorena naknada ugovorena je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Članak 81. ZZP 1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Da je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran od strane tužene banke, po prosudbi tužitelja UI ne bi trebalo biti sporno među strankama. U konkretnom slučaju, članak 5. Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik Addiko bank d.d. unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj UI nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za ulaznu naknadu. Dakle, evidentno je kako je tuženik Addiko bank d.d. suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju UI kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik Addiko bank d.d. je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. I više je nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja. Radi se dakle, o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika Addiko bank d.d. na koju ugovornu odredbu tužitelj UI nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Prema tvrdnjama tužitelja UI spomenuta naknada je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Upravo je Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g. utvrđeno je da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g, utvrđeno je, između ostalog, da članak 4 stavak 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi. Upravo se iz predmetne odredbe vidi da je ista, kako je navedeno, unaprijed sastavljena i umetnuta u ugovor, ne sadrži objašnjenje na što se odnosi naplaćena naknada. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, odlučeno je: Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, u odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi, Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu.“. ..„Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.“ Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, proizlazi: a) da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti; b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu; c) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita! Za naglasiti je kako je praksa Suda EU ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, u polaznom slučaju banku, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. Nadalje, ulazna naknada i naknada za osiguranje ugovorena je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene odredbe ništetna su i na temelju čl. 270 ZOO budući da su ugovorene naknade neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takve naknade zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Također, za naglasiti je da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17, koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, činjenica da je tuženik Addiko bank d.d. jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom tužitelju UI prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu. Kad je riječ o naknadi za osiguranje, tužitelj UI želi istaći da je, također, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koju je tuženik Addiko bank d.d. unaprijed formulirao, i nametnuo u članku 13. Ugovora, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati. Naposljetku, spomenuti iznos naknade, kako ulazne tako i premije osiguranja, odmah je “uzet” tužitelju UI od iznosa kredita a na koji iznos tuženik Addiko bank d.d. je uredno tužitelju UI naplatio kamate bez da je isti iznos tužitelj UI ikada vidio! Slijedom naprijed navedenog i obrazloženog, tužitelj UI predlaže Naslovnom sudu da, po provedenom postupku, donese sljedeću presudu: "I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 306 -010/2008 sklopljenog 11. siječnja 2008.g. između HYPO ALPE–ADRIA-BANK d.d. te UI kao Korisnika kredita i Fiducijarnog dužnika sadržane: - u članku 5. Ugovora pod naslovom TROŠKOVI kojim je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan zarezpedese tposto) iznosa kredita. - u članku 13 Ugovora pod naslovom Obveze Korisnika kredita kojim je navedeno da se Korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 2,50% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta. II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati: a) iznos od 220,32 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 12. siječnja 2008.g. pa do isplate; b) iznos od 370,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 12. siječnja 2008.g. pa do isplate; po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
2. U svom odgovoru na tužbu od 28. kolovoza 2025. tuženik Addiko bank d.d. je u cijelosti osporio osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Međutim tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da ne spori visinu naknade radi jednokratne obrade kredita. Potom se konstatira da tužitelj UI tužbenim zahtjevom traži isplatu s osnove navodno ništetne odredbe o naknadi radi premije osiguranja. Tuženik Addiko bank d.d. prvotno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer premija osiguranja nije njemu isplaćena. Naime, tužitelj UI u tužbi paušalno ističe ništetnost odredbe čl. 13. iz Ugovora o kreditu ne navodeći konkretne razloge ništetnosti te odredbe. Naknada radi premije osiguranja je ugovorena radi osiguranja kredita, u slučaju nemogućnosti naplate kredita od tužitelja UI, kada osiguratelj preuzima obvezu vraćanja mjesečnih aniuteta/rata kroz određeni period. Dakle, osiguranje kredita ugovoreno je između stranaka kao sredstvo osiguranja kredita, u slučaju da tužitelj UI ne bi bio u mogućnosti otplaćivati novčane iznose za vrijeme trajanja ugovora. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Addiko bank d.d. predlaže uvid u izjavu o načinu isplate. Da tužitelj UI ne može potraživati iznos naknade radi premije osiguranja od tuženika Addiko bank d.d. utvrđeno je i pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, u presudi pod posl. br. P-637/2023 od dana 20. ožujka 2025. godine. U toj presudi je sud utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate s osnove navodno ništetne odredbe o naknadi radi premije osiguranje: „18.2. U odnosu na naknadu za premiju osiguranja valja reći da u prvom redu tužiteljica činjenično nije iznosila razloge ništetnosti iste, a nadalje nije dokazano da bi upravo ta naknada ušla u imovinu tuženika bez pravne osnove, posebno uz istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije te ovaj dio zahtjeva sud nije mogao prihvatiti, već je istog odbio kao neosnovanog.“ Presuda prvostupanjskog suda je stekla svojstvo pravomoćnosti 7. travnja 2025. godine. Slijedom navedenog, po prosudbi tuženika Addiko bank d.d. kondemnatorni tužbeni zahtjev glede odredbe članka 13. Ugovora o kreditu u svakom je slučaju neosnovan jer tuženik Addiko bank d.d., čak i da sud utvrdio ništetnost te odredbe (što tuženik osporava), tuženik Addiko bank d.d. nije stjecatelj bez osnove. Potom tuženik Addiko bank d.d. ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Naime, naknada za obradu kredita i premiju osiguranja navodno su plaćene 2008., a tužitelj UI je tužbu podnio 9. kolovoza 2025., dakle više od 17 godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku Addiko bank d.d. . Razvidno je da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, dalje u tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, tuženik Addiko bank d.d. predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog zastare. Podredno, u nastavku tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da će obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju UI ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik Addiko bank d.d. ističe da tužitelj UI nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu. Tuženik Addiko bank d.d. također osporava status potrošača tužitelju UI te smatra da tužitelj UI taj status nije dokazao. Naime, Županijski sud u Zagrebu je u točki 14. obrazloženja rješenja od dana 5. listopada 2021. u postupku pod posl. br. Gž-1562/2021 donio odluku kojom je utvrdio da tužitelj treba dokazati status potrošača na koji se poziva: „14. Naime, status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču (tako i Gž-2384/2020-2 od 19. studenoga 2020.).“ Tuženik Addiko bank d.d. je učinio nespornim da je zaključen Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306-010/2008 od 11. siječnja 2008. i da je odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, a čl. 13. naknada premije osiguranja. Sporno je između tužitelja UI i tuženika Addiko bank d.d. je li navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna i sporno je ima li tužitelj UI pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju tih odredbi. Naime, tužitelj UI u tužbi navodi da je odredbe članka 5. i 13 Ugovora o kreditu ništetna jer su suprotne načelu pravednosti i poštenja i da se jer se o t im odredbama nije posebno pregovaralo. Tužitelj UI također navodi kako su navedene odredbe nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP 03). Tuženik Addiko bank d.d. osporava navode tužitelja UI te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj UI priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik Addiko bank d.d. ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP-a 03. Naime, jasno je da je tuženik Addiko bank d.d. imao troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik Addiko bank d.d. naplatiti navedene troškove. Također se ističe da se ista odredba navodi i u Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga (Naknade za usluge Banke u kreditiranju građana) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a koja Odluka propisuje jednokratnu naplatu za obradu kredita. Ukazuje se na to da je iznos naknade propisan u postotku od iznosa kredita. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Addiko bank d.d. predlaže uvid u Odluku o naknadama (Naknade za usluge Banke u kreditiranju građana). Prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. odredba čl. 5. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj UI prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP-a 03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Dakle, tužitelj UI i tuženik Addiko bank d.d. su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju UI su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tuženika Addiko bank d.d. je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj UI. Također se naglašava da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužitelj UI potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju. Odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ S obzirom na to da su ugovorne strane odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile iznos naknade, tuženik Addiko bank d.d. smatra da su troškovi obrade kredita uvjet davanja kredita, a taj trošak se osniva na troškovima koje je imao tuženik Addiko bank d.d. prilikom obrade kredita. Također se ističe da prema odredbi članka 59. st. 1. alineje 3. ZZP-a 03 ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu članka 61. stavka 1. ZZP/03-a ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je korisnik