REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5554/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: MŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Filip Šimac, odvjetnik u Zagrebu, Papova 8, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 14. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja i tužiteljevog opunomoćenika te zamjenice tuženikovog opunomoćenika, 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 016-1280/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog 30. studenoga 2004. između tuženika Addiko Bank d.d. (tada: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao banke i tužitelja HŠ, [adresa], M [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu za obradu kredita, dakle čl. 5. Ugovora u kreditu, kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% (nulacijelihšezdesettriposto) jednokratno.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 526,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 27. kolovoza 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s tuženikom (tada: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao kreditorom, 30. studenoga 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-1280/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 153.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Nadalje, čl. 5. Ugovora je određeno: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63% (nulacijelihšezdesettriposto) iznosa kredita''. Tuženik je tužitelju na dan isplate kredita naplatio naknadu na ime troškova obrade (0,63% od iznosa odobrenog kredita) obračunatu po srednjem tečaju tuženika na dan 23. prosinca 2004. koji se primjenjivao i na dan isplate. Navedeni Ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi na ime troškova obrade kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada na snazi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.) i to čl. 81., 82. i 87. ZZP/03. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05. i dr., dalje: ZOO/05.). Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03. propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. istog čl. ZZP/03. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi čl. 5. Ugovora, već je tužitelj bio stavljen u položaj ''uzmi ili ostavi''. Također, tuženik nije izložio tužitelju koje on to točno ima troškove u svezi postupka odobrenja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti je tužitelju objasnio strukturu istih troškova i zašto je iznos iste naknade u izravnom međuodnosu s iznosom kredita koji se traži. Podredno, u Ugovoru nije niti navedeno da se troškovi obrade u iznosu od 0,63% računaju od iznosa odobrenog kredita, po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, je li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije točno određeno hoće li mjerodavan biti tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za dodatnom dobiti) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca, kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Zaključno, ukazuje se kako tužitelj nesporno ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje, posebno imajući na umu neograničeno pravo tužitelja isticati ništetnost (čl. 328. ZOO-a). Također, iz svega gore navedenog jasno je da je ista ugovorna odredba nepoštena, jer je protivna prisilnim propisima, dakle mjerodavnim odredbama ZZP/03. i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti iste odredbe Ugovora propisani čl. 87. ZZP/03. te čl. 322. ZOO/05. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe glede naplate naknade za obradu kredita, uz naknadu tužitelju parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 30. listopada 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 21), u kojem se navodi da se tuženik u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora u iznosu 1.327,22 EUR kao suviše visoko naznačenoj. Tuženik ističe da je po predmetnom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 624,84 EUR (po fiksnom tečaju konverzije) iz čega je razvidno da je vrijednost predmeta spora za deklaratorni zahtjev određena u nerazmjerno visokom iznosu. Dodatno, budući da tužitelj ni ne postavlja kondemnatorni zahtjev, za pretpostaviti je da namjerava po okončanju ovog postupka podnijeti tužbu radi isplate. Slijedom navedenog, radi se o obijesnom parničenju, jer je tužiteljev isključivi cilj u ovom postupku ostvarivanje prava na odvjetničku nagradu. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže, na temelju čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu ne većem od 624,84 EUR. Nije sporno da je tuženik 30. studenoga 2004. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-1280/2004 (dalje: Ugovor) te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu naznačenom u tužbi. Međutim, tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% iznosa kredita, stoga sporna odredba čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva, već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih mjerila utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 0,63% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobrenja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovornom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita, jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Stoga, tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu tuženik naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti (presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 230/2023 od 9. veljače 2023., presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023., presuda Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Rovinju, posl. br. P-517/2018. od 5. ožujka 2020. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1215/2020 od 24. veljače 2021.). Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos 153.000,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 0,63%. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik, opreza radi ističe, kako bi možebitni tužiteljevi navodi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna, bili neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasno shvaćanje da u ugovorima o kreditu nije potrebito navesti što čini trošak obrade kredita (odluke Suda EU u predmetu C-565/21, predmetu C-621/17). Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 5. Ugovora bila ništetna niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Uz navedeno, tuženik opreza radi ističe, prigovor zastare na tužiteljevu možebitnu tražbinu povrata sporne naknade, s obzirom kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016- 1280/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od 30. studenoga 2004. (list 4-12) i otplatni plan za kredit, od 13. prosinca 2018. (list 13-16) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 14. siječnja 2026. (list 148-150).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Nije sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio u Zagrebu 30. studenoga 2004. Ugovor o kreditu broj: 016-1280/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama.

Sporna je ništetnost navedenog uglavka Ugovora o kreditu, dakle sporna je osnovanost, dok nije sporna visina naplaćene naknade i datum naplate iste. Istaknut je prigovor zastare poglavito zahtjeva za isplatu naplaćene naknade.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016-1280/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, od 30. studenoga 2004. (list 4-12), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu, između Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., Zagreb, kao banke i HŠ, ovdje tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika te ŠŠ, kao sudužnika i založnog dužnika i ČŠ, kao sudužnika, u svezi stambenog kredita u iznosu 153.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, koji je vrijedio na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana (čl. 2.); glede ispunjenja odnosno vraćanja kredita, rokova plaćanja i dospijeća je ugovoreno da na navedeni iznos kredita se zaračunavaju kamate od 4,99% dekurzivno, godišnje; Korisniku kredita se odobrava rok korištenja kredita, uz plaćanje kamata, do 31. prosinca 2004. te se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.209,12 CHF, i podmiruje se u HRK obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno mjerodavnom Odlukom o kamatnim stopama banke, počev od 31. siječnja 2005., dok je dospijeće svakog idućeg anuiteta svakog posljednjeg dana u mjesecu, dok u razdoblju od korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu banka zaračunava interkalarnu kamatu na kredit u visini redovne kamatne stope iz st. 1. istog članka i kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u HRK po mjerodavnom srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, na dan dospijeća, dok interkalarna kamata dospijeva na naplatu istekom roka korištenja kredita, a u njezinom iznosu će banka pisano obavijestiti Korisnika kredita; Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u anuitete i plaćaju se u skladu sa st. 2.; Korisnik kredita potpisom na istom Ugovoru izjavljuje da je upoznat s efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica i ugovara se trajanje kredita do 31. prosinca 2019. (čl. 3.); glede troškova je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno te se korisnik kredita nadalje obvezuje snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te se Korisnik kredita obvezuje snositi i druge možebitno nastale nuzgredne troškove (čl. 5.) i ugovorena je promjenjivost kamatne stope odnosno banka je ovlaštena u slučaju promjene stanja na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, te korisnik kredita svojim potpisom na istom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune; Banka odobrava korisniku kredita u prve tri godine otplate kredita pravo na akcijsku kamatnu stopu koja je za 0,26 postotnih poena niža od komercijalne kamatne stope, pod uvjetom da se Korisnik kredita pridržava odredbi istog Ugovora; Banka je ovlaštena u slučaju promjene stanja na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb i korisnik kredita svojim potpisom na istom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune (čl. 6.)

7. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 14. siječnja 2026. (list 148-150), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2004. godine sklopio s tuženikom predmetni Ugovor o kreditu, kao stambeni kredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu na rok otplate od 15 godina. Tužitelj je u cijelosti otplatio predmetni kredit. Predmetni Ugovor o kredit je konvertiran sukladno zakonskom određenju. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu niti inu registriranu trgovačku djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (primao plaću). Tužitelj je isključivo otplaćivao sve anuitete kredita i to putem trajnog naloga. Nitko od ovlaštenih osoba tuženika informirao tužitelja o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim niti o pravnim posljedicama istih. Tužitelj nije mogao pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, niti je znao za istu mogućnost pa stoga isto nije niti zahtijevao. Napominje da je tužitelju predmetni kredit ujedno i prvi kredit, dakle nije imao ranijih iskustva u potrošačkom kreditiranju te je istim kreditom kupio stan, kojim je riješio stambeno pitanje sebe i svoje obitelji. U istom stanu stanuju do današnjeg dana, dakle isti stan tužitelj nije koristio u komercijalne svrhe. Prije sklapanja-potpisivanja Ugovora, tužitelj je isti pročitao te je tom prilikom bio usredotočen na njemu važne uglavke i to glede iznosa kredita, mjesečnog iznosa anuiteta i roka otplate, dok ostale odredbe nije razmatrao. Nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije razjasnio tužitelju strukturu tzv. ulazne naknade odnosno koja je svrha iste i koji su stvarni troškovi. Prije sklapanja Ugovora nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije upirao niti spominjao da će se prilikom dizanja predmetnog kredita naplatiti tzv. ulazna naknada. Prije sklapanja Ugovora tužitelj nije mogao preuzeti nacrt Ugovora kako bi ga razmotrio izvan poslovnice tuženika, već je isti Ugovor sklopio u predmetnoj poslovnici tuženika. Nakon toga je tužitelj otišao u javnobilježnički ured radi ovjere potpisa, gdje mu nitko od ovlaštenih osoba javnobilježničkog ureda nije protumačio Ugovor pa tako niti predmetnu odredbu u svezi tzv. ulazne naknade. Nakon otplate prvog anuiteta je tužitelj uvidio da mu je tuženik ustegnuo pri isplati kredita tzv. ulaznu naknadu. Tužitelj je pitao zbog čega mu je ustegnuta tzv. ulazna naknada pri isplati kredita, no tuženik je odgovorio da "to je to", a tužitelj je mislio da se isto odnosi na troškove javnog bilježnika. Tužitelj od tuženika nije dobio nikakav troškovnik u kojem bi bilo raščlanjena struktura tzv. ulazne naknade. Tužitelj je pročitao cijeli Ugovor, ali se točno ne sjeća je li pročitao i detaljnije razmatrao čl. 5., s tim uz napomenu da je razumio koliko je mogao i bio u stanju razumjeti Ugovor. Pri sklapanju Ugovora tužitelj nije bio svjestan da će mu tuženik uskratiti tzv. ulaznu naknadu, već je isto spoznao tek kada je platio prvi anuitet. Tužitelj nije imao previše vremena ni mogućnosti proučavati i razmatrati nacrt Ugovora, već mu je bio dan Ugovor na potpis i to u kratkom vremenu.

8. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 20. studenoga 2025. (list 87 i 88) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. II.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, s obzirom da će drugim prihvaćenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).

9. Ujedno, uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019., Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. i Rev- 673/23 od 13. veljače 2024., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

10. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana u kojem stanuje, tj. istim je riješio stambeno pitanje, dakle novac koji je utrošio iskoristio je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja i njegove obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

11. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornog uglavka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, odnosno glede naplate naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je preporučao i predstavio tužitelju kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit, jer su najniže kamate, pa stoga za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi, pa da se stoga ista ne bi mogla smatrati nepoštenom. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

12. Napominje se neograničeno isticanje ništetnosti, odnosno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) je određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Ujedno, neosnovan je prigovor zastare glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, u slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. ZOO-a. Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

13. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

14. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužitelju niti sklapanje takvog Ugovora da ista ugovorna odredba (sporan uglavak čl. 5) nije bila uključena u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušanog tužitelja, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

Osim toga, upravo pravilno tužitelj tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužitelj, kao korisnik kredita, mogao je samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem iste odredbe u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje ne odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da je pravilna. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužitelja, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

Međutim, spornom ugovornom odredbom je u biti tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita i to kako je određena u postotku od iznosa kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09. , 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

15. Nadalje, mjerodavnom odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na spornu ugovornu odredbu ne odnosi se isključenje testa nepoštenosti. Naime, shvaćanje je Suda Europske unije, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu br. C-224/19 Sud Europske unije tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodan postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud Europske unije protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim uglavkom u Ugovoru, kojim je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana u postotku, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužitelj je nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku, kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i o kojim parametrima izravno ovisi visina iste naknade. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna iste naknade niti su isti tužitelju izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotku od iznosa kredita, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj se je tuženiku obvezao platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobrenje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.) Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravnog i činjeničnog stanja potrošača u kojem bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

16. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

17. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

18. Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

19. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora i to glede ugovorne odredbe kojom je predviđena naplata naknade odnosno troškova obrade kreditnog zahtjeva, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

21. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe od 27. kolovoza 2025. (Tbr. 7./1. OT) te zastupanja na ročištu 20. studenoga 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (100,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 27,14 EUR. Međutim nije priznat trošak podneska od 2. siječnja 2025. i 7. siječnja 2025. u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR, uvećanog za PDV 25%, jer isti ne prileže spisu predmeta, to tim više što je tužba predana 27. kolovoza 2025., niti je priznat trošak zastupanja na ročištu 13. siječnja 2026. u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, uvećanog za PDV 25%, jer istoga dana nije održano ročište, niti trošak sudske pristojbe za presudu po odredbi suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a). Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 526,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. III. izreke presude).

22. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. studenoga 2025. i 14. siječnja 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 600,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (150,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 750,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

23. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

24. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 26. veljače 2026.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 53,09 EUR i

- opun. tuženika.