REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-224/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja IO iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Ćavaru, odvjetniku u Vukovaru protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima u odvjetničkom društvu Mađarić & Lui Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i Sanjina Piljića odvjetnika u Vukovaru, kao zamjenika punomoćnika tuženika 4. veljače 2026., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 OIB: 53056966535 da isplati tužitelju IO iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj]

iznos

od

2.835,76

EUR

(slovima: dvijetisućeosamstotridesetpeteuraisedamdesetšestcenti) sa zakonskim zateznim kamatama na iznos glavnog duga i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koje teku na iznos od:

8,35 eura počevši od 31.10.2008 do isplate

11,36 eura počevši od 31.12.2008. do isplate

13,53 eura počevši od 31.01.2009. do isplate

14,51 eura počevši od 28.02.2009. do isplate

12,08 eura počevši od 31.03.2009. do isplate

12,60 eura počevši od 30.04.2009. do isplate

8,37 eura počevši od 31.05.2009. do isplate

5,26 eura počevši od 30.06.2009. do isplate

6,09 eura počevši od 31.07.2009. do isplate

7,73 eura počevši od 31.08.2009. do isplate

7,59 eura počevši od 30.09.2009. do isplate

5,93 eura počevši od 31.10.2009. do isplate

9,04 eura počevši od 30.11.2009. do isplate

11,54 eura počevši od 31.12.2009. do isplate

15,09 eura počevši od 31.01.2010. do isplate

14,28 eura počevši od 28.02.2010. do isplate

19,10 eura počevši od 31.03.2010. do isplate

18,18 eura počevši od 30.04.2010. do isplate

19,97 eura počevši od 31.05.2010. do isplate

35,40 eura počevši od 30.06.2010. do isplate

32,22 eura počevši od 31.07.2010. do isplate

41,92 eura počevši od 31.08.2010. do isplate

38,57 eura počevši od 30.09.2010. do isplate

33,18 eura počevši od 31.10.2010. do isplate

44,56 eura počevši od 30.11.2010. do isplate

59,03 eura počevši od 31.12.2010. do isplate

48,78 eura počevši od 31.01.2011. do isplate

52,38 eura počevši od 28.02.2011. do isplate

47,81 eura počevši od 31.03.2011. do isplate

48,63 eura počevši od 30.04.2011. do isplate

68,03 eura počevši od 31.05.2011. do isplate

69,92 eura počevši od 30.06.2011. do isplate

85,88 eura počevši od 31.07.2011. do isplate

77,58 eura počevši od 31.08.2011. do isplate

68,49 eura počevši od 30.09.2011. do isplate

66,98 eura počevši od 31.10.2011. do isplate

66,29 eura počevši od 30.11.2011. do isplate

70,59 eura počevši od 31.12.2011. do isplate

74,34 eura počevši od 31.01.2012. do isplate

74,84 eura počevši od 29.02.2012. do isplate

72,25 eura počevši od 31.03.2012. do isplate

74,00 eura počevši od 30.04.2012. do isplate

75,20 eura počevši od 31.05.2012. do isplate

73,18 eura počevši od 30.06.2012. do isplate

73,71 eura počevši od 31.07.2012. do isplate

72,20 eura počevši od 31.08.2012. do isplate

68,93 eura počevši od 30.09.2012. do isplate

72,42 eura počevši od 31.10.2012. do isplate

74,09 eura počevši od 30.11.2012. do isplate

72,92 eura počevši od 31.12.2012. do isplate

66,35 eura počevši od 31.01.2013. do isplate

71,93 eura počevši od 28.02.2013. do isplate

72,42 eura počevši od 31.03.2013. do isplate

70,23 eura počevši od 30.04.2013. do isplate

63,43 eura počevši od 31.05.2013. do isplate

63,25 eura počevši od 30.06.2013. do isplate

64,92 eura počevši od 31.07.2013. do isplate

67,60 eura počevši od 31.08.2013. do isplate

71,31 eura počevši od 30.09.2013. do isplate

69,40 eura počevši od 31.10.2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu br. 528-50- 3704027 sklopljenog dana 29.09.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 29.09.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU- 2115/06, koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita:"

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova za obradu kredita isplati iznos od 471,37 EUR (slovima: četiristosedamdesetjedaneuro i tridesetsedamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.10.2006. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju IO iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.837,50 eura (slovima: jednutisućuosamstotridesetsedameura i pedesetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 26. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 218,88 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 6. lipnja 2023. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 29. rujna 2006. zaključili Ugovor o kreditu, broj: 528-50-3704027 za iznos od 23.087,55 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan dospijeća i promjenjivom kamatnom stopom 5,20 % godišnje i ulaznom naknadom u visini od 3,30% od iznosa kredita, da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti 31.10.2013.

1.1. Tužitelj se nadalje poziva na tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

- korisnika kredita, u pravnoj stvari tužiteljice Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka (među kojima se nalazi(o) i ovdje tuženik) te navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2221/18, od dana 03. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženika protiv gornje drugostupanjske presude kao neosnovana (toč. II izreke navedene revizijske presude).

1.2. Nadalje tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Poziva se na odredbu čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je i u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana nepoštena/ništetna ugovorna odredba, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro (dapače, tužitelj je upravo od strane tuženika upućen na sklapanje kredita u valuti CHF, kao za njega najbolju opciju), usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i tužitelju, koji kao prosječan potrošač ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bio svjestan rizika kojeg preuzima, odnosno, nije mogao znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu, kao što nije mogao ni procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njegove financijske obveze.

1.3. Pored toga tvrdi da ugovorne strane nisu pregovarale niti o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 3,30 % iznosa kredita (čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu) što također uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Nadalje se poziva na odredbu čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), koja je identična odredbi čl. 138.a (ranijeg) Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09), a kojom je propisana obvezujuća snaga sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika.

1.4. Imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate kredita do dana otplate kredita, odnosno, za cijelo vrijeme trajanja kredita primjenjivala otplata kredita bez valutne klauzule. Naime, tuženik je za cijelo vrijeme trajanja kredita obračunavao tužitelju anuitete u kunama, uz primjenu enormnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i time stekao nepripadnu imovinsku korist. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111 st. 1 Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima). Gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik je stekao, bez ikakvog temelja u sklopljenom pravnom poslu (Ugovoru), nepripadnu imovinsku korist u iznosu od 3.298,83 EUR za koji iznos je umanjena imovina tužitelja. Slijedom navedenog, tužitelj temeljem odredbe čl. 1111 st. 1, u vezi odredbe čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu iznosa od 2.827,46 EUR s osnove više plaćenih iznosa anuiteta sa zateznim kamatama, tekućim od svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate, kao i isplatu iznosa od 471,37 EUR s osnove troškova za obradu kredita s pripadajućim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 29.09.2006.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3704027 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 23.087,55 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom 2.1. Tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF, tvrdi da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten, navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF te da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

2.2. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.4. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tvrdi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

2.5. Nadalje, tuženik tvrdi da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, da pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare.

3. Rješenjem ovog suda broj P-224/2023-11 od 25. rujna 2025., sukladno prijedlogu tužitelja, određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Mati Ivanoviću iz Županje na okolnost utvrđenja razlike u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF, pri tome uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme isplate kredita i sve naknadne izmjene tečaja CHF, i to uzimajući u obzir visinu tečaja strane valute na dan kada je vršena uplata svakog pojedinačnog anuiteta, pri čemu će vještak tako utvrđenu razliku iskazati pojedinačno za svaki mjesec, za period od početka pa do konačne otplate kredita, kao i na okolnost visine jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita.

4. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 4. studenoga 2025. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik isplati od 2.835,76 eur-a s osnove preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF sa zateznim kamatama te iznos od 471,37 eura na ime troškova za obradu kredita sa zateznim kamatama.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 528-50-3704027 od 27. lipnja 2006. (list 7-13 spisa), Otplatni plan (list 14-17 spisa), Obavijest banke o otplati kredita (list 18 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice (list 19-24 spisa), Zahtjev za kredit (list 31 spisa), Nalaz i mišljenje knjigovodstveno- financijskog vještačenja (list 48-57 spisa) te je saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke.

6. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu novčanog iznosa od 2.835,76 eura preplaćenog zbog valutne klauzule CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada za administraciju i obradu kredita te isplatu iznosa od 471,37 eura na ime troškova za obradu kredita sa zateznim kamatama.

7. Prije svega, a u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valja istaknuti da je obveza suda da po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, u daljnjem tekstu ZOO), radi čega je sud u konkretnom slučaju dužan provesti kontrolu ništetnosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima kao i ocjenjivati jesu li u konkretnom slučaju odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nepoštene.

8. Nadalje prema odredbi čl. 502 a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U stavku 2. istog članka navodi se da interesi iz stavka 1. tog članka mogu biti interesi između ostalog potrošački koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi. Odredbom čl. 502. b. ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502 a ZPP-a, dok je čl. 502 c propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u zaključeni ugovor o kreditu broj: 528-50-3704027 od 27. lipnja 2006., nesporno je da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 23.087,55 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,20%, s tim da je člankom 2. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, a da je čl. 7. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovorena tzv. ulazna naknada u visini od 3,30% koja je jednokratna, naplaćuje se od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita.

9.1. Među strankama je također nesporno da je podignuti iznos temeljem zaključenog ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti otplatio.

9.2. Uvidom u početni Otplatni plan (list 14-17 spisa), Obavijest banke o otplati kredita (list 18 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice (list 19-24 spisa), Zahtjev za kredit (list 31 spisa), utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorne kamatne stope, zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je početni anuitet uz povišenje kamatne stope i rast tečaja CHF u odnosu na kunu bio i gotovo 50% veći, odnosno da je došlo do povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet.

9.3. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

9.4. Nadalje je nesporno da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i tuženik, u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

9.5. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. presuđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da je između ostalog 4. tužena Reiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž- 6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

10. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 7., kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, sporna je i visina odnosno način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

10.1. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, te primjenjuju li se na predmetni spor pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019.

10.2. Među strankama je također sporno predstavlja li odredba Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi nepoštenu ugovornu odredbu a time i ništetnu, sporna je i osnovanost prigovora zastare te pripada li tužitelju pravo na isplatu iznosa na ime troška za obradu kredita.

11. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. Prema zauzetom shvaćanju Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022. o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga, a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, u konkretnom slučaju upravo na tuženiku teret dokaza da je u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora upozorio tužitelja rizike fluktuacije tečaja CHF i koliko će konkretno mjesečni anuiteti porasti. Tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati navedeno iz čega slijedi da takva upozorenja i informacije nije pružio tužitelju, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama parničnih stranaka na način da su obveze tužitelja značajno porasle.

13. Tužitelj saslušan kao stranka naveo je da je predmetni ugovor o kreditu podigao za kupnju automobila za osobne potrebe 2006. godine i to u RBA d.d. banci jer su ga tamo uputili iz autokuće u kojoj je odabrao vozilo. U banci su nudili tri vrste ugovora i to u CHF, u EUR i u HRK te su mu savjetovali da podigne kredit u CHF jer je kod njega bila najmanja rata te je rečeno da je takav kredit najsigurniji za njega. Tekst ugovora bio je unaprijed pripremljen te nije mogao utjecati na njegov sadržaj, iz banke su ga uputili kod kojeg javnog bilježnika da ode radi ovjere ugovora. Prilikom sklapanja tog ugovora o kreditu nije pregovarao s djelatnikom banke o pojedinim ugovornim odredbama niti su me iz banke upozorili na moguće rizike takvog kredita s valutnom klauzulom u CHF. U početku otplate rate su bile po dogovoru, a s vremenom su počele rasti uslijed promjene tečaja te je u trenutku rata iznosila i pola moje plaće. Otplatio je kredit u cijelosti. Što se tiče naknade za obradu kredita također o istoj nije pregovarao sa djelatnikom banke niti mu je pojašnjeno što se točno pokriva tom naknadom. U banci mu nisu ništa rekli, samo je znao da se to mora platiti da bi se dobio kredit. Tužitelj je naveo i da prije potpisivanja ugovora nije pročitao tekst ugovora te da je sve u banci se odvijalo vrlo brzo, da prije zaključenja ugovora nije razumio pojam valutne klauzule niti je je o tome razgovarao s djelatnikom banke, samo je htio podići kredit kako bi mogao kupiti vozilo te su papiri bili pripremljeni i ništa se nije puno razgovaralo, da nije znao da će se rate tijekom otplate mijenjati jer tako nije pisalo u otplatnom planu te da nije prigovarao banci zbog obveze plaćanja naknade za obradu kredita.

14. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobio prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da niti na koji način nije upoznat s rizikom koji nosi ugovaranje valute CHF u odnosu na kunu odnosno s mogućnošću da bi mjesečni iznos koji će eventualno otplaćivati tijekom razdoblja otplate kredita mogao znatno porasti kao i u dijelu gdje navodi da prilikom ugovaranja kredita nije pregovarao s bankom o odredbi ugovora kojim se određuje naknada za obradu kredita niti je mogao utjecati na visinu iste.

15. U konkretnom slučaju upravo je na tuženiku teret dokaza da je u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora upozorio tužitelja na metodologiju promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF i koliko će konkretno mjesečni anuiteti porasti. Tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati navedeno, imajući u vidu da iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke slijedi da ga prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu u banci nisu upozorili na rizike sklapanja takvog ugovora odnosno na mogućnost da bi rata mogla toliko rasti uslijed promjene tečaja. S obzirom da tuženik nije ponudio niti jedan drugi dokaz, slijedi da takva upozorenja i informacije nije pružio tužitelju, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama parničnih stranaka na način da su obveze tužitelja značajno porasle.

16. U odnosu na primjenjivost pravnih utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" na predmetni spor, valja navesti da ranije citirane presude trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH, odnosno presude u kolektivnom sporu imaju učinak i na predmetni ugovor kreditu sklopljen između stranka ovog postupka 29. rujna 2006., u razdoblju na koje se odnosi presuda iz kolektivne tužbe.

17. Odluka o kolektivnom sporu na osnovi odredbe čl. 502c ZPP-a obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Naime, odredbom čl. 502 c Zakona o parničnom postupku propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovo je značajno zbog toga što potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove – promjene tečaja CHF te promjene kamatne stope uslijed kojih je došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

18. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

19. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju se jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedene odredbe čl. 502 c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15- Dalje ZZP) vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istovjetnoj pravnoj stvari u rješenju Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. kojim je prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku ističe da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

20. Člankom 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

21. Na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

22. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, a i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznate su bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

23. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

24. Ocjenjujući ugovornu odredbu čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je ista za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nisu na valjan način objašnjeni posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

25. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.) koji je bio na snazi za vrijeme otplate kredita, odnosno sada važeći Zakon o zaštiti potrošača formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Riječ je o Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

26. Zaštita koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

27. Uzimajući u obzir odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača slijedi zaključak da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 SO od 23. travnja 2015.).

28. Iz svih navedenih razloga kao i obveze provođenja kontrole ništetnosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima po službenoj dužnosti ovom sudu je bilo dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe konkretnog ugovora o kreditu glede valutne klauzule poštene.

29. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vraćanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos preplaćen radi promjene tečaja CHF, a kako je to tužbom i zatraženo.

30. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

31. U odnosu na utvrđivanje ništetnosti naknade za obradu kredita, valja reći da je sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

32. Nadalje, nesporno je kako je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita, to je činjenica ulazne naknade kao i visina iste bila poznata. Naime, uzimajući u obzir da je ova obveza jasno navedena u Ugovoru o kreditu, tužitelju, da je postupio s pažnjom uobičajno savjesnog potrošača, predmetna obveza nije mogla ostati nepoznata. Osim toga, navedena obveza, čak i da nije bila jasno naznačena u ranije navedenoj dokumentaciji, tužitelju je mogla postati poznata najkasnije u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu budući da je sadržana u samom tekstu Ugovora o kreditu.

33. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita obračunato na dan korištenja kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

34. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

35. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je sukladno čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

36. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

36.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

37. Nadalje, odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

38. U skladu s čl. 59 st.1 toč. 3 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

39. U konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova i usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi odnosno što je istom obuhvaćeno. Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz kojim bi opravdao ugovaranje sporne odredbe, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, te je ugovornom odredbom tuženik nametnuo tužitelju obvezu plaćanja naknade u postotku od iznosa kredita koji je on sam odredio, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

40. Slijedom navedenog, a budući da u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom te uzimajući u obzir da je odredbama Ugovora o kreditu tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih troškova vezanih uz sastav, potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Opseg naknade je tužitelju bio razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 3,30% od iznosa kredita i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen.

41. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućeno pregovaranje.

42. Pored toga, Sud Europske unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i koji su neproporcionalni.

43. Dakle, sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, a kojom ugovornom odredbom je bilo propisano se naknada naplaćuje u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

44. Naknada za obradu kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te ako ugovorena naknada ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Slijedom navedenog, ugovorna odredba iz čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu je nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, tuženik kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe čl. 81. stavka 1. i 2. i čl. 87. st.1. ZZP/03.

45. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO-a), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

46. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, a na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

47. Mišljenje je suda da je odredba ugovora o ulaznoj naknadi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je stoga ova odredba neodređena ili neodrediva te posljedično ništetna.

48. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću iz Županje.

49. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je vještak preplatu zbog promjene tečaja CHF izračunavao uzimajući u obzir anuitet kakav je prvotno ugovoren uz primjenu tečaja CHF na dan korištenja kredita u odnosu na svaku pojedinačnu uplatu i to u periodu od početka do kraja otplate kredita. Iz nalaza i mišljenja slijedi da se visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita te je na taj način utvrdio da ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnova povećanja tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj iznosi 2.835,76 eura. U odnosu na naknadu za obradu kredita vještak navodi da su tužitelj i tuženik čl. 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3704027 ugovorili jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita, odnosno dana 3. listopada 2006. godine, te je iz nalaza i mišljenja sud utvrdio da je ista naknada naplaćena u iznosu od 3.551,53 kuna, odnosno 471,37 EUR.

50. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju tužitelj i specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 4. studenoga 2025. zahtijevajući od tuženika na ime preplate uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.835,76 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te iznos od 471,37 eura na ime naknade za obradu kredita za zakonskim zateznim kamatama.

51. Tuženik je u pisanom podnesku od 21. listopada 2025. naveo da ne prigovara matematičkom izračunu preplate po kreditu, no ističe da je vještak prilikom izračuna koristio tečaj 1 CHF = 4,661473 HRK za cjelokupno razdoblje otplate kredita, no ugovorne strane u Ugovoru o kreditu nikada nisu ugovorile fiksni tečaj, već srednji tečaj Kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta te promjenjivu kamatnu stopu. Uzimajući u obzir da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj CHF niti fiksnu kamatnu stopu, te da je iz uručenih otplatnih planova jasno vidljivo da je tužitelj mogao informacije o kretanju tečaja na dan dobiti korištenjem usluge RBA DIREKT, razvidno je da se tužitelj ne može pozivati na činjenicu da nije znao niti mogao znati da se tečaj svake valute pa tako i valute CHF mijenja. Vještak je trebao, uzimajući u obzir odredbe ugovora o kreditu iz kojih je vidljivo da nije ugovoren fiksni tečaj, izračun raditi primjenom isključivo srednjeg tečaja na dan dospijeća, odnosno plaćanja pojedinog anuiteta u usporedbi s podacima iz dostavljene knjigovodstvene kartice. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

52. Vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je da je u razdoblju od početka pa do konačne otplate kredita srednji tečaj tuženika za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja tuženika za CHF na dan početka korištenja kredita u iznosu od 21.366,12 kuna, što preračunato po fiksnom tečaju konverzije za euro iznosi 2.835,76 eura i da je kredit tužitelju isplaćen 3. listopada 2006. kada je 1 CHF po srednjem tečaju tuženika vrijedio 4,661473 kuna.

53. Nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan jer je sačinjen sukladno nalogu suda, a prigovori tuženika svode se na prigovore pravne naravi koji su usmjereni prije svega na sam zadatak koji je određen vještaku za potrebe vještačenja. Posljedica nepoštenih ugovornih odredbi jest da se početni tečaj ima primijeniti tijekom cijelog razdoblja otplate kredita u skladu sa zabranom revizije nepoštene odredbe i načelom uređenja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi zbog čega je prigovor tuženika po ocjeni ovog suda neosnovan. Prema tome, na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud je utvrdio razliku anuiteta u odnosu na promjene tečaja, kao i visinu naknade za obradu kredita.

54. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 2.835,76 eura, na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da je odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetna i upravo iz tog razloga istu odredbu je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

55. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.835,76 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana izvršenog plaćanja, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

56. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

57. U odnosu na prigovor zastare za isplatu iznosa na ime preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, koji je istaknuo tuženik, sud je isti odbio kao neosnovan iz sljedećih razloga.

57.1. Naime, u konkretnom slučaju radi se o stjecanju bez osnove, te se primjenjuje opći zastarni rok propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare restitucijskog zahtjeva na sjednici od 20. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnog ugovora, počinje teći od pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđeno ili na neki drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Takvo pravno stajalište izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj:Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Uzimajući u obzir da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 u pogledu valutne klauzule u odnosu na tuženika pravomoćna je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. lipnja 2023., to proizlazi da u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na utuženje preplate zbog odredbe o valutnoj klauzuli od pravomoćnosti ove odluke do podnošenja tužbe u predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok slijedom čega za tužbeni zahtjev nije nastupila zastara.

57.2. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju po tečajnoj razlici isplati iznos od 2.835,76 eura.

58. Nadalje, odredba članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) propisuje kako je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora; stoga, kako je tuženik temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita od tužitelja primio 471,37 eura, sukladno naprijed citiranoj odredbi tuženik je tužitelju navedeni iznos dužan vratiti.

59. Tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na taj iznos i to od 3. listopada 2006. (datum isplate sporne izlazne naknade tuženiku od strane tužitelja), koje zatezne kamate su tužitelju dosuđene temeljem odredbe članka 29. stavka 1. odnosno, kada je visina istih u pitanju, stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

59.1. U smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, kamate teku od dana kada je primljen iznos sporne naknade po tuženiku, budući da je riječ o iznosu koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe i koji je dužan vratiti. Tuženika se smatra nepoštenim stjecateljem, budući je on, kao financijska institucija, morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zapravo svojevrsna naknada dijela iznosa neostvarenih kamata koje je, prema ugovoru, banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja te s obzirom na to da nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio ikakvu štetu. Tuženika se dakle, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima smatra nepoštenim stjecateljem, zbog čega je dosuđene zatezne kamate dužan platiti računajući od dana (nepoštenog) stjecanja.

60. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja na ime naknade za obradu kredita, sud isti smatra u cijelosti neosnovanim. Naime, kako je ranije navedeno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici svog građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u predmetnom postupku, u kojem je o navedenom sud odlučivao kao o prethodnom pitanju, tako zastara još nije niti započela teći slijedom čega nije niti mogla nastupiti.

61. Dakle, kako zastarni rok od pet godina nije niti počeo teći, prigovor zastare tuženika nije osnovan te je sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

62. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i OT, kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak sastava obrazloženih podnesaka od 28. listopada 2024. i 4. studenoga 2025. prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 100 bodova za svaki podnesak odnosno ukupno 200 bodova, trošak sastava podneska od 2. lipnja 2025. prema Tbr.8.t.3. OT sa 25 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 17. rujna 2025. i 4. veljače 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. OT sa 100 bodova za svako ročište, odnosno ukupno 200 bodova, te trošak pristupa ročištu za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. sa 50 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 575 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.150,00 eura što uvećano za PDV od 25% odnosno 287,50 eura sveukupno iznosi 1.437,50 eura.

62.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Ukupni troškovi tužitelja iznose 1.837,50 eura.

62.2. Zahtjev tužitelja za naknadu troška pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 158,88 eura odbijen je kao neosnovan budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) propisano da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi slijedom čega tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na presudu. Pored toga, tužitelju nije priznat kao nužni trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 60,00 eura budući da navedena radnja nije dio troškova ovog parničnog postupka.

63. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 26. veljače 2026.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojemu se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a presudu će sud istaknuti na internetskoj stranici e-oglasnoj ploči sudova, dok ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9., 10. i 11. ZPP-a). Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojemu se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st.11. ZPP-a)

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika