REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Poslovni broj P-839/2025-26
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po pun. Almi Kulenović odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Grada Vodnjana, Vodnjan, Trgovačka 2, OIB: 15554218499, zastupanog po pun. Tizianu Sošiću odvjetniku iz Pule, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 06. veljače 2026. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 26. veljače 2026. godine
p r e s u d i o j e
I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice DK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženiku Gradu Vodnjanu, Vodnjan, Trgovačka 2, OIB: 15554218499 koji sadržajno glasi:
"Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja tuženika GRAD VODNJAN-DIGNANO (OIB 15554218499) iz Vodnjan, Trgovačka 2, protiv tužiteljice DK (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], ovršenice u predmetu Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. Ovr-1354/2021 određenom na nekretnini ovdje tužiteljice upisane na k. č. br. [katastarska čestica] zgr. zgrada, cisterna, dvorište ukupne površine od 1223 m2 iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] određena Rješenjem Općinskog suda posl. br. Ovr-1354/2021 od 27. srpnja 2023. godine", kao neosnovan.
II Nalaže se tužiteljici da tuženiku na ime parničnog troška isplati iznos od 4.562,50 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče počev od 26.2.2026. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.
III Odbijaju se, tužiteljica prema tuženiku u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška sa kamatom na isti, te tuženik prema tužiteljici sa dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška sa kamatom na isti preko iznosa priznatog u stavku II izreke ove presude, kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaključkom Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Ovr-1354/2021 od 31. siječnja 2024. godine tužiteljica upućena je da pokrene posebnu parnicu radi proglašenja da je ovrha o kojoj je odlučeno rješenjem istoga suda pod istim brojem od 27. srpnja 2023. godine, nedopuštena. Ovdje tužiteljica je u ovršnom postupku na citirano rješenje podnijela žalbu iz razloga što je između ostalog temeljem Ugovora o osnivanju prava građenja sklopljenim s TD Aquilina d.o.o. dana 12. studenog 2009. godine ovršenica prenijela sva prava i obveze za predmetnu nekretninu na trgovačko društvo radi čega je istaknula prigovor promašene pasivne legitimacije, zatim jer Rješenje o naknadi za rad privremenog skrbnika i troškova provedenih mjera zaštite kulturnog dobra od 16. studenog 2009. godine ne može biti ovršna isprava, kao i jer ovrhovoditelj osim spornog rješenja ničim ne dokazuje navodno nastali trošak u iznosu od tada navedenih 600.000,00 kn.Dakle, ovdje tuženik ne može tražiti ovrhu temeljem spornog rješenja koje sada predstavlja ovršnu ispravu iako to nije. Tužiteljica je i istaknula prigovor zastare. Nadalje navodi da je rješenjem sud odredio ovrhu radi naplate novčane tražbine ovdje tuženika na nekretnini ovdje tužiteljice upisane na k. č. br. [katastarska čestica] zgr. zgrada, cisterna, dvorište površine od 1223 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], utvrđenjem njene vrijednosti, prodajom iste i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom. Kao ovršna isprava u konkretnom slučaju smatra se ''Rješenje'' klasa: UP/I-023-01/09-01/1, urbroj:2168-04- 01-09-1 od 16. studenog 2009. godine, koje nema niti izreku, niti obrazloženje, niti naznačen paricijski rok, niti uputu o pravnom lijeku, niti je tužiteljici dostavljeno. Osim što se osporava mogućnost da predmetno rješenje uopće može predstavljati ovršnu ispravu, to se ukazuje na nekoliko nepobitnih činjenica. Predmetno ''Rješenje'' što je u biti preimenovana ''Odluka'' doneseno je dana 16. studenog 2009. godine. Isto se donosi temeljem Rješenja o imenovanju posebnog skrbnika Grada Vodnjana klasa:
022-05/09-01/9, ur. Broj: 2168-04-03-09-25 od 22. travnja 2009. godine. Konkretno Rješenje od 22. travnja 2009. godine poništeno je Presudom Upravnog suda posl. br. Us-7771/2009 od 21. prosinca 2011. godine, dakle isto kao takvo je postalo nevažeće, te zbog nepravilnosti istaknutih u pravomoćnoj odluci suda ne može biti osnovom za donošenje drugog spornog ''Rješenja'' koje je predmet ovršnog postupka. Nadalje, ''Rješenje'' koje to nije, doneseno je 16. studenog 2009. godine. Dana 12. studenog 2009. godine, dakle prije donesenog ''Rješenja'' ovdje tužiteljica je već raspolagala nekretninom na način da je sa TD Aquilina d.o.o. ugovorila pravo građenja i isto pravo knjižila u Zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola dana 13. studenog 2009. godine i to u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što tuženiku nije moglo ostati nepoznato. Posebice jer je tuženik vodio sudski postupak protiv tužiteljice i nositelja prava građenja radi utvrđenja Ugovora o građenju ništetnim. Postupak je vođen pred ovim sudom pod posl. br. P-2519/09, te je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev Grada Vodnjana što je svojom presudom posl. br. Gž-1861/2011 od dana 11. ožujka 2013. godine potvrdio i Županijski sud u Puli-Pola. Radi se o strikinoj primjeni zakona, gdje u slučaju da je zgrada izgrađena na zemljištu koje se opterećuje pravom građenja, što je konkretno slučaj, prelazi u vlasništvo nositelja prava građenja, što su stranke definirale i Ugovorom o osnivanju prava građenja. Dakle, sva prava i obveze koje bi inače imao vlasnik zemljišta u trenutku zasnivanja prava građenja, prenose se na nositelja prava građenja, ovdje TD Aquilina d.o.o., radi čega se prigovor promašene pasivne legitimacije u ovršnom postupku kao takav mora utvrditi osnovanim, te se ovršni postupak može i mora voditi samo protiv druge u ovom slučaju pravne osobe, ako se kao takav uopće može voditi. Tužiteljica je nadalje navela da je ovdje tuženik je dana 29. travnja 2019. godine kod istog suda podnio prijedlog za ovrhu temeljem istih isprava protiv istog ovršenika, ovdje tužiteljice. Postupak je vođen pod posl. br. Ovr- 310/2019, te je prijedlog ovdje tuženika odbijen zbog činjenice da predmetna rješenja ne mogu predstavljati ovršne isprave. Takav stav je zauzeo i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci, ukazujući na nepostojanje klauzule ovršnosti na ''Rješenju'' od 16. studenog 2009. godine, radi čega je u tom dijelu predmet vratio na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku, koji se vodi bez znanje ovršenika ovdje tužiteljice, traži se od tuženika, tamo ovrhovoditelja da isti dostavi ispravu sa klauzulom ovršnosti. Iako znajući da predmetno ''Rješenje'' ne sadrži sve ono što jedno rješenje sukladno odredbi Zakona o općem upravnom postupku treba sadržavati, propisivanje obaveznog sadržaja upravnog akta pravnom normom pridonosi određenim ciljevima. Prije svega, akt mora na jasan način dati podatke o kakvoj je upravnoj stvari riječ te na čija se prava i obveze učinci akta odnose. Iz sadržaja mora nedvosmisleno proizlaziti odluka o ovlaštenjima i/ili obvezama stranke, zakonski temelj za donošenje takve odluke i obrazloženje načina postupanja i odlučivanja, kao što mora biti naveden i zakonski temelj koji daje ovlast javnopravnom tijelu za donošenje odluke u konkretnoj upravnoj stvari. Sadržaj akta nadalje stranku mora uputiti u njezino pravo na podnošenje pravnog lijeka u propisanom roku i na propisan način. Osim toga, akt mora biti potpisan od strane osobe koja je rješenje donijela, a uz potpis mora stajati i pečat javnopravnog tijela. Sadržaj upravnog akta definiran je u ZUP-u kroz sadržaj rješenja. Tako je propisano da rješenje sadrži sedam obveznih dijelova: zaglavlje, uvod, izreka, obrazloženje, uputa o pravnom lijeku te vlastoručni potpis ovlaštene službene osobe i otisak službenog pečata javnopravnog tijela ili kvalificirani elektroničkog potpisa ovlaštene službene osobe ili kvalificirani elektroničkog pečata javnopravnog tijela. Od svega navedenog predmetno ''Rješenje'' ima samo potpis tada upitno ovlaštene osobe i pečat, te je nesporno doneseno temeljem Rješenja o imenovanju privremenog skrbnika odnosno Odluke o izmjenama i dopunama koje uopće nije na snazi niti je u trenutku donošenja rješenja o ovrsi bilo. Iako je to sporno, obzirom da u zaglavlju spornog ''Rješenja'' se navodi da ga donosi gradonačelnik temeljem odredbe čl. 46. Statuta Grada Vodnjana (Službene novine Grada Vodnjana 02/09) iz kojih odredbi nikako ne proizlazi ovlaštenje za donošenje ovakve vrste odluke, pa je i zbog toga isto nezakonito. Napominje se još jednom, da tamo ovršenik, a ovdje tužiteljica nije zaprimala niti zaprima redovno pismena, te da ista ravnopravno ne sudjeluje u ovršnom postupku. Sve prethodno navedeno, tužiteljica je utvrdila nakon izvršenog uvida u spis dana 1. ožujka 2024. godine. Tuženik, tamo ovrhovoditelj naravno gotovo dvadeset godina kasnije, a na poziv suda, je samo otisnuo pečat ''IZVRŠNO'' na sporno ''Rješenje'' i isto dostavlja sudu, nakon čega sud donosi osporavano rješenje o ovrsi. Pravomoćnost je utvrđena s datumom 23. rujna 2022. godine, dok je ''izvršnost'' utvrđena s danom 10. listopadom 2022. godine. Stoga i ''Rješenje'' u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu nije bilo niti pravomoćno niti ovršno, a upitno je temeljem čega se i ovršnost i pravomoćnost utvrdila i tko ju je utvrdio, pa nisu postojali nikakvi uvjeti za donošenje rješenja o ovrsi. Nadalje, tužiteljici ovršne isprave temeljem kojih je doneseno rješenje uopće nisu dostavljene, pa ista osporava njihov osnov i visinu. Visina navodno potraživanja ovdje tuženika prema tužiteljici je 600.000,00 kn (tada), odnosno 79.633,69 EUR-a (sada) koji iznos nije jasno što točno predstavlja i na što se odnosi. Prema tvrdnjama tuženika poduzete su određeni radovi koji se procjenjuju na sporni iznos. No, obzirom na činjenicu da se radi o kulturnom dobru, palači kao spomeniku čija je vrijednost neprocjenjiva, koja zahtjeva intervencije prema uputama posebnih stručnjaka, to je nekontroliranim intervencijama i izvedenim radovima upitne kvalitete i stručnosti palači Giacondo nanesena šteta. Tužiteljica ističe i prigovor zastare prava potraživanja, posebice jer je sporno Rješenje datirano sa 2009. godinom pa se zaključno ukazuje na nedostatke svojstva ovršne isprave, nedostatak ovršnosti i ističe se prigovor zastare potraživanja. Slijedom navedenog predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao i sve pravne i činjenične navode tužiteljice. Tuženik ističe da su sve primjedbe i prigovori tužiteljice neosnovani. Tuženik je naveo da se rješenjem o ovrsi posl.br. 22 PU Ovr-1354/2021-21 od 27. srpnja 2023. godine (dalje: Rješenje o ovrsi) određeno da na temelju ovršne isprave - Rješenja o naknadi za rad privremenog skrbnika i troškova provedenih mjera zaštite kulturnog dobra klasa: UP/I- 023-01/09-01/1 urbroj:
2168-04-01-09-1 od dana 16. studenog 2009. god ine, pravomoćno 23. rujna 2022., ovršno 10. listopada 2022. (dalje: Rješenje o naknadi), a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 79.633,69 Eura / 600.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima ovrhe, određuje se ovrha na nekretnini ovršenice označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] zgr., ZGRADA, CISTERNA, DVORIŠTE, površine 1223 m2, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekre tnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom. Naznačeni ovršni postupak provodi se isključivo na imovini i imovinskim pravima tužiteljice DK jer se ne provodi na pravu građenja osnovanom na teret k. č. br. [katastarska čestica] ZGR. upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Tuženik ističe da se citirana ovrha provodi u odnosu na nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] ZGR. upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da je tužiteljica i danas vlasnica predmetne nekretnine, a koju je nekretninu tužiteljica opteretila osnivanjem prava građenja u korist Aquilina d.o.o., koja je time postala nositeljem prava građenja. Tuženik ukazuje na odredbu članka 280. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV), koja propisuje da je pravo građenja ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu koje ovlašćuje svoga nositelja da na površini toga zemljišta ili ispod nje ima vlastitu zgradu, a svagdašnji vlasnik tog zemljišta dužan je to trpjeti (st.1.). Stavkom 2. istog članka određuje se da je pravo građenja u pravnom pogledu izjednačeno s nekretninom dok je stavkom 3. propisano da zgrada koja je izgrađena, ili koja bude izgrađena, na zemljištu koje je opterećeno pravom građenja pripadnost je toga prava, kao da je ono zemljište. Prema tome, tužiteljica DK jest vlasnica nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] ZGR. upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na kojoj postoji teret prava građenja osnovanog u korist Aquiline d.o.o., ali navedeno ne sprječava provođenje ovrhe na nekretnini tužiteljice, kako se to čini u naznačenom ovršnom postupku. Drugim riječima, provođenjem ove ovrhe uopće se ne dira u stečena prava treće osobe Aquilina d.o.o., kao nositelja prava građenja. Slijedom navedenog, osnivanjem prava građenja na predmetnoj nekretnini došlo je do odvajanja zgrade (ruševine) od nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] ZGR. upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] jer je predmetna zgrada (ruševina) postala pripadnost pravu građenja (čl. 280. stavka 3. ZV-a), pa slijedom navedenog predmetom ovršnog postupka posl.br. Ovr-1354/2021 jest zemljište k. č. br. [katastarska čestica] ZGR. upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koje je i nadalje nesporno u vlasništvu tužiteljice DK. Kako u ovršnom postupku posl.br. Ovr-1354/2021 predmet ovrhe nije pravo građenja osnovano na teret k. č. br. [katastarska čestica] ZGR. upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i/ili zgrada (ruševina), koja je pripadnost tom pravu građenja, to je predmetni prigovor tužiteljice u cijelosti neosnovan pa predlaže da ga sud u cijelosti odbije. Tijekom ovršnog postupka, koji se pred Naslovnim sudom vodi pod posl. br. Ovr-1354/2021, tužiteljica (tamo ovršenica) je već isticala primjedbu da Rješenje o naknadi ne sadržava sve bitne elemente koje propisuje odredba čl. 98. ZUP-a pa da se kao takva ne bi mogla smatrati ovršnom ispravom u smislu odredbe čl. 23. st.1. toč. 4. Ovršnog zakona. Tuženik (tamo ovrhovoditelj) je još u svom odgovoru na žalbu od 20. prosinca 2023. godine skrenuo pozornost ovršnom sudu, a sada to čini Naslovnom sudu u ovoj parnici da su u ovršnom postupku posl. br. Ovr-1354/2021 navedene primjedbe i prigovori već odbijeni rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 72 Gž-2571/2019 od 22. rujna 2021. godine (dalje: drugostupanjsko rješenje) pa se tužitelj poziva na točku 12. citiranog drugostupanjskog rješenja u kojemu je navedeni sud jasno naveo razloge zbog kojih su prednje primjedbe tužiteljice neosnovane. Naime, u obrazloženju drugostupanjskog rješenja jasno se utvrđuje da iz predmetnog Rješenja o naknadi proizlazi da odluka glasi na ispunjenje novčane tražbine jer je u čl. 2 Rješenja o naknadi naloženo tužiteljici da podmiri novčanu tražbinu - naknadu za rad privremenog skrbnika i troškove provedbenih mjera zaštite kulturnog dobra a koja novčana obveza je određena u iznosu od 600.000,00 kn u čl.1. Rješenja o naknadi te da predmetna odluka stupa na snagu s danom donošenja (čl. 4.). Tužiteljica opetovano nastoji „ukazati“ da Rješenje o naknadi nema elemente propisane Zakonom o općem upravnom postupku, odnosno izražava dvojbe o klauzuli izvršnosti, te se pritom poziva – bez navođenja članaka – na Zakon o općem upravnom postupku. Tuženik naglašava da Rješenje o naknadi (ovršna isprava) sadrži sve elemente propisane Zakonom o općem upravnom postupku, kao i da je klauzula izvršnosti stavljana na ovršnu ispravu sukladno postupku i uvjetima koji su propisani Zakonom o općem upravnom postupku. Međutim, tuženik ukazuje da parnični sud nije nadležan preispitivati zakonitost primjene Zakona o općem upravnom postupku. U tom pravcu postoji dugogodišnji jasan i dosljedan stav Vrhovnog suda RH, koji je izražen u brojnim odlukama navedenog suda pa ukazujemo primjerice na Odluku VSRH Rev-1404/2009, u kojemu je zauzeto pravno stajalište da su sudovi vezani pravomoćnim odlukama donesenim u uspravnom postupku te da nema mjesta njihovim preispitivanju u sudskom postupku, a pritom se poziva na cijeli niz svojih ranijih odluka (VSRH Revr-127/06, VSRH Rev-138/07, VSRH Rev-160/*08, VSRH Rev-501/08, VSRH Rev1547/10, VSRH Rev-1719/09, VSRH Rev-196/10, VSRH Revx- 471/10 itd.). Tuženik je još u prijedlogu za ovrhu od 29. travnja 2019. godine priložio citiranu sudsku praksu Vrhovnog suda RH. Tuženik navodi da je tužiteljica upućena da pokrene ovu parnicu s time što je ona vezana člankom 52. st. 3. Ovršnog zakona, kojim je propisano da parnica za proglašenje ovrhe nedopuštenom može se pokrenuti samo zbog razloga iz stavka 1. tog članka zbog kojeg je tužiteljica izjavila žalbu. Tuženik navodi da tužiteljica, u svojstvu ovršenice, nije žalbom od 23. kolovoza 2023. godine istaknula prigovor zastare pokretanja ovršnog postupka. U tom pravcu i sudska praksa „Tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ne može se s uspjehom temeljiti na razlozima koji nisu bili izneseni u žalbi protiv rješenja“ (ŽS u Dubrovniku, Gž-355/08 od 2. rujna 2010, ING PSP). Drugi argument tuženika, sastoji se u tome što je ovršni postupak pokrenut 29. travnja 2019. godine dok ovršna isprava, kojom je utvrđena tražbina jest Rješenje o naknadi od 16. studenoga 2009. godine. Iz navedenih jasnih činjenica i utvrđenja razvidno je da nije protekao rok od 10 godina računajući od dana utvrđenja ovršne tražbine temeljem ovršne isprave i pokretanja ovršnog postupka. Konačno, i neovisno o svim prednjim argumentima moramo istaknuti da se pred Naslovnim sudom vodi ovršni postupak pod posl. br. Ovr - 1354/2021 radi naplate tražbine tuženika koja je u zemljišnoj knjizi osigurana upisanim založnom pravom posl. br. Z-14649/09 od 18. studenoga 2009. godine za iznos od 600.000,00 kuna, te ostalih uvjeta iz Rješenja, u zemljišnoj knjizi na teret k. č. br. [katastarska čestica] ZGR. upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem spisa P-2519/2009, Ovr- 1354/21, Ovr-310/19, čitanjem dokumentacije dostavljenu uz odgovor na tužbu (vlasničkih listova, rješenja Gž-ovr-2571/2019-2), te je izvršen uvid u dostavljene vlasničke listove kao i u aktualne vlasničke listove, pročitana je drugostupanjska odluka listovi 89-93 spisa, povijesni vlasnički izvadak, zk. ul. [broj ZK uloška] za k. č. [katastarska čestica], aktualan zemljišno knjižni izvadak za pravo građenja 5032 k. o. [katastarska općina] te je izvršen uvid u spis Ovr-1354/21 te priležeću sudska praksa predanu na ročištu od 06.02.2026. godine, kao i ukidbenu odluku na str. 89 do 93 spisa.
4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku neosnovan je u cijelosti.
5. U ovoj pravnoj stvari već je bila donesena prvostupanjska presuda dana 20.09.2024. godine, koja prileži na listovima 60 do 70 spisa, koja je ukinuta odlukom Županijskog suda u Osijeku Gž-1836/2024-2 od 20.011.2025. godine. Razlozi u bitnom zbog kojih je odluka prvostupanjskog suda ukinuta temelje se na sljedećem obrazloženju citira se:
„12. Iz sadržaja žalbe koju je podnijela tužiteljica i njezinih navoda tijekom postupka, proizlazi da tužiteljica ovršnoj ispravi osporava svojstvo ovršnosti jer u njoj nije navedeno vrijeme ispunjenja obveze. Odredbom čl. 29. st. 1. OZ-a je propisano da je ovršna isprava podobna je za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze. Osnovano tužiteljica navodi da u predmetnoj ovršnoj ispravi nije navedeno vrijeme ispunjenja obveze.
12.1. Dakle tužiteljica ističe žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 2. OZ -a kojom je propisano da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu ako isprava na temelju koje je doneseno nije stekla svojstvo ovršnosti. Ne radi se o žalbenom razlogu povodom kojeg se ovršenik upućuje na pokretanje parnice prema odredbi čl. 52. st. 1. i 3. OZ-a, i takav put pravne zaštite nije dopušten.
13. Rješenjem o ovrsi od 27. srpnja 2023. određena je ovrha na cijeloj k. č. [katastarska čestica] zgr. zgrada, cisterna i dvorište iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u zemljišnim knjigama upisanoj kao vlasništvo tužiteljice koja je ovršenica u predmetu Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj Ovr-1354/21.
14. Iz navod tužiteljice proizlazi da je navedenom ovrhom obuhvaćeno i pravo građenja osnovano na zgradi i cisterni kao kulturnom dobru, da je u postupku ovrhe provedeno vještačenje koje je obuhvatilo vrijednost zgrade i cisterne. Na pravu građenja može biti određena ovrha ako je ovršenik nositelj tog prava. Pravo građenja tretira se kao nekretnina, čl. 280. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 37/99, 22/00, 73/00, 114801, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 14/12, 152/14; u daljnjem tekstu: ZV) i na njemu može biti određena ovrha samo ako je ovršenik nositelj tog prava. Zgrada koja je izgrađena, ili koja bude izgrađena, na zemljištu koje je opterećeno pravom građenja pripadnost je tog prava kao da je ono zemljište, čl. 280. st. 3. ZV-a.
14.1. Iako sud prvog stupnja navodi da ovrha nije određena na pravu građenja koje je osnovano na zgradi i cisterni iz izreke rješenja o ovrsi proizlazi suprotno odnosno proizlazi da je ovrha određena na zgradi i cisterni koje su pripadnost prava građenja. Stoga su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni i nejasni kako to osnovano u žalbi navodi tužiteljica, pa je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. U konkretnom slučaju ovrha se može odrediti samo na zemljištu kao dijelu k. č. br. [katastarska čestica] na kojem tužiteljica kao ovršenica ima stvarna prava, a eventualni kupac kupnjom u ovršnom postupku stječe zemljište opterećeno pravom građenja, što po stavu ovog suda mora jasno proizlaziti iz izreke rješenja o ovrsi. “, završen citat.
6. Člankom 366a st. 1 Zakona o parničnom postupku, dalje u tekstu ZPP-a. propisano je da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. I na sastanku Predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5.11.2020. posl. br. Su IV-308/2020 potvrđeno je navedeno stajalište glede zabrane dvostrukog ukidanja.
7. Vezano za navode višeg suda da je ovaj sud počinio apsolutnu bitnu povredu iz čl. 354 st 2 točka 11 ZPP-a jer da „iz izreke rješenja o ovrsi proizlazi suprotno odnosno proizlazi da je ovrha određena na zgradi i cisterni koje su pripadnost prava građenja“ ukazuje se da je upravo viši sud zamjenom teza počinio apsolutnu bitnu povredu odredbi ZPP-a iz čl. 354 st 2 točka 11 ZPP-a iz razloga koji će se u nastavku obrazložiti.
