Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Kžzd-47/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca za mladež toga suda i to Sandre Radanović kao predsjednice vijeća za mladež, te Dijane Grancarić i Hrvoja Viskovića kao članova vijeća za mladež, uz sudjelovanje Ivane Raljević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika RG, zbog kaznenog djela iz čl. 172. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24 i 136/25 – dalje KZ/11), u svezi čl. 51. KZ/11, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj osobno protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Kzd-61/2019 od 21. siječnja 2025., temeljem odredbe čl. 475. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP/08), u sjednici vijeća održanoj dana 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženika RG, kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu broj Kzd-61/2019 od 21. siječnja 2025. optuženik RG oglašen je krivim zbog učina tri kaznena djela u stjecaju protiv braka, obitelji i djece – povredom dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. KZ/11, u svezi sa čl. 51. KZ/11, te mu je za svako od tri kaznena djela u stjecaju utvrđena kazna zatvora u trajanju od po 6 (šest) mjeseci, nakon čega mu je temeljem čl. 172. st. 2. KZ/11, u svezi sa čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci, uz izricanje uvjetne osude na način da se optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od 9 (devet) mjesec neće izvršiti ukoliko isti u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini neko novo kazneno djelo.

1.1. Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08 odlučeno je da optuženik RG dužan je na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva ODO Split isplatiti u proračun RH novčani iznos od 4.060,57 EUR-a (četiri tisuće i šezdeset eura i pedeset i sedam centi) sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe dok je majka i zakonska zastupnica MG sa imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete na ime dospjelih, a neisplaćenih iznosa uzdržavanja upućena na ostvarivanje u parnici.

1.2. Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08 u svezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 odlučeno je da je optuženik RG dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 1.892,65 EUR-a (tisuću i osamsto devedeset i dva eura i šezdeset i pet centi), od čega iznos od 1.476,11 EUR-a na ime izrade pisanog nalaza i mišljenja i dopuna pisanog nalaza i mišljenja, iznos od 116,54 EUR-a na ime troškova pristupa vještaka na raspravu, te iznos od 300 EUR-a na ime paušalne svote, dok će o troškovima oštećenika sud odlučiti naknadno posebnim rješenjem.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik osobno i to zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, podredno s tim u vezi radi povrede odredaba Kaznenog zakona, te odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da viši sud preinači pobijanu presudu.

3. U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis predmeta je dostavljen ŽDO u Zadru na dužno razgledanje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Iako žalitelj presudu između ostalog pobija i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08), isti ne obrazlaže u čemu bi se ista sastojala već iz sadržaja žalbe proizlazi da se žalbeni navodi u odnosu na ovu povredu suštinski zapravo odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se u žalbi analiziraju provedeni dokazi i zaključci prvostupanjskog suda. Stoga je, ispitujući pobijanu presudu povodom podnesene žalbe, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 u pogledu bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i povreda Kaznenog zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, utvrđeno da niti jedna takva povreda nije počinjena.

6. Nadalje, nije u pravu optuženik kada navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice na temelju kojih je izveo ispravne zaključke o kojima je iznio jasne i valjane razloge.

6.1. Naime, žalitelj u žalbi ističe kako prvostupanjski sud pobijanu presudu temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju prema kojem on kao optuženi nije uzdržavao troje djece, ali prema konačnom četvrtom vještvu sudskog vještaka da je utvrđeno kako je njegov dug prema djeci iznosio i to TG 755,77 EUR-a; a prema ŠG da je u pretplati od 32,17 EUR-a kao i prema ĐG u pretplati od 32,17 EUR-a. Štoviše, NG ispitan kao svjedok na raspravi od 26. listopada 2023. da je izjavio kako dug prema njemu ne postoji, te da ne postavlja imovinskopravni zahtjev, a djeca ĐG i ŠG da nisu oštećena već je u odnosu na njih što se tiče obveze uzdržavanja u pretplati. Sa CZSS Split da je samoinicijativno sklopio nagodbu koja dospijeva 31. svibnja 2025.

6.2. Suprotno takvim navodima žalitelja prvostupanjski sud pravilno je utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i one koje se odnose na subjektivne i objektivne elemente kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. KZ/11. S pravom je prvostupanjski sud otklonio obranu optuženika kao nevjerodostojnu i usmjerenu ka izbjegavanju kaznene odgovornosti, te pritom poklonio u cijelosti vjeru iskazu majci djece, odnosno njihovoj zakonskoj zastupnici, a čiji iskaz je u cijelosti potkrijepljen materijalnom dokumentacijom. Iz navedenog iskaza razvidno je kako optuženik RG u inkriminiranom razdoblju nije uredno i redovito ispunjavao dužnost uzdržavanja svoje troje djece na način kako mu je ta obveza bila nametnuta odlukama suda i to rješenjem o privremenoj mjeri Općinskog suda u Splitu broj P Ob- 262/2017 od 26. rujna 2017., pravomoćna i ovršna 27. veljače 2018. i Općinskog suda u Splitu broj P Ob-262/2017 od 19. svibnja 2019., ovršna 18. lipnja 2019.

6.3. Naime, pravilno je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrdio kako iz rezultata provedenih dokaza jasno proizlazi kako je optuženik RG takvim svojim postupanjem, odnosno neuzdržavanjem osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati i to na način i rokovima određenim odlukama suda, a koje prema čl. 213. Obiteljskog zakona mora redovito uzdržavati, ostvario sva bitna obilježja kako subjektivna tako i objektivna tri kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. KZ/11, a na štetu svoje troje djece ŠG, TG i ĐG. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio obranu optuženika u kojoj negira počinjenje kaznenih djela usmjerenu ka izbjegavanju kaznene odgovornosti, a pročitanu i pregledanu dokumentaciju kao vjerodostojnu, što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Ujedno, iskaz oštećenice MG, zz oštećenika, sud je ispravno cijenio vjerodostojnim i istinitim, obzirom isti iskaz korespondira s materijalnim dokazima koji su sadržani u spisu, a što ni sam optuženik ne osporava. Nadalje, iskaz zakonske zastupnice oštećene djece potkrjepljuje i provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, te izvješće nadležnog Hrvatskog zavoda za socijalni rad, iz kojeg je razvidno kako je Zavod oštećenoj djeci isplaćivao privremeno uzdržavanje, a sve zbog toga što to nije činio optuženik. Činjenica koju u žalbi ističe optuženik kako u odnosu na oštećenika NG postoji dug u visini od 755,77 EUR-a, dok u odnosu na oštećenu djecu ŠG i ĐG je u pretplati 32,17 EUR-a je irelevantna u odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda, kako je optuženik bio potpuno svjestan svoje obveze uzdržavanja svoje troje oštećene djece, ali očito u njegovom ponašanju je unaprijed bila stvorena namjera odbijanja urednog ispunjenja naložene mu obveze, te je on iako svjestan da je prema odlukama suda kao roditelj bio obvezan uzdržavati svoje troje djece TG, ŠG i ĐG, na način kako mu je to naloženo ovršnim odlukama, odlučio to ne činiti, dakle nije uzdržavao osobe koje je po zakonu bio dužan uzdržavati kako mu je to bilo i određeno sudskim odlukama, a obveza se odnosila na uzdržavanje maloljetne djece. Na taj način optuženik je postupao s namjerom neplaćanja uzdržavanja troje djece, a pri tome ničim nije dokazao ni uvjerio prvostupanjski sud kako su u inkriminiranom razdoblju postojali bilo koji opravdani i objektivni razlozi temeljem kojih on ne bi bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje malodobne djece.

6.4. Stoga je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, te je u radnjama optuženika utvrdio sva subjektivna i objektivna obilježja tri kaznena djela povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 172. st. 2. KZ/11 u svezi sa čl. 51. KZ/11.

7. Budući da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede Kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08, ovaj sud je ispitao i odluku o kaznenopravnoj sankciji.

7.1. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio pravilno sve okolnosti koje utječu na vrstu i visinu kazne, pa je tako optuženiku kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanosti, dok otegotnih okolnosti nije utvrdio. U tom smislu, cijeneći sve navedeno, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da će se izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od 9 (devet) mjeseci, te uz primjenu uvjetne osude s rokom kušnje u trajanju od 2 (dvije) godine ispuniti sve zakonom predviđene svrhe, jer i ovaj sud drži da je navedena kazna po vrsti i visini u svemu primjerena okolnostima, društvenoj opasnosti i težini počinjenog kaznenog djela, ali i okolnostima koje se tiču osobnih prilika optuženika.

7.2. Stoga je s pravom prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ocijenio kako će se izrečenom kaznom zatvora optuženiku u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, odnosno utjecati na optuženika da više ne čini takva i slična kaznena djela. Ujedno izrečenom kaznom da će se djelovati i u smjeru generalne prevencije tj. utjecati na druge da ne čine kaznena djela i utjecati na jačanje njihove svijesti o pogibeljnosti činjenja istih. Stav je i ovog drugostupanjskog suda kako je izrečena kazna optuženiku adekvatna i kao takva u sebi sadrži odgovarajuću količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem teretećeg kaznenog djela nanio svojoj obitelji i društvu u cjelini (čl. 41. KZ/11 i čl. 47. KZ/11).

8. Neosnovano se optuženik žali zbog troškova kaznenog postupka kada navodi da dosuđeni trošak ugrožava njegovu egzistenciju. Suprotno takvim žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka ocijenio da obvezivanje optuženika da naknadi trošak u visini od 1.892,65 EUR-a od čega se iznos od 1.476,11 EUR-a odnosi na ime izrade pisanog nalaza i mišljenja provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te 116,54 EUR-a na ime dopune istog vještva i pristupa vještaka na raspravu, te 300,00 EUR-a na naknadu paušalnog troška, neće ni na koji način ugroziti njegovu egzistenciju niti će doći u pitanje njegovo osobno uzdržavanje. Pritom je sud uzeo u obzir imovinske prilike optuženika kao i činjenicu da se radi o radno sposobnoj osobi koji će moći naknaditi navedeni trošak bez opasnosti po svoju egzistenciju, te egzistenciju svoje obitelji.

9. Radi svega navedenog, a kako u pobijanoj presudi nisu nađene povrede odredaba kaznenog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zadru, 26. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

za mladež

Sandra Radanović