REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Ps-219/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari 1. tužiteljice OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužiteljice BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. tužitelja PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 5. tužiteljice ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Heleni Kovačić Lijović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Alen Čičak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župić i partneri iz Zagreba, radi iseljenja i predaje u posjed, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. siječnja 2026., u prisutnosti 2. tužiteljice NC, 3. tužiteljice BC, punomoćnice tužitelja Helene Kovačić Lijović, odvjetnice, tuženice i punomoćnika tuženice Alena Čička, odvjetnika, 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici RC iseliti iz nekretnine zk.č.br. 5196/2 najamna stambena zgrada u [adresa] površine 107,9 čhv odnosno 388 m2, povezano s isključivim vlasništvom posebnog dijela i to 5. Suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-5) poslovni prostor u prizemlju stambeno-poslovne zgrade u [adresa], koji se sastoji od osam prostorija ukupne površine 81,11 m2 koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i dijelovi ostalih suvlasnika sve upisano u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižnog odjela Zagreb, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te istu nekretninu slobodnu od osoba i stvari predati u posjed tužiteljima OC, NC, BC, PC i ĐC, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici RC naknaditi tužiteljima OC, NC, BC, PC i ĐC parnični trošak u iznosu od 934,73 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 26. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice RC za naknadu parničnog troška u iznosu od 564,82 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 26. veljače 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi podnesenoj 7. studenog 2024. navode kako su suvlasnici nekretnine pobliže opisane u izreci i to OC u 6/24 dijela, NC u 3/24 dijela, BC u 3/24 dijela, PC u 4/24 dijela i ĐC u 8/24 dijela. Navode kako je tuženica u posjedu predmetnog poslovnog prostora bez pravne osnove i odbija ga predati vlasnicima. Navedeni poslovni prostor je lošem stanju i neodržavan. Pozvali su tuženicu na predaju nekretnine u posjed na što se ista oglušila. Upućuju na primjenu odredbi čl. 161. i čl. 46. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, slijedom čega zahtijevaju predaju u suposjed predmete nekretnine. Ističu kako tuženica svojim protupravnim ponašanjem krši tužiteljima ustavno i konvencijsko pravo na mirno uživanje vlasništva. Predlažu donijeti presudu kojom se nalaže tuženici iseliti iz predmetne nekretnine i istu predati u posjed tužiteljima, slobodan od osoba i stvari, uz naknadu troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženica osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Navodi kako nije sporno da su tužitelji vlasnici predmetne nekretnine, no smatra kako nisu ispunjene osnovne zakonske pretpostavke određene čl. 41. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Navodi kako nije točno da je poslovni prostor neodržavan i u lošem stanju jer je tuženica tamo obavljala poslovnu djelatnost - krojački obrt pa je kroz godine vršila ulaganja u navedeni prostor kako bi uopće tu djelatnost i mogla obavljati. Navodi kako joj tužitelji nisu ponudili nikakvu kompenzaciju za navedena ulaganja pa slijedom navedenog nema uvjeta za podnošenje tužbe za iseljenje i predaju u posjed kako je to zakonom propisano. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.

3. Sud je izvršio uvid u izvadak iz zemljišne knjige (list 6-7), dopis tužitelja upućen tuženici od 28. rujna 2023. (list 8-9), nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. Zvonka Balije o procjeni vrijednosti vlastitih ulaganja od 2. svibnja 2000. (list 24-50), izveden je dokaz saslušanjem svjedokinje OCK (list 53), 2. tužiteljice NC (list 53-54), 3. tužiteljice BC (list 54) i tuženice (list 54-56).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je našao tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi predaje u posjed i iseljenja tuženice iz poslovnog prostora na adresi [adresa], pobliže opisanog u izreci presude.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelji vlasnici predmetnog poslovnog prostora i to 5. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-5) - poslovni prostor u prizemlju stambeno-poslovne zgrade u [adresa], koji se sastoji od osam prostorija ukupne površine 81,11 m2 koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine koji je jednako velik kao i dijelovi ostalih suvlasnika, k. č. br. [katastarska čestica] najamna stambena zgrada u [adresa], sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Nije sporno da je tuženica u posjedu opisanog poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja.

7. Sporno je ima li tuženica pravo na naknadu za izvršena ulaganja te, s tim u vezi, ima li pravo odbiti predati predmetni poslovni prostor u posjed tužiteljima dok joj se ne isplati ta naknada.

8. Iz dopisa 3. tužiteljice od 28. rujna 2023. proizlazi kako je istim pozvana tuženica predati predmetnu nekretninu u posjed svim tužiteljima u roku od 15 dana, a sve s obzirom da tuženica istu koristi bez pravne osnove.

9. Svjedokinja OCK u svom iskazu navodi kako poznaje 3. tužiteljicu i tuženicu iz zgrade u kojoj se nalazi poslovni prostor. U toj zgradi živi od 2008. od kad je kupila stan, a i predstavnica je stanara. Taj prostor se nalazi u prizemlju zgrade i koristio se kao krojački obrt. U vezi s tim prostorom vodio se postupak povrata u vlasništvo. Zna da postoji neki problem između stranaka, ali ne zna detalje. Unazad dvije godine prostor se slabo koristi i ne vidi da se na toj adresi odvija promet. Kad je doselila u zgradu prostor su koristili gđa RC i njezin pok. suprug O. Ne zna kad je okončan postupak povrata. Nije joj poznato da bi bio zaključen ugovor o zakupu ili da postoji neka druga pravna osnova za korištenje prostora, jer nije bilo u obvezi predstavnika stanara da o tome vodi brigu. Pričuvu plaćaju suvlasnici koji su upisani u zemljišne knjige. Od kad je u zgradi nisu izvođeni nikakvi građevinski radovi u tom poslovnom prostoru.

10. U svom iskazu 2. tužiteljica NC navodi kako je postupak radi povrata imovine trajao 20 godina. Postupak su počeli njezin otac i majka i drugi suvlasnici. Postupak je okončan prošle godine. Doneseno je rješenje kojim je predmetni poslovni prostor vraćen u njihovo vlasništvo. Nije im vraćen posjed. Tuženicu je vidjela jednom na jednom ročištu u tom postupku koji se vodio radi povrata imovine i sjeća se da joj referentica nije dala pravo govoriti, jer nije stranka u postupku. Ne postoji ugovor o zakupu za taj poslovni prostor, niti se plaća zakupnina.

11. U svom iskazu 3. tužiteljica BC pridružila se iskazu 2. tužiteljice, njezine sestre. Bila je malo aktivnije uključena u cijeli taj postupak pa je tako slala i požurnice drugostupanjskom tijelu kao i sudu radi provedbe rješenja i upisa prava vlasništva. Vidjela je tuženicu 2016. na mjerenju tog prostora od strane Grada Zagreba, Područnog ureda Susedgrad. Tuženicu je nazvala i tražila predaju predmetnog poslovnog prostora u posjed, a njihov odvjetnik je tuženici poslao i dopis kojim traži predaju u posjed i iseljenje. U telefonskom razgovoru tuženica joj je rekla da će izaći kad joj daju novce. Nije definirala iznos, a rekla je da se ta isplata odnosi na ulaganje u prostor koji su kroz godine vršili njezin svekar, pok. suprug i tuženica. Prostor je izgledao jako, jako loše te 2016. kad je bila u prostoru. Curila je voda u WC-u koji je bio sav zahrđao. Puno prašine, odbačene stvari po podu, nekoliko centimetara prašine na krojačkim stolovima. Plaća pričuvu i to u iznosu od 19,00 EUR, a isti iznos plaća i njezina sestra. Pričuva se plaća prema suvlasničkim udjelima pri čemu one imaju najmanji udio. Tuženica im nikada nije plaćala zakupninu za taj prostor.

12. Tuženica u svom iskazu navodi kako je u posjedu navedenog poslovnog prostora. Najprije je u posjedu bio njezin svekar EC koji je imao krojački obrt, a njezin pok. suprug je radio s njim u tom obrtu. Svekar je prenio obrt na njezinog supruga, koji je nastavio obavljati djelatnost obrta u predmetnom poslovnom prostoru, a ona je nastavila obavljati obrt i koristiti poslovni prostor nakon smrti supruga prije 5 godina. Što se tiče plaćanja najamnine nitko od nasljednika nije tražio da se sklopi ugovor o najmu. Grad je propisao visinu zajamčene najamnine i istu je plaćala od 2000. u razdoblju od 2 godine. Nakon proteka te 2 godine imali su pravo po zakonu plaćati tu zajamčenu najamninu nasljednicima. Nasljednici su im dali brojeve žiro-računa i plaćali su svim nasljednicima još tijekom 5 godina. Za to vrijeme je trajao postupak radi povrata imovine. Nasljednici su već ranije dobili naknadu po zakonu o nacionalizaciji i smatra da nisu imali pravo na povrat predmetnog poslovnog prostora u vlasništvo. Smatra da postupak povrata nije pravilno vođen niti pravilno okončan. Vodio se ovršni postupak protiv njegovog svekra radi predaje u posjed tog poslovnog prostora 2000. Misli da je to pokrenula općina Centar gdje se vodio postupak radi povrata, a misli da je to završilo na sudu gdje su to kasnije preuzeli nasljednici. Nisu iseljeni u tom postupku jer su imali zakonsko pravo na taj prostor. Njezin svekar je radio u jednom prostoru na adresi [adresa]. Potom je dobio na korištenje jedan prostor na Knežiji, a zatim se ispraznio predmetni poslovni prostor. Predao je poslovni prostor na Knežiji i platio iznos od 40.000,00 dinara radi uređenja ovog prostora i kako bi ga dobio na korištenje. To je sve dogovarao i ugovarao sa Stanoinvestom koji je upravljao državnom imovinom. Godine 1997. donesen je Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavensko-komunističke vladavine te je zadnji ugovor o zakupu tog poslovnog prostora koji je njezin svekar imao sklopljen s Gradom Zagrebom istekao 1998. Do tada je redovito sklapao te ugovore o zakupu na razdoblje od po 3 godine. Nakon 2007. nisu plaćali najamninu niti zakupninu, jer nisu imali kome plaćati. Od vlasnika se nitko nije javio i predložio sklapanje ugovora. Prema elaboratu za ulaganja u poslovni prostor utrošen je iznos od 100.000,00 dinara za izvršene radove, iznos koji je naveden u elaboratu je točan iznos vrijednosti radova izvršenih u tom poslovnom prostoru. Sve te radove je poduzeo njezin svekar, a započeo je s radovima već pri prvom ulasku u prostor. Mijenjao je izloge, podove, kad je došlo grijanje uveo je plin zbog čega su napravljene plinske instalacije, spuštali su se stropovi. Nije bilo nikakve nadogradnje jer to sam prostor ne dopušta. Sve te radove plaćao je njezin svekar. Suprug i ona nisu izvodili nikakve radove u prostoru osim onih radi redovnog održavanja prostora. Sada povremeno odlazi u prostor kada obavlja neke popravke za mušterije nakon što je nazovu. Navodi kako je dobila obrtnicu i obavljala je obrt u tom prostoru sukladno zakonu. Navodi kako je u postupku povrata oduzete imovine odlučeno da ima pravo i dalje koristiti taj poslovni prostor i u njemu obavljati djelatnost obrta.

13. Sud je povjerovao iskazima svjedokinje, 2. tužiteljice i 3. tužiteljice jer su iskazivali uvjerljivo i suglasno, a uglavnom su i iskazivali o činjenicama koje u ovom postupku među strankama nisu sporne.

14. Sud je povjerovao iskazu tuženice u dijelu u kojem je iskazivala kako je došla u posjed predmetnog poslovnog prostora, jer je u tom dijelu njezin iskaz sudu bio iskren i uvjerljiv. Međutim, sud nije povjerovao iskazu tuženice u dijelu u kojem navodi kako je u postupku povrata oduzete imovine odlučeno da ima pravo i dalje koristiti taj poslovni prostor i u njemu obavljati djelatnost obrta, budući da su već u tužbi tužitelji tvrdili da tuženica prostor koristi bez pravne osnove, saslušane tužiteljice su osporile da su tuženica i njezini prednici imali pravo sudjelovati kao stranke u tom postupku, a tuženica nije dostavila rješenje doneseno u upravnom postupku ili bilo kakvo drugu odluku, iz kojih bi proizlazilo da ima pravo koristiti i biti u posjedu tog poslovnog prostora. Iskaz tuženice u tom je dijelu i kontradiktoran, budući da je iskazala kako je zadnji ugovor o zakupu koji je njezin pokojni svekar imao sklopljen s Gradom Zagrebom istekao 1998. godine.

15. Prema odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZV-a da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu.

16. Prema odredbi čl. 163. st. 1. ZV-a posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed).

17. U odgovoru na tužbu tuženica je tvrdila da je tijekom godina vršila ulaganja u poslovni prostor (iako iz njezinog iskaza proizlazi da je ulaganja vršio njezin pokojni svekar, ne tuženica) pa da sukladno odredbi čl. 41. st. 4. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (''Narodne novine'' br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01. 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19 – dalje: Zakon o naknadi), kao zakupnik nije dužna poslovni prostor predati u posjed vlasnicima sve dok joj vlasnici ne isplate naknadu za učinjena ulaganja.

18. Odredbom čl. 41. st. 1. Zakona o naknadi propisano je da se ugovori o zakupu poslovnog prostora sklopljeni na određeno ili neodređeno vrijeme raskidaju po sili zakona danom pravomoćnosti rješenja o utvrđivanju prava vlasništva. Prema odredbi stavka 4. istog članka zakupnik nije dužan poslovni prostor predati u posjed vlasniku, neovisno o tome da li je ugovor o zakupu sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme, sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja, na temelju njihovog međusobnog ugovora ili pravomoćne sudske odluke, ako se drukčije ne sporazume.

19. Dakle, navedena odredba regulira zakupne odnose u pogledu poslovnih prostora koji se vraćaju u vlasništvo prijašnjim vlasnicima temeljem odredbi Zakona o naknadi, a koji su važili u trenutku pravomoćnosti rješenja o povratu (utvrđenju prava vlasništva).

20. Tuženica nije dostavila ugovor o zakupu iz kojeg bi proizlazilo da bi ista (ili njezini prednici) u trenutku pravomoćnosti rješenja o utvrđenju prava vlasništva bila zakupnica predmetnog poslovnog prostora. Čak dapače, tuženica je u svom iskazu izričito navela da je zadnji ugovor o zakupu koji je imao sklopljen njezin svekar istekao 1998., dok niti ne tvrdi da bi ona osobni ikad imala zaključen ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora.

21. Stoga se tuženica neosnovano poziva na odredbi čl. 41. st. 4. Zakona o naknadi jer se ista odnosi na zakupnike s važećim ugovorom o zakupu u trenutku pravomoćnosti rješenja o povratu, a tuženica nije dokazala da bi bila zakupnica i imala zaključen ugovor o zakupu u trenutku pravomoćnosti rješenja.

22. S obzirom da ugovor o zakupu nije dostavljen te imajući na umu navod tuženice da je zadnji ugovor o zakupu koji je sklopio njezin svekar istekao 1998., sud ne nalazi istinitim tvrdnje tuženice da je rješenjem koje je doneseno u postupku povrata oduzete imovine odlučeno kako ima pravo i dalje koristiti taj poslovni prostor i u njemu obavljati djelatnost obrta. Uostalom, teret dokaza navedene činjenice je na tuženici, a osim što tijekom postupka nije dostavila ugovor o zakupu koji bi odgovarao uvjetima propisanim odredbom čl. 41. Zakona o naknadi, nije dostavila ni rješenje doneseno u postupku povrata oduzete imovine, kojim bi bilo odlučeno da tuženica i nadalje ima pravo koristiti predmetni poslovni prostor, kako je to tvrdila u postupku.

23. Imajući na umu navedeno, sud već iz ovog razloga ne nalazi da bi tuženica dokazala da ima pravo koje je ovlašćuje na posjed predmetnog poslovnog prostora te da bi uslijed toga imala pravo odbiti predati predmetni poslovni prostor u posjed vlasnicima.

24. Uzgred, treba reći još i to da tuženica nije dokazala niti da je vršila ulaganja u predmetni poslovni prostor (ili njezini prednici), kao ni visinu tih ulaganja.

25. Naime, tuženica je dostavila nalaz i mišljenje – procjenu vrijednosti vlastitih ulaganja na preinaci i uređenju poslovnog prostora prema stanju i vrijednostima u svibnju 2000. kojeg je izradio dipl. ing. Zvonko Balija po zahtjevu naručitelja EC. Međutim navedeni nalaz i mišljenje dostavljen je sudu 14. siječnja 2026., nakon zaključenja prethodnog postupka (prethodni postupak zaključen je 20. svibnja 2025.). Kako je, prema odredbi čl. 299. st. 1. tuženica najkasnije na pripremnom ročištu bila dužna predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, to sud nije uzeo u obzir dostavljeni nalaz i mišljenje, a sukladno odredbi čl. 299. st. 3. ZPP-a.

26. Iako je tuženica tvrdila da nije mogla predložiti taj dokaz ranije, bez svoje krivnje, sud nije prihvatio njezin navod da je razlog tome što se taj nalaz i mišljenje nalazio kod drugog odvjetnika kojem je trebalo neko vrijeme da pronađe spis. Naime, osim što su ti navodi za sud neuvjerljivi, te svoje navode tuženica nije ničim dokazala.

27. Iako je tuženica predložila izvesti dokaz očevidom na licu mjesta, sud nije prihvatio taj dokaz jer isti nije smatrao svrsishodnim. Naime, s obzirom da tuženica nije dokazala svoje tvrdnje da je imala sklopljen ugovor o zakupu u vrijeme pravomoćnosti rješenja o utvrđenju prava vlasništva tužitelja, niti je dokazala da bi u tom rješenje bilo utvrđeno neko njezino pravo, to nije bilo potrebno izvoditi dokaz očevidom jer se tim dokazom ne bi mogla utvrditi niti jedna odlučna činjenica. Također, takav dokaz nije adekvatan niti za dokazivanje izvršenih ulaganja i visine tih ulaganja, jer sud za to nema stručnih znanja, a tuženica tijekom postupka nije predložila izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem.

28. Sud nije uzeo u obzir navode tuženice da su nasljednici već ranije dobili naknadu po zakonu o nacionalizaciji zbog čega smatra da nisu imali pravo na povrat predmetnog poslovnog prostora u vlasništvo, jer te tvrdnje tuženica nije dokazala, a sve imajući na umu da su tužitelji upisani zemljišnoknjižni vlasnici predmetne nekretnine. Navode da postupak povrata nije pravilno vođen niti pravilno okončan tuženica ne može s uspjehom isticati u ovom postupku te je isto eventualno mogla isticati samo u tom upravnom postupku.

29. Slijedom svega navedenog, kako među strankama nije sporno da su tužitelji vlasnici predmetnog poslovnog prostora, kao i da je tuženica u posjedu istog, a tuženica tijekom postupka nije dokazala da bi imala pravo na posjed, to je sud, a temeljem odredbi čl. 161. i 162. ZV-a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženici iseliti iz predmetnog poslovnog prostora i isti predati u posjed tužiteljima slobodan od osoba i stvari, kako je odlučeno u točki I. izreke.

30. Temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a tužiteljima je dosuđen trošak parničnog postupka i to u visini jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak od 250 bodova prema Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' br. 138/23 – dalje: Tarifa), uvećano za 40% za zastupanje više osoba prema Tbr. 40. Tarife, odnosno 350 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (700,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (175,00 EUR), sudsku pristojbu na tužbu u 19,91 EUR i na presudu u iznosu od 39,82 EUR, ukupno iznosi 934,73 EUR.

31. Na tako utvrđeni trošak tužiteljima pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja ove presude pa do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

32. Kako tuženica nije uspjela u ovom postupku to je odbijen njezin zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 564,82 EUR kako je to odlučeno u točki III. izreke (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 26. veljače 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćnici tužitelja

2. Punomoćniku tuženice