8. Naime, čl. 288 st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dalje u tekstu ZV, propisano je da se pravo građenja osniva dvostrukim upisom tog prava u zemljišnu knjigu i to njegovim upisom kao tereta na zemljištu koje opterećuje te njegovim upisom kao posebnog zemljišno knjižnog tijela u za to novoosnovanom zemljišno knjižnom ulošku. Pravo građenja pravno odvaja vlasništvo zgrade od vlasništva zemljišta. Dok postoji pravo građenja sprečava da zemljište koje je tim pravom opterećeno pravno priraste zgrada koja bi bila izgrađena na površini zemljišta ili ispod nje to bi e inače dogodilo. Isto tako ako je na zemljištu već izgrađena zgrada pa je sastavni dio tog zemljišta osnivanjem prava građenja kao tereta na tom zemljištu ta se zgrada pravno odvaja od tog zemljišta. Dakle radi se o situaciji pravnog odvajanja. Kako je već navedeno pravo građenja se osniva upisom u zemljišnoj knjizi i to dvostrukim upisom na način da će se pravo građenja osnovat upisom toga prava kao posebnog zemljišno knjižnog tijela u za to novo osnovanom zemljišno knjižnom ulošku te upisom prava građenja kao tereta na zemljištu koje se njime opterećuje. U vlastovnicu novoosnovanog zemljišno knjižnog uloška upisat će se nositelj prava građenja bilo na vlasnika zemljišta ako je on nositelj bilo na neku drugu osobu ako je vlasnik zemljišta tako odredio. Kad i ako zgrada bude izgrađena upisat će se kao da je izgrađena na pravu građenja. Viši sud smatra da upravo iz izreke rješenja o ovrsi pravno proizlazi da je ovrha određena na zgradi i cisterni koje su pripadnost prava građenja pri čemu zanemaruje u cijelosti podatke koji su navedeni u samom rješenju o ovrsi od 27.7.2023.godine glede oznake kč. i zk. uloška , te primat pridaje samom opisu nekretnine iz čega onda pogrešno zaključuje ( i to podvodi ovome sudu pod apsolutno bitnu povredu odredbi ZPP-a iz članka 354 st. 2 točka 11 ZPP-a) da se predmetna ovrha onda provodi i ne zgradi i cisterni koje su osnivanjem prava građenja postale pripadnost tog samostalnog prava, što je duboko pogrešno.
9. Naime iz aktualnog vlasničkog lista razvidno je da je pravo građenja upisano na tvrtku Aquilina d.o.o. u za to novoosnovanom zk. ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] dok je u posjedovnici sukladno odredbama Zakona o zemljišnim knjigama jasno utvrđeno da je pod Z-14236/09 što je zaprimljeno 13.11.2009. prao građenja osnovano kao teret na k. č. zgr. [katastarska čestica] upisano u zk ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], list 100 spisa vlasnički list. Opisano je u suglasju i sa vlasničkim listom na strani 98 spisa koji vezano za zemljišno knjižni uložak k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] glede k. č. br. [katastarska čestica] opisuje od čega se sastoji ta čestica u naravi zgrada, cisterna, dvorište i koja je nesporno upisana u vlasništvu ovdje tužiteljice. Dakle rješenje o ovrsi Ovr-1354/11 od 27.7.2023. godine na koje se poziva viši sud sadrži vrlo jasnu izreku gdje se kao predmet na kojem se određuje ovrha određuje vrlo jasno citira se: „nekretnina označena kao k. č. br. [katastarska čestica] zgr., zgrada, cisterna, dvorište površine 1223 m2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]“. Štoviše rješenje o ovrsi zabilježeno je samo u zk ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na k. č. [katastarska čestica] pod Z-7650/19 gdje se jasno vidi da je jedino u tom zk ulošku zabilježena ovrha po rješenju od 27.7.2023. godine. Naprotiv, u novoosnovanom zk ulošku [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ne postoji zabilježba ovrhe na predmetnom pravu građenja pa se u pravnom smislu onda ne može govoriti niti može proizlaziti "da je ovrha određena i na zgradi i cisterni" . Stoga upravo temeljem javnih isprava proizlazi da je viši sud počinio apsolutu bitnu povredu iz čl. 354 st. 2 točka 11 jer se ovrha sukladno podacima iz javnih isprava ne provodi niti je određena na prvu građenja jer tako nešto nije ni zabilježeno sukladno odredbama Ovršnog zakona u novo osnovanom zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] gdje je upisano pravo građenja na tvrtku Aquilina d.o.o. i u kojem ulošku nema zabilježbe predmetnog rješenja o ovrsi. Naprotiv ovrha je određena i provodi se na zemljištu opterećenom pravom građenja i to na kč. br. [katastarska čestica] a sama činjenica da je iz posjedovnog izvatka "A" u rješenju o ovrsi izvršen prijepis podataka što se u naravi nalazi na terenu "zgrada, cisterna, dvorište", list 98 spisa opisano ne dovodi do zaključka da se ovrha u pravnom smislu provodi i na zgradi i dvorištu jer onda osnivanje zasebnog zemljišni knjižnog uloška ne bi imalo svoju svrhu. Stoga su zaključci višeg suda u suprotnosti sa dokazima tj. javnim ispravama-vlasničkim listovima čiji sadržaj nitko ne spori, dakle u proturječju sa pisanim dokazima u spisu. Nadalje viši sud u točki 12. navodi da osnovano tužiteljica navodi da u predmetnoj ovršnoj ispravi nije navedeno vrijeme ispunjenja obveze pri čemu toj ovršnoj ispravi oduzima značaj ovršen isprave iz čl. 29 Ovršnog zakona a da pri tom ne citira odredbu istog članka stavak 2 i 3 OZ-a gdje ako rok za dobrovoljno ispunjenje nije određen u samoj ovršnoj ispravi taj rok određuje sud rješenje o ovrsi što je učinjeno rješenjem o ovrsi Ovr-1354/21 od 27.7.2023. godine. Dakle sam zakonodavac u Ovršnom zakonu ne oduzima značaj ovršnoj ispravi time što nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje već se isto kompenzira odredbom čl. 29 st. 3 OZ-a gdje sam sud ima ovlasti to učiniti. Viši sud je i tu počinio apsolutnu bitnu povredu iz čl. 354 st. 2 točka 11 ZPP-a jer razlozi iz obrazloženja su međusobno proturječni, samo obrazloženje vezano za navedeno ne sadržava odlučene činjenice vezano za prethodno navedeno.
10. Isto tako ono što viši sud ne razlučuje jest da li je ovrha određena odnosno da li se ista provodi u pravnom smislu na pravu građenja , a na što je već odgovoreno negativno, od pitanja da li se tako određena ovrha ( što je međutim pravno potpuno drugačija situacija ) na terenu reflektira na nečemu što je osnivanjem prava građenja doista u pravnom smislu postalo njegovom pripadnošću a to su (što u tom dijelu viši sud ispravno navodi) zgrada i cisterna. Međutim, to je bitno drugačija situacija a upravo i iz intencije obrazloženja proizlazi da je viši sud upravo to imao na umu. No po ocjeni ovog suda i u tom dijelu je potpuno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje od strane više suda, te počinjena bitna povreda iz čl. 354 st. 2 točka 11 ZPP-a jer su zaključci višeg suda i u tom dijelu u suprotnosti sa ispravama koje prileže u spisu- preslicima iz ovršnog predmeta Ovr-1354/21. Naime, suprotno navodima višeg suda, a kako to opravdano navodi i tuženik na ročištu od 6.2.2026. ovrha se u tom predmetu ne provodi na prvu građenja niti se predmetna ovrha na bilo koji način reflektira na zgradi i cisterni koje su pripatci tog prava građenja. Naime, u navedenom ovršnom postupku doista je donesen nalaz vještaka i izvršena procjena ukupne vrijednosti predmetne nekretnine i to k. č. zgr. [katastarska čestica] zk ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Međutim, viši sud zanemaruje činjenicu da je u istom nalazu izvršena procjena i samo vrijednosti predmetnog zemljišta u iznosu od 145.000,00 eura te je izvršena i odvojena procjena vrijednosti samog objekta na kojem se ovrha ne može provoditi jer je objekt postao pripadnost samom pravu građenja. Dakle ponavlja se u tom ovršnom predmetu je razdvojena procjena zemljišta na kojem se ovrha može provoditi, od procjene vrijednosti objekta. Da se ovrha provodi na način kako je to ukazao viši sud tada se ne bi vršile posebne procjene samog zemljišta odnosno vrijednosti objekta zgrade + cisterne, list 9 nalaza i mišljenja iz predmeta Ovr-1354/21. Nadalje u istom postupku i sam ovdje tuženik (zapisnik od 16.1.2025.) upućuje što je predmet tog postupka sukladno podnesku od 10.04.2024. godine, stoga ovaj sud ne dijeli mišljenje višeg suda da se u samom rješenju o ovrsi mora izričito navesti da eventualni "kupac kupnjom u ovršnom postupku stječe zemljište opterećeno pravom građenja što po stavu ovog suda mora jasno proizlaziti iz izreke rješenja o ovrsi" . Naime po stavu ovog suda takvi navodi ne navode se u rješenju u ovrsi u kojem je u p ravnom smislu jasno određen predmet ovrhe te je ovrha i ispravno zabilježena samo u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Opisano se navodi u zaključku o prodaji (članak 95 OZ-a) odnosno u rješenju o dosudi (članak 104 OZ-a) kad te odluke budu donesene. No čak i kad bi se navedeno stajalište višeg suda i prihvatilo, a ovaj suda ga ne prihvaća, potpuno je nejasno zašto viši sud u tom smislu primjenom čl. 373 a ZPP-a sam ne preinačuje presudu na način kako je naveo u svom jasno izraženom pravnom stajalištu u obrazloženju u točki 14.1 već, budući se radi o pravnom pitanju, već izlaže stranke daljnjem nepotrebnom trošku ukidanjem odluke umjesto da istu preinači. Stoga će ovaj sud u cijelosti ponoviti već donesenu odluku i svoje stajalište neće mijenjati.
11. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih pisanih dokaza u spisu nije sporna činjenica da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj protiv ovdje tužene kao ovršenice podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave te je u predmetu Ovr-1354/21 Općinski sud u Puli dana 27.07.2023. donio rješenje o ovrsi kojim je odredio naplatu novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 79.633,69 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče počev od 17.11.2009. pa do isplate. Nesporna je činjenica da je ovrha određena na nekretnini na kojoj je upisana kao vlasnica ovršenica ovdje tužiteljice tj. nekretnini k. č. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] list 65- 68 spisa Ov-1354/2021, a prema posjedovnici na terenu su to zgrada, cisterna i dvorište.
12. Nije sporna činjenica da je u istom predmetu ovršenica DK podnijela žalbu protiv rješenja o ovrsi koja prileži na listovima 71-73 spisa u kojoj žalbi je sukladno čl. 50 Ovršnog zakona navela žalbene razloge i to : da isprave koje ovrhovoditelj smatra ovršnom ispravom nisu ovršne isprave, da je pravomoćnost utvrđena tek 23.09.2022. a ovršnost 10.10.2022., da je ovršenica temeljem Ugovora o osnivanju prava građenja od 12.11.2009. svoju nekretninu prepisala pravnoj osobi TD Aquilina d.o.o. da je stoga upitna i pasivna legitimacija ovršenice, da se navedeno rješenje temeljem kojeg je određena ovrha ne može smatrati ovršnom ispravom sukladno sadržaju žalbe na listu 71-73 ovršnog spisa. Nije sporna činjenica da je u ovršnom predmetu Ovr-1354/21 ovdje tužiteljica, a u tom predmetu ovršenica zaključkom suda od 31.01.2024.upućena na pokretanje parnice radi proglašenja "osiguranja" (ovrhe) nedopuštenim.
13. Nije sporna činjenica da je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ovr-263/2024 od 1.7.2024.godine odbijena kao neosnovana žalba ovršenice izjavljena izvan žalbenog razloga iz čl. 50 st 1 točka 7 koja odluka prileži na listovima 184-188 tog ovršnog spisa. Iz obrazloženja rješenja Županijskog suda u Zagrebu list 186 ovršnog spisa viši sud je jasno ukazao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je isprava temeljem koje je ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu i to rješenja o naknadi za rad privremenog skrbnika i troškova provedenih mjera zaštite kulturnog dobra od 16.11.2009.g. koje prileži na listu 7 ovoga spisa ovršna isprava u smislu čl. 23 st 4 OZ- a, da prigovor da ovršna isprava nije imala klauzulu ovršnosti i pravomoćnosti u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga nije odlučan jer u vrijeme donošenja odluke u ovom postupku ovršna isprava je imala potvrdu ovršnosti i pravomoćnosti što je vidljivo i iz lista 64 ovršnog spisa.
14. Nije sporna činjenica da na listu 9 spisa prileži Ugovor o osnivanju prava građenja kojeg su zaključili DK kao osnivač prava građenja te pravna osoba Aquilina d.o.o zastupana po SK kojim ugovorom se u korist nositelja prava rađenja tvrtku Aquilina d.o.o. osniva pravo građenja na k. č. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] koji je sklopljen 12.11.2009.g.
15. Nije konačno sporna činjenica da je i prema aktualnom zemljišno knjižnom stanju kao vlasnik k. č. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška] upisana tužiteljica DK, te da je osnovan poseban zemljišno knjižni uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] list 8 spisa, iz kojeg je razvidno da je na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisano pravo građenja pod Z-14236/09 zaprimljeno 13.11.2009.godine.
16. Sve navedene okolnosti proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.
17. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari jest osnovnost osnove tužbenog zahtjeva. U svezi s tim sporno je i pitanje da li se predmetna ovrha može provoditi na nekretnini k. č. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] budući tužiteljica u tužbi tvrdi da je sada ta nekretnina prenesena na pravnu osobu TD Aquilina d.o.o. ugovorom od 12.11.2009.g. Sporno je i pitanje da li rješenje do 16.11.2009. koje prileži na listu 7 spisa ima karakter ovršne isprave temeljem koje se može odrediti ovrha. Sporno je i pitanje da li je navedena isprava rješenje od 16.11.2009.g. u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu bila opskrbljena klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti. Sporan je i istaknuti prigovor zastare.
18. Vezano za posljednje sporno pitanje glede istaknutog prigovora zastare u činjeničnom supstratu tužbe tuženik s pravom ukazuje da tužiteljica nije mogla taj prigovor istaknuti u činjeničnom supstratu ove tužbe budući isti nije istaknula niti u svojoj žalbi (od 23.8.2023.godine) koju je podnijela protiv rješenja o ovrsi od 27.7.2023.godine. Naime, sukladno recentnoj sudskoj praksi vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice VSRH Rev 610/23 od 19.12.2023.g., Rev 1901/17 od 17.09.2019.g. jasno je zauzeto stajalište da sukladno čl. 55 st 3 Ovršnog zakona (dalje u tekstu OZ-a) tužba kojom ovršenik pokreće parnicu na koju je upućen on može temeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu. U konkretnom slučaju iz ovršenog predmeta ranije Ovr-310/19 sada Ovr-1354/21 razvidno je da ovdje tužiteljica, a u tom predmetu ovršenica, u svojoj žalbi na listovima 71-73 spisa od 23.08.2023. je svoje žalbe razloge je temeljila na odredbama čl. 50 st 1, točke 1, 2, 6, 7 OZ-a ali ne i na čl. 50 st 1 točka 11 OZ-a. Dakle prigovor zastare ovdje tužiteljica, a u tom postupku ovršenica, uopće nije istaknula što je protivno čl. 55 st 3 OZ-a. Dakle radi se o žalbenom razlogu koji uopće nije bio istican u ovršnom postupku zbog čega tužiteljica svoju tužbu na istom ne može temeljiti. No neovisno o navedenom tuženik s pravom ukazuje na odredbu čl. 222 ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, dalje u tekstu ZOO) kojim je propisano u stavku 1 da kad protekne vrijeme zastare vjerovnici čija tražbina je osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. U konkretnom slučaju sukladno podacima iz vlasničkim listova pravo tuženika je upisano pod teretovnicom C na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] pod Z-14649/09 zaprimljeno 18.11.2009. na način da je uknjiženo založno pravo radi osiguranja novčane tražbine od 600.000,00 kn zbog čega tuženik s pravom ukazuje da je taj prigovor zastare neosnovan.
19. Nadalje, vezano za navode tužiteljice da ovršna isprava nije bila opskrbljena klauzulom ovršnosti i pravomoćnosti niti takvi navodi nisu bili osnovani. Naime, točno je da je rješenje od 16.11.2009.g. koje je tužiteljica ciljano nepotpunog dostavila uz tužbu list 7 spisa, bez tih klauzula kao takvo potpadalo pod navode žalbenih razloga iz čl. 50 st 1 točka 2 OZ-a. Međutim, uvidom u spis Ovr-1354/21 razvidno je da u tom predmetu prileži rješenje od 16.11.2009.g. iz kojeg je vidljivo da je to rješenje postalo pravomoćno dana 23.09.2022. te ovršno dana 10.10.2022. dakle isto ima obje klauzule, zbog čega je i Županijski sud Zagrebu u svojoj odluci Ovr-263/24 koja prileži na listu 184-188 tog spisa jasno ukazao da prigovor ovršenice a ovdje tužiteljice da ovršna isprava nije imala klauzulu ovršnosti i pravomoćnosti u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga nije odlučno jer je ta isprava u vrijeme donošenja odluke u ovom postupku imala potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti. Isto tako navodi tužiteljice da ta isprava koja prileži cjelovita na listu 64 ovršnog spisa nije ovršna isprava su također netočni budući je čl. 23 OZ-a propisano koje isprave predstavljaju ovršne isprave zbog čega je i viši sud u spomenutoj odluci Gž Ovr-264/2024 od 1.7.2024.godine jasno naveo što prihvaća i ovaj sud da se radi o ovršnoj ispravi iz članka 23 st.4 OZ-a. Nadalje čl. 29 OZ-a st 1 propisano je da je ovršna isprva podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze. Rješenje od 16.11.2009. svojim sadržajem jasno ukazuje da je vjerovnik-Grad Vodnjan, da je dužnik- DK, te u čemu se sastoji obveza dužnika vezano za plaćanje iznosa od 600.000,00 kuna. Nadalje, navodi tužiteljice vezano za pravni status njezine nekretnine k. č. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] o tome da je ona raspolagala tom nekretninom temeljem Ugovora od 12.11.2009.g. dakle prije donesenog rješenja o ovrsi pa da je tu nekretninu "prenijela" tj. da je na treću osobu prenijela sva prava i obveze, čime ukazuje u biti na žalbeni razlog iz čl. 50 st 1 točka 7 OZ-a također nije osnovan. Naime, iz nespornog sadržaja Ugovora o osnivanju prava građenja već iz samog naziva ugovora jasno proizlazi da se pravo građenja osniva u korist prave osobe TD Aquilina d.o.o. te je nositelj prava građenja upravo TD Aquilina d.o.o. Osnivanje prava građenja nije prijenos vlasništva kako to pogrešni tumači tužiteljica u činjeničnom supstratu tužbe. Naime, pravo građenja je ograničeno stvarno pravo na nečijem zemljištu koje ovlašćuje svog nositelja da na površini tog zemljišta i ispod nje ima u svom vlasništvu zgradu trajno fizički spojeno s tim zemljištem a svagdanji vlasnik tog zemljišta je dužan to trpjeti (čl. 280 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Dakle institut prava građenja omogućuje vlasniku zemljišta da glede svog zemljišta osnuje subjektivno pravo koje svog nositelja ovlašćuje na to da svoju zgradu ili drugu građevinu ima na zemljištu opterećeno tim pravom ma tko da je vlasnik tog zemljišta. Svojim će postojanjem taj institut razdvajati inače jedinstvenu nekretninu na dva pravna objekta-na zemljište i na zgradu na što ispravno ukazuje i tuženik u odgovoru na tužbu (članak 280 st. 2 ZV-a) . Opisano znači da zemljište i zgrada mogu imati različit stvarno pravni status tj. pripadati u vlasništvu različitih osoba te biti objekt i različitih drugih stvarnih prava. Rješenje o ovrsi od 27.07.2023. određenom je na predmetu ovrhe na k. č. [katastarska čestica] zgr. k. o. [katastarska općina] dakle na nekretnini koja je kako u vrijeme donošenja rješenja tako i danas u nespornom vlasništvu tužiteljice DK koja je ovršenica u predmetu Ovr-1354/21.Dakle ovrha nije određena na pravu građenja list 8 spisa, što jasno potvrđuju i podaci o upisanom pravu građenja u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], list 100 spisa, a kako to pogrešno smatra tužiteljica te se predmetnom ovrhom uopće ne dira u stečena prava treće osobe . Stoga je bio neosnovan i taj prigovor tužiteljice vezano za promašenu pasivnu legitimaciju. Povratno, tuženik je u navedenom ovršnom postupku aktivno legitimiran temeljem rješenja od 16.11.2009. godine. Isto tako navodi iz činjeničnog supstrata tužbe da ovršna isprava rješenje od 16.11.2009.g. "ima samo potpis te da je upitno ovlaštenje osobe i pečat" ti navodi kao takvi nisu ni spomenuti u žalbi tužiteljice kao ovršenice od 23.08.2023.g. No ukoliko bi se isti podveli pod odredbu čl. 50 st 1 točka 1 OZ-a tj. da se ne radi o ovršnoj ispravi opisano ovaj sud ne prihvaća budući sukladno čl. 29 OZ - a ovršna isprava ima sve bitne elemente za provedbu ovrhe što je uostalom potvrđeno u rješenju Županijskog suda u Zagrebu Gž-Ovr 263/24 od 01.07.2024. godine. Isto tako sud u parničnom postupku ne može preispitivati zakonitost odluke koja je donesena u upravnom postupku, što osnovano ukazuje tuženik vezano za recentnu sudsku praksu koju i dostavlja uz odgovor na tužbu. Ostali navodi iz činjeničnog supstrata tužbe vezano za ovlaštenje za donošenjem takvog rješenja sukladno obrazloženom također nisu osnovani.
20. Sijedom obrazloženog valjalo je u cijelosti ponovo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj kao neosnovan te odlučiti sadržajno kao u stavku I izreke ove presude.
21. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja. Budući je tužiteljica u tužbi navela kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.500,00 eura iako je svoj tužbeni zahtjev usmjerila na proglašenje nedopuštenim ovrhe na nekretnini koja ovrha se provodi samo radi naplate iznosa glavnice od 600.000,00 kn/79.633,69 eura to je, nakon što je tužiteljica bila pozvana rješenjem od 9.4.2024.godine list 17 spisa da sama navede realnu vrijednost predmeta spora, a po kojem rješen ju nije postupila, sud temeljem članka 40 st. 3 ZPP-a rješenjem od 27.5.2024.godine odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 79.633,69 eura, list 41 spisa. Na ročištu od 17.9.2024.godine pun. tužiteljice je predložio saslušanje tužiteljice na okolnosti prijenosa prava i obveza po ugovoru o osnivanju prava građenja koje saslušanje je valjalo odbiti budući opisano proizlazi iz priležećih pisanih dokaza u spisu, kao i ostale dokaze predložene pod točkom V činjeničnog supstrata tužbe budući provođenje ist ih ne bi utjecalo na ishod ovog postupka već se može eventualno ticati drugih postupaka. Na ročištu od 6.2.2026.godine odlučeno je da će se suditi temeljem postojećih dokaza u spisu . Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 5.3.2026. godine, ali je isto rješenjem prezakazano za dan 26.2.2026. godine.
22. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP -a. Tuženik je u cijelosti uspio u ovoj parnici pa mu je sukladno dostavljenom troškovniku valjalo priznati cijeneći realnu vrijednost predmeta spora nagradu za sastav odgovora na tužbu 600 bodova tbr. 8/1 (cijeneći vrijednost predmeta spora), nagradu za pribavu službenih zk izvatka (tužiteljica je uz tužbu dostavila neslužbene kopije) 25 bodova tbr. 32/2, nagradu za zastupanje na ročištu od 17.9.2024.godine 600 bodova tbr.9/1, odnosno po tom troškovniku zbrojeno 1225 bodova ili 2.450,00 eura (vrijednost boda iznosi 2,00 eura tbr. 50 ), uz PDV od daljnjih 25% ili daljnjih 612,50 eura ukupno zbrojeno 3.062,50 eura po tom troškovniku, uz daljnji trošak za zastupanje na ročištu od 6.2.2026.godine 600 bodova tbr. 9/1, odnosno 1.200,00 eura uz PDV od daljnjih 300,00 eura zbrojeno za to ročište 1.500,00 eura što sa iznosom iz ranijeg troškovnika od 3.062,50 eura daje iznos parničnog troška od 4.562,50 eura koji iznos je tužiteljica dužna isplatiti tuženoj zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče počev od26.2.2026.godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav II izreke ove presude.
23. Tužiteljica je u cijelosti izgubila ovu parnicu pa ju je sukladno navedenom valjalo u cijelosti odbiti prema tužitelju sa zahtjevom za naknadu parničnog troška sa kamatom na isti kao neosnovan, stav III izreke ove presude. Tuženika je temeljem članka 155 ZPP-a valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom od 50,00 eura vezano za uvid u zemljišnu knjigu kao i glede troškova za nazočnost na (novom) ročištu za objavu presude na kojem nije bio nazočan (ranije ročište je odgođeno). Stoga je valjalo odbiti tuženika prema tužiteljici sa dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška sa kamatom na isti preko iznosa priznatog u stavku II izreke ove presude, kao neosnovan, stav III izreke.
U Puli, 26. veljače 2026.
S u d a c
Saša Javoran
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.
DNA:
1. tužiteljici po pun.
2. tuženiku po pun.
