Poslovni broj: 45 P-6341/25
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Sušiloviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. siječnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja RS, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika IS, dana 26. veljače 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3205304151/05 od 22.08.2005. tužitelja NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, a koja:
- u dijelu čl. 23. glasi: ''C) Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.''
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Dodatka ugovora o kreditu broj: 3205304151/05/13 od 20.06.2013. tužitelja NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, a koja:
- u dijelu čl. 14. glasi: ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita/uvećanu uplatu po kreditu uz plaćanje naknade ukoliko je ista propisana Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora i to u visini propisanoj Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora u trenutku prijevremene otplate/uvećane uplate. ''
III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 132,72 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 06.10.2025. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10,
Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 163,19 EUR u roku od 15 dana.
V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u kojem do tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 potražuje zakonsku zateznu kamatu na glavnicu od 163,19 EUR počev od dana donošenja presude 26.02.2026. godine pa do isplate kao neosnovan.
VI. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 6.10.2025. godine navodi kako je 22.08.2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3205304151/05, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 105.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj je 20.06.2013. s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora o kreditu broj: 3205304151/05 (dalje u tekstu: Dodatak Ugovor o kreditu) u kojem su isto ugovorene ništetne odredbe glede pitanja prijevremenog povrata kredita i plaćanja naknada. Odredbom čl. 23. C) predmetnog Ugovora, tuženik je propisao da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz zaračunavanje naknade, bez da je tužitelju prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. IZLAZNA NAKNADA).
2. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelj nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti s drugim kreditorima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja.
3. Ujedno se ističe kako je u potpunosti u suprotnosti sa zakonom naplaćivanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, a što je potvrdila i sudska praksa. Tuženik je naplatio tužitelju 09.07.2013. prilikom prijevremene otplate kredita izlaznu naknadu u iznosu od 1.000,00 kn (132,72 EUR).Tužitelj u nastavku pod toč. IV. tužbe, sukladno čl. 31. st. 2. ZOO-a, uglavničava iznos zateznih kamata u visini od 163,19 EUR. Predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. U svom odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u samom uvodu prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 6. listopada 2025. godine. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.400,00 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 132,72 EUR na ime naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita te iznos od 163,19 EUR na ime uglavničene zatezne kamate, a slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Shvaćanje da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenih zahtjeva treba cijeniti isključivo gledati kao mjerodavna za određivanje vrijednosti predmeta spora visina kondemantornog zahtjeva, zauzeo je Vrhovno sud Republike Hrvatske u odluci Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008. godine, kako slijedi: „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“Tuženik ovdje upućuje i na odluku Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-286/2024-2 od dana 15. svibnja 2024. godine: “30. Ovakav stav prvostupanjskog suda nije pravilan. Naime, deklaratorni zahtjev koji je u ovom predmetu istaknut uz zahtjev za činidbu služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu i ne uzima se u vrijednost prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovome predmetu iznosi 240,35 EUR/1.810,95 kn (upućuje se na pravni stav iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1625/01-2 od 6. veljače 2002., te Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008.). Stoga je zbog pogrešne primjene odredbe iz članka 37. ZPP-a, na temelju odredbe iz članka 373. u vezi sa odredbom iz članka 380. ZPP-a valjalo pobijano rješenje usvajanjem žalbe tuženika preinačiti te utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 240,35 EUR/1.810,95 kn.” Također, isto potvrđuje i odluka Županijskog suda Zagrebu posl. br. Gž-4623/2023-2 od dana 16. travnja 2024. “28. Međutim, opravdano tuženik tvrdi da je po prvostupanjskom sudu na ročištu održanom 10. srpnja 2023., a nakon što je prigovorio, utvrđena vrijednost predmeta spora sa iznosom od 1.347,14 eura, koju je tužiteljica naznačila u tužbi. To iz razloga, što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti točke 20. F članka 20. Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 19,91 eura / 150,00 kuna, i ne uzima se obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002- 2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 19,91 eura / 150,00 kuna. ”Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 132,72 EUR. Budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom od dana 9. listopada 2025. godine, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 6. listopada 2025. godine. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 23. toč. C) Ugovora o kreditu broj: 3205304151/05 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 20.06.2013. te s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 132,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06.10.2025. godine i iznosa od 163,19 EUR s osnove uglavničenih zakonskih zateznih kamata zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate. Odredbom čl. 23. toč. C) Ugovora o kreditu propisano je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.
4. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 23.C predmetnog ugovora o kreditu 3205304151/05/13 kojom je ugovoreno da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva isplatu iznosa od 132,72 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počevši od 06.10.2025. do isplate zajedno sa zateznim kamatama, kao i iznos od 163,19 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude.
5. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (SS protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.U kontekstu navedenog, ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva; da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju; da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke. Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. godine kojom je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska odluka u dijelu u kojem je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu koji se tiče plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, sud je stajališta da je korisnik kredita jasno ugovorio s kreditorom, tuženikom, mogućnost prijevremene otplate kredita te da je tu mogućnost i iskoristio uz uvjete koji su se mogli odrediti (postotak naknade jasno je određen aktom/odlukom banke kao tuženika). Isto tako, drugostupanjski sud ne nalazi da bi se odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita mogla podvesti pod neku od nepoštenih odredbi ugovora iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača već da se radi o odustanini u smislu odredbe čl. 306. ZOO-a koju nije zabranjeno ugovoriti jer je prijevremenom otplatom kredita tužitelj u određenom vremenskom periodu, a prije isteka vremena na koji je kredit odobren odustao od ugovorenog slijedom čega je u obvezi platiti ugovorenu odustaninu. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o izlaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora? ”Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate kredita, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 09.07.2013. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 09.07.2013. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 12 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Tužitelj postavlja i tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 163,19 EUR na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata te na taj iznos zahtjeva isplatu procesnih kamata koje teku od dana donošenja presude. Tuženik ističe kako visina tužbenog zahtjeva pod toč. III. nije sporna, ali je sporna osnovanost tako postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj potražuje procesne kamate na uglavničene zatezne kamate, zanemarujući činjenicu kako glavna tražbina još uvijek egzistira. O takvom činjeničnom stanju Vrhovni sud je zauzeo stav u dvije revizijske odluke (Rev 1173/2015 od 07.05.2019. i Rev 2364/2017 od 09.06.2021.) u bitnome ističući kako tužitelj nema pravo potraživati procesne kamate na uglavničene zatezne kamate, sve dok nije podmireno glavno potraživanje: „Pravo na podnošenje zahtjeva za isplatu dospjele zatezne kamate, koja je obračunata i izražena u apsolutnom iznosu, kao i pravo na postavljanje zahtjeva za plaćanje procesne zatezne kamate, u smislu čl. 31. st. 2. ZOO, vezano je uz prestanak glavne tražbine na koju se odnosi obračunata i u apsolutnom iznosu utužena kamata.“ „Zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali od dana tužbe na njih ne teku procesne kamate, jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje. Zabrana anatocizma po Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 - dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO/05), određivala je da zatezne kamate ne teku na dospjele, a neisplaćene ugovorne ili zatezne kamate (čl. 279.), dok odredba čl. 31. st. 1. ZOO/05, koja se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, a kojom je uređeno pitanje kamata na kamate sada određuje isključivo zabranu anatocizma u odnosu na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate. Međutim, navedena odredba ne povlači za sobom da dospjele zatezne kamate na dugovane iznose ne bi bilo moguće zahtijevati u apsolutnom iznosu uz glavni dug. Zbog navedenog, materijalno pravo iz čl. 31. st. 1. ZOO/05, prilikom donošenja pobijane presude pogrešno je primijenjeno kada je odbijen dio tužbenog zahtjeva na ime dospjelih zateznih kamata izraženih u apsolutnom iznosu, dok je pravilno odbijen zahtjev za zatražene zatezne kamate na taj iznos, pa je pobijani dio presude valjalo preinačiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude (čl. 395. st. 1. ZPP).“Slijedom navedenog, tuženik u cijelosti spori osnovanost prava tužitelja na potraživanje procesnih kamata na uglavničene zatezne kamate. Kako je tuženik već naveo, glavna tražbina još uvijek nije podmirena, stoga tužbeni zahtjev pod točkom III. u smislu čl. 35. ZPP-a predstavlja sporedno potraživanje, i ne može se uzimati u izračun VPS-a. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu glavnog potraživanja, odnosno u iznos od 132,72 EUR.
6. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
7. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao zakonske zatezne kamate (list 5 spisa), dopis (list 7 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu s dodatkom ugovoru(list 8- 16 spisa), sudsku praksu (list 75-80 spisa), saslušanjem tužitelja na ročištu dana 21.1.2026. godine (list 95-96 spisa).
8. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
9. Sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205304151/05 te je utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik ako banka kreditor dana 22.08.2005. godine. Svrha kredita je bila kunja nekretnine – stana. Tim Ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 105.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Rok otplate je bio 27 godina i 7 mjeseci, redovna kamatna stopa je bila promjenjiva i u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,50 % godišnje. Odredbom čl. 23c predmetnog Ugovora je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz zaračunavanje naknade, a takva odredba postoji i u Dodatku ugovora o kreditu koji je sklopljen 20.06.2013. godine i to u čl. 14 istog.