kredita dužan platiti za odobreni zajam. Dakle, iz naprijed navedenih odredaba ZOO-a i ZZP-a 03 razvidno je da banka osim ugovorene kamate ima pravo naplatiti i druge naknade. Nadalje, odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 52/16), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Posebno se ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Iako citirani propisi nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, oni dodatno obrazlažu svrhu i smisao naprijed citiranih odredaba te govore u prilog tome da je tuženik Addiko bank d.d. imao pravo naplatiti jednokratnu naknadu na temelju odredbe člana 1022. stavka 2. ZOO-a i članka 61. ZZP/03-a. U dokaz prethodno navedenih tvrdnji tuženik Addiko bank d.d. predlaže uvid u Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Također, prema tvrdnjama tuženika Addiko bank d.d. troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/2002), banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, propisano je: Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Prema odredbi članka 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (Narodne novine broj 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik Addiko bank d.d. predlaže sudu da na temelju članka 12. stavka 2. Zakona o sudovima (Narodne novine 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. S tim u vezi tuženik Addiko bank d.d. se poziva i na odredbu članka ZZP-a 03 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu, tuženik Addiko bank d.d. ističe da sukladno odredbi članka 84. ZPP/03-a nije dopušteno ocjenjivati poštenost te odredbe jer je odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Tuženik Addiko bank d.d. ovdje upućuje i na odredbu članka 296. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje: „Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da on ima valjani pravi temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita. Odredbom čl. 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik Addiko bank d.d. tvrdi da je on navedenu obvezu ispunio, donio je Odluke o naknadama kako je naprijed opisano, te je posljedično odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu s tužiteljem UI suglasno utvrdio uvjete kredita (iz članka 1022. stavka 2. ZOO-a), koji iznos se novčano iskazuje kao efektivna kamatna stopa. U odnosu na navode tužitelja UI da mu tuženik Addiko bank d.d. nije obrazložio strukturu sporne naknade tuženik Addiko bank d.d. upućuje na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je taj Sud zauzeo stajalište da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU odlučio je: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu o pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Nadalje se navodi da Sud Europske unije je u presudi pod brojem C-186/16 (U i dr. protiv Banca Românească SA), odlučujući o valjanosti valutne klauzule iz ugovora o kreditu, a u odnosu na tumačenje čl. 4. stavak 2. Direktive 93/13, je utvrdio da se odredba treba tumačiti na način da je zahtjev za jasnom i razumljivom odredbom (formulacijom odredbe) ispunjen ako korisnik kredita odredbu razumije na formalnoj i gramatičkoj razini, „u pogledu njezina konkretnog dosega,“ na način da „prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.“ U točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU ponovio je pravni stav iz presude C-621/17 od 3. listopada 2019.: „Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Nadalje, u presudi broj C-565/2021 od 16. ožujka 2023. (Caixabank SA protiv X), Sud EU utvrdio je: „Članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je: za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.“ Dakle, prema ustaljenoj praksi Suda Europske unije, ako je odredba kojom je ugovorena naknada radi obrade kredita jasno predočena korisniku kredita i ako je on shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Strukturu te naknade tuženik Addiko bank d.d. nije dužan obrazložiti potrošaču. Tuženik Addiko bank d.d. posebno naglašava da njegovi navodi iz ovog odgovora na tužbu potvrđeni su sudskom praksom sudova u Republici Hrvatskoj. Tako je Županijski sud u Splitu u presudi pod poslovnim broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. preinačio prvostupanjsku presudu sa sljedećim obrazloženjem: „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Županijski sud u Splitu u presudi Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021. u bitnome je isto odlučio. Županijski sud u Splitu također je presudom Gž-230/2023 od 9. veljače 2023. u istovrsnom sporu odbio tužbeni zahtjev, obrazlažući: „Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 2.100,00 Eura odnose na troškove koje banka ima, a koji se odnose na troškove u svezi sklapanja ugovora, odnosno troškovi pogona, zaposlenika, a određuju se u rasponu od 2 do 5% a u konkretnom slučaju određeni su u najmanjem iznosu od 2% iznosa kredita, a isto tako pravilan je zaključak kako suprotno odredbama Direktive 93/13 EEZ-a nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije isključeno da se na teret potrošača stave troškovi zajmodavca koji su povezani sa zajmodavčevom djelatnošću kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja. Stoga tuženik i prema utvrđenju ovog suda nije bio obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje snosi potrošač, a važno je da su te odredbe sastavljene kod potrošača na način da ne stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama ili ekonomskim posljedicama slijedom čega su upravo iz navedenih ugovornih odredbi tužitelji mogli bez ikakvih dvojbi i nejasnoća procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi te obveze koje proizlaze na temelju takvih ugovornih odredbi. Nadalje, Trgovački sud u Osijeku u presudi pod poslovnim brojem P-2/2021 od 28. travnja 2022. odbio je tuženi zahtjev za utvrđenje „ulazne naknade“ ništetnom sa sljedećim obrazloženjem: „Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi pod posl. brojem Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. godine potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021, obrazlažući: „28. Naime, odredbom čl. 173. st. 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je kako je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz st. 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. 29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Budući da tuženik Addiko bank d.d. ima pravo naplatiti naknadu troškova radi obrade kredita, u daljnjem dijelu podneska tuženik Addiko bank d.d. ističe da će se obrazložit pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade pojedinog ugovora o kreditu. Naime, troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, (no ono često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Zbog naprijed opisanih troškova tuženika Addiko bank d.d. ne bi se mogle primijeniti niti presude Suda Europske unije broj: C-224/19 i broj: C-259/19 jer naknada radi obrade kredita odgovara troškovima tuženika Addiko bank d.d.. Uostalom, naglašava se da djelatnost tuženika Addiko bank d.d. je pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj UI. Konačno, tuženik Addiko bank d.d. ističe da je tužitelj UI Ugovorom o kreditu na raspolaganje dobio 24.544,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u ukupnom iznosu od 590,32 EUR. Tuženik Addiko bank d.d. ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik Addiko bank d.d. k osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO-a. Tuženik Addiko bank d.d. nadalje osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj UI naznačilo u tužbi. Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo je pravno shvaćanje da u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu, zatezne kamate teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. U Izvodu iz zapisnika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine je navedeno: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Zaključno slijedom svega gore navedenog, tuženik Addiko bank d.d. predlaže da naslovni sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja UI te da tužitelja UI obveže na naknadu parničnog troška tuženiku Addiko bank d.d. sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306 - 010/2008 od 11. siječnja 2008. (list sudskog spisa od broja 11 do 21) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također na ročištu dana 3. veljače 2026. u svojstvu stranke saslušan je tužitelj UI (list sudskog spisa broj 258 i 259)
4. Uvidom u Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306-010/2008 od 11. siječnja 2008. ovaj sud je utvrdio da u čl. 5.2. se navodi da prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Nadalje u čl. 13. st. 1. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306-010/2008 od 11. siječnja 2008. je ugovoreno da tužitelj UI kao korisnik kredita se obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 2,50% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.
5. Saslušan na ročištu dana 3. veljače 2026. tužitelj UI je učinio nespornim da je zaključio ugovor o kreditu koji je predmet ove parnice dana 11.01.2008. Prema tvrdnjama tužitelja UI u svezi odredbi u pogledu ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita o tome se uopće nije razgovaralo nego je njemu samo predočen ugovor o kreditu kojeg je on mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Ugovor je pročitao prije nego što ga je potpisao. Nadalje tužitelj UI je iskazao da ima završenu srednju pomorsku školu, brodostrojarskog smjera i zna što znači postotak tako da mu je bilo jasno koji točno iznos mora platiti. Kupio je automobil marke Suzuki Swift koji je korišten isključivo za potrebe njegove obitelji te taj automobil nije korišten za neke poslovne svrhe. Tužitelj UI je potom iskazao da je bio kod javnog bilježnika u svezi solmizacije navedenog ugovora o kreditu ali mu niti on nije ništa objašnjavao u svezi ulazne naknade i neke naknade za osiguranje kredita. Naglašava da on osobno nije plaćao nikakve police osiguranja nekoj osiguravajućoj kući nego je kako ulaznu naknadu tako i naknadu za osiguranje kredita platio isključivo pravnom predniku tuženika tj. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. U svezi naknade za obradu kredita prema tvrdnjama tužitelja UI o tome sa službenicom banke on uopće nije razgovarao niti mu je pojašnjeno koje konkretno naknade to uključuje. Što se tiče osiguranja kredita napominje da je on po nalogu tuženika Addiko bank d.d. izvršio kako obavezno tkao i kasko osiguranje automobila a polica je bila vinkulirana u korist tuženika Addiko bank d.d. Međutim napominjem da tu premiju osiguranja je on posebno platio tako da to nema nikakve veze sa tuženikom. Na kraju svoga iskaza tužitelj UI je iskazao da je oa morao prihvatiti Ugovor o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306-010/2008 od 11. siječnja 2008. takav kakav mu je ponuđen od same banke te nije mogao ništa mijenjati a što se odnosi kako na iznos ulazne naknade tako i na iznos za osiguranje kredita.
