Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-2015/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vinku Ljubičiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ljubičić, Vrdoljak i partneri d.o.o Split, protiv tuženika AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vidoviću, odvjetniku iz Splita, radi raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, posl.br. P-3516/2022-48 od 22. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, posl.br. P-3516/2022-48 od 22. listopada 2025.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi sadržaja kao u izreci, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.750,00 eur.

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenih zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev da se raskine Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen dana 23. prosinca 2021. između tužitelja, kao primatelja uzdržavanja, i tuženika, kao davatelja uzdržavanja, a koji Ugovor je potvrđen dana 23. prosinca 2021. od strane javnog bilježnika Vlade Madunića iz Splita, pod poslovnim brojem: OV-4950/2021 i da se naloži Zemljišnoknjižnom odjelu Trogir, Općinskog suda u Splitu uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke otac (tužitelj) i sin (tuženik) koji su zbog prethodno dobrih obiteljskih odnosa i odnosa međusobnog povjerenja 23. prosinca 2021. sklopili Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojim se tuženik, kao davatelj uzdržavanja, obvezao uzdržavati tužitelja, kao primatelja uzdržavanja, do njegove smrti.

6.2.Prvostupanjski sud se poziva na odredbu članka 583. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO) i utvrđuje da sporazuma stranaka u pogledu raskida Ugovora nema, da ugovorne strane nisu ugovorile zajednicu zajedničkog života, tako da se u pogledu ocjene ispunjenja pretpostavki za raskid Ugovora ne mogu razmatrati pretpostavke u pogledu narušenih osobnih odnosa koji dovode do toga da bi zajednički život ugovornih stranaka postao nepodnošljiv, pa da je za ocjenu osnovanosti postavljenog zahtjeva radi raskida Ugovora bilo potrebno procijeniti treći propisani način koji određuje razloge raskida toga Ugovora, a to je situacija da druga strana ne ispunjava svoje obveze. Na strani davatelja uzdržavanja da je bila obveza da drugoj strani pruži pomoć kod uzdržavanja (plaćanje komunalnih računa, pribavljanje prehrane i troškova liječenja, druženje s primateljem uzdržavanja i podrška kod higijene, njege, liječenja i sl.), ali da je i na strani primatelja uzdržavanja ne samo pravo, već i dužnost, odnosno obveza da takvu pomoć kod uzdržavanja primi od obveznika takve činidbe. Prvostupanjski sud utvrđuje da su ugovorne strane odlučile zaključiti predmetni Ugovor jer su bile u dobrim osobnim i obiteljskim odnosima i imale su namjeru formalizirati dotadašnje izrazito dobre odnose međusobnog povjerenja i suradnje. Nakon što je Ugovor zaključen, između parničnih stranaka da je došlo do jednog ili više događaja koji su narušili njihove odnose kada je tuženik privremeno i ograničio neposrednu komunikaciju s tužiteljem, odnosno od kada tužitelj više ne postavlja zahtjeve za uzdržavanje prema tuženiku, ne samo pasivno djelujući, već i aktivno odbijajući bilo kakvu pomoć od strane tuženika i njegove obitelji.

6.3. Tužitelj da je u tužbi naveo da je tuženik odbio izravnu komunikaciju s njim nakon što je tražio (tužitelj) da ga (tuženik) odveze k liječniku, o čemu da je tužitelj odmah „alarmirao“ sve članove obitelji, iako nema dokaza da mu je zdravlje bilo narušeno da bi postojala kakva posebna ugroza, niti da mu je sigurnost na bilo koji način bila ugrožena, niti da postoji dokaz da je bila potrebna intervencija hitnih zdravstvenih službi, niti da ih je sam tužitelj kontaktirao. Prvostupanjski sud utvrđuje da iz ovog ne proizlazi nezahvalnost i nedostojnost tuženika, odnosno njegovo izričito odbijanje izvršenja ugovorne obveze kod situacije da je tužitelj i u prethodnom razdoblju znao osobno pristupati na redovite kontrolne preglede kod liječnika i sebi pribavljati lijekove. Tužitelj da nije dokazao da tuženik nema namjeru ubuduće izvršavati obveze iz predmetnog Ugovora, niti da je vlastitom krivnjom u prethodnom razdoblju odbio izvršavati preuzete obveze uzdržavanja, već da je postojao jedan nerazriješen osobni događaj između tužitelja i izvanbračne supruge tuženika, što je izazvalo nepovjerenje stranaka i dovelo do narušavanja njihova dotadašnjeg izrazito dobrog i povjerljivog odnosa, ali bez namjere da tuženik izostavi potrebno i nužno uzdržavanje prema tužitelju. Davanje uzdržavanja da je ponašanjem tužitelja sada kontaminirano, što da ne može biti opravdani i valjani razlog da se u ovim i ovakvim postojećim okolnostima Ugovor raskine. Predmetni Ugovor da obvezuje tuženika da pruži cjelokupno ugovoreno uzdržavanje tužitelju, ali i da postoji odgovornost druge ugovorne strane da takvo ugovoreno uzdržavanje primi. U konkretnom slučaju da postoji otpor tužitelja kao strane iz ugovora koja ima pravo na primanje uzdržavanja, ali koja ga izričito odbija. Ugovoreno uzdržavanje da u međuvremenu nije izgubilo svrhu niti svoj krajnji cilj jer da je vidljivo da se tužitelj za pomoć u uzdržavanju obraća drugim članovima obitelji, pa čak i onim članovima s kojima je bio u dugogodišnjem odnosu nesuradnje i narušenih odnosa koje je naknadno uskladio. Nije utvrđeno da bi se od strane tuženika izbjegavale obveze uzdržavanja jer da on ima ne samo deklaratornu namjeru dalje izvršavati svoje ugovorene obveze, već i aktivno pokazuje da je i dalje u postojećim okolnostima spreman pružati potrebnu pomoć, pa čak i u situaciji da takva pomoć bude posredna putem treće osobe. Kako je odgovornost za nastalo stanje na strani tužitelja, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev.

7.Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća i može se ispitati, kao što nije počinio niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenim zahtjevima. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužitelja.

8. U opsežnoj žalbi tužitelj iznosi većinu činjenica koje nisu niti sporne. Naime, činjenično stanje u relevantnom dijelu nije sporno. Nesporno je da su u obitelji parničnih stranaka odnosi generalno loši i da su u toj obitelji jako česte intervencije policije upravo zbog narušenih odnosa. Nesporno je da su parnične stranke godinama bile u dobrim odnosima, dok tužitelj s ostalom djecom nije razgovarao i imao je narušene odnose (čak je protiv sina T podnio prijavu za pokušaj ubojstva). Nesporno je i to da su nedugo nakon zaključenja predmetnog Ugovora odnosi između parničnih stranaka narušeni i da su do današenjeg dana ostali takvi. Nesporno je da tuženik ne ispunjava obveze preuzete predmetnim Ugovorom. Međutim, unatoč takvom činjeničnom stanju, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da nisu ostvarene pretpostavke za raskid Ugovora zbog neispunjavanja obveza od strane tuženika.

9. Naime, odredbom članka 4. ZOO-a propisano je da su se u ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO-a propisano je da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ono ustanovljeno ili priznato. Dakle, navedene odredbe zabranjuju zlouporabu prava i nalažu ugovornim stranama da se u ostvarivanju prava i obveza iz ugovornog odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja. Zlouporabom prava se ima smatrati kada jedna od ugovornih strana namjerno izazove poremećenost odnosa i odbije primiti ispunjenje ugovorne obveze od druge strane sve kako bi se stvorile pretpostavke za raskid sklopljenog ugovora.

10. U konkretnom slučaju utvrđeno je da su odnosi stranka prije sklapanja Ugovora i jedno kratko vrijeme nakon njegova sklapanja bili dobri, a da su se poremetili nakon što je tužitelj od tuženika zatražio da ga odveze k liječniku (opće prakse), a ovaj mu je odgovorio neka ide autobusom. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nema niti jednog dokaza da je tužiteljevo zdravstveno stanje bilo takvo da nije mogao otići kod liječnika sam autobusom, uostalom naposljetku je tako otišao i vratio se (autobusom), međutim odmah se počeo žaliti rodbini na tuženika da je nezahvalan i od tada je prestao razgovarati s njim i odbio primati od njega uzdržavanje. Osim toga, sam tužitelj je iskazao da mu je tuženik tada dao telefonski broj liječnika da ga kontaktira, ali je to tužitelj odbio. Dakle, taj poremećaj odnosa koji je rezultirao tužiteljevim odbijanjem primanja uzdržavanja od tuženika nije imao uzrok u ponašanju tuženika u smislu neispunjavanja Ugovorom preuzetih obveza uzdržavanja tužitelja, već naprotiv u ponašanju tužitelja, kao primatelja uzdržavanja, koji je pokušao stvoriti incidentnu situaciju među strankama želeći prikazati da tuženik ne želi ispunjavati obveze preuzete Ugovorom i time postojanje razloga za raskid Ugovora. U tome je tužitelj počeo bezrazložno odbijati ispunjenje ugovornih obveza od strane tuženika. Takvo ponašanje tužitelja predstavlja zlouporabu prava iz koje tužitelj ne može izvlačiti korist u smislu stvaranja pretpostavki za raskid Ugovora.

11. Dakle, tužitelj je u žalbi točno opisao trenutne odnose između ugovornih strana, međutim, krivnju za takve odnose snosi isključivo on jer je svjesno prouzročio poremećaj odnosa s namjerom raskida Ugovora. Tužitelju valja odgovoriti na njegove žalbene navode da je sve ovo što opisuje u žalbi posljedica njegovog djelovanja i koliko god su odnosi poremećeni, ne može se prihvatiti tužbeni zahtjev jer krivnju za poremećenost odnosa ugovornih strana i posljedično tome neispunjavanje obveza od strane tuženika, snosi on (tužitelj). Kada bi se prihvatio tužbeni zahtjev, pravo na raskid Ugovora bi se priznalo nesavjesnoj strani, onoj čije je skrivljeno ponašanje usmjereno na stvaranje nepodnošljivih odnosa i odbijanja primanja uzdržavanja u cilju raskida Ugovora, te bi to značilo pružiti sudsku zaštitu zlouporabi prava, a to pravni poredak ne dopušta.

12. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 26. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin