REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-131/2025-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak u parničnom predmetu tužitelja LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ani Petrić, odvjetnici u Novoj Gradiški, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, 18.veljače 2026. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice te punomoćnika tuženika, odvjetnika Zvonimira Kalembera Skoke, dana 26.veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su nepoštene, a time i ništetne odredbe čl.1., čl.7. Ugovora o namjenskom kreditu br.407/2005; broj kreditne partije 7102740672 koji je dana 2.lipnja 2005.g. sklopljen između tužitelja, kao Korisnik kredita i tuženika, kao Kreditora, u dijelu u kojem je iznos odobrenog kredita u iznosu od 62.976,73 CHF određen u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju HNB te u dijelu u kojem je mjesečni anuitet određen u kunskoj protuvrijednosti 315,73 CHF, kao i sve obveze iz Ugovora obračunavaju, iskazuju i izvršavaju u izabranoj stranoj valuti (CHF kao valuta Ugovora) jer tužitelj nije u cijelosti bio informiran o svim bitnim parametrima, suprotno savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

II Utvrđuje se da su nepoštene, a time i ništetne odredbe čl.2., čl.3. Ugovora o namjenskom kreditu br. 407/2005; broj kreditne partije 7102740672 koji je dana 2.lipnja 2005.g. sklopljen između tužitelja, kao Korisnik kredita i tuženika, kao Kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke tuženika i vezana uz određenu valutnu klauzulu o kojim uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope tužitelj nije bio upoznat pa tako ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije bila dovoljno određena, jasna ni razumljiva, a o njoj tužitelj nije mogao pregovarati.

III Utvrđuje se da su nepoštene, a time i ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu br. 407/2005; broj kreditne partije 7102740672 koji je dana 2.lipnja 2005.g. sklopljen između tužitelja, kao Korisnik kredita i tuženika, kao Kreditora, u dijelu u kojem su određene ulazne i izlazne naknade, izdaci nastali sastavljanjem, potvrđivanjem ili izvršavanjem ugovora, troškovi opomena, zateznih kamata, troškovi osiguranja, naplaćene bez dogovora s tužiteljem i bez ikakvog kriterija vezanog uz stvarni trošak, na način da je tužitelj morao pristati na unaprijed formuliranu odredbu o tzv .ulaznoj i/ili izlaznoj naknadi, bespogovorno te izvan ugovorenih parametara čime je uzrokovana neravnoteža na štetu tužitelja.

IV Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473 da tužitelju LD, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], vrati iznos od 5.953,23 EUR stečenog bez osnove sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče, kako slijedi:

