Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-405/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vuljak & Vuljak iz Koprivnice, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate , nakon zaključene glavne javne rasprave 5. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, te objave presude 26. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je djelomično povučena tužba radi isplate iznosa od 62,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

i  p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 2.304,54 EUR (dvije tisuće tristo četiri eura i pedeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 5,38 EUR zakonsku zateznu kamatu od 31.1.2010.

- na iznos od 16,06 EUR zakonsku zateznu kamatu od 28.2.2010.

- na iznos od 21,10 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2010.

- na iznos od 21,23 EUR zakonsku zateznu kamatu od 22.4.2010.

- na iznos od 11,53 EUR zakonsku zateznu kamatu od 22.5.2010.

- na iznos od 33,31 EUR zakonsku zateznu kamatu od 22.7.2010.

- na iznos od 45,92 EUR zakonsku zateznu kamatu od 29.8.2010.

- na iznos od 41,00 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.10.2010.

- na iznos od 35,30 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.11.2010.

- na iznos od 47,11 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.12.2010.

- na iznos od 57,86 EUR zakonsku zateznu kamatu od 29.12.2010.

- na iznos od 55,21 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.2.2011.

- na iznos od 55,21 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2011.

- na iznos od 50,63 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2011.

- na iznos od 53,29 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.5.2011.

- na iznos od 71,87 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.6.2011.

- na iznos od 75,85 EUR zakonsku zateznu kamatu od 30.6.2011.

- na iznos od 89,12 EUR zakonsku zateznu kamatu od 27.7.2011.

- na iznos od 82,16 EUR zakonsku zateznu kamatu od 31.8.2011.

- na iznos od 72,33 EUR zakonsku zateznu kamatu od 30.11.2011.

- na iznos od 67,02 EUR zakonsku zateznu kamatu od 19.10.2011.

- na iznos od 71,00 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.12.2011.

- na iznos od 72,33 EUR zakonsku zateznu kamatu od 20.12.2011.

- na iznos od 79,92 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2012.

- na iznos od 79,26 EUR zakonsku zateznu kamatu od 28.2.2012.

- na iznos od 76,60 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.4.2012.

- na iznos od 79,26 EUR zakonsku zateznu kamatu od 27.4.2012.

- na iznos od 79,92 EUR zakonsku zateznu kamatu od 2.6.2012.

- na iznos od 77,27 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.7.2012.

- na iznos od 85,23 EUR zakonsku zateznu kamatu od 4.8.2012.

- na iznos od 76,34 EUR zakonsku zateznu kamatu od 4.9.2012.

- na iznos od 74,61 EUR zakonsku zateznu kamatu od 30.9.2012.

- na iznos od 77,27 EUR zakonsku zateznu kamatu od 3.11.2012.

- na iznos od 78,06 EUR zakonsku zateznu kamatu od 4.12.2012.

- na iznos od 78,06 EUR zakonsku zateznu kamatu od 29.12.2012.

- na iznos od 71,96 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.2.2013.

- na iznos od 72,06 EUR zakonsku zateznu kamatu od 1.3.2013.

- na iznos od 67,90 EUR zakonsku zateznu kamatu od 31.3.2013. do isplate, i to:

- po stopi od 14% godišnje od 31. siječnja 2010. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Privredne banke Zagreb d.d. prema tužitelju ČL u iznosu od 164,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2008. do isplate.

III/ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. Zagreb da tužitelju ČL u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 1.775,00 EUR (tisuću sedamsto sedamdeset pet eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj ČL podnio je 7. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u kojoj navodi da je kao potrošač s tuženikom kao trgovcem dana 31. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9011113983 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 26.600,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

1.2. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je takav način ugovaranja valutne klauzule bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke nepošten, a što je pak rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana te su time povrijeđene odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje se poziva na odluku VSRH povodom revizije banaka u predmetu Rev-2221/2018-11 povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač" od 17. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/16 od 14. lipnja 2018. te je konačno utvrđeno da je valutna klauzula CHF nepoštena i kao takva ništetna, a navedene odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj s obzirom na to da je postupak bio vođen sukladno čl. 502.a ZPP.

