REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, 34000 Požega

Poslovni broj: Ps-3/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Davoru Lovriću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] s boravištem u [adresa] zastupan po opunomoćeniku Marini Gregurić-Blekić odvjetnici u [adresa], protiv tuženice GH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupana po opunomoćeniku Danijelu Skrčeviću odvjetniku u [adresa], radi iseljenja nakon održane glavne javne rasprave zaključene dana 28.siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno uz opunomoćenika tužitelja Marine Gregurić-Blekić odvjetnice u Požegi i tuženika osobno uz opunomoćenika Danijela Skrčevića odvjetnika u Požegi, 26.veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja RH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] s boravištem u [adresa] kao neosnovan koji glasi:

" 1. Nalaže se tuženoj GH (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], da iseli iz kuće u [adresa], izgrađenoj na k. č. broj [katastarska čestica]-kuća, dvorište i oranica u površini 863 m2, upisanoj u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] pri Općinskom sudu zemljišnoknjižnom odjelu u Požegi, te da tu kuću slobodnu od osoba i stvari preda u posjed tužitelju KH (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2.Nalaže se tuženoj GH da tužitelju KH naknadi troškove parničnog postupka koliko isti budu iznijeli na koje troškove teku zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. "

II Nalaže se tužitelju RH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] s boravištem u [adresa], u roku od 15 dana naknaditi tuženici GH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 526,99 EUR ( slovima: pet stotina dvadeset šest eura devedeset devet centi ) od presuđenja sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj RH je dana 25.srpnja 2024. podnio tužbu protiv tuženice GH radi iseljenja. U tužbi navodi da je vlasnik kuće u [adresa], izgrađenoj na nekretnini kčbr. [katastarska čestica]-kuća, dvorište i oranica u površini 863 m2, upisanoj u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] pri Općinskom sudu zemljišnoknjižnom odjelu u Požegi. Navedenu nekretninu tužitelj je stekao darovanjem od pokojnog oca, ŽH, koji je istu stekao nasljeđivanjem od svojeg pok.oca JH (pok.djeda tužitelja), i koji je na njoj izgradio kuću i u cijelosti je uredio izvana i iznutra još 1992.godine, da bi ju 2018.godine darovao svojem sinu, tužitelju RH. Tužitelj i tuženica su kao bračni drugovi zajedno sa mlt. djecom živjeli u kući- nekretnini tužitelja, sve do prestanka bračne zajednice (9.mj.2023.g.), nakon čega je tužitelj upravo zbog bračnih nesuglasica napustio predmetnu nekretninu. Tužitelj je od tada, pa sve do unazad par tjedana, pokušavao na miran način riješiti situaciju sa tuženicom, na način da ista konačno iseli iz kuće (prema prethodnom dogovoru), no bezuspješno. Budući je tužitelj kao vlasnik kuće nekoliko puta na miran način zamolio tuženicu da iseli iz njegove kuće, obzirom da se u njoj nalazi bez pravne osnove, a kako ista nije voljna dobrovoljno iseliti, tužitelj predlaže ovom sudu da donese presudu kojom će naložiti iseljenje tuženice.

