REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. 25-P-278/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Mučnjaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kuželički & Mučnjak u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 19. siječnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Marka Mučnjaka, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika EF, odvjetničke vježbenice, dana 26. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 028-50- 4096831, sklopljenog između tužitelja ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno da je naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 312,14 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 296,45 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 312,14 eur.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 27. ožujka 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.569,81 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita. Odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Isto tako ističe da sporna ugovorna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i odredba članka 82. Zakona o zaštiti potrošača, jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Dakle tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 312,14 eur, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi kako je dao tužitelju protučinidbu za ulaznu naknadu pa ista nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja; Tužitelj u trenutku sklanja Ugovora nije bio klijent tuženika. Tuženik sve navedene troškove nije nametnuo tužitelju, već ih je tuženik pretrpio, a tužitelj uzrokovao samim svojim podnošenjem zahtjeva za kredit. Tuženik ništa nije stekao primitkom plaćanja naknade iz čl. 3. Ugovora od tužitelja. Samo je podmirio povećane troškove koje je imao a tužitelj uzrokovao, samim svojim podnošenjem zahtjeva za kredit. Odredba o ulaznoj naknadi se ne spominje u čl. 82. ZZP-a kojim se uređuju pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, i to niti formalno, niti sadržajno, niti opisno. Time čl. 3. Ugovora ne podliježe procjeni poštenja iz čl. 84. ZZP-a, pa se ZZP opet ne može primijeniti.

3. Na ročištu održanom 22. svibnja 2025. godine tuženik je istaknuo kako ne osporava visinu postavljenog zahtjeva, ali osporava njegovu osnovanost.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, prijepis knjigovodstvene kartice, otplatni plan, naloge za nacionalno plaćanje u kunama, ponudu broj 03-290321, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i tuženik dana 27. ožujka 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita, kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 16.569,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je tužitelj sukladno odredbi članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 3,30% od iznosa kredita, koju naknadu u iznosu od 312,14 eur je tuženik naplatio dana 28. ožujka 2007. godine.

7. Naprotiv, sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ništetne, s time da je ujedno sporan zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

8. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 - u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

10. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, ES je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova "glavni predmet" i "cijena" u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošače", pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, "glavni predmet ugovora" su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u "ukupne troškove kredita za potrošače".

11. Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je predmetni kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila. Radi sklapanja navedenog Ugovora nije odlazio u banku, već je sve dogovarao s djelatnikom auto kuće. Prilikom dogovora nije bilo riječi ni o kakvoj naknadi za obradi kredita, a potom gotov ugovor nije ni pročitao jer je mislio da je sve kako su se dogovarali. Djelatnik auto kuće ga nije ni na što posebno upozoravao.

12. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, obzirom je isti životan i uvjerljiv te u skladu sa dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid.

13. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 312,14 eur, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. S obzirom da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena prema Odluci tuženika, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena pozivanjem na Odluku tuženika, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

15. To ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

16. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

17. S druge strane, proizlazi da je tužitelj iz Ugovora o kreditu mogao vidjeti da postoji obveza plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

18. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

19. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

21. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

22. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

24. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

25. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za kupnju vozila, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

27. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

28. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

29. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena.

30. U odnosu na navod tuženika da je ugovor u cijelosti ispunjen, a da je zabrana bila manjeg značaja, valja istaći da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a uistinu propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen.

31. Međutim, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, a što je povezano sa ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika te se ne može smatrati zabranom manjeg značaja.

32. Visina zahtjeva naknade za obradu među strankama nije sporna.

33. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 29. ožujka 2026. godine, koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" i ujedno naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 328,13 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2006. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkama I. i

II. izreke presude.

34. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.655,36 eur. Tuženik je pravodobno istaknuo prigovor na naznačenu vrijednost predmeta spora.

35. Navedeni prigovor je osnovan, jer u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe služi samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva plaćenog temeljem te ništetne odredbe.

36. Stoga je u tom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora u visini novčanog potraživanja iz zahtjeva za isplatu, što znači 312,14 eur.

37. Stoga je valjalo riješiti kao u izreci.

38. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. - 50,00 eur, za sastav podneska od 22.05.2024.g. prema Tbr. 8. toč. 1. - 50,00 eur, te za zastupanje na ročištima 22.05.2025.g. i 19.01.2026.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 50,00 eur, što ukupno iznosi 200,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 50,00 eur ukupno iznosi 250,00 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eur i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eur, tako da ukupno trošak tužitelja iznosi 296,45 eur.

39. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 26. veljače 2026. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.