10. U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 23.12.2025. godine tužitelj NS je izjavio da je predmetni kredit podigao u svrhu kupnje stana. On je firmu osnovao 2004. g. sa još dvojicom suvlasnika, ali ta firma nikada nije poslovala na adresi njegovog stana. Banku tuženika odabrao je obzirom da je tamo imao otvoren tekući račun a i na preporuku prijatelja. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora u banci su mu rekli o naknadi no on je mislio da se to odnosi na naknadu kad se otplati cijeli kredit. Inače cijeli razgovor s bankom je bio po principu uzmi ili ostavi, a on je banci vjerovao. On je bio u tom trenutku 15 godina podstanar te je samo želio osigurati si svoj stambeni prostor. Njemu je službenica u banci rekla da je ovaj ugovor najsigurniji s valutom CHF i on je njima povjerovao. Kredit je sam otplaćivao i to je svaki mjesec išao u banku uplatiti ratu. On je ing. prehrambene tehnologije i nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Ugovor je pročitao. Službenica u banci nije sa njim razgovarala o pojedinačnim odredbama ugovora već mu je samo rečeno da je CHF siguran valuta, da s tom valutnom klauzulom moguće dobiti najviše novaca i da je to najbolje za njega, a on je banci povjerovao. Išao je javnom bilježniku ovjeriti ugovor a tamo mu ništa nisu objašnjavali niti čitali, sve se svelo na potpisivanje ugovora. Išao je kod javnog bilježnika na kojeg ga je uputila banka. Što se tiče sadržaja 23c Ugovora njemu nitko od službenika u banci nije pokazao nikakav dokument koji bi sadržavao odredbe kako se izračunava navedena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Napominje da je u tom trenutku prijevremeno samo djelomično otplatio kredit vjerujući da će mu to smanjiti mjesečnu ratu. Predmetni stan je na adresi [adresa], a njegova firma je bila u Radničkoj cesti 177, a sada je na adresi [adresa]. On nije postavljao dodatna pitanja službeniku banke jer je imao dojam da on ne može o odredbama kao što su naknada primjenjiva kamatna stopa i sl. pregovarati već da su to uvjeti banke koje mogu prihvatiti ili odbiti. Banka je napisala ugovor.
11. Iz svega naprijed navedenog sud je utvrdio da je predmetni kredit tužitelj realizirao kod tuženika s namjerom kupnje stambenog prostora za osobno stanovanje, te da stoga isti kredit ima sva obilježja potrošačkog kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik nije tužitelju objasnio sve elemente navedene naknade kao niti o svrsi ugovaranja iste i što će tom naknadom biti podmireno. Isto tako je sud utvrdio da je ta naknada bila jednostrano unesena od strane tuženika u Ugovor te da se o njoj nije niti pojedinačno detaljno pregovaralo, a posebno ne o elementima temeljem kojih se utvrđuje visina iste.
12. Sud je izvršio uvid u dopis tuženika od 18.06.2025. godine te je iz istog utvrdio da je banka tuženika naplatila tužitelju dana 09.07.2013. godine iznos od 1.000,00 kuna na ime naknade za djelomičnu otplatu kredita. Taj iznos odgovara iznosu od 132,72 EUR prema službenom konverzijskom tečaju. Tužitelj je obračunao kamate od tog datuma do dana 08.10.2025. godine te uglavničeni iznos kamate do 06.10.2025. godine iznosi 163,19 EUR. Na tu okolnost tužitelj dostavlja i obračun kamata. Stranke su na ročištu održanom dana 23.12.2025. godine navele da među njima nije sporna visina zahtjeva i datum plaćanja naknade.
13. Slijedom svega naprijed navedenog sud je utvrdio visinu tužbenog zahtjeva iz tč. II. istog u iznosu od 132,72 EUR te da je taj iznos tuženik naplatio tužitelju dana 09.07.2013. godine kao i da uglavničena procesna kamata do 06.10.2025. godine iznosi 163,19 EUR.
14. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita iz čl. 23C Ugovora sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.
15. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 23c Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.
16.Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
17. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
18. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.
19. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 23c predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 132,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06.10.2025. godine pa do isplate obzirom da je do tog datuma obračunata i uglavničena kamata u iznosu od 163,19 EUR. godine, odnosno od dana kada je taj iznos tužitelju naplaćen pa do isplate. Na uglavničeni iznos procesne kamate sud nije tužitelju dosudio nikakvu kamatu jer je za daljnje razdoblje dosudio tu kamatu na glavnicu pa se ne može zahtijevati dvostruko plaćanje iste kamate.
20. Vezano uz glavnične kamate, sud upozorava da tužitelj može tražiti zakonske zatezne kamate bilo određivanjem roka trajanja (od-do), bilo da iste izračuna za to razdoblje i istakne kao apsolutni iznos (uglavničenje) sve sukladno čl. 31 st. 2 Zakona o obveznim odnosima. Jedino tužitelj nema pravo tražiti kamate na uglavničeni iznos kamate radi izbjegavanja naplate dva puta iste kamate pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.
21. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
22. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.
23. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).
24. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena sukladno odredbi čl. 37 st. 1 ZPP-a, a sve imajući u vidu da uz zahtjev za isplatnom postoji i zahtjev usmjeren na utvrđenje. Naime, navedeni članak određuje da se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.
25. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 06.10.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 13.11.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 23.12.2025. i 21.01.2026. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak prestupa na ročište za objavu 26.02.2026. godine sa 100,00 EUR (tbt. 9/3) ili ukupno 900,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 225,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 EUR te na presudu od 53,09 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.231,18 EUR. Sud je navedeni trošak dosudio tužitelju u cijelosti na teret tuženika obzirom da tijekom postupka nije uspio samo u zanemarivom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.
26. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 26. veljače 2026. godine pa do isplate.
27. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 26. veljače 2026. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