2. U odgovoru na tužbu tuženica navodi da bez obzira na stanje upisa u zemljišnim knjigama, tužitelj je samo formalni vlasnik nekretnine katastarske oznake (k.č.br.) 1043/1, zemljišnoknjižnog opisa KUĆA, DVORIŠTE I ORANICA, ukupne površine 863m2, koja nekretnina je upisana u zemljišnoknjižnom ulošku broj (zk.ul.br.) 364 zemljišne knjige koju Općinski sud u Požegi vodi za katastarsku općinu (k.o.) [adresa], dok su stvarni vlasnici (suvlasnici) nekretnine tužitelji i tužena u jednakim dijelovima. Dalje navodi da su tužitelj i tuženica u braku od svibnja 2012. godine u kojem je rođeno četvero maloljetne djece. Sve do rujna 2023., obitelj je živjela u gore navedenoj obiteljskoj kući, kada je tužitelj RH napustio tuženicu i njihovu zajedničku djecu i otišao živjeti u [adresa], a tuženica je zajedno sa djecom ostala u obiteljskom domu. Zadnjih godina odnosi među strankama su teško poremećeni i to isključivo ponašanjem tužitelja. Od bezazlene zabave, klađenje je za tužitelja zadnjih godina braka postalo problem jer je izgubio kontrolu nad vremenom i novcem, a jedan je kredit na iznos od 10.000,00 eura koji je tuženica podigla i još ga otplaćuje potrošio na klađenje. Notorna je činjenica da je tužitelj zadnjih godina imao više afera. Prva afera je započela još u listopadu 2019, za koju su znali njihovi roditelji, prijatelji i kolege sa posla (jer tužitelj i tuženica rade kod istog poslodavca društva Plamen d.o.o.). Tužitelju nije bilo strano dovesti „novu partnericu“ u obiteljsku kuću gdje živi sa ženom i djecom… Takvo ponašanje tužitelja nastavilo se ali sad sa drugom partnericom, da bi u jesen 2022. godine na vrata njihove obiteljske kuće dok su tuženica i djeca bili sami došao suprug žene koja je imala aferu sa tužiteljem tražeći ga…, a što je kod tuženice tada izazvalo osjećaj straha i ponovne poniženosti. Ovakvo ponašanje tužitelja trajalo je sve do napuštanja bračne zajednice dana 18. rujna 2023. godine. Zbog svega navedenog tuženica GH pokrenula je postupak razvoda braka pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu, poslovni broj P Ob-32/2024 koji postupak je u tijeku. Stranke su se sporazumjele da će djeca ostati živjeti sa majkom ovdje tuženicom, a da će otac ovdje tužitelj doprinositi za uzdržavanje maloljetne djece. Kako tužitelj ne doprinosi dobrovoljno za uzdržavanje djece to je tuženica bila primorana podnijeti Općinskom sudu u Slavonskom Brodu prijedlog za donošenje privremene mjere radi uzdržavanja djece. Postupak razvoda braka sa maloljetnom djecom još uvijek je u tijeku, dakle, u ovom trenutku nema meritorne odluke suda, za očekivati je da će maloljetna djeca nastaviti živjeti sa svojom majkom (tuženicom ) u obiteljskom domu, a otac (tužitelj) ostvarivati sa djecom osobne odnose, a u tom pravcu je i prijedlog Hrvatskog Zavoda za socijalni rad.

2.1. Tuženica ističe da ona zajedno sa zajedničkom maloljetnom djecom i dalje živi u odnosnoj kući koja predstavlja obiteljski dom za nju i djecu i nikada nije imala „dogovor“ sa tužiteljem da bi ona i djeca napustili taj obiteljski dom. Nadalje, ističe da je netočan navod tužitelja da je pokušavao nekoliko puta na miran način riješiti „situaciju“ sa tuženicom. Tuženica ističe kako je točno da je navedena obiteljska kuća bila u vlasništvu tužiteljeva oca LH do 2018., no pokojni ŽH darovao je navedenu kuću tužitelju i tuženici zajedno, na jednake suvlasničke dijelove koje darovanje je tuženica prihvatila. Njihov međusobni dogovor je bio da se samo formalno tužitelj navede u darovnom ugovoru kao daroprimatelj iz razloga poreznog oslobođenja pri stjecanju nekretnine. Ovakav dogovor bio je poznat njihovim obiteljima. Tuženica je dakle, suvlasnica nekretnine u jednoj polovini dijela i ima jednaka prava na odnosnu nekretninu kao i tužitelj, ima ju pravo posjedovati i njome se koristiti razmjerno svojem dijelu, dakle ima pravnu osnovu živjeti u njoj sa svojom maloljetnom djecom. Ukoliko tužitelj i dalje bude ustrajao na argumentaciji da je predmetna nekretnina njegovo isključivo vlasništvo tada će tuženica da bi zaštitila svoje pravo suvlasništva biti primorana podnijeti tužbu odnosno protutužbu radi utvrđenja suvlasništva na predmetnoj nekretnini.