-na iznos od 1,04 eur od 16.rujna 2005. do isplate,

-na iznos od 15,72 eur od 16.studeng 2007. do isplate,

-na iznos od 15,45 eur od 16.prosinca 2007. do isplate,

-na iznos od 15,92 eur od 16.siječnja 2008. do isplate,

-na iznos od 15,84 eur od 16.veljače 2008. do isplate,

-na iznos od 30,95 eur od 16.ožujka 2008. do isplate,

-na iznos od 30,78 eur od 16.travnja 2008. do isplate,

-na iznos od 29,77 eur od 16.svibnja 2008. do isplate,

-na iznos od 30,15 eur od 16.lipnja 2008. do isplate,

-na iznos od 29,85 eur od 16.srpnja 2008. do isplate,

-na iznos od 29,79 eur od 16.kolovoza 2008. do isplate,

-na iznos od 29,78 eur od 16.rujna 2008. do isplate,

-na iznos od 30,92 eur od 16.listopada 2008. do isplate,

-na iznos od 31,61 eur od 16.studenog 2008. do isplate,

-na iznos od 30,63 eur od 16.prosinca 2008. do isplate

-na iznos od 41,43 eur od 16.siječnja 2009. do isplate,

-na iznos od 41,63 eur od 16.veljače 2009. do isplate,

-na iznos od 35,14 eur od 16.ožujka 2009. do isplate,

-na iznos od 36,63 eur od 16.travnja 2009. do isplate,

-na iznos od 36,93 eur od 16.svibnja 2009. do isplate,

-na iznos od 34,35 eur od 16.lipnja 2009. do isplate,

-na iznos od 34,81 eur od 16.srpnja 2009. do isplate,

-na iznos od 44,28 eur od 16.kolovoza 2009. do isplate,

-na iznos od 47,14 eur od 16.rujna 2009. do isplate,

-na iznos od 43,97 eur od 16.listopada 2009. do isplate,

-na iznos od 46,01 eur od 16.studenog 2009. do isplate,

-na iznos od 45,69 eur od 16.prosinca 2009. do isplate

-na iznos od 51,22 eur od 16.siječnja 2010. do isplate,

-na iznos od 54,77 eur od 16.veljače 2010. do isplate,

-na iznos od 54,00 eur od 16.ožujka 2010. do isplate,

-na iznos od 57,52 eur od 16.travnja 2010. do isplate,

-na iznos od 63,99 eur od 16.svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 59,17 eur od 16.lipnja 2010. do isplate,

-na iznos od 66,59 eur od 16.srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 66,34 eur od 16.kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 81,72 eur od 16.rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 72,76 eur od 16.listopada 2010. do isplate,

-na iznos od 74,83 eur od 16.studenog 2010. do isplate,

-na iznos od 70,07 eur od 16.prosinca 2010. do isplate

-na iznos od 70,90 eur od 16.siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 67,61 eur od 16.veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 69,60 eur od 16.ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 69,71 eur od 16.travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 75,78 eur od 16.svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 88,67 eur od 16.lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 103,35 eur od 16.srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 111,88 eur od 16.kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 87,17 eur od 16.rujna 2011. do isplate,

-na iznos od 78,87 eur od 16.listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 79,42 eur od 16.studenog 2011. do isplate,

-na iznos od 80,57 eur od 16.prosinca 2011. do isplate

-na iznos od 87,74 eur od 16.siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 89,89 eur od 16.veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 87,55 eur od 16.ožujka 2012. do isplate,

-na iznos od 87,19 eur od 16.travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 88,38 eur od 16.svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 90,45 eur od 16.lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 87,87 eur od 16.srpnja 2012. do isplate,

-na iznos od 87,16 eur od 16.kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 80,82 eur od 16.rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 86,28 eur od 16.listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 88,82 eur od 16.studenog 2012. do isplate,

-na iznos od 87,14 eur od 16.prosinca 2012. do isplate,

-na iznos od 85,11 eur od 16.siječnja 2013. do isplate,

-na iznos od 84,41 eur od 16.veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 83,69 eur od 16.ožujka 2013. do isplate,

-na iznos od 88,73 eur od 16.travnja 2013. do isplate,

-na iznos od 81,32 eur od 16.svibnja 2013. do isplate,

-na iznos od 80,10 eur od 16.lipnja 2013. do isplate,

-na iznos od 80,83 eur od 16.srpnja 2013. do isplate,

-na iznos od 80,07 eur od 16.kolovoza 2013. do isplate,

-na iznos od 82,78 eur od 16.rujna 2013. do isplate,

-na iznos od 84,54 eur od 16.listopada 2013. do isplate,

-na iznos od 85,39 eur od 16.studenog 2013. do isplate,

-na iznos od 88,45 eur od 16.prosinca 2013. do isplate,

-na iznos od 85,36 eur od 16.siječnja 2014. do isplate,

-na iznos od 57,10 eur od 16.veljače 2014. do isplate,

-na iznos od 58,68 eur od 16.ožujka 2014. do isplate,

-na iznos od 57,30 eur od 16.travnja 2014. do isplate,

-na iznos od 55,32 eur od 16.svibnja 2014. do isplate,

-na iznos od 55,75 eur od 16.lipnja 2014. do isplate,

-na iznos od 57,16 eur od 16.srpnja 2014. do isplate,

-na iznos od 58,29 eur od 16.kolovoza 2014. do isplate,

-na iznos od 58,58 eur od 16.rujna 2014. do isplate,

-na iznos od 59,79 eur od 16.listopada 2014. do isplate,

-na iznos od 61,53 eur od 16.studenog 2014. do isplate,

-na iznos od 61,85 eur od 16.prosinca 2014. do isplate,

-na iznos od 62,11 eur od 16.siječnja 2015. do isplate,

-na iznos od 61,98 eur od 16.veljače 2015. do isplate,

-na iznos od 61,98 eur od 16.ožujka 2015. do isplate,

-na iznos od 61,98 eur od 16.travnja 2015. do isplate,

-na iznos od 61,98 eur od 16.svibnja 2015. do isplate,

-na iznos od 61,98 eur od 16.lipnja 2015. do isplate,

-na iznos od 61,98 eur od 16.srpnja 2015. do isplate,

-na iznos od 61,98 eur od 16.kolovoza 2015. do isplate,

-na iznos od 61,98 eur od 16.rujna 2015. do isplate.

V Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB92963223473 da tužitelju LD, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi, prouzrokovani trošak parničnog postupka u iznosu od 1.803,89 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana 26.veljače 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj LD podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., radi isplate. U tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 2.lipnja 2005.g., Ugovor o kreditu br.:7102740672, u iznosu od 62.976,73 CHF, u kunskoj protuvrijednosti te Dodatak ugovora o kreditu dana 20.veljače 2016. Navodi da je 20.ožujka 2018.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom Odlukom br.:Rev- 2245/17- 2, odbio reviziju tuženog, kao neosnovanu, u odnosu na pravna pitanja predstavlja li kolektivna tužba radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka te je odbacio reviziju, kao nedopuštenu, u dijelu u kojem se odnosi na pravna pitanja da li je tuženik otklonio nezakonito postupanje stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012.g. i da li je iznos stečenog bez osnove iznos kamate plaćene preko početne kamate i /ili iznosi plaćeni preko početnog anuiteta. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 kao nedopuštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu, a time i ništetna, proglašena je odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa jednostranim odlukama banaka. Razlozi za takvu odluku Vrhovnog suda RH su da su odredbe ugovora bile potrošačima jasne i uočljive, ali iste da nisu razumljive. Odlukom Vrhovnog suda RH broj REvt-2245/17 od 20.ožujka 2018. a na postavljeno pitanje: "Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava tužbu iz čl.241 ZOO-a, odnosno radnju koja ima učinak prekida zastare", odgovoreno je potvrdno, a kao glavni razlog takvoj odluci sud navodi u protivnom vođenje takvih sporova s aspekta potrošača ne bi imalo smisla. Preciznije se Odlukom navodi da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u pogledu te tužbe, odnosno 13.lipnja 2014.

1.1. Nakon Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br:U-III-2521/2015 i dr. i Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br.:Revt-575/16 donesena je nova Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana valutnu klauzulu s obrazloženjem da potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno savjesti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

1.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br.:Pž-6632/17 potvrđena je prvostupanjska presuda da je nepoštena, a time i ništetna, odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za valutnu klauzulu. Tužitelj je tužbeni zahtjev koncipirao bez deklaratornog utvrđenja jer za to nema pravni interes, a iz razloga jer je pravomoćnim odlukama deklarirana ništetnost nepoštenih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu. Tužitelj, temeljem čl.1111.ZOO tužbenim zahtjevom traži da mu tužena Banka vrati stečeno bez osnove, u iznosu, ne manjem, od 11.000,00kn, u opsegu propisanom odredbom čl.1115.ZOO, što pretpostavlja vraćanje stečenog bez osnove sa zateznim kamatama, i to, ako je stjecatelj nepošten (također deklarirano pravomoćnim presudama) od dana stjecanja. S obzirom na činjenicu da je tužiteljica s tuženikom bankom sklopila Dodatak ugovora o kreditu tužitelj dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Rev 2868/2018-2, u cijelosti, a kojom odlukom je određeno da banka konverzijom nije anulirala posljedice ništetnosti pa tužitelj predlaže financijskim vještačenjem utvrđivanje novčanih iznosa, respektirajući odluku Vrhovnog suda RH broj Rev 28568/2018-2 od 12.veljače 2019

1.3. Deklaratornim tužbenim zahtjevom tužitelj predlaže da sud utvrdi nepoštenost kamatne marže koja je također ugovarana po principu uzmi ili ostavi, koju je tužena Banka nametnula u konverziji. Tužitelj napominje da nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do odgovarajuće financijske dokumentacije i prije no što se provede financijsko vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelj potražuje pripadajući iznos na ime pretplaćene glavnice, pripadajući iznos na ime valutne klauzule, pripadajući iznos na ime kamatne marže i iznos zakonskih zateznih kamata.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine (izračuna) te činjenice i razloge iz tužbenog zahtjeva. Također osporava osnovu i tijek zateznih kamata i ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13.lipnja 2014.

2.1. Nadalje, tuženik navodi da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju "Narodne novine" broj: 102/2015 te su tužitelj i tuženik 20.veljače 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR i svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, uvršteni su u izračun konverzije te iskorišteni za namirenje EUR kredita.

2.2. Navodi da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem aneksa potvrdio pravilnost izračuna konverzije gdje su ugovoreni i iznosi preostale glavnice, sporazum o preplati, kamate za ubuduće i ostali zakonom propisani dijelovi sporazuma o konverziji temeljeni na izračunu konverzije.

2.3. Zbog svega navedenoga tuženik predlaže da sud tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom.

3. Podneskom od 5.lipnja 2025. tužitelj uz ranije postavljeni tužbeni zahtjev postavio zahtjeva da sud utvrdi da su ništetne odredbe u govora o kreditu i to članci12.,13.,20. i 23. Ugovora o namjenskom kreditu kojim su ugovorene ulazne i izlazne naknade, izdaci nastali sastavljanjem, potvrđivanjem ili izvršavanjem ugovora, troškovi opomena, zateznih kamata, troškovi osiguranja, naplaćene bez dogovora s tužiteljem i bez ikakvih kriterija vezanih uz stvarni trošak, na način da je tužitelj morao pristati na unaprijed formuliranu odredbu o tzv. ulaznoj ili izlaznoj naknadi, bespogovorno, te izvan ugovorenih parametara čime je uzrokovana neravnoteža na štetu tužitelja.

4. Podneskom od 15.srpnja 2025. tuženik ističe da tužitelji nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristio za kupnju stana. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ukoliko sud odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir negativne tečajne razlike.

4.1. Tuženik nije osporio zahtjev tužitelja kojim zahtjeva da sud utvrdi da su ništetne odredbe u govora o kreditu i to članci12.,13.,20. i 23. Ugovora o namjenskom kreditu kojim su ugovorene ulazne i izlazne naknade, izdaci nastali sastavljanjem, potvrđivanjem ili izvršavanjem ugovora, troškovi opomena, zateznih kamata, troškovi osiguranja, naplaćene bez dogovora s tužiteljem i bez ikakvih kriterija vezanih uz stvarni trošak, na način da je tužitelj morao pristati na unaprijed formuliranu odredbu o tzv. ulaznoj ili izlaznoj naknadi, bespogovorno, te izvan ugovorenih parametara čime je uzrokovana neravnoteža na štetu tužitelja.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Dodatak ugovora o kreditu od 20.veljače 2016., u Ugovor o namjenskom kreditu od 2.lipnja 2005. broj 407/2005, saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja, u nalaz i mišljenje financ.vještaka Borisa Belunjaka od 7.prosinca 2025., te u sve priloge i podneske u spisu.

6. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su tuženik Zagrebačka banka d.d. i tužitelj dana 2.lipnja 2005., sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 407/2005 , kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.976,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 30 godina, kao i da je dana 20.veljače 2016. Dodatkom ugovora o kreditu kredit konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, pri čemu je tuženik utvrdio da je tužitelj manje platio iznosu od 6.888,64 kune..

8. Iz iskaza tužitelja danog u svrhu dokazivanja utvrđeno je da je tužitelj kredit podigao u Zagrebačkoj banci jer je bio njihov klijent, a podigao sam ga u CHF jer nije bio kreditno sposoban za podizanje kredita u eurima niti u kunama. Tada su mu u banci rekli da mu je ovaj kredit u CHF povoljniji, da će dobiti isti iznos novca, ali da će manje platiti nego u drugoj valuti. Tada mu je bilo jasno što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, ali mu nitko nije objasnio kako i u kojem slučaju može doći do povećanja rate. Nije pratio kakav je tečaj CHF samo je provjerio da li se radi o iznosu novca koji mu je potreban te da je ugovor zaključen na 30 godina s ratom od 1.500,00 kuna. U početku je bilo sve u redu međutim kada je rata počela rasti svaki puta je otišao u banku i pitao što se događa i može li se nešto učiniti, ali su mu govorili da se ne može učiniti ništa. Na kraju mu je rata bila duplo veća nego na početku kredita te je zaključio Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR. Ugovor je pročitao i smatrao je da mu je sve jasno. Kreditom je kupio stan u kojemu i danas živi i nije ga nikada iznajmljivao te na adresi toga stana nije nikada imao registrirano nikakvo trgovačko društvo.

9. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje stana, on ima svojstvo potrošača.

10. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 2.lipnja 2005. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, u daljnjem tekstu ZZP), te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

11.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

11.3. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena promjenjiva kamatna stopa .

11.4. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

11.5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

11.6. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tužitelja, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

11.7. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

12. Prema odredbi članka 502.a , stavak 1.ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu(tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. Prema tome, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe br.Pž-1401/2012 od 4.srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br.Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu to su ništave odredbe članka 1., 2., 7. i 23. predmetnog Ugovora u kojim člancima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

15. Naime, Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15- dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

16. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su ništetne te je tuženik dužan tužitelju vratiti sve što je primio po osnovi preplaćenog zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

17. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

18. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

19.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

19.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

19.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

20. Visinu preplaćenog iznosa sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim.

21. Provednim vještačenjem je utvrđeno da je do provođenja konverzije kredita, razlika ukupno više plaćenih anuiteta u CHF po svakom pojedinačnom anuitetu zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope i ukupno između stvarno plaćenih anuiteta u CHF u ukupnom iznosu plaćanja od 41.292,55 CHF i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,50%, što ukupno iznosi izračunato 38.519,06 CHF. Tako izračunata razlika plaćenih anuiteta zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope iznosi ukupno više plaćeno od 2.773,49 CHF, što čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovne kamatne stope od 15.188,51 kuna/2.015,86 EUR. Samo više plaćeni iznosi razlika anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu od 4,50% utvrđeni su i izračunato iznose ukupno samo više plaćeno 3.302,89 CHF, što čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope od više plaćenog 17.716,71 kuna /2.351,41 EUR. Samo manje plaćeni iznosi razlika anuiteta zbog smanjenja redovne kamatne stope i iznosi ukupno manje plaćeno (potplaćeno) minus -529,40 CHF, što čini ukupnu razliku manje plaćenih anuiteta u kunama zbog smanjenja redovne kamatne stope od (potplaćeno) minus -2.528,20 kuna/-335,55 EUR.

21.1. Da bi utvrdio razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita u ovom predmetu iz ukupne razlike više plaćenih anuiteta u kunama izračunatih u iznosu od 39.775,46 kuna vještak je isključio utjecaj ukupne razlike više plaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kune na dane plaćanja, a zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa u ukupnom iznosu od više plaćenog od 15.188,51 kuna. Kada je iznosa razlike više plaćenih anuiteta u kunama od 39.775,46 kuna umanjio izračunatu razliku više plaćenih anuiteta u CHF preračunatih iz CHF u kune na dane plaćanja koji je nastao zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa u iznosu od 15.188,51 kune vještak je dobio iznos od više plaćenog od 24.586,95 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 3.263,25 EUR, što čini i više i manje plaćane razlike pojedinih anuiteta zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane plaćanja po kreditu u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike anuiteta zbog promjene (i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa po svim osnovama.

21.2. Kada se diferencira samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja (kada je tečaj CHF za kune bio veći u odnosu na tečaj za CHF za kune na dan isplate kredita) onda isti iznose samo više plaćeno od 27.137,89 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi 3.601,82 EUR.

21.3. Kada se diferencira samo manje plaćene razlike anuiteta (potplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja (kada je tečaj CHF za kune bio manji u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita) onda isti iznose samo manje plaćeno (potplaćeno) –2.550,94 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna preračunato iznosi -338,57 EUR.

21.4. Iznos ukupno preplaćenog po kreditu (do sveukupne visine ukupno plaćenih anuiteta) zbog promjena(i povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa i više plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, ukupno iznosi više plaćeno 39.775,46 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi više plaćeno 5.279,11 EUR.

21.5. Zbrojno samo više plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja povećanja redovnih kamatnih stopa i samo više plaćeno zbog primjene valutne klauzule iznosi samo više plaćeno u iznosu od 44.854,60 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno više plaćeno 5.953,23 EUR.

21.6. Zbrojno samo manje plaćeni iznosi anuiteta zbog utjecaja primjene valutne klauzule kada je tečaj za CHF za kune bio manji u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, ukupno iznosi samo manje plaćeno u iznosu od -5.079,14 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi ukupno manje plaćeno -674,12 EUR.

22. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka te je tužitelj s istim uskladio svoj tužbeni zahtjev i od tuženika potražuje isplatu iznosa od 5.953,23 EUR

23. Sud nalaz vještaka prihvaća kao stručan i objektivan te je stoga na istome utemeljio svoju odluku i u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja koji na ime preplaćenog zbog primjene valutne klauzule potražuje iznos od 5.953,23 EUR.

24. Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikov navod da je sud dužan uzeti u obzir i razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit što prema izračunu vještaka iznosi 674,12 EUR. Naime, tužitelj nije primio od tuženika nikakav iznos kojeg bi bio u obvezi vratiti. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenje iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost.

25. Tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

25.1. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 podnesena je 4. travnja 2012. godine, a presuda je u istom predmetu donesena je 4. srpnja 2013. godine, te je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 13.lipnja 2019. godine te je stoga prigovor zastare sud odbio kao neosnovan.

26.Po mišljenju suda usklađenje tužbenog zahtjeva s nalazom vještaka kojim tužitelj na ime preplaćenog zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva za koju je potrebna suglasnost tuženika jer je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio koliko zapravo iznosi preplaćeni iznos.

27. Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj 13.rujna 2022. donio je pravno shvaćanje da su odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita kao i odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetne ukoliko se o njima nije posebno pregovaralo. Kako tuženik nije osporio zahtjev tužitelja da se utvrdi da su nepoštene, a time i ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu br. 407/2005; broj kreditne partije 7102740672 koji je dana 2.lipnja 2005.g. sklopljen između tužitelja, kao Korisnik kredita i tuženika, kao Kreditora, u dijelu u kojem su određene ulazne i izlazne naknade, izdaci nastali sastavljanjem, potvrđivanjem ili izvršavanjem ugovora, troškovi opomena, zateznih kamata, troškovi osiguranja, naplaćene bez dogovora s tužiteljem i bez ikakvog kriterija vezanog uz stvarni trošak, na način da je tužitelj morao pristati na unaprijed formuliranu odredbu o tzv .ulaznoj i/ili izlaznoj naknadi, bespogovorno te izvan ugovorenih parametara čime je uzrokovana neravnoteža na štetu tužitelja, sud je prihvatio navedeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki III izreke presude.

28. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužiteljica ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka.

29. Zbog svega navedenoga sud je odlučio kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 3, 4, 6, 29, 296 i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), članaka 49, 54, 117 i 138 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15) te članaka 3 i 5 Direktive vijeća 93/13 EEZ.

30. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom sud je tuženiku naložio da mu na temelju članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.803,89 eura, koji se odnose na sastav tužbe (200,00 eura), zastupanje na dva ročišta (2x200,00 eura), sastav obrazloženih podnesaka od 5.lipnja 2025., 21.srpnja 2025 i 19.prosinca 2025. (3x200,00 eura), te trošak vještačenja 517,62 eura).Tužitelj nema pravo na naknadu troškova za sastav izvansudske nagodbe jer o istome nema dokaza u spisu, za sastav podneska od 16.veljače 2026. jer sud isti smatra nepotrebnim, niti nužni izdaci koji se odnose na putni trošak jer si je tužitelj mogao kao punomoćnika odabrati odvjetnika s područja [adresa] pa ne bi imao navedeni trošak.

31.Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 26.veljače 2026.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalbe se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Ana Petrić, odvjetnica, Nova Gradiška

2. OD Porobija& Porobija, Zagreb