REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1219/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplata, nakon javne, glavne rasprave zaključene 15. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 12.200,09 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos od 12.200,09 EUR, tekućim od 12. kolovoza 2004. do 11. lipnja 2023. godine kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.418,26 EUR sa zateznim kamatama počev od 26. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 656,54 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2023. navodi da je 12. kolovoza 2004. tuženik s korisnikom kredita EA sklopio ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102011831, a kojim ugovorom je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 100.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe da je u čl. 7. navedenog ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula. Navedena odredba ugovora ništetna je. Navodi da je korisnik kredita s tužiteljem sklopio ugovor o cesiji zbog čega je tužitelj ovlašten ustati s tužbom u ovom predmetu. Poziva se na presudu ovog suda posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Nadalje, poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. Objašnjava da ima pravo na povrat pretplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje je tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule i to prema ugovornom tečaju kuna sprem švicarskog franka na dan isplate kredita. Na taj način pravni prednik tužitelja preplatio je iznos od 12.200,09 EUR. Stoga predlaže naložiti tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 12.200,09 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Osporava osnov i visinu. Poziva se na čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te navodi da se predmetna tražbina ne može ustupiti, odnosno da se ista po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Objašnjava da se radi o pravima strogo osobne naravi. Navodi da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Poziva se na čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača i na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Ističe prigovor zastare. Navodi da su odluke Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. nepravilne i nezakonite. S navedenim u vezi poziva se na odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20 iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Stoga navodi da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, koja je sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, isključena od ispitivanje poštenosti/nepoštenosti, sve primjenom Direktive i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača. Valutna klauzula dopuštena je po čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je informirao korisnika kredita o valutnoj klauzuli u fazi pregovora. Korisnik kredita informiran je o valutnoj klauzuli i u reklamnom materijalu, kao i u oglasima. Tuženik je nudio i druge proizvode, odnosno kredite uz valutne klauzule u drugim valutama. Ne postoji "ekstra profit" tuženika. Osporava tijek zateznih kamata. Poziva se na pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004. te ukazuje na primjenu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima. Odnosno navodi da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od podnošenja zahtjeva.. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj se u podnesku od 12. siječnja 2024. navodi da treba primijeniti čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odluke Suda EU br. C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenoga 2020. Navodi da tražbina zadržava svoj identitet. Poziva se na presude donesene u kolektivnom sporu. Navodi da je teret dokaza na tuženiku u slučaju toga da želi dokazati da u ovom predmetu nema mjesta primjeni presuda iz kolektivnog spora.

4. Tijekom postupka sud je pročitao obavijest (list 6. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine ( list 8 spisa), Ugovor o ustupu ( list 9-13 spisa), promet po računu ( list 16-18 spisa), Ugovor o kreditu ( list 19-22 spisa), pismo namjere ( list 23 spisa), plan otplate ( list 24-28 spisa), karticu uplaćenih obustava(list 29-30spisa), informacija „pojam valutna klauzula i rizici razmjenjivanja u kunama s valutnom klauzulom (list 58-63 spisa), letak tuženika o kampanji za stambene kredite( list 64-68 spisa), pitanja i odgovori za stambene kredite (list 68- 69 spisa), pisani iskaz E (list 70- 71spisa), letke tuženika ( list 72-83 spisa), očitovanje HNB u predmetu P- 1401/2012 ( list 84-86 spisa), izvješće o izloženosti valutnom riziku ( list 87- 88 spisa) letke tuženika ( list 89-91 spisa), izvadak iz zapisnika VSRH od 5. ožujka 2004. ( list 93 spisa) sudsku praksu ( list 94-125 spisa). Iskaz svjedoka JA ( list 188 spisa).

5. Na ročištu dana 15. siječnja 2026. tuženik je povukao prijedlog za saslušanje svjedoka djelatnice tuženika GA, te je tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, a obzirom da je tužitelj na navedenom ročištu predložio da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev kako je to navedeno u tužbi, sud nije proveo predloženo financijsko vještačenje.

6. Ocjenom izvedenih dokaza, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008.,57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, osim u dijelu u kojem tužitelj potražuje zatezne kamate.

7. Predmet spora jest zahtjev za isplatu iznosa od 12.200,09 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je pravni prednik, odnosno korisnik kredita JA, preplatio tuženiku po prethodno ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102011831 od 12. kolovoza 2004.

8. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5102011831 od 12. kolovoza 2004. kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 10.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika. Između stranaka nije sporno da je tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

9. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja prenosiva ili je strogo osobne naravi. Među strankama je nakon što je tuženik priznao visinu tužbenog zahtjeva sporna osnova. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporno je treba li tuženik platiti tužitelj iznos od 12.200,09 EUR sa zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzulu iz ugovora o kreditu.

Sporan je tijek zateznih kamata.

10. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja JA i tužitelja od 1. lipnja 2023. (listovi 9-12. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102011831 od 12. kolovoza 2004.

11. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

12. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

14. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinskopravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

15. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

16. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

17. Zaključno, novčana tražbina potrošača (JA) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5102011831 od 12. kolovoza 2004. zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

18. Nadalje, uvidom ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5102011831 od 12. kolovoza 2004. (list 19. - 22. spisa) vidljivo je da je ugovor sklopljen između pravnog prednika tužitelja JA, kao korisnika kredita i tuženika za iznos od 100.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika. Namjena kredita je kupnja nekretnine (posebice uvid u 4. navedenog ugovora o kreditu). Iz ugovora ne proizlazi da je kredit dan korisniku kredita, kao trgovcu. Iz ugovora ne proizlazi da je predmetni kredit dan radi obavljanja kakve trgovačke djelatnosti, suprotno upiranjima tuženika (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

19. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

20. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d. (ovdje tuženika), Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

21. Presudom ovog suda, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu da je u tom predmetu trećetuženik, ovdje tuženik: „Utvrđuje se da je trećetužena E. & S. B. d.d. u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena E. & S. B. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena E. & S. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom trećetužene E. & S. B. d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trećetužena E. & S. B. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetužene E. & S. B. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time trećetužena E. & S. B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

22. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika u tom postupku i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kao što je prethodno naveden.

23. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, je suđeno da: „Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. - u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi: Utvrđuje se da su prvotuženik Z. B. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., drugotuženik P. B. Z. d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., trećetuženik E. &. S. d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., četvrtotuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., petotuženik A. B. d.d. (ranije: H. A.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., šestotuženik O. B. H. u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. i sedmotuženik S. B. d.d. (ranije: S. G. -S. B.) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

24. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

26. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik ČA. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu, suprotno svim upiranjima tuženika.

28. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

29. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o vezivanju glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja, odnosno korisnik kredita i tuženik.

30. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 12. kolovoza 2004., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

31. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja, odnosno da je tuženik korisniku kredita dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

32. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu, koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak, utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, ali na apstraktnoj razini.

33. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

35. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP-a/03).

36. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZPa/03).

37. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

38. Valja navesti da je već u u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 1. i čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja, odnosno korisniku kredita navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li korisnik kredita bio od strane tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

39. U slučaju da sud utvrdi da korisniku kredita valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

40. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe prigovore da je sporna odredba pravnom predniku tužitelja bila razumljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. U prilog svojih navoda tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke ali u nastavku postupka od tog dokaznog prijedloga odustaje (već obrazloženo).

41. Nadalje, sud je radi utvrđenja odlučnih činjenica je li korisnik kredita imao status potrošača ili je bio trgovac, namjene korištenja kredita, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita bila razumljiva, saslušao pravnog prednika tužitelja, odnosno korisnika kredita JA, na glavnoj raspravi 15. siječnja 2026. (list 188. spisa),koji je naveo da je u Erste banci podigao predmetni kredit 2004. i to za kupnju stana za vlastite potrebe, a kredit je u predmetnoj banci podigao budući je imao otvoren račun u toj banci pa je to bilo logično. U banci su mu predložili kredit u CHF i rekli su mi da je to u tom trenutku najpovoljniji kredit. U banci su mu ponudili predmetni ugovor i isti je potpisao. Svjedok navodi da nije bio upozoren na rizike sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom niti je bio u mogućnosti pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu. Svjedok navodi da su ugovor sastavili djelatnici banke i on ga je samo potpisao , da se radilo o kreditu uzmi ili ostavi., kao i da je kredit otplatio u cijelosti.

42. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka JA jer je iskazivao životno, logično i uvjerljivo, a posebice stoga jer je iskazivao suglasno ispravama u spisu.

43. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

44. Pritom je valjalo otklonite kao neosnovane prigovore tuženika kojima navodi da je pravni prednik tužitelja imao mogućnost izbora različitih kredita te da se o valutnoj klauzuli pregovaralo. Navedeno stoga jer takve činjenične navode tuženik tijekom postupka nije s uspjelom dokazao, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a

45. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

46. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

47. Uvidom u letak naziva – Informacija pojam "valutna klauzula" i rizik financiranja u kunama s valutnom klauzulom vidljivo je da navedeni letak nema označen datum donošenja, razdoblje važenja te se ne može uopće utvrditi je li primjenjiv na konkretni kredit iz kolovoza 2004. Naznačeno je što valutna klauzula podrazumijeva i to da se radi o kreditima koji su nominirani u stranoj valuti, a korištenje i povrat kredita obavlja se u domaćoj valuti, obračunato po važećem tečaju na dan transakcije. Naznačeno je da tuženik nudi takve kredite. Istaknut je pojam kredita uz čvrstu valutu te naznačeno što on obuhvaća. Navedeno je da valutna klauzula vezana uz EUR je uobičajene ali da valutna klauzula može biti vezan iz uz CHF i USD. Time je takav letak nerazuman prosječnom potrošaču jer se nakon pojma kredita uz čvrstu valutu spominji sva tri proizvoda. Tuženik, sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije dokazao da je navedeni letak dostavljen i predan na uvid korisniku kredita.

48. Tuženik je u spis dostavio još i jedan letak, naziva – Erste stambeni krediti Sve u Vašim rukama! iz koje je vidljivo da je tuženik nudio kamatu u odnosu na CHF od 4,75 %, a u odnosu na EUR od 5.99 %Također, su navedeni različiti modeli kredita, razrađena kreditna sposobnost, te spomenuta valutna klauzula uz naznaku da se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u EUR ili CHF, a mjesečne otplate se plaćaju u kunama po srednjem tečaju tuženika za EUR ili CHF. I dalje nije objašnjen rizika dizanja kredita, odnosno kretanje tečaja, nije dokazano kada je letak donesen, kada i na koga je primjenjiv i sve prethodno već navedeno (listovi 72-73 spisa).

49. Uvidom u treći letak naziva – Stambeni krediti uz posebne pogodnosti namijenjeni pomorcima (list 74. spisa) ni ne spominju pojam i značenje valutne klauzule.

50. Iz letka naziva – stambeni kredit vidljiv je pojam valutne klauzule uz već prethodno navedeno obrazloženje dok nije i dalje objašnjen rizik takvog kredita i/ili kretanje tečaja CHF naprema kune (listovi 76. -79. spisa).

51. Nadalje, tuženik dostavlja i letak naziva – Stambeni krediti Erste banke krediti uz valutnu klauzulu u CHF (list 89 spisa) u kojem su podijeljeni krediti bez pologa i krediti uz polog. Vidljiv je grafički prikaz tečaja kretanja CHF u razdoblju od ožujka 1998. do veljače 2004., vidljiv je rast tečaja CHF do otprilike 2000., zatim kraći pad te ponovno rast 2021., potom minimalni rast i stabilnost negdje do 2023. a zatim pad tečaja CHF. Navedeni letak nosi posebnu višekratnu zvijezdu s naznačenom kamatnom stopom za takav proizvod od 4,99 % i efektivnom kamatnom stopom od 5,61 %, što je znatno niža kamatna stopa. Navedeni letak sud je razmatrao uz letak naziva stambeni krediti Erste banke kreditu uz valutnu klauzulu u EUR i USD , a koji letci na isti način raščlanjuje dvije vrste kredita sa i bez pologa, a gdje je pod zvjezdicom stavljena kamatna stopa od 6,45 %, odnosno 65,40 %, odnosno efektivna kamatna stopa od 7,35 odnosno 6,09% Usporedbom dva navedena letka proizlazi da je kamatna stopa koja se nudi za kredite s valutnom klauzulom u CHF niža u odnosu na kamatne stope koje tuženik nudi za kredite s valutnom klauzulom u EUR. Oba letka primjenjiva su za razdoblje od ožujka 1998 do veljače 2004. godine, a što znači da uopće nisu primjenjivi za kredit iz ovog predmeta koji je podignut u kolovozu 2004. godine.

52. Sud je pročitao i pisani iskaz djelatnice tuženika djelatnice GA od 27. siječnja 2020. (list 70-71 spisa) vidljivo je da se radi o radnici tuženika koja je voditeljica službe upravljanja iskustvom klijenata. U vrijeme podizanja kredita objašnjava GA da je bilo uobičajeno da se podižu krediti s valutnim klauzulama u DEM odnosno EUR. Tuženik je financirao tri valutne klauzule a djelatnicima je bilo naglašeno da pojasne mogućnosti promjene tečaja. Djelatnicima je zbog toga bio poslan e-mail i dokument s učestalim pitanjima i odgovorima za klijente. Pisani iskaz GA nije od koristi za konkretan predmet jer je dan uopćeno te GA nema nikakvih neposrednih saznanja o pregovorima i dogovoru s korisnikom kredita iz ove pravne stvar, a u ostalom tužitelj se nije suglasio da se predmetni iskaz koristi kao dokaz u ovom postupku, a tuženik je odustao od njezinog saslušanja.

53. Spisu prileži i preslika e-mailova naziva pitanja i odgovori (listovi 64-69 spisa) ali i opet radi se o općenitim informacijama ne o individualnim, konkretnim informacijama za korisnika kredita iz ovog predmeta.

54. Slijedom iznesenog, sud je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu iz ovog predmeta, a koji su sklopili pravni prednik tužitelja JA, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, a u kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ništetne.

55. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

56. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

57. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu.

58. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli.

59. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

60. Međutim, ovdje valja istaknuti da je tužitelj predložio provesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem sa zadatkom vještaku da izračuna iznos više uplaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF-a, odnosno da izračuna razliku više uplaćenog iznosa nastalog zbog povećanja tečaja CHF-a od početnog – srednjeg tečaja banke na dan zaključenja predmetnih Ugovora, za svakog pojedinačno i za sve ukupno, s tim da vještak u izračunu uzme i eventualno manje plaćene iznose zbog nižeg tečaja CHF od početnog.

61. Međutim tuženik se oglušio na zahtjev vještaka za dostavom dokumentacije potrebne za izradu nalaza i mišljenja i to promet po predmetnom kreditu za cijelo vrijeme kredita i datum isplate kredita, nakon čega je sud rješenjem od 25. travnja 2025. godine pozvao tuženika na dostavu dokumentacije, na što se tuženik oglušio, ali je na ročištu dana 15. siječnja 2026. godine priznao visinu tužbenog zahtjeva, a tuženik je predložio usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev te nije ustrajao na predloženom financijskom vještačenju.

62. Slijedom provedenih dokaza sud je utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 12.200,09 EUR.

63. Prema, prema odredbi čl. 323. st.1. i čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

64. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi. Međutim, tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje zatezne kamate tekuće od dana kada je preplatio svaki pojedinačni iznos, stoga je sud zatezne kamate tužitelju dosudio od dana podnošenja tužbe pa do isplate , a u ostalom dijelu koji se odnosi na potraživanje zateznih kamata sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

65. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

66. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

67. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

68. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

69. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

70. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023. (list 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

71. Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela

VSRH od 30. siječnja 2020.“

72. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

73. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

74. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

75. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

76. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

77. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

78. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

79. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241. ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

80. Pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

81. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, stoga je odlučeno kao u točki I. i II. izreke.

82. O troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife).

83. Stoga, a kako je tužitelj u cijelosti uspio što se tiče osnove i glavnog potraživanja u parnici (čl. 154. st. 1. ZPP-a), to je u odnosu na vrijednost predmeta spora od 12.200,09 EUR, tužitelju, kao potrebne za vođenje parnice, valjalo priznati troškove i to: za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, za sastav podnesaka od 12. siječnja 2024. i 14. travnja 2025. u iznosu od po 200,00 EUR, svaki na temelju Tbr. 8.1. Tarife, te za zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 6. lipnja 2024. i 15. siječnja 2026., za svako iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, sve uvećano za PDV-e. Tužitelju je valjalo priznati i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 84,23 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 84,23 EUR. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.418,26 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao u t. II. izreke presude.

84. Međutim, valjalo je, kao neosnovan, odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 656,54 EUR. Navedeno stoga jer vještačenje nije provedeno i tužitelju će biti vraćen iznos od 400,00 EUR uplaćen na ime predujma. Također, tužitelj previsoko postavlja zahtjeva za troškove sudskih pristojbi na tužbu i presudu, te mu nije dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR s uračunatim PDV-om. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. III. izreke presude.

U Zagrebu, 26. veljače 2026.

Sutkinja:

Marija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 84,23 EUR

2. tuženiku po pun.