2.2. Tuženica nema u vlasništvu drugu nekretninu u koju bi se mogla preseliti sa djecom, niti je u mogućnosti osigurati drugi smještaj za nju i djecu. To je njihova jedina nekretnina koja za njih predstavlja obiteljski dom. Djeca su se u njoj rodila i u njoj odrastaju, njoj su privržena pa je prirodno i logično da žele stanovati u predmetnoj nekretnini jer ne poznaju drugi dom. U interesu je djece da stanuju u obiteljskom domu jer oni imaju, zajedno sa svojom majkom, osobno pravo na stanovanje u svom domu. Djetetovo mjesto stanovanja jest prebivalište odnosno boravište majke. Tužena stanuje i ima prebivalište u predmetnoj nekretnini od sklapanja braka već preko 12 godina neprekidno, dakle trećinu svog života je u njoj provela. Od kako ih je tužitelj napustio, tuženica sama skrbi za djecu i sama održava kuću plaćajući sve režijske troškove koje ju terete. Tuženica je zaposlena u tvrtki Plamen d.o.o., a trenutno se nalazi na porodiljnom dopustu i prima naknadu od 550,00 EUR. Zbog svega gore navedenog tuženica je sa predmetnom nekretninom ostvarila jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost.

2.3. Tuženica u ovom postupku ističe i prigovor povrede prava na dom. Smatra da kuća u kojoj živi zajedno sa djecom predstavlja „dom“ u smislu članka 8. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( N.N. broj 18/97., 6/99, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17 dalje u tekstu: EKLJP ), koji glasi: „1. Svatko ima pravo na poštovanje…..doma….. 2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“ Pravo na dom u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz članka 34. stavak 1. u svezi članka 35. i članka 16. stavak 2. Ustava RH prema kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

2.4. Slijedom svega iznesenog, tuženica predlaže da naslovni sud odbije tužitelja s postavljenim tužbenim zahtjevom prema ovom odgovoru na tužbu i nakon provedenog postupka obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

3. Očitujući se na odgovor tuženice tužitelj navodi kako razvod braka između tužitelja i tuženice o njegovom navodnom ponašanju tijekom trajanja njihova braka, o njegovoj navodnoj krivnji za razvod braka da to činjenično nema apsolutno nikakve važnosti niti bitnosti za ovaj postupak. Navodi kako tuženica dostavlja hrpu pisane dokumentacije (iz sudskog postupka razvoda braka, koji je pravomoćno okončan sporazumom/ nagodbom stranaka) koja uopće nije ni bitna kao dokaz niti ima ikakvu dokaznu vrijednost za razrješenje ovog spora. Tužitelj je podnio tužbu radi iseljenja, a tuženica uporno u svojem odgovoru elaborira o njihovom pravomoćno razvedenom braku, i o tome da je tužitelj krivac za sve. Tužitelj navodi kako je neistinit navod da bi njegov pokojni otac, ŽH, predmetnu nekretninu darovao tuženici i tužitelju na jednake suvlasničke dijelove. Naime, pokojni otac tužitelja je predmetnu nekretninu bio stekao nasljeđivanjem od svojeg pok.oca DH (pok. djeda tužitelja), i on je taj koji je na njoj izgradio kuću i u cijelosti je uredio izvana i iznutra još 1992.godine, da bi ju 2018.godine darovao isključivo svojem sinu, tužitelju KH. Tuženica nije nikakva suvlasnica predmetne nekretnine, niti je to ikada bila. Predmetna nekretnina je isključivo vlasništvo i vlastita imovina tužitelja, a što kao pravno osnovano proizlazi i iz postojeće pisane dokumentacije. U odnosu na navode tuženice, o tome kako ona nema u vlasništvu drugu nekretninu u koju bi se mogla preseliti sa zajedničkom djecom, kao i da nije u mogućnosti osigurati drugi smještaj za nju i djecu, te da ista predstavlja njihov obiteljski dom, i da je tuženica sa predmetnom nekretninom ostvarila jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, tužitelj ističe kako tuženica ima veća primanja nego što to prikazuje (od plaće, dječjeg doplatka, alimentacije), kao i realne mogućnosti za pronalaskom drugog smještaja. Isto tako, tužitelj ističe da niti on nema drugu kuću u vlasništvu, kao i da je njegov životni standard doveden u pitanje jer isti od svoje plaće mora plaćati najamninu za stan u koji je bio primoran preseliti, režije, kao i alimentaciju za mlt. djecu, i sve to pored nekretnine koja je nesporno njegovo vlasništvo. Također tužitelj naglašava da je on itekako vezan za predmetnu nekretninu, jer je njegov pok. otac istu izgradio i uredio za njega, te mu je istu i darovao. Predmetna nekretnina je dar tužitelju od njegova pok.oca. Tužitelju također predmetna nekretnina predstavlja dom, kojeg je bio prisiljen napustiti. U konkretnom slučaju, postavlja se opravdano pitanje čije je točno pravo na dom povrijeđeno. Tužitelj se protivi prigovoru povrede prava na dom, koji je tuženica istaknula, odnosno smatra isti neosnovanim. U konkretnom slučaju, ne radi se uopće o povredi prava na dom tuženice. Tuženica pokušava manipulirati sa predmetnim pravom i zaštitom istoga, svjesno zanemarujući cjelokupni sadržaj predmetnog članka 8. EKLJP-a Tužitelj ističe da je ta nekretnina ne samo njegov dom, već i njegovo vlasništvo, te da ima na zakonu osnovan pravni temelj svojeg traženja, u odnosu na tuženicu (odnosno tužitelj ovlašten je tražiti sudsku zaštitu i iseljenje tuženice koja ne koristi nekretninu na valjanom temelju). Isto tako, tužitelj je taj koji jedini za predmetnu kuću uredno i u cijelosti plaća kredit, dok u isto vrijeme tuženica ne smatra da bi trebala plaćati tužitelju ikakvu najamninu.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Izvadak iz zemljišne knjige, ugovor o darovanju nekretnine od 14.svibnja 2018., Rodne listove CH, ČH, JH, TH, iskaz svjedoka MH, SH, PH, VH, ZH, NH, saslušao je tužitelja i tuženicu u svrhu dokazivanja te u sve priloge i podneske u spisu.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka, Sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP ) ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.Među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili brak dana 12.svibnja 2012.u [adresa]. U braku parničnih stranaka rođeno je četvero zajedničke maloljetne djece i to CH, rođen **.**.2012. u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ŠH, rođena **.**.2015. u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ČH, rođena u [adresa] **.**.2020., OIB [osobni identifikacijski broj], JH rođen **.**.2021. u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]. Također nije sporno da je Općinski sud u Slavonskom Brodu razveo brak tužitelja i tuženice presudom od 1.listopada 2024., poslovni broj 11 P Ob-32/2024-23 i odlučio da će zajednička djeca stanovati s tuženicom.

7.Sporno u ovom postupku je da li je nekretnina izgrađena na k. č. broj [katastarska čestica]- kuća, dvorište i oranica u površini 863 m2, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] zajednička imovina bračnih drugova ili vlastita imovina tužitelja. Sporno je da tuženica u kući u kojoj živi zajedno s djecom predstavlja dom u smislu članka 8. EKLJP-a.

8. Odredba čl.161.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 52/25 dalje: ZVDSP) propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

9. Nasuprot tome odredba čl.8. EKLJP-a propisuje da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa javne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

9.1. Dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (R protiv Republike Hrvatske). Miješanje je svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Primjerice, značenje miješanja ima i presuda za iseljenje čak i kada još nije izvršena (G protiv Republike Hrvatske).

