Republika Hrvatska

Općinski sud Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P- 186/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu po sucu Heleni Đud, u pravnoj stvari tužitelja MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 4. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika te objave presude 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012205739, sklopljenog 3. siječnja 2007., solemniziranog po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek 3. siječnja 2007. pod poslovnim brojem: OU-10/2007-1 u dijelu odredbe koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju MJ isplati iznos od 131,70 eura (sto trideset jedan euro i sedamdeset centi) sa zateznim kamatama od 4. siječnja 2007. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nef inancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju MJ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 207,41 eura (dvjesto sedam eura i četrdeset jedan cent) sa zateznim kamatama od 26. veljače 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. Činjenično obrazlažući predmet spora navodi da je predmet spora zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile plaćanje naknade za obradu kredita te zahtjev za isplatu ukupnog iznosa u visini od 131,70 eura plaćenog po ništetnoj odredbi ugovora. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Nadalje tuženik ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora te prigovor zastare. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Kako je tuženik pravovremeno istaknuo prigovor na naznačenu vrijednosti predmeta spora u tužbi ukazujući da tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 131,70 eura, dok je vrijednosti predmeta spora naznačen u iznosu od 1.350,00 eura, što znači da je vrijednosti predmeta spora očito suviše visoko naznačena sud je postupio sukladno članku 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019. 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP).

4. Naime, člankom 40. stavak 2. ZPP-a propisano je da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, dok je stavkom 3. propisano da ako je u slučaju iz stavka 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti i li na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

5. Stoga je sud sukladno citiranoj odredbi na pripremnom ročištu održanom 4. veljače 2026. na brz i prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te je rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 131,70 eura obzirom da je u konkretnom slučaju prema ocjeni suda deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe služi samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva plaćenog temeljem te ništetne odredbe, dok je mjerodavna vrijednost predmeta spora u visini novčanog potraživanja iz zahtjeva za isplatu. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je u brojnim sudskim odlukama.

6. Na pripremnom ročištu tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem obzirom da je tuženik izjavio da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

7. Stoga je u dokaznom postupku sud pročitao dokumentaciju tužitelja (strana 8-38 spisa), dokumentaciju tuženika (strana 51-59 spisa), iskaz tužitelja saslušanog kao stranke u svrhu dokazivanja i spis Općinskog suda u Varaždinu broj P-186/2022. Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranka nisu predlagale, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

8. Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom isplate kredita korisniku kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem te naknade tužitelju na temelju ništetne odredbe.

10. Između stranaka nije sporno da su stranke 3. siječnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu, broj ugovora 9012205739 (dalje: Ugovor o kreditu) i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da je navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 14.471,69 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i da je u čl. 12. st. 3. Ugovora ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 %. Konačno nije sporno da je tuženik tužitelju 3. siječnja 2007. naplatio iznos od 992,31 kuna odnosno 131,70 eura.

11. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva.

12. Sporno je između stranaka je li navedena ugovorna odredba ništetna, je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i je li nastupila zastara potraživanja.

13. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su ga sklopili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03).

14. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.; dalje: – ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO-a, pri čemu odredba članka 1115. ZOO-a regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita već je ovu ugovornu odredbu mogao prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva potrebna za kupnju osobnog vozila. Nadalje je iskazao da od tuženika nije bio obaviješten o obvezi plaćanja naknade, niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade niti je u vrijeme potpisivanja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu znao u kojoj visini i po kojem tečaju će mu biti naplaćena jednokratna naknada. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je iskazivao realno i životno logično i suglasan je s dokumentacijom koja se nalazi u spisu.

17. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji su podmireni tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu podmireni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. s t. 1. ZZP/03, koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništetna. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 673/2023 od13. veljače 2024.).

18. Dakle, radi se o ugovornoj odredbi standardnog, unaprijed od strane tuženika formuliranog Ugovora o kreditu za koji se stoga smatra da se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao suprotno te ta ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se radi o jednom od načina osiguranja tuženikove tražbine, a ta ugovorna odredba je u isključivom interesu tuženika kao vjerovnika u slučaju neplaćanja kredita.

19. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu te je odlučio kao u točki I. izreke presude.

20. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u pogledu dijela tužbenog zahtjeva radi isplate, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO -a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21. Kako je tek ovom presudom kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to prema iznesenom pravnom shvaćanju zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

22. Obzirom da tuženik nije sporio visinu naknade za obradu kredita, sud je ocijenio u cijelosti osnovanim i tužbeni zahtjev radi isplate u ukupnom iznosu od 131,70 eura.

23. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene po njegovom zahtjevu od dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

24. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

25. U ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora iznosi 131,70 eura. Kao potrebne za vođenje parnice sud je ocijenio troškove za sastavljanje tužbe prema tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) u iznosu od 62,50 eura, sastavljanje obrazloženog podneska od 11. srpnja 2025. kojim se tužitelj očituje na odgovor na tužbu prema tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife u iznosu od 62,50 eura te za zastupanje na pripremnom ročištu 4. veljače 2026. sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife u iznosu od 62,50 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene tarifom sudskih pristojbi u iznosu od iznosu od 6,64 eura prema čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018., 51/2023.) obzirom da je tužba podnesena u elektroničkom obliku, a pristojba plaćena u trenutku podnošenja tužbe te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura sukladno tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023, dalje: Uredba).

26. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu radi objave i uručenja presude kao nepotreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a obzirom da stranka koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, može u sudskoj zgradi preuzeti ovjereni prijepis presude, a sud će ujedno u tom slučaju presudu istaknuti na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova.

27. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 207,41 eura koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP - a. Zahtjev za naknadu troškova iznad dosuđenog iznosa (u visini od 747,23 eura) je neosnovan.

U Varaždinu 26. veljače 2026.

Sudac

Helena Đud

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu

2. Tuženiku po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku u Zagrebu

3. spis