1.3. Tužitelj smatra da je tuženik primjenom nepoštene ugovorne odredbe valutne klauzule CHF i svojom nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao iznos od 2.367,22 EUR (17.835,80 kn) koji tužitelj potražuje ovom tužbom, a koji je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tuženik dužan vratiti zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa budući da je bio nepošteni stjecatelj.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom i to kako u osnovi, tako i u visini.

2.2. Osporava da bi u konkretnom slučaju koristio nepoštene i nedopuštene odredbe kako to navodi tužitelj u tužbi.

2.3. Tuženik nadalje iznosi navode o nemogućnosti pozivanja na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača navodeći da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan ovdje predmetnom zahtjevu tužitelja odnosno da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne s onima o kojima se odlučivalo u kolektivnom sporu te nema objektivnog identiteta istih. Ističe i da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa iz članka 131. ZZP/2009 podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP te se odluke povodom kolektivne tužbe odnose na ugovorne odnose koji su na snazi, a konkretni ugovorni odnos je okončan te je isti u cijelosti prestao isplatom kredita pa ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Također ističe da se zbog ispunjenja ugovora u cijelosti sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ništetnost više ne može isticati.

2.4. Tuženik navodi kako je zakonom izričito propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule te obrazlaže njezin smisao. Ističe da je u konkretnom slučaju tužitelj mogao birati koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba te da je tužitelju u cijelosti bilo jasno što znači ugovaranje valutne klauzule. Upravo je ugovaranje valutne klauzule bila volja ugovornih strana te sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Ukazuje i da je u ugovoru o kreditu tužitelj potvrdio da je upoznat s općim uvjetima poslovanja tuženika, da pristaje na njihovu primjenu te da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, kao što potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (članak 11. Ugovora), te je izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima s uvjetima kredita i kamatnom stopom. Ukazuje na solemnizaciju ugovora o kreditu koji je sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ukazujući i da se, s obzirom da se radi o javnobilježničkom aktu koji ima snagu javne isprave, u parničnom postupku ne može utvrđivati njegova ništetnost. Navodi da tužitelj, kao poslovno sposobna osoba, niti jedno pitanje nije izdvojio kao sporno niti je tražio razjašnjenja, iz čega se može zaključiti da su mu ugovorne odredbe te prava i obveze bile jasne, a ukazuje i da je sam tužitelj kao sudionik obveznog odnosa trebao uložiti dužnu pažnju. Tuženik stoga ističe da ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima te banka nudi različite vrste usluga i proizvoda između kojih potrošač može izabrati onaj koji mu najviše odgovara. Navodi da se pregovori vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje mogućnost dobivanja kredita, opseg i obim usluge koja se ugovara, duljina i način otplate, visina kredita, osiguranja, valuta i trajanje ugovornog odnosa te se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, kao što je to bilo učinjeno i prilikom sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, a što detaljno pojašnjava i javni bilježnik.

2.5. Ukazuje da je otplata kredita u čl. 6. Ugovora ugovorena u 84 jednaka anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici kao sastavnom dijelu ugovora o kreditu u kojoj su anuiteti kao i iznos kredita izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a ne u kunama. Stoga smatra da iznosi navedeni u tužbi, koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz konkretnog ugovornog odnosa, te osporava i visinu iznosa kao proizvoljne.

2.6. Tuženik ukazuje da prema čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene ako su one jasne, lako razumljive i uočljive, pa smatra da nema govora o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Osporava i da bi došlo do očigledne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

2.7. Navodi da je predmetni ugovor u cijelosti usklađen s tada važećom zakonskom regulativom koja uređuje poslovanje banaka te tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, te je tuženik pod stalnim nadzorom od strane HNB.

2.8. Tuženik smatra da nije moguće, suprotno volji ugovornih strana kreirati novi ugovor pozivajući se na zakonske odredbe o djelomičnoj ništetnosti na način kako to predlaže tužitelj (zamjena valutne klauzule u kredit u kunama pod uvjetima koji nisu ugovoreni niti su postojali) te se protivi i provođenju financijskog vještačenja kako je to tužitelj predložio jer se ne temelji na ugovornom odnosu stranaka, već smatra da bi jedino ispravno bilo napraviti usporedbu s kreditom u EUR odnosno s drugim kreditom uz valutnu klauzulu uz korištenje povijesne tržišne kamatne stope za euro u predmetnom razdoblju.

2.9. Opreza radi tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/2007.

2.10. Ističe i prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato što je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan.

2.11. Ističe prigovor zastare navodeći da se radi o zahtjevu za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period od zakonom predviđenog za tu vrstu potraživanja, a zastara nije prekinuta u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima.

3. U podnesku od 4. rujna 2023. kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj navodi kako tuženik u odgovoru na tužbu opširno iznosi prigovore i primjedbe koje je već bezuspješno iznosio u kolektivnom sporu u kojem je kolektivnom presudom utvrđeno da je, suprotno navodima tuženika, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF nepoštena i ništetna kao posljedica nepoštene poslovne prakse tuženika. Protivi se prigovoru zastare budući da je tužba podnesena 7. lipnja 2023. Navodi da tuženik neistinito tvrdi da je tužitelja upozorio na rizik rasta tečaja valute CHF što ne potkrepljuje nikakvim dokazima kao i da paušalno osporava tužiteljev status potrošača iako je već iz samog ugovora o kreditu i njegove namjene (kupnja osobnog automobila) vidljivo da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu. U odnosu na prigovor prijeboja ističe da tuženik ne navodi nikakav konkretan iznos koji stavlja u prijeboj zbog čega se po takvom prigovoru niti ne može postupiti. Ustraje kod dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja radi utvrđenja preplate primjenom tečaja na dan prijenosa sredstava kredita time da se vještaku zada i zadatak da izvrši prijeboj manje plaćenih anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početnog.

4.1. U nepotrebnom nizanju daljnjih podnesaka (13. rujna 2023., 20. listopada 2023., 27. studenoga 2023., 24. siječnja 2024. i 29. veljače 2024.) koje je suprotno načelu ekonomičnosti postupka propisanom u čl. 10. st. 1. ZPP (budući da svaki podnesak predstavlja dodatni trošak, a dovodi i do odugovlačenja postupka) kao i suprotno čl. 284. st. 3. i čl. 285. st. 1. ZPP te čl. 299.a st. 1. i st. 2. ZPP (budući da sud nije pozvao tuženika na bilo kakva daljnja pisana očitovanja niti ih je tuženiku odobrio) tuženik ne iznosi nikakve nove navode, već detaljno i opširno elaborira već u odgovoru na tužbu istaknute navode i prigovore, posebno vezano uz nastup zastare, financijsko vještačenje koje predlaže provesti usporedbom predmetnog kredita s drugim kreditima uz valutnu klauzulu, tužiteljevo svojstvo potrošača te prigovor radi prebijanja.

4.2. Na pripremnom ročištu 10. travnja 2025. tuženik navodi da će prigovor radi prebijanja s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika specificirati nakon provedenog financijskog vještačenja.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo-Olđa iz Varaždina, pročitan je nalaz i mišljenje vještakinje od 10. lipnja 2025. i očitovanje vještakinje od 31. listopada 2025. te je provedeno saslušanje tužitelja kao i financijske vještakinje, dok je od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka (osobnog bankara i voditelja poslovnice) tuženik na pripremnom ročištu odustao.