9.2. Iznimke od zabrane miješanja propisane su čl.8.st.2. EKLJP-a, a može li neka o propisanih iznimki opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnost konkretnog slučaja. Sud mora ispitati je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li usmjereno na postizanje legitimnog cilja, je li nužno u demokratskom društvu.

10.Zaštita djece predstavlja ustavnu kategoriju u Republici Hrvatskoj, ugrađeno u temeljna prava i slobode propisana Ustavom. Odredba članka 62. Ustava Republike Hrvatske ( N.N broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14 ) propisuje da država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život. Isto tako propisano je odredbom članka 5. Obiteljskog zakona (NN broj 103/15., 98/19., 47/20., 49/23. i 156/23 ) da sudovi i javnopravna tijela koja vode postupke u kojima se izravno ili neizravno odlučuje o pravima djeteta moraju ponajprije štititi prava djeteta i njegovu dobrobit.

11. Svjedok MH ispitan na glavnoj raspravi 23.rujna 2025. na okolnost da je nekretnina darovana supružnicima na jednake dijelove iskazao je da je upoznat da je MH živio u [adresa], u kući u kojoj sada živi njegova bivša supruga. MH mu je rekao da je obiteljska kuća u vlasništvu njegovog oca ŽH. Nije bio upoznat s činjenicom da je sklapan darovni ugovor, te nema nikakvih saznanja o tome.

12. Svjedok SH ispitan na glavnoj raspravi 23.rujna 2025. na okolnost da je nekretnina darovana supružnicima na jednake dijelove iskazao je da je otac tuženice i da je nekretnina u vrijeme vjenčanja bila u vlasništvu ŽH. Prilikom obiteljskih druženja s pokojnim ŽH bio je dogovor da se nekretnina prepiše na jednake dijelove GH, MH i djeci. Na kući je bila potrebna renovacija krova, stolarije, parketa, grijanja, ograde. Do realizacije što se tiče popravka kuće, nije došlo jer su postojali dugovi koje su MH i GH morali vratiti vjerovnicima ali je posudio svojoj kćerki GH 10.000,00 EUR kako bi se renovirala kuću. Sa kćerkom GH nije potpisao nikakav ugovor o posudbi ili darovanju tih novaca, to može potvrditi njegova supruga i kćerka. Sporni iznos novca dao je GH na ruke, svjedoci su GH, njegova supruga, kao i MH. Što se tiče ugovora o darovanju kojim je ŽH darovao obiteljsku kuću MH pretpostavlja da je to napravio kako bi se izbjegao porez koji se plaća prilikom darovanja. Koliko mu je poznato, GH nije prigovarala na ugovor o darovanju, zašto nije navedena kao suvlasnica nekretnine.

13. Svjedok PH ispitana na glavnoj raspravi 23.rujna 2025. na okolnost da je tužena s predmetnom nekretninom ostvarila trajnu povezanost iskazala je da tužitelja i tuženicu poznaje od 2017. godine kada se doselila u [adresa], a njihova kuća i njezina kuća su udaljene dvije kuće. U dobrim je odnosima sa tuženicom i tužiteljem. Sa tuženicom se druži svakodnevno budući da imaju djecu sličnog uzrasta te tuženica ponekad zna pričuvati njezinu djecu budući je u radnom odnosu, a tuženica na porodiljnom. Dalje je iskazala da se tužitelj iselio prije otprilike dvije godine, a o kući se brine tuženica na način da se brine o režijskim troškovima, košnji trave, pripremi ogrijeva za zimu, kao i o sitnim popravcima. Koliko joj je poznato djeca vole biti u [adresa] u obiteljskoj kući a to joj je poznato iz razgovora s maloljetnom TH koja joj se povjerila da ne želi ići iz svoje kuće i iz svog sela budući da ima prijatelje i da ide u školu u [adresa].

14. Svjedok VH ispitana na glavnoj raspravi 23.rujna 2025. na okolnost da je tužena s predmetnom nekretninom ostvarila trajnu povezanost iskazala je da tužitelja i tuženicu poznaje od 2017. kada se zaposlila u Plamen d.d. S njima je bila u dobrim odnosima s tuženicom je ostala u prijateljskim odnosima dok s tužiteljem su odnosi zahladili. Iskazala je da tuženica živi u [adresa] sa četvero djece, a MH se odselio prije razvoda braka, nije joj poznato gdje živi. Od kad zna GH zna da se ista brinula o kući, da kuću održava na način da održava kuću i okućnicu. Što se tiče sitnih popravaka u kući, njezin joj suprug zna pomoći. Koliko joj je poznato djeca su vezana za kuću, i teško bi prihvatili da se moraju seliti. Nije joj poznato da GH ima neki drugi alternativni smještaj, osim navedene kuće.

15. Svjedok ZH ispitana na glavnoj raspravi 23.rujna 2025. na okolnost da je tužitelj stekao nekretninu darovanjem od pokojnog oca ŽH iskazala je da su tužitelj i tuženica živjeli u obiteljskoj kući u [adresa] od 2012. godine, kada su se vjenčali. U trenutku vjenčanja obiteljska kuća je glasila na pok. ŽH. 2018. godine suprug je prepisao kuću na sina MH darovnim ugovorom. Budući da su ona i pokojni ŽH kćerki IH kupili stan u [adresa], suprug je darovao kuću MH. U darovnom ugovoru nije naveo GH, jer je smatrao da to nije potrebno, budući da mu je MH sin. Dalje je navela da sada trenutno u kući živi GH s djecom, dok je sin otišao živjeti kod nje u [adresa].

16. Svjedok AH ispitan na glavnoj raspravi 23.rujna 2025. na okolnost da je tužitelj stekao nekretninu darovanjem od pokojnog oca ŽH iskazao je da su poslije vjenčanja MH i GH živjeli zajedno u [adresa] na adresi [adresa], a unazad godinu dana MH se iselio iz kuće, i sada živi kod svoje majke u [adresa]. Nekretninu na kojoj je kuća je njegov i Željkov otac kupio, te darovao ŽH koji je tamo sagradio kuću. U kući se moglo živjeti nakon vjenčanja tuženice i tužitelja. Zna samo da je pomagao pri izgradnji kuće, ali ne zna da li je u međuvremenu, dok je njegov brat bio živ došlo do promjene vlasništva iste na način da je sklopljen darovni ugovor. Nema nikakvih saznanja o darovnom ugovoru koji je sklopio ŽH s KH. Koliko mu je poznato, a prolazi [adresa], okućnica je uredno održavana, na način da se kosi trava, ali ostalih saznanja nema, da li se plaćaju režije i da li se obavljaju neki manji zahvati u kući. U dobrim je odnosima i sa MH i sa GH.

17. Sud je, ocjenjujući provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdio da je nekretnina koja je predmet spora vlastita imovina tužitelja, a ne bračna stečevina, kako to neosnovano tvrdi tuženica. Iz ugovora o darovanju sklopljenog između pokojnog oca tužitelja kao darovatelja i tužitelja kao obdarenika od 14.svibnja 2018., nedvojbeno proizlazi da je tužitelj stekao predmetnu nekretninu darovanjem, i to bez naknade, čime je ista, sukladno odredbama Obiteljskog zakona, stečena kao njegova vlastita imovina. Naime, imovina koju bračni drug stekne darovanjem ili nasljeđivanjem ne ulazi u bračnu stečevinu, neovisno o tome kada je stečena. Sud nije prihvatio navode svjedoka SH i tuženice da je pokojni ŽH planirao darovati predmetnu nekretninu tužitelju, tuženici i njihovoj djeci na jednake dijelove, budući da za takvu tvrdnju nisu pružili nijedan relevantan dokaz. Nadalje, iz iskaza saslušanog svjedoka ZH proizlazi da je pokojni otac tužitelja predmetnu nekretninu darovao isključivo tužitelju, budući da je svjedok i pokojni ŽH kćerki IH kupili stan u [adresa], a kuća je darovana sinu MH bez namjere da ista služi kao zajednička imovina bračnih drugova. Iskaz svjedoka ZH je životno uvjerljiv i u skladu s pisanom dokumentacijom.

18. Sud je u ovom postupku, odlučujući o tužbenom zahtjevu za iseljenje ispitao predstavlja li naloženo iseljenje miješanje u pravo tuženice na dom zajamčeno člankom 8. EKLJP-a ta ako predstavlja je li takvo miješanja dopušteno. Na temelju provedenog dokaznog postupka iz iskaza svjedoka PH i VH a osobito iz iskaza tuženika, Sud je utvrdio da tuženica predmetnu nekretninu koristi kao svoje stalno mjesto stanovanja dulje vremensko razdoblje od 2012. godine nakon vjenčanja kada se doselila u [adresa], da u istoj nekretnini zajedno s djecom kojoj su joj povjerena da žive s njom ( presuda Općinskog sud u Slavonskom Brodu od 1.listopada 2024., poslovni broj 11 P Ob-32/2024-23) za njih predstavlja dom u smislu članka 8. EKLJP-a, neovisno o postojanju ili nepostojanju valjanje pravne osnove korištenja. Sud je nadalje utvrdio da bi donošenje odluke o iseljenju tuženice i zajedničke djece predstavljalo miješanje javne vlasti u njegovo pravo na dom, budući da bi ista dovela do gubitka jedinog prostora u kojem tuženik ostvaruje privatni i obiteljski život. Sud prihvaća da zahtjev za iseljenje ima zakonsku osnovu u važećim propisima te da se njime načelno ostvaruje legitiman cilj zaštite prava vlasništva tužitelja koje je također zaštićeno EKLJP-a. Međutim, odlučno pitanje u ovom predmetu jest je li takvo miješanje nužno u demokratskom društvu i razmjerno legitimnom cilju, odnosno je li uspostavljena pravična ravnoteža između suprostavljenih prava stranaka. U tom smislu, Sud je proveo indivindualnu procjenu svih relevantnih okolnosti ispitujući kako tuženicu, tako i tužitelja na ročištu koje je održano dana 28.siječnja 2026.

18.1. iz iskaza tuženice proizlazi da nema drugu nekretninu za stanovanje, da nema realnu mogućnost osiguranja alternativnog smještaja nje i njihove zajedničke djece koje su njoj povjerena da s njom zajedno žive te da bi iseljenjem ona i djeca bila dovedena u stanje teške socijalne ugroženosti. Sud je uzeo u obzir dob, zdravstveno stanje i ukupne životne okolnosti tuženice i njihove djece, ocijenivši da bi posljedice iseljenja za njih bile osobito teške i dugoročno.

18. 2. S druge strane, iz iskaza tužitelja proizlazi da, iako je vlasnik predmetne nekretnine ne postoji hitna niti prijeka potreba za njezinim korištenjem u ovom trenutku. Na ročištu je naveo da trpi štetu što mora putovati iz [adresa] u [adresa], ali da je oslobođen plaćanja podstanarstva iako je u tužbi naveo da plaća podstanarstvo kao i da trpi emotivnu i psihičku štetu budući da je to njegova djedovina. Nije utvrđeno da tužitelj trpi štetu koja bi činila iseljenje nužnim upravo sada jer budući da je zaposlen u Novoj Gradiški morao bi putovati i iz [adresa] gdje se predmetna nekretnina nalazi, a ima osiguran besplatni smještaj kako je i sam naveo. Nadalje tužitelj nije razmatrao niti predložio blaže mjere kojima bi se njegovo pravo vlasništva moglo zaštiti uz manji zahvat u pravo tuženice na dom. Vezano za izjavu tužitelja da bi bilo najbolje isplata u iznosu od 80.000,00 EUR, Sud je mišljenja da određivanje obveze isplate iznosa od 80.000,00 EUR za tuženicu osobito tegobno, imajući u vidu da su obje stranke kreditno zadužene, da njihova mjesečna kreditna opterećenja prelaze iznose redovitih dohodaka, kao i da se radi o visokom novčanom iznosu koji nije moguće podmiriti bez značajnog financijskog opterećenja. Tužitelj se nije suglasio s ponudom tuženice da se odgodi iseljenje dok se ne riješi bračna stečevina te nije pristao da tuženica s njim sklopi ugovor o najmu.

18.3. Sud ocjenjuje da bi u konkretnom slučaju teret iseljenja bio prekomjeran i nerazmjeran za tuženicu, dok bi korist za tužitelja bila razmjerno ograničena. Stoga Sud zaključuje da između prava tuženika na dom i prava tužitelja na vlasništvo nije uspostavljena pravična ravnoteža. Slijedom svega navedenog, Sud utvrđuje da bi naloženo iseljenje, iako zakonito i usmjereno na legitiman cilj, u konkretnim okolnostima predstavljalo povredu prava tuženice na dom iz članka 8. EKLJP-a, budući da nije nužno niti razmjerno u demokratskom društvu.

18.4.Naposljetku valja napomenuti kako iseljenje roditelja iz kuće u kojoj djeca žive s njom predstavlja ozbiljno miješanje u privatni život i može imati značajne posljedice na djecu. Sud je utvrdio da tuženica zajedno s maloljetnom djecom ima stvarni i trajni životni centar u predmetnoj nekretnini, u kojoj djeca kontinuirano žive te koja za njih predstavlja dom u smislu članka 8. EKLJP-a. Sud je imao u vidu da bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva i iseljenje tuženice s maloljetnom djecom iz predmetne nekretnine predstavljalo ozbiljno miješanje u pravo djece na poštovanje privatnog i obiteljskog života, pri čemu bi posljedice takve mjere prvenstveno snosila djeca, iako nisu sudionici spora niti odgovorni za imovinskopravne odnose između stranaka. Prilikom odlučivanja sud je primijenio načelo najboljeg interesa djeteta kao primarno mjerilo, sukladno Obiteljskom zakonu te je ocijenio da bi iseljenje dovelo do narušavanja stabilnosti životnih uvjeta djece, prekida kontinuiteta stanovanja i potencijalno negativno utjecalo na njihov emocionalni i socijalni razvoj. Sud nadalje ocjenjuje da pravo vlasništva tužitelja, iako ustavno zaštićeno, nije apsolutno te da se u konkretnom slučaju mora ograničiti kada bi njegovo ostvarenje imalo nerazmjerne i preteške posljedice za maloljetnu djecu. Tužitelj tijekom postupka nije dokazao postojanje nužnosti iseljenja niti da ne postoje blaže mjere kojima bi se njegovo pravo moglo ostvariti bez ugrožavanja prava i interesa djece.

19. Člankom 154.ZPP-a određeno je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Opunomoćenik tuženice zatražio je trošak zastupanja. Troškovi su odmjereni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 138/2023 - dalje: Tarifa).

19.1. Tuženici je priznata jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak od 250 bodova (tbr. 7/2) što pomnoženo s vrijednošću 2 boda iznosi 500,00 EUR sukladno važećoj Tarifi. Tuženici je priznat trošak sudske u iznosu od 26,99 EUR. Sveukupni troškovi koji su priznati tuženiku iznose 526,99 EUR.

19.2. Sud nije priznao trošak zastupanja na ročištu 23.rujna 2025. i 28.siječnja 2026. svako u iznosu od 100,00 EUR, trošak odgođenog ročišta 3.prosinca 2025. u iznosu od 25,00 EUR u ukupnom iznosu od 225,00 EUR jer je jednokratnom nagradom obuhvaćen cjelokupan odvjetnički rad u postupku, pa se poseban trošak za pojedine radnje ne može dodatno priznati. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III izreke presude.

Požegi, 26.veljače 2026.

Sudac

Davor Lovrić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnica Marina Gregurić-Blekić, Požega

2. Odvjetnik Danijel Skrčević, Požega