6. U svom podnesku od 5. prosinca 2025. tuženik Addiko bank d.d. je ustvrdio da naknada za osiguranje naplaćena je 11. siječnja 2008. u iznosu od 2.818,80 kn, stoga na okolnost visine te naknade nema potrebe provoditi financijsko vještačenje. Nadalje tuženik Addiko bank d.d. je osporio naznačenu vrijednost predmeta spora jer za to mjerodavan može biti isključivo kondemnatorni tužbeni zahtjev. U tom smislu tuženik Addiko bank d.d. se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž 566/2025-2 od 21. srpnja 2025. u kojoj se obrazlaže: „Budući da zahtjev za činidbu u ovoj pravnoj stvari glasi na novčanu svotu, tužitelj nije ni mogao odrediti vrijednost predmeta spora drukčije od te vrijednosti, pa se ni njegovo označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.791,76 eura ne treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o naknadi troškova.“ Na kraju tuženik Addiko bank d.d. ističe da ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu, predlaže sudu zaključiti glavnu raspravu i donijeti presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja UI na naknadu troškova parničnog postupka.
7. Na pripremnom ročištu dana 11. listopada 2025. na koje tuženik Addiko bank d.d. nije pristupio zamjenica punomoćnika tužitelja UI je sukladno podnesku samoga tuženika Addiko bank d.d. od 5. prosinca 2025. ispravila izreku tužbenog zahtjeva u točki II. na način da umjesto 370,00 € treba stajati 374,12 €. Na tom ročištu ovaj sud je zaključio prethodni postupak i kao vrijednost predmeta spora u ovoj parnici utvrdio iznos od 594,44 €. Po prosudbi ovoga suda deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut u tužbi koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu koji u ovoj parnici glasi na novčanu svotu tj. isplatu iznosa od 594,44 €. Tako primjera radi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoga rješenja poslovni broj Pž-566/2025-2 od 21. srpnja 2025. između ostaloga navodi: "....6. Iz podataka u spisu razvidno je da je prvostupanjski sud vrijednost predmeta spora utvrdio na ročištu za glavnu raspravu (zapisnik na str. 297. do 299. spisa), iako je prema odredbi članka 40. stavka 3. ZPP-a to mogao učiniti najkasnije na pripremnom ročištu. Utoliko je odluka suda o utvrđivanju vrijednost predmeta spora nepravilna i nezakonita. Međutim, s obzirom na to da se deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut u tužbi koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, kako to pravilno smatra prvostupanjski sud, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, nije bilo ni potrebe ispitivati je li tužitelj vrijednost predmeta spora označio suviše visoko i postupati po odredbi članka 40. stavka 3. ZPP-a. Budući da zahtjev za činidbu u ovoj pravnoj stvari glasi na novčanu svotu, tužitelj nije ni mogao odrediti vrijednost predmeta spora drukčije od te vrijednosti, pa se ni njegovo označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.791,76 eura ne treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o naknadi troškova....."
8. Na ročištu dana 3. veljače 2026. u smislu čl. 7. st. 1. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio punomoćnika tužitelja UI da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Na ročište dana 3. veljače 2026. punomoćnici tuženika Addiko bank d.d. nisu niti pristupili već su svojim podneskom od 2. veljače 2026. obavijestili ovaj sud da nisu u mogućnosti pristupiti na to ročište te su predložili održavanje rasprave u njihovoj odsutnosti i zaključenje glavne rasprave. Budući na ročištu 3. veljače 2026. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U svojoj završnoj riječi zamjenica punomoćnica tužitelja UI je predložio usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja UI u cijelosti.
9. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja UI je djelomično osnovan.
10. Odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306-010/2008 od 11. siječnja 2008. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, u čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306 -010/2008 od 11. siječnja 2008. se navodi da se kredit odobrava tužitelju UI kao fizičkoj osobi za kupnju novog motornog vozila. U navedenom smislu svoj iskaz je dao i sam tužitelj UI istaknuvši da kupljeno osobno vozilo marke Suzuki Swift je korišten isključivo za potrebe njegove obitelji, a ne u bilo kakve poslovni svrhe. iskaz tužitelja UI ovaj sud je prihvatio u cijelosti kao istinit. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Addiko bank d.d. koji ničim ne dokazuje svoju tvrdnju da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru.
11. Ovaj sud je prihvatio kao istinitu tvrdnju tužitelja UI da o ulaznoj naknadi i nekoj naknadi za obradu i za osiguranje kredita sa službenicom banke se uopće nije niti razgovaralo. Po prosudbi ovoga suda u konkretnom slučaju čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306-010/2008 od 11. siječnja 2008. o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, prouzročio je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Naime, tužitelj UI niti na koji način mogao utjecati na sadržaj čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306-010/2008 od 11. siječnja 2008. u svezi visine ulazne naknade za obradu kredita nego mu je to ponuđeno po načelu „uzmi ili ostavi“.
12. Po prosudbi ovoga suda tužitelj UI uopće nije bila kao potrošač informiran o parametrima koji utječu na visinu naknade kako za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, pravni prednik tuženika Addiko bank d.d., koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja UI. Za ovaj sud nije sporno da tuženik Addiko bank d.d. kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita je imao određenih troškova tj. razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita, unošenje potrebnih podataka u aplikaciju tuženika Addiko bank d.d. za obradu kreditnih zahtjeva i slično. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita očito znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu tj. da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik Addiko bank d.d. imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta savjetnika za građanstvo ili nekog sličnog naziva se notorno ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita. Tuženik Addiko bank d.d. niti ne tvrdi da bi plaća djelatnika banke koji je s klijentima radio na zaključenju ugovora o kreditu uopće ovisila o broju kreditnih zahtjeva ili visini kredita koje je ukupno uspio plasirati taj mjesec, ili da je dobivali nikakve bonuse, već očito im je plaća bila fiksna nezavisno od prethodno navedenih okolnosti. Prema shvaćanju ovog suda, nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Odredbom čl. 269. st. 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005 te u daljnjem tekstu skraćeno ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. U svjetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki I. Zaključno primjenom odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a po prosudbi ovoga suda odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306-010/2008 od 11. siječnja 2008. kojom je ugovoreno plaćanje tkz. ulazne naknade za obradu kredita je ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj UI bila upoznat sa parametrima koji utječu na visinu navedene naknade o čemu je tužitelj UI kao potrošač morao biti informiran. Naime, odluke o visini te naknade je jednostrano donosio sam tuženik Addiko bank d.d., a o tome sa tužiteljem ĐI nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja UI kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. Naime, na ugovor o kreditu kao dvostrani pravni posao se primjenjuju temeljna načela obveznog prava, dakle ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, načelo jednake vrijednosti činidbi, načelo savjesnosti i poštenja te načelo zabrane zlouporabe prava. U navedenom smislu očitovao se je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama poslovni broj Rev 673/2023-2 13. veljače 2024. i Rev-1051/2023 od 3. travnja 2024. te iz svih navedenih razloga valjalo je u cijelosti prihvatiti deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja UI.
13. Što se tiče naknade za osiguranje kredita u visini od čak 2,50 % uvećanog za kamatu iz prva četiri mjeseca po prosudbi ovoga suda je bila potpuno nepotrebna budući je potraživanje tuženika Addiko bank d.d. bilo sasvim dovoljno osigurano kako je to navedeno u čl. 9. Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306-010/2008 od 11. siječnja 2008. i to: a) prijenosom vlasništva na pokretnini u korist banke, b) zaključenjem police kasko osiguranja vinkuliranu u korist banke za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa stranka, c) izjava o zapljeni primanja ovjerena kod javnog bilježnika i d) zadužnica korisnika kredita ovjerena od strane javnog bilježnika. Osim toga navedeni iznos od 2.818,80 kn odnosno 374,44 € tužitelj UI nije platio dana 11. siječnja 2028. nekom osiguravatelju nego pravnom predniku tuženika tj. Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. Tuženik Addiko bank d.d. niti ne tvrdi, a niti bilo čime dokazuje da je on nekom osiguravatelju isplatio bilo kakav novčani iznos radi osiguranja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora i UI kao korisnika kredita broj: 306-010/2008 od 11. siječnja 2008. Iz svih navedenih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude u točki I.
14. Ovaj sud prihvaća pravni stav dr. sc. SI dipl.iur. u članku “Stjecanje bez osnove” koji je objavljen u Aktualnostima hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Godišnjak 27., Zagreb, 2020. u kojem se navodi: “...Dakle, zahtjev za utvrđivanje ništetnosti te zahtjev za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla dva su različita zahtjeva koja služe različitoj svrsi, pa su time podvrgnuta različitim pravilima: zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti štite se javni interesi pa je jasno da taj zahtjev ne može biti vremenski ograničen. S druge strane, zahtjevom za ostvarivanje pojedinačnog restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla štiti se privatni interes vjerovnika, pa je jasno da taj zahtjev mora biti ograničen opravdanim interesima dužnika te pravne sigurnosti općenito. Zbog toga ostvarivanje toga zahtjeva, za razliku od zahtjeva za utvrđivanjem ništetnosti, ograničeno je zastarnim rokom koji počinje teći od trenutka stjecanja bez osnove. Tumačenjem prema kojem bi restitucijski zahtjev iz ništetnih poslova započeo zastarijevati tek od utvrđenja ništetnosti neprimjereno bi se poistovjetilo privatni interes pojedinog vjerovnika s javnim interesom, čime bi se ujedno značajno narušila ravnoteža interesa vjerovnika i dužnika te pravna sigurnost općenito, jer vjerovnikova tražbina ne bi zastarjevala sve dok se on ne bi odlučio pokrenuti postupak za utvrđivanje ništetnosti.....” Štoviše po mišljenju ovoga suda to bi moglo čak i poticati takovog vjerovnika da namjerno što duže prolongira neku parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu ili radi postavljenja restitucijskog zahtijeva zbog povrata svih novčanih iznosa koje je dužnik stekao bez pravne osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja svakog takovog pojedinog novčanog iznosa pa do isplata. Budući su zakonske zatezne kamate daleko veće od kamata koje bilo koja banka daju na neku oročenu štednju pa čak i daleko više nego što banke ugovaraju visinu kamate kod odobravanja kredita svojim klijentima od takvog svoga nesavjesnog postupanja očito je da bi takav vjerovnik samo neosnovano stjecao imovinsku korist.
15. U odnosu na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., ovaj sud napominje da je upoznat s tim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i s kasnijim pravnim shvaćanjem tog suda sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su -IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. prema kojem pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, no upravo zbog toga što u postupku koji je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, se uopće nije odlučivalo o ništetnosti ugovornih odredbi o ništetnosti tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva to se potonje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u ovom sporu.
16. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (odnosno članka 104. stavka 1. ranijeg Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao prvo valja primijetiti da kod svojih pravnih shvaćanja Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće svoja pravna shvaćanja ne obrazlaže kao niti to zbog čega je došlo do promijene njegovih pravnih shvaćanja iako se sami propisi nisu mijenjali. Međutim, prema pravnom shvaćanju ovog suda, i u slučaju kada se ne radi o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, nego o restitucijskom zahtjevu kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora sklopljenog između osoba koje nisu potrošači, zastarijevanje započinje teći trenutkom primitka ispunjenja jer je upravo primitkom ispunjenja povećana imovina jedne stranke te je od tada druga stranka mogla tražiti vraćanje onog što je stečeno bez osnove (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1705/92 od 20. srpnja 1993.). Naime, primitkom ispunjenje po osnovi ništetnog ugovora, a s obzirom na to da je ugovor nevaljan ex tunc, dio imovine jedne osobe (jedne ugovorne stranke) je prešao u imovinu druge osobe (druge ugovorne stranke) no za taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu slijedom čega se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog, to potraživanje zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a, što u ovom predmetu i nije sporno. Nadalje, premda se sukladno članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnost ne gasi, a što znači da stranka (i ne samo stranka nego i svaka zainteresirana osoba prema članku 327. stavku 1. ZOO-a može deklaratornim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora bez ograničenja razdoblja do kojeg može podnijeti takvu tužbu, da bi stranka mogla ostvarivati restitucijski zahtjev za povratom onog što je dala drugoj stranci na temelju takvog ugovora, kondemnatorni restitucijski tužbeni zahtjev mora podnijeti unutar općeg zastarnog roka jer se u protivnom izlaže opasnosti da zbog prigovora zastare protivne stranke tužbeni zahtjev bude odbijen.
17. Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornom tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. ZOO- a mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku).
18. Naime, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se u potpunosti dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila odnosno nastupila bi kada to jednostrano odluči sam vjerovnik, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.
19. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada b i sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan.
20. Naime, odredbe o ništetnosti ugovornih odredbi u svezi tkz. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva te za osiguranje kredita nije uopće bila predmet raspravljanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 a niti neke druge kolektivne tužbe tako da do nekog prekida zastare nikada nije niti došlo. Kada bi se doslovno shvatilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora nejasno je kako bi se to moglo suvislo povezati s kasnijim pravnim stavom sa sjednice Građanskog odjela tog suda broj Su- IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. u kojem se između ostaloga tvrdi da pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a. Naime, nejasno je kako se može prekinuti zastara koja nije niti počela teći. Da bi zastara uopće počela teći po prirodi stvari potrebno je najprije da dođe do prekida zastare. Prema čl. 240. st. 1. ZOO-a zastara se prekida kad dužnik prizna dug. odnosno sukladno čl. 241. st. 1. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U smislu čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Ovaj sud pretpostavlja da je Vrhovni sud Republike Hrvatske želio reći ako je tužitelj u zastarnom roku podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti određenih ugovornih odredbi onda zastara restitucijskog zahtjeva radi isplate neosnovano naplaćenih novčanih iznosa počinje ponovo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi. Nadalje valja naglasiti da ukoliko se spomenuto pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. smije retroaktivno primijeniti na tzv. okončane pravne situacije, onda i zakonske zatezne kamate također počinju teći tek od dana pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, a ne od dana stjecanja. Naime, da bi zastara počela teći, dužnik mora biti u zakašnjenju sa ispunjenjem dospjelog potraživanja. Ako će zastarni rok u ovome predmetu početi teći tek s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, tada do tog dana ne postoji obveza tuženika Addiko bank d.d. na plaćanje zakonskih zateznih kamata jer do tog dana ne postoji njegovo zakašnjenje s obzirom na to da tužiteljevo potraživanje nije dospjelo.
21. U ovoj parnici je između stranka nesporno da dana 11. siječnja 2008. temeljem odredbe o tkz. ulaznoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je tužitelju UI naplaćen iznos od 1.660,00 kn ili 220,32 € kao i za osiguranje kredita iznos od 2.487,77 kn ili 374,12 € tj. ukupno 5994,44 €. Svoju tužbu u ovoj parnici je tužitelj UI podnio tek dana 9. kolovoza 2024. tako da je nastupila zastara njegovog potraživanja u smislu citiranog čl. 225. ZOO-a budući je već odavno prošao zastrani rok od 5 godina, a nikakvog prekida zastare do podnošenja tužbe tužitelja UI u ovoj parnici nije bilo. Iz svih navedeni razloga osnovan je prigovor zastare tuženika Addiko bank d.d. te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III.
22. Prema čl. 154. st. 4. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove . Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude u točki III.
U Rijeci 26. veljače 2026.
Sudac:
Damir Vinketa
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.
Dostaviti:
- pun. tužitelja UI zajedno s nalogom za uplatom sudske pristojbe na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-1285/2024-12 od 26. veljače 2026. u iznosu od 26,55 € i
- pun. tuženika Addiko bank d.d.