6.1. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 13. lipnja 2025. tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje ukupni iznos od 2.304,54 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazila vještakinja. Budući da je time tužitelj smanjio tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu djelomično povukao tužbu. Odredbom članka 193. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a sukladno stavku 2. istog članka tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane, a ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na to povlačenje. Kako se tuženik, koji se u ranijem tijeku postupka već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, ovom djelomičnom povlačenju tužbe nije usprotivio, sud je odlučio kao u izreci rješenja.

6.2. Također, nakon provedenog vještačenja tuženik je podneskom od 23. srpnja 2025. precizirao svoj prigovor radi prebijanja s osnova negativnih razlika tako da predlaže da sud utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju u visini od 164,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2008. do isplate.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

9. Uvidom u priloženi Ugovor o kreditu utvrđeno je da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 28. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011113983 kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.467,59 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora) te se tužitelj navedeni iznos obvezao tuženiku platiti u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja (članak 6. toč. 2. Ugovora), a radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila (članak 2. toč. 1. Ugovora). Nadalje, u članku 11.8. Ugovora ugovorena je, na sve što nije regulirano ovim ugovorom, primjena akata banke kojima je regulirano kreditiranje građana, između ostaloga i Općih uvjeta poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje: Opći uvjeti), a u članku 11.9. Ugovora potpisom istog korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

10. Između stranaka sporno je, u bitnome, neposredna primjena pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, jesu li sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jesu li stranke o njima pojedinačno pregovarale, kao i je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije prilikom sklapanja ugovora o spornim ugovornim odredbama. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara potraživanja.

11.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, dok odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

12.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.1. Tuženik iznosi prigovor kako se u konkretnom slučaju tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača jer ne postoji objektivni identitet ugovornih odredbi o kojima je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i predmetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Osim toga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

13.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 28. ožujka 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku, zbog čega nisu relevantni navodi tuženika o kojima je već bilo raspravljano u kolektivnom sporu.

14.1. Nadalje, neosnovani su navodi tuženika o nepostojanju interesa za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP koji interes postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, naime odredba čl. 131. ZZP/07 odnosi se na pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a u ovom predmetu ne radi se o takvom postupku, već o sporu individualnog potrošača protiv pojedinog trgovca radi isplate.

14.2. Što se tiče tuženikovih navoda kako se ne može utvrđivati ništetnom odredba ugovora koji je u cijelosti izvršen, valja ukazati da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO), da prema članku 327. stavak 1. ZOO sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti te se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (odluka Vrhovnog suda RH broj Revt – 150/07 od 30. siječnja 2008.), zbog čega sud ocjenjuje neosnovanima ove tuženikove navode.

14.3. U odnosu na tvrdnje tuženika kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika koji je potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju, ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru koji je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti (na što ukazuje i Ustavni sud RH u svojoj spomenutoj odluci od 30. lipnja 2022.) . Pri tome sud smatra neosnovanima i tuženikove navode da se radi o javnobilježničkom aktu čija se ništetnost ne može utvrđivati jer niti jedna zakonska odredba ne zabranjuje utvrđenje ništetnosti takvog ugovora.

15. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, tuženik je odustao od dokaznog prijedloga iznesenog u odgovoru na tužbu da se na ove okolnosti saslušaju njegovi djelatnici kao svjedoci, zbog čega je provedeno samo saslušanje tužitelja.

16.1. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio iz razloga što je želio kupiti osobni automobil i to za svoje privatne potrebe te je upravo u tu svrhu vozilo kasnije i koristio. Nije se tada bavio nikakvim poslovima djelatnostima u smislu obrta ili trgovačkog društva, nije to radio nikada u životu, bio je zaposlen kao radnik u drvnoj industriji Požgaj d.o.o. Bio je najprije u auto-kući gdje su mu izračunali cijenu vozila te su mu rekli da posluju s PBZ koja nudi najpovoljnije kredite pa je potom otišao u banku da riješi kredit. U banci mu je samo rečeno da je kredit u CHF tada bio najpovoljniji kredit, nije mu nuđen nikakav drugi kredit primjerice u eurima ili kunama, izračunali su mu ratu nakon što je rekao da želi kredit na 7 godina te je početna rata iznosila oko 1600 kuna što mu je tada, s obzirom na njegov dohodak, bilo povoljno zbog čega se i odlučio uzeti taj kredit. Međutim, rata je narasla i na 2300 kuna, dakle skoro za polovicu više, te mu je to bilo nepodnošljivo za život. U banci mu prije sklapanja ugovora nisu bili predočeni niti objašnjeni ikakvi rizici vezani uz ovaj kredit u CHF, samo mu je rečeno da je to bio najpovoljniji kredit. Niti kod javnog bilježnika nije dobio nikakva takva upozorenja. Prije potpisivanja odnosno prilikom pregovaranja s bankom nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, misli da je u banci ugovor o kreditu već bio pripremljen. Prije potpisivanja pročitao je ugovor, nije mu išta bilo nejasno niti je išta pitao osobnog bankara, ali se previše ni ne razumije u te valutne klauzule te nije nešto oko toga želio komplicirati i nije niti znao što bi pitao. U vrijeme kada je kupio vozilo bio je oženjen, na pitanje je li taj automobil bio njihova zajednička imovina u braku, tužitelj iskazuje da ga je on koristio te je on i otplaćivao kredit, i to iz osobnog dohotka.

16.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, ne nalazeći u istome namjeru konstruiranja iskaza u svoju korist budući da je iskazivao realno i uvjerljivo.

17.1. Slijedom navedenog iskaza tužitelja, a imajući u vidu i sadržaj samog Ugovora o kreditu u kojem je kao korisnik kredita naveden ČL (tužitelj) zajedno sa svojim osobnim podacima (MBG i adresa) bez ikakve naznake obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, sud utvrđuje kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba radi financiranja kupnje vozila koja je namjena kredita izričito i navedena u čl. 2. toč. 1. Ugovora o kreditu, time da iz iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da je navedeno vozilo i korišteno isključivo u osobne svrhe tužitelja, a ne radi obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, dok tuženik ničime nije dokazao suprotno. Stoga sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača pa se stoga radi o potrošačkom ugovoru.

17.2. Ovdje valja reći da u odredbi članka 11.9. Ugovora stoji da korisnik kredita potpisom ovog ugovora izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, no valja naglasiti da iz iskaza tužitelja proizlazi suprotno, odnosno da tužitelj od strane tuženika nije bio informiran ni o kakvim posljedicama odnosno rizicima ugovaranja i promjene tečaja CHF. Pri tome iz tužiteljevog iskaza proizlazi kako tužitelj nije imao mogućnosti utjecaja na bilo koju odredbu ugovora (pa tako niti ovdje navedenu odredbu) koji je, a što je nesporna činjenica, tipski unaprijed od strane tuženika pripremljen ugovor, te ga je korisnik kredita ili kao takvog mogao prihvatiti i potpisati ili od njegovog sklapanja odustati, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva radi koj ih mu je kredit bio potreban.

18.1. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitel j, kojega sud smatra prosječnim potrošačem budući da je s obzirom na svoje zanimanje (vozač viličara) sasvim sigurno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF niti su isti navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitel j utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika uopće nije na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

18.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

19. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2023., to do trenutka podnošenja ove tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za tužiteljevu tražbinu s osnova isplate zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

20.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa iz Varaždina koja je u svom nalazu i mišljenju od 10. lipnja 2025. izvršila vještačenje tako što je na anuitete po promjenama kamatnih stopa primijenila tečaj CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita te je taj iznos odbijen od stvarno izvršenih uplata u kunama, kako to navodi u točki 3. nalaza. Na taj način utvrdila je da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF ukupno preplatio iznos od 17.363,56 kn / 2.304,54 EUR i to više od obveze 18.605,04 kn / 2.469,31 EUR (tabela 4. nalaza pri čemu kod usmenog saslušanja ispravlja omaškom pogrešno naveden iznos u eurima), a manje od obveze (tzv. negativne tečajne razlike) iznos od 1.241,48 kn / 164,77 EUR (tabela 5. nalaza) pri čemu je vještakinja naznačila i točne pojedinačne preplaćene iznose i datume dospijeća (tabela 6. nalaza). Prilikom usmenog saslušanja vještakinja je također pojasnila da je u točki 4. nalaza omaškom u naslovu te točke navedeno da je dan kronološki izračun preplate uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,17% te da zapravo u tom dijelu nalaza daje kronološki izračun preplate uz primjenu kamatnih stopa po odlukama tuženika što proizlazi i iz tabela ispod tog teksta. Drugim riječima izračun nije radila primjenom fiksne kamatne stope, već primjenom kamatnih stopa po odlukama tuženika. Vještakinja usmeno pojašnjava da je prebila pozitivne i negativne tečajne razlike te se konačni obračun (u iznosu od 2.304,54 EUR) odnosi na tako utvrđenu preplatu nakon prebijanja ovih razlika. Nadalje, vještakinja je u nalazu navela da je u razdoblju od 1. kolovoza 2008. do 1. veljače 2010. tužitelj plaćao manje iznose od iznosa obveza (dobivenih množenjem anuiteta po odlukama tuženika s tečajem na dan isplate kredita) pa je na dug s osnova glavnice obračunata zatezna kamata koja je namirivana iz prve uplate, a taj je obračun preplate uz umanjenje za tako obračunate zatezne kamate (ukupni iznos 2.282,39 EUR) vještakinja dala u tabeli 11. nalaza.

20.2. Nakon provedenog vještačenja tužitelj se podneskom od 13. lipnja 2025. očitovao da nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća te sukladno istom sređuje svoj tužbeni zahtjev potražujući iznos od 2.304,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sukladno obračunu i iskazanim pojedinačnim iznosima preplate u tabeli 6. nalaza.

20.3. S druge strane tuženik je u podnesku od 23. srpnja 2025. prigovorio nalazu i mišljenju smatrajući u bitnom da isti nije izrađen sukladno pravilima struke i prema dokumentaciji u spisu. Navodi da je utuženje kamata i njezinih promjena u zastari te da je stoga nužno odvojiti dio povećane kamatne stope iz povećanog tečaja iz ovog obračuna te postavlja pitanje vještakinji je li prilikom izračuna preplate s osnove promjene valute isključila utjecaj promjene kamatne stope budući da se anuitet sastoji od glavnice i kamate. Nadalje iznosi prigovore pravne naravi koji su usmjereni na to da je vještačenjem kreiran kreditni odnos koji nikada nije dogovoren između stranaka jer je kredit koji je bio ugovoren s valutnom klauzulom vještačen kao da je bilo ugovoreno da bude isplaćen u kunama te se tužitelj hipotetski stavlja u poziciju u kojoj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije mogao biti jer tada nije mogao odabrati kredit u HRK s fiksnom kamatnom stopom budući da u to vrijeme nije postojao niti bi ga stranke tako ugovorile. Navodi da iz nalaza i mišljenja nisu vidljivi parametri na temelju kojih vještakinja izvodi izračun. Stoga predlaže da vještakinja napravi usporedbu s kunskim kreditom ako se tužitelja stavlja u hipotetsku situaciju kao da je uzeo kredit u kunama te da se po potrebi zatraži dopuna vještačenja. Napominje da vještakinja nije sačinila usporedbu niti obrazložila je li u trenutku sklapanja ugovora postojao takav ili sličan proizvod na tržištu, koji su uvjeti kunskog kreditiranja u konkretnom razdoblju te je li ovaj kredit neka nova vrsta koja pogoduje korisniku kredita. Također navodi da je jedino moguća usporedba s kreditom u EUR na način kao da je tužitelj konkretni kredit uzeo s valutnom klauzulom u EUR. Predlaže da sud uzme u obzir negativne razlike kada je tečaj bio niži, a ukoliko to ne uzme u obzir ističe prigovor radi prebijanja u odnosu na negativne razlike i to u iznosu od 164,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. prosinca 2008. do isplate. Ističe i prigovor zastare potraživanja za zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose te navodi da tužitelj nije utužio zakonske zatezne kamate koje su u zastari. Prigovara i zakonskim zateznim kamatama na, kako navodi, iznos preplate do dana konverzije pozivajući se na čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju.

20.4. Prilikom usmenog saslušanja vještakinja je, kako je rečeno, navela da izračun nije izradila primjenom fiksne kamatne stope, već primjenom kamatnih stopa po odlukama tuženika te je na prigovore tuženika o tome je li isključila utjecaj promjene kamatne stope odgovorila da je efekt promjena kamatnih stopa isključen te da je obračunala samo preplatu s osnova promjene tečaja CHF. Na pitanje tuženika je li prilikom izračuna izračunavala visinu promjene tečaja i iznose promjenjivog tečaja na anuitet koji u sebi sadrži promjenjivu kamatnu stopu, odgovorila je da je u tabeli broj 7 na stranici 7 nalaza točno navedeno kolika je visina anuiteta i koliko je u tom anuitetu iznos kamate, a koliko je iznos glavnice, te je na anuitet primijenjen tečaj CHF po kojem je kredit isplaćen. Dakle, promjena tečaja imala je utjecaj i na visinu kamate u anuitetu, i na visinu glavnice u anuitetu, a ne razumije pitanje tuženika zašto bi trebalo još dodatno izražavati razliku u tečaju u kamatama ili u glavnici. Na daljnje pitanje da objasni iznose koje je dobila u tabeli 11 na stranici 11 te istoj tabeli na stranici 15 nalaza u ukupnom iznosu od 17.196,63 kune odnosno 2.282,39 eura, odgovorila je da je to iznos preplate kada se od ukupnog iznosa preplate 17.363,56 kuna odbiju zatezne kamate obračunate na negativne razlike koje su iskazane kao saldo u tabeli 7 nalaza, i to u iznosu od 176,93 kune, a sve je to vidljivo u tabeli 7 na stranici 7 nalaza.

20.5 Budući da su nalaz i mišljenje dani od strane stručne i nepristrane osobe te valjano obrazloženi, sud ih u cijelosti i prihvaća. Pri tome smatra da je vještakinja odgovorila na sve prigovore tuženika koji se tiču samog izračuna, prvenstveno na prigovor vezan uz isključenje utjecaja kamatnih stopa na obračun preplate budući da je vještakinja obrazložila kako je preplatu utvrdila primjenom anuiteta po promjenama kamatnih stopa po odlukama tuženika, a ne primjenom fiksne kamatne stope, kao i da je promjena tečaja imala utjecaj i na visinu kamate u anuitetu i na visinu glavnice u anuitetu, a tuženik nije pobliže obrazložio niti je po stavu ovoga suda jasan njegov prigovor zašto bi trebalo još dodatno izražavati razliku u tečaju u kamatama ili u glavnici, koji stoga sud smatra neosnovanim. Također, neosnovani su i ostali prigovori navedeni u podnesku tuženika od 23. srpnja 2025. koji su pravne naravi, a tiču se samog zadatka vještačenja koji zadatak sukladno članku 259. stavak 1. ZPP daje sud koji rukovodi vještačenjem (na što ukazuje i vještakinja u svom pisanom očitovanju na prigovore tuženika od 31. listopada 2025.). U odnosu na prigovor tuženika kako na ovaj način provedeno vještačenje zapravo predstavlja fiksiranje tečaja, a što nije bila volja ugovornih stranaka jer je ugovorena valutna klauzula, valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takva ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a kako sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe, utvrđenje obveze (odnosno preplate) tužitelja te vještačenje na tu okolnost bilo je moguće provesti jedino na naprijed navedeni način. Dakle, budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužitelju kao korisniku kredita isplaćen odobreni iznos kredita. Nejasni su, pa time i neosnovani, prigovori tuženika koji se odnose na utuženje kamata i njezinih promjena koje je u zastari odnosno da tužitelj nije utužio zakonske zatezne kamate koje su u zastari, a to budući da je ovom tužbom tužitelj utužio samo preplatu s osnova valutne klauzule CHF, a ne i s osnova promjene kamatnih stopa sukladno jednostranim odlukama tuženika pri čemu je na pojedinačne preplaćene iznose već tužbenim zahtjevom obuhvatio i sporedno potraživanje s osnova zakonskih zateznih kamata, dok se u odnosu na prigovor zastare ponovo upućuje na točku 19. obrazloženja presude. Isto tako nejasni su i prigovori tuženika koji se odnose na "dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos preplate do dana konverzije", a to budući da predmetni ugovor o kreditu nedvojbeno nije konvertiran u valutu EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015). Nakon saslušanja vještakinje na ročištu 5. veljače 2026. stranke nisu predlagale provođenje bilo kakvih daljnjih dokaza pa tako niti tuženik nije predlagao provođenje dopunskog vještačenja kako je to isticao u podnesku od 23. srpnja 2025., a niti je sud smatrao da je navedeno potrebno, zbog čega je i odlučio da se daljnji dokazi neće provoditi.

22. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate preplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještaka (iz tabele 6 nalaza), to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim. Kod toga se napominje da je tužitelj i sam predlagao da se vještačenje provede na način da se već prilikom obračuna preplate pozitivne razlike preplate prebiju s negativnim tečajnim razlikama (u odnosu na koje je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja), na koji je način vještačenje i provedeno te je ukupni iznos preplate umanjen za negativne tečajne razlike u iznosu od 164,77 EUR , te je sukladno tome tužitelj i precizirao tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da ne postoji nikakvo tužiteljevo potraživanje istaknuto s osnova negativnih tečajnih razlika i to kako s osnova glavničnog iznosa tako niti s osnova zakonskih zateznih kamata na utvrđene negativne tečajne razlike (zbog kojih je tužitelj na ročištu 5. veljače 2026. i ostao kod istaknutog prigovora radi prebijanja), a to iz razloga što tužitelj nije stekao nikakav iznos bez pravne osnove koji bi tuženiku bio dužan vratiti niti je tužitelj ugovorom obvezan na plaćanje iznosa po fiksnom tečaju (tečaju na dan korištenja kredita), kako to i sam tuženik tvrdi, dok je vještačenje tj. obračun preplate tužitelja provedeno kako je to obrazloženo u točki 20.5. kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Stoga je odlučeno kao u točki II/ izreke presude.

23. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od datuma svakog pojedinog novčanog iznosa preplate koje navodi vještakinja, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

24.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

24.2. Kao potrebne troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa); podneska od 4. rujna 2023. (kojim se očitovao na odgovor na tužbu) te obrazloženog podneska od 13. lipnja 2025. (očitovanje i sređenje tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještakinje), svakoga u iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife; troškove zastupanja na ročišt ima 10. travnja 2025. i 5. veljače 2026., svakoga u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife te na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife. Na sve ove priznate troškove u ukupnom iznosu od 1.100,00 EUR priznat je i zatraženi PDV u visini od 275,00 EUR sukladno tbr. 46. Tarife. Tužitelju je također priznat trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR.

24.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.775,00 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu, 26. veljače 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Koprivnice

2. Tuženik po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba