Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-291/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Lari Denona, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2680/2019-29 od 29. prosinca 2022., u sjednici vijeća 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2680/2019-29 od 29. prosinca 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu sklopljenog dana 22. svibnja 2007., između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: "… mogu se vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke".

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.575,05 kn/341,77 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu sklopljenog 22. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je otplata kredita i kamate na kredit vezana uz valutu švicarski franak, u dijelu koji glasi: "Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke...".

4. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 58.187,03 kn/7.722,25 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

5. U točki V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 10.529,12 kn/1.397,45 eura sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

6. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba nije osnovana.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP), jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučne činjenice su utvrđene uz pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a te obrazloženje presude sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika, izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, jer je razvidno koji dio ugovornih odredbi se utvrđuje ništetnim, kao i koliki iznos je tuženik dužan platiti tužitelju.

10. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 22. svibnja 2007. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika i odredbi o valutnoj klauzuli, te isplata razlike preplaćenih iznosa po osnovi kamate i tečaja CHF.

12. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da su tužitelj i tuženik 22. svibnja 2007. sklopili ugovor o [broj kredita], na iznos od 40.780,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

-da je odredbom čl. 8. navedenog Ugovora, ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 5,19%, te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika,

-da je ugovoren rok otplate 96 mjesečnih anuiteta, nakon prijenosa kredita u otplatu, iznos anuiteta 519,97 CHF po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro račun banke s dospijećem svakog prvog u mjesecu (čl. 7. Ugovora),

-da je financijskim vještačenjem po vještakinji Goranki Šmerl Maraš utvrđeno da preplata iznosa na ime ugovorene valutne klauzule iz predmetnog ugovora i kamata između stvarno plaćenog po kreditu i obveze koju je tužitelj bio u obvezi plaćati po početnom otplatnom planu i tečaju na dan isplate kredita, iznose 580 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 2.575,05 kn s osnove promjenjive kamatne stope i 58.187,03 kn s osnove promjene tečaja, odnosno ukupno 60.762,08 kn, s tim da su pojedinačni iznosi razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope specificirani u stupci 18 Tabele 4, i pojedinačni iznosi razlike anuiteta i promjene tečaja specificirani su u stupcu 19 Tabele broj 4.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o visini takve kamatne stope ništetna kao i odredba u kojoj se glavnica kredita i otplata kredita veže uz valutu CHF. S obzirom na takve odredbe da je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi s tim da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP-a.

14. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više na ime ugovorenih kamata u odnosu na iznos koji je trebao platiti da je ugovorena kamata plaćena po stopi od 5,19 % godišnje kao iznos koji je platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta, a sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; ZOO).

15. Vezano za istaknuti prigovor zastare, sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu ugovora o kreditu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 13. lipnja 2019. , podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

16. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i od dana kada su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka i koje uplate su vršene sukladno odredbi čl. 7. Ugovora, uz primjenu odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

17. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

18. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Erste & Steiermärkische bank d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 - dalje ZZP/03).

20. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

21. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

22. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

23. Točan je žalbeni navod tuženika da je dopušteno u ovom postupku dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik je tijekom postupka na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama predložio saslušanje IČ i KČ, zaposlenice tuženika, međutim ove svjedokinje u svojem iskazu u bitnome navode da se ne sjećaju da su osobno razgovarale sa tužiteljem, niti postupka sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pa je sud prvog stupnja osnovom toga utvrdio da tužitelj o navedenom nije pregovarao, niti je informiran o svim bitnim parametrima. Konačno, tužitelj saslušan kao stranka je iskazao da mu nisu prezentirani nikakvi rizici vezano uz kredite u valuti CHF. Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

24. S tim u vezi treba dodati kako iz isprava koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

25. Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C 81/19, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13 EEZ. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. Također treba reći da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjena i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da Europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Isto tako, pozivanje tuženika na odluka suda EU broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. nije od utjecaja na odluku u ovom predmetu s obzirom na to da nije donesena u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

26. Dakle, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredaba koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

27. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 22. svibnja 2007. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,19 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

28. Pritom činjenica da je zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope nije od utjecaja na pravilnost zaključka o nepoštenoj ugovornoj odredbi. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje ), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine, već je odlučno da je tužitelj trebao biti upoznat s parametrima na temelju kojih će se tako ugovorena kamatna stopa mijenjati. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelju prije sklapanja predmetnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze (parametrima promjene kamatne stope) i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

29. Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljeva obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 5.19 % godišnje što je početna kamatna stopa. Također, kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

30. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

31. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

32. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 13. lipnja 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

33. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku na ime ugovorene kamate iznos od 2.575,05 kn/341.77 eura i tečajne razlike iznos od 58.187,03 kn/7.722,75 eura, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju

34. Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužitelj, a nakon dostave obavijesti o povećanju kamatne stope imao mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

35. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa i s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 5,19 %. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

36. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

37. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP-a.

U Rijeci 26. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan