REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

Poslovni broj: P-293/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji tog suda Ivani Klaić Žlepalo u pravnoj stvari tužiteljice UB, OIB: [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnica Martina Radovan, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6., OIB: 1403633877 kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. veljače 2026. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, na temelju odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj: 196-38/2007 sklopljenog između KB, kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANKE D.D., kao banke, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.“.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877/ isplatiti tužiteljici UB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 163,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. siječnja 2007. do isplate po stopi koja teče od 27. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007. po članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate , od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 8, Zagreb, OIB: 14036333877 naknaditi tužiteljici, UB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 850,00 eura, u roku od petnaest dana.

IV Odbija se kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 200,00 eura.

V Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura.

r i j e š i o  j e

Određuje se da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 1.350,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je njezin prednik, KB s tuženikom **.**.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 196-38/2007, da je predmetni ugovor o kreditu tipski i da između ostalog, sadrži odredbu koja se odnosi na troškove obrade kredita te da je predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i ništetna. Navela je da je ta naknada iznosila 269,67 CHF, odnosno prema srednjem tečaju banke iznosila bi 1.230,23 kn, odnosno 163,28 eura. Tužiteljica tvrdi da u konkretnom slučaju tuženik nije predniku tužiteljice objasnio koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita , niti mu je objašnjeno na što bi se naknada konkretno odnosila i ne sadrži parametre po kojima je određena, na što se ona odnosi i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi te da na sve te odredbe ugovora prednik tužiteljice nikako nije mogao utjecati. Smatra da je ta "Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita apsolutno nezakonita i da je banka je nije imala pravo naplatiti te da je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđeg novca. Stoga predlaže uvažiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, utvrditi ništetnom odredbu članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu, naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 163,28 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troška parničnog postupka tužiteljici.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Ne spori da je 25. siječnja 2007. s prednikom tužiteljice sklopio Ugovora o kreditu broj: 196-38/2007 te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Naveo je da tužiteljica nije dostavila dokaz da je predmetna tražbina bila navedena u rješenju o nasljeđivanju na kojem tužiteljica temelji aktivnu legitimaciju, da tužba ne sadrži koje konkretne radnje tuženika su dovele do ništetnosti pojedinih odredbi ugovora i da sporni članak 5. ne podliježe testu nepoštenosti te da smatra da je banka s korisnikom kredita pojedinačno pregovarala o spornim odredbama Ugovora o kreditu i da je sadržaj osporenog ugovora određen sukladno iskazanim voljama stranaka. Tuženik je istaknuo da banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, pa tako i naknadu za obradu kredita. Osporio je tijek zakonskih zateznih kamata, osobito u dijelu tijeka prije podnošenja tužbe jer tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužiteljici. Istaknuo je i prigovor zastare jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i tužiteljicu obvezati da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u rješenje o nasljeđivanju (list 4 spisa), Ugovor o kreditu broj 196-38/2007 (list 5 do 7 spisa), pregled prometa za klijenta (list 8 do 10 spisa), specifikaciju uplata (list 11 spisa), otplatni plan list (12 do 13 spisa), izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te svjedoka AB i RB.

3.1. Sud nije izveo dokaze saslušanjem svjedoka UBF i djelatnika tuženika jer je od tih dokaznih prijedloga tuženik odustao na pripremnom ročištu održanom 25. studenoga 2025., kao ni dokaz financijskim vještačenjem jer je visina tužbenog zahtjeva među strankama nesporna.

4. Tuženik je prigovarao vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.350,00 eura kao previsoko naznačenoj pa je sud, na pripremnom ročištu, nakon što je tužiteljici omogućio da se o tom prigovoru očituje, odbio tuženikov prigovor i odredio da vrijednost predmeta spora ostaje kako ju je tužiteljica naznačila u iznosu od 1.350,00 eura.

4.1. Naime, odredbom članka 40. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje ZPP) propisano je da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (stavak 2.).

4.2. U konkretnom slučaju predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i posljedično tome, isplata iznosa od 163,28 eura za koji tužiteljica tvrdi da ga je tuženik stekao bez osnove.

4.3. Dakle, tužbeni zahtjev se u prvom redu ne odnosi na novčanu svotu pa je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je u tužbi naznačila tužiteljica slijedom čega je, na temelju odredbe članka 40. stavak 2. i 3. ZPP-a odlučeno kao u rješenju.

5. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužiteljice i je li nastupila zastara potraživanja, dok nije sporna činjenica da su prednik tužiteljice i tuženik dana 25. siječnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio predniku tužiteljice, kao korisniku kredita, kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 17.978,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita u tečaj, na rok otplate 5 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je prednik tužiteljice prema odredbi članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu bilo dužan prije korištenja kredita platiti jednokratne troškove obrade zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,50% iznosa kredita koju naknadu u iznosu od 269,67 CHF (163,28 eura) je tuženik naplatio 1. srpnja 2007., a što proizlazi iz Otplatnog plana na listu 13 spisa. Visina tužbenog zahtjeva je također među strankama nesporna.

7. Tuženikov prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije neosnovan je. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica nasljednica KB koji je sklopio predmetni Ugovor o kreditu, već je tuženik osporio da je predmetna tražbina navedena u rješenju o nasljeđivanju kao dio imovinske mase prednika tužiteljice.

7.1. Prema odredbi članka 5. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 48/2003., 163/2003., 35/2005., 127/2013., 33/2015., dalje: ZN), ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Pri tome je irelevantno da li je potraživanje s osnova ugovora o kreditu uneseno u rješenje o nasljeđivanju s obzirom da je nasljednik univerzalni sukcesor, pa kao takav stupa u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza, i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Dakle, smrću ostavitelja, njegova prava i obveze prenose se na nasljednike. Slijedom navedenog, budući da je uvidom u rješenje o nasljeđivanju sud utvrdio da je njime tužiteljica proglašenja jedinim nasljednikom iza pokojnog KB, korisnika kredita, tužiteljica je aktivno legitimirana u ovom postupku.

8. Među strankama je sporno je li odredba članka 5. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za jednokratne troškove obrade kredita ništetna, s time da je ujedno sporan zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja.

9. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 - u daljnjem tekstu ZZP- a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

11. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Europski sud je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova "glavni predmet" i "cijena" u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošače", pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, "glavni predmet ugovora" su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije ta j ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u "ukupne troškove kredita za potrošače".

12. Svjedok RB saslušan na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. veljače 2026. iskazao je da je njegov pokojni otac kod tuženika uzeo predmetni kredit radi kupovine automobila, radilo se o Opel Astri koju je kupio u Auto kući Auto Vila u [adresa] a on je tom prilikom išao s njime. Otac je automobil koristio u osobne svrhe, nedugo nakon kupovine otišao je u mirovinu te se i razbolio, a autom se vozio na liječničke preglede. Naveo je da njegov otac nije bio vlasnik obrta niti bilo kakve pravne osobe odnosno firme, radio je kao građevinski poslovođa u Tehnici d.d. Nakon očeve smrti taj automobil naslijedila je svjedokova majka, odnosno on se na ostavinskoj raspravi svojeg nasljednog dijela iza oca odrekao u korist svoje majke. Naveo je da zna da je predmetni kredit bio u valuti CHF, da on nije bio prisutan kada je otac dizao predmetni kredit, ali da mu je otac pričao da je došao u banku, da mu je trebao kredit radi kupovine auta, da je uzeo taj kredit i nije posebno o tome pregovarao.

13. Svjedok AB saslušan na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. veljače 2026. iskazao je da zna da je njegov otac dizao kredit radi kupovine automobila, Opel Astre koju je koristio u privatne i osobne svrhe. Nije bio prisutan kada je otac uzimao kredit, ali zna da je kredit bio u valuti CHF dok je auto kupljen u auto kući u [adresa]. Nakon očeve smrti automobil je naslijedila njegova majka, odnosno on se na ostavinskoj raspravi odrekao svojeg nasljednog dijela iza oca u korist majke. Njegov otac nije bio obrtnik niti je imao kakvu firmu. Naveo je kako nema posebnih saznanja o tome kakva je dokumentacija bila uz predmetni kredit i gdje ju je njegov otac dobio i kuda ju je nosio. Otac mu nije ništa posebno pričao vezano uz kredit, samo je znao reći da je rata otišla "gore". Svjedok je naveo kako ne zna i ne sjeća se je li njegova majka bila prisutna s ocem u banci kada je dizao predmetni kredit.

14. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka jer su iskazivali životno i uvjerljivo i u skladu sa dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid, a o bitnoj činjenici u koje svrhe se koristilo vozilo kupljeno predmetnim kreditom su iskazali suglasno.

14.1. Na temelju rezultata dokaznog postupka sud je utvrdio da se o spornoj odredbi u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo, da je ugovor o kreditu koji sadrži spornu odredbi bio potrošački ugovor te da se motorno vozilo , osobni automobil Opel Astra kupljeno tim kreditom koristilo u osobne svrhe tužiteljice i njezinog pokojnog supruga, a tužiteljica ga je nakon smrti supruga naslijedila.

15. Analizirajući izvedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 5. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50% od iznosa kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 163,28 eura, a koji iznos je među strankama nesporan, nepoštena ugovorna odredba, a time u skladu s odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, ništetna. Naime, s obzirom na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega prednik tužiteljice, potrošač, niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je sud stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Također, prema ocjeni suda, navedena odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

16. Konačno, treba naglasiti da, iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

17. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi Europskog suda za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

18. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti dok činjenica što se tuženik ne slaže s navedenim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije od utjecaja.

19. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka. 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

20. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 325. stavka 1. ZPP -a u vezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a i odredbom članka 87. stavka 1. ZZP- a u vezi s odredbom članka 295. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, sud je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 196-38/2007 koji je potvrđen od strane javnog bilježnika UBF u [adresa] pod brojem OU-92/2007 od 26. siječnja 2007, a koja glasi: “ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.“, te je presuđeno kao u točki I izreke ove presude.

21. Budući da među strankama visina tužbenog zahtjeva, odnosno visina iznosa koji je tuženik 1. srpnja 2007. obračunao tužiteljici na ime jednokratnih troškova obrade kredita nije sporna, sud je, na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a u vezi s odredbom članka 1115. ZOO-a naložio tuženiku platiti tužiteljici iznos od 163,28 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima od 27. srpnja 2007., odnosno od datuma kojeg je tužiteljica naznačila u tužbi do isplate, a po stopi koja se, na temelju odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a primjenjuje u "ostalim odnosima", zbog čega je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a. Tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u ovom postupku priznat je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, 107/25; dalje OT) i to za sastavljanje tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT iznos od 200,00 eura, pristup na ročište održano 21. veljače 2024. i 17. veljače 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. OT u iznosu od 200,00 eura po radnji, te trošak sastavljanja žalbe od 9. ožujka 2024. prema Tbr. 10. toč. 1. OT u iznosu od 250,00 eura. Tužiteljici je dakle priznato pravo na naknadu troška parničnog postupka u ukupnom iznosu od 850,00 eura koji trošak joj je dužan naknaditi tuženik slijedom čega je odlučeno je kao u točki III izreke ove presude.

22.1. Tužiteljičin zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 200,00 eura koji se odnosi na sastavljanje podneska od 9. srpnja 2025. odbijen je kao neosnovan jer sud cijeni da taj trošak nije bio nužan za vođenje ove parnice slijedom čega je na temelju odredbe članka 155. ZPP-a odlučeno kao u točki IV izreke ove presude.

22.2. Tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 1.000,00 eura odbijen je kao neosnovan budući da je u cijelosti izgubio ovaj spor slijedom čega je odlučeno kao u točki V izreke ove presude.

Velika Gorica, 26. veljače 2026.

Sutkinja

Ivana Klaić Žlepalo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.