REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-562/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola po sucu toga suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Mihanovićeva ulica 3, Zagreb, OIB: 84397956623, protiv tuženika UNIQA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Planinska 13 A, OIB: 75665455333, koje zastupa punomoćnik Damir Cibralić, odvjetnik u Puli, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 21. siječnja 2026. održane u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude 26. veljače 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku UNIQA osiguranje d.d., Planinska 13A, Zagreb, OIB: 75665455333 da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 iznos od 11.489,27 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana 3. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te plati trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku, naknadi parnični trošak u iznosu od 750,00 EUR, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 29. rujna 2025. navodi da je 9. srpnja 2005. na raskrižju županijske ceste broj 5073 i županijske ceste broj 5187 iz pravca Vodnjana u pravcu Bala, dogodila se je prometna nezgoda u kojoj je osiguranik tužitelja ĆČ zadobio teške tjelesne ozljede. Prometnu nesreću da je prouzročio osiguranik tuženika ŽČ, upravljajući teretnim automobilom marke „Iveco“, tip „Daily“ registarske oznake i broja [registarska oznaka], osiguranog kod prednika tuženika OZ-a Zagreb.

1.1. Rješenjem tužitelja HZMO-a Područne službe u Puli-Pola broj 7943 od 24. svibnja 2007. osiguraniku tužitelja ĆČ kod kojeg je zbog ozljede izvan rada (ovdje predmetne prometne nezgode) nastala opća nesposobnost za rad, priznato je počevši od 19. listopada 2006. pravo na invalidsku mirovinu, po kojem osnovu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Područni ured u Puli – Pola, još uvijek vrši isplate.

1.2. Tuženik da je namirio tražbine tužitelju za prethodna razdoblja, dok je predmet ove tužbe šteta koja je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine osiguraniku ĆČ u razdoblju od 1. listopada 2022. do 30. rujna 2024., a koja šteta da prema Obračunu isplata od 17. prosinca 2024. iznosi 11.489,27 eura.

1.3. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud primjenom odredbi čl. 161., 164. st.1. i 5., a u pogledu tijeka zateznih kamata čl. 165. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13, 33/15, 93/15, 151/14, 120/16, 115/18, 102/19 ) prihvati njegov tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, ali ne osporava štetni događaj, pasivnu legitimaciju i odgovornost osiguranika, no sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik ističe da se u predmetima ove vrste primjenjuje isključivo članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP), budući da se radi o regresnom zahtjevu HZMO-a prema osiguratelju motornog vozila štetnika.

2.2. Iz navedene odredbe proizlazi da HZMO nije ovlašten zahtijevati puni iznos isplaćene mirovine, već samo razmjerni iznos stvarne štete, u smislu čl. 27. ZOOP -a. Tužitelj je tu razliku u potpunosti zanemario, zbog čega njegov zahtjev nije osnovan ni činjenično ni pravno.

2.3. U prilog navedenom da stoji ustaljena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tako primjerice u odluci Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Vrhovni sud da zauzima pravno shvaćanje da je u sporovima koje HZMO pokreće protiv osiguratelja štetnika mjerodavan ZOOP, a ne ZOMO.

2.4. Tužitelj HZMO da je dužan dokazati razmjernost i visinu stvarne štete sukladno čl. 27. ZOOP-a - što u ovom slučaju nije učinjeno. Tužitelj nije dostavio nijedan relevantan dokaz kojim bi se moglo utvrditi da invalidnost ĆČ još uvijek proizlazi iz prometne nesreće iz 2005., niti da je isplaćena mirovina u razdoblju 2022. – 2024. u uzročnoj vezi s tom nesrećom (da je isključivo posljedica tog događaja). Od nesreće da je proteklo dvadeset godina, tijekom kojih da su nastupile brojne druge zdravstvene i životne okolnosti koje mogu utjecati na sadašnje stanje. Bez provođenja medicinskog vještačenja, uzročna veza nije dokazana, što čini tužbeni zahtjev nedokazanim i neosnovanim.

2.5. Tuženik u cijelosti osporava visinu tražene naknade. Obračun od 17. prosinca 2024. predstavlja jednostranu internu računovodstvenu ispravu, koja nije potkrijepljena dokazima o stvarnim isplatama. Tužitelj da nije dokazao da su predmetne isplate izvršena isključivo temeljem invalidnosti nastale zbog predmetne nesreće niti da postoji razlika između invalidske mirovine priznate kao posljedica nesreće i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stoga takav obračun ne može poslužiti kao dokaz o visini štete u smislu čl. 27. ZOOP-a i treba ga zanemariti. Prema članku 221.a Zakona o parničnom postupku, teret dokazivanja o osnovi i visini potraživanja leži na tužitelju. Tužitelj, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije dokazao osnovu svog potraživanja, niti visinu stvarne štete u smislu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP), a također nije dokazao ni postojanje uzročne veze između predmetne prometne nesreće i isplata izvršenih u spornom razdoblju.

2.6. Slijedom navedenog, predlaže se da sud tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan te da obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, prema priloženom troškovniku.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao sve isprave uložene u sudski spis, Zapisnik o očevidu, presudu ovog suda poslovni broj K-122/06, rješenje HZMO od 25. svibnja 2007. nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti, podatke tužitelja o isplatama (list 24 - 39), odštetni zahtjev.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999. 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025. - dalje u tekstu: ZPP), utvrđeno je da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnove naknade štete prouzročene isplatom invalidske mirovini osiguraniku ĆČ u razdoblju od 1. listopada 2022. do 30. rujna 2024., a koja šteta da prema Obračunu tužitelja od 17. prosinca 2024. iznosi 11.489,27 eura.

6. Između stranaka je nesporno:

- nastanak prometne nezgode od 9. srpnja 2005. u kojoj je osiguranik tužitelja ĆČ zadobio teške tjelesne ozljede, da je istom priznato pravo na invalidsku mirovinu,

- da je za nastali štetni događaj, prometnu nezgodu od 9. srpnja 2005., odgovoran osiguranik tuženika, ŽČ, protiv kojeg je vođen kazneni postupak pred ovim sudom, poslovni broj K-122/06.

7. Sporno je pravno pitanje primjenjuje li se u ovoj pravnoj stvari Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a posljedično sporan je pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva.

8. Tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbama članka 161. stavak 1. i stavak 2. te članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 118/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022. - dalje: ZOMO) kao odredbama koje su bile na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a koja mu je nastala isplatom svake invalidske mirovine. Odredbom članka 161. stavka 1. ZOMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a prema stavku 2. istog članka naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Nadalje, prema članku 164. stavku 1. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). S druge strane, tuženik smatra da valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. - dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene pojedine isplate mirovina.

9. Ovaj sud smatra da kod odlučivanja o pravnoj osnovi zahtjeva prvenstveno treba imati u vidu da je tuženik društvo za osiguranje koje je u konkretnom slučaju sklopilo ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti s jednim od sudionika prometne nesreće, ovdje ŽČ, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti uređena je odredbama ZOOP. Naime, tuženik kao osiguratelj ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač (štetnik), već njegova obveza proizlazi iz činjenice sklapanja ugovora o osiguranju s vozačem odnosno korisnikom motornog vozila, tako da tuženik može odgovarati samo u okviru ugovorom preuzetih obveza te odredaba ZOOP koje reguliraju ugovor o osiguranju. Osiguravajuća društva, dakle, nisu štetnici, nego temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu, u slučaju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki, naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe tj. štetnika i to, kako je rečeno, u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema odredbi članka 8. stavka 1. ZOOP društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja (stavak 11.). Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP kojima je uređen i opseg osiguranog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obujam i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Upravo slijedom navedenog ovaj sud smatra da se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obujma obveze tuženika kao osiguratelja treba primijeniti materijalno pravo koje regulira ugovor o osiguranju, dakle ZOOP i to upravo naprijed citirane odredbe članka 27. ZOOP.

9.1. Napominje se da je u brojnim recentnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto pravno shvaćanje o primjeni odredaba ZOOP kao mjerodavnog propisa u pravno i činjenično istovrsnim slučajevima. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022. te Rev 444/2023 od 20. rujna 2023).

10. Odredbom članka 27. ZOOP propisani su subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja pa je tako u stavku 1. propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovora o osiguranju. Prema članku 27. stavku 2. ZOOP stvarnom štetom u smislu stavka 1. istog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Sukladno članku 27. stavak 3. ZOOP razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10.1. Prema tome, sukladno članku 27. ZOOP obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo ukoliko bi iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, pa je u konkretnom slučaju valjalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja u konkretnom slučaju (rješenje Klasa: 140-02/06-01/OB:03345648610 od 24. svibnja 2007.) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10.2. Ovdje valja istaknuti da je tužitelj, kao stranka koja postavlja tužbeni zahtjev, dužan iznijeti činjenice na kojima isti temelji i za te činjenice predložiti dokaze. Tužitelj nije predložio nikakve dokaze na okolnost utvrđivanja visine štete kao razlike u smislu članka 27. stavka 3. ZOOP.

10.3. Slijedom navedenoga sud primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključuje da u konkretnom slučaju u smislu članka 27. stavka 3. ZOOP ne postoji nikakva razlika između invalidske mirovine utvrđene u konkretnom slučaju od invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te je slijedom navedenoga utvrdio kako tužitelju nije nastala stvarna šteta na način kako je ista određena odredbama članka 27. stavka 2. i stavka 3. ZOOP.

10.4. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

11. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP, i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tuženiku priznao troškove sastava odgovora na tužbu 100 bodova, sastav podneska Tbr. 8. točka 1. Tarife 100 bodova te za zastupanje na ročištu 21. siječnja 2026. Tbr. 9. toč. 1. Tarife – 100 bodova. Ukupno 300 bodova uz napomenu da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife uvećani za zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife na sve gore navedene priznate troškove što ukupno iznosi 750,00 EUR.

12. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Puli 26. veljače 2026.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za stranku koja je bila uredno pozvana na ročište za objavu, a za stranku koja nije bila uredno pozvana na ročište za objavu taj rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju

2. tuženiku po pun.