REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-90/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog AJ, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. i dr., Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2010. i 84/2021.; dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Sisku od 12. rujna 2024., broj K-21/2023- 26 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 13. studenog 2024., broj Kž-460/2024- 5, u sjednici održanoj 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog AJ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude osuđeni AJ proglašen je krivim zbog jednog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ-a za koje mu je na temelju tog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i jednog kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 1. KZ-a za koje mu je na temelju tog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca te mu je na temelju članka 51. KZ-a izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je po branitelju Domagoju Rupčiću, odvjetniku iz Siska, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020.

- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025.; dalje: ZKP), bitne povrede odredbi kaznenog postupka iz članka 487. stavak 1. i članka 450. stavak 2. ZKP-a počinjenih u drugostupanjskom postupku, sukladno članku 517. stavaka 2. i 3. ZKP, povrede prava osuđenika na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, sukladno članku 515. stavku 1. ZKP-a jer je pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda, s prijedlogom „… da Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji ovaj zahtjev i preinači pravomoćnu odluku na način da oslobodi osuđenika krivnje, ili da u cijelosti ukine odluke višeg i/ili prvostupanjskog suda i predmet vrati na ponovnu odluku drugostupanjskom sudu ili suđenje prvostupanjskom sudu.“.

2.1. Osuđenik je u zahtjevu predložio „…na temelju članka 518. stavak 5. ZKP […] da, s obzirom na sadržaj ovog zahtjeva i u njemu navedene i obrazložene povrede temeljnih ljudskih prava osuđenika, bilo prvostupanjski sud, bilo Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgodi izvršenje ovo predmetne pravomoćne presude, a kako ne bi došlo do daljnje povrede temeljnog ljudskog prava osuđenika na osobnu slobodu.“.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP-a spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je u pisanom odgovoru od 8. travnja 2025., broj Ksm-DO-78/2025, predložilo da se zahtjev odbije kao neosnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Osuđenik neosnovano u zahtjevu pod točkom 3.1. obrazloženja tvrdi da je na njegovu štetu u pravomoćnoj presudi povrijeđen kazneni zakon u smislu odredbe članka 469. točke 1. ZKP-a jer da u ovom postupku sudovi nisu utvrdili postojanje bitnog obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ-a a to je da je prijetnja kod žrtve prouzročila osjećaj straha i zabrinutosti.

6.1. Naime, kazneno djelo prijetnje je delikt apstraktnog ugrožavanja koje je ostvareno kad su radnje počinjenja u objektivnom smislu prikladne da kod žrtve izazovu osjećaj straha, nesigurnosti i ugroženosti, dok je irelevantno to što su takve posljedice na strani osobe kojoj je prijetnja upućena izostale. Ovakve tvrdnje osuđenika odnose se na prijašnja zakonska rješenja kada je kazneno djela ugrožavanja sigurnosti iz članka 50. KZRH bio delikt konkretnog ugrožavanja i koji je u zakonskom opisu uključivao i objektivno obilježje da uslijed ozbiljne prijetnje stvarano dođe do ugrožavanja sigurnosti druge osobe. Međutim, kako se radi o davno napuštenom kaznenopravnom konceptu, a činjenični opis kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. KZ-a koji je naveden u točki 1. izreke prvostupanjske presude (u kojem je između ostalog navedeno da je osuđenik u cilju da ustraši oštećenog KJ rekao mu da će mu polomiti ruke i noge čime mu je ozbiljno prijetio da će ga teško tjelesno ozlijediti), sadrži sva subjektivna i objektivna obilježja tog kaznenog djela, to zahtjev u ovom dijelu nije osnovan.

7. Nadalje, protivno tvrdnjama osuđenika u pravomoćnoj presudi niti u odnosu na kazneno djelo nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 1. KZ-a nije na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon u odredbi članka 469. točke 1. ZKP-a jer činjenični opis izreke prvostupanjske presude iz točke 2. i u odnosu na to kazneno djelo sadrži sva zakonom propisana bitna obilježja.

7.1. U tom smislu neosnovano osuđenik tvrdi da nije utvrđeno zakonsko obilježje ovog kaznenog djela a to je element duljeg vremena u postupanju okrivljenika jer da inkriminirano razdoblje iznosi samo 11 dana, dok i iz samog iskaza oštećenika slijedi da se sve događalo razdoblju od 6. do 9. veljače 2022. i od 15. do 17. veljače 2022., tj. samo unutar 5 dana. Stoga tvrdi da se to razdoblje ne može smatrati duljim vremenom kao zakonskim objektivnim obilježjem ovog kaznenog djela.

7.2. Međutim, u izreci navedeni vremenski okvir od 6. veljače 2022. do 17. veljače 2022. unutar kojega osuđenik osobno ili preko druge osobe čini inkriminirane radnje, dakle, period od jedanaest dana, nije u kontekstu predmetnog kaznenog djela kratko vremensko razdoblje, kako se to u zahtjevu želi minorizirati. Nametljivo ponašanje koje je opisano pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, se nije manifestiralo kroz jednokratno postupanje, odnosno u kratkom vremenski intervalu, već je u pitanju takvo postupanje osuđenika koje se odvija danima, dakle, dulje vrijeme, pri čemu nije presudno to što se inkriminirane radnje na poduzimaju baš svaki dan u kontinuitetu. Iz utvrđenja iz izreke prvostupanjske presude proizlazi da je oštećenik u inkriminirano vrijeme učestalo zahtijevao od oštećenika da razgovora s njegovom suprugom zbog ukidanja mjere opreza, a kada je ovaj to odbio da mu je rekao da će vidjeti svoje i da ima rok od tjedan dana da to riješi, da je u više navrata slijedio oštećenika i obilazio mu kuću u kojoj je stanovao s obitelji, da je dolazio i na radno mjesto oštećenika u ured u [adresa], da ga je kontaktirao putem aplikacije WhatsApp s različitih pozivnih brojeva, a kada mu se KJ nije htio javiti na njegove pozive, angažirao je drugu osobu koja je s nepoznatog broja kontaktirala KJ i rekla mu da je on dužan javljati se na pozive osuđenika. Iz ovakvog opisa nedvojbeno proizlazi da se radi o ponašanju osuđenika koje traje dulje vrijeme, tako da je i u ovom dijelu zahtjev neosnovan.

7.3. Isto se odnosi na prigovor koji se u zahtjevu obrazlaže pod točkom 3.2. obrazloženja da nisu utvrđeni bitni elementi predmetnog kaznenog djela i to ustrajnost i neželjenosti kontaktiranja od strane oštećenika jer i ta bitna obilježja iz naprijed navedenih utvrđenja iz izreke prvostupanjske presude jasno proizlaze. Ustrajnost se očituje u upornosti i odlučnosti da uspostavi na bilo koji način kontakt s oštećenikom, osobno ili putem drugih osoba, a u kojoj mjeri je on bio pogođen zbog toga što nije želio stupiti u kontakt s osuđenikom proizlazi iz utvrđenja da je u takvom strahu od osuđenikovog sljedećeg poziva, poruke ili susreta, potražio privremeni smještaj na drugoj adresi.

8. Prema tome, sva su bitna obilježja predmetnog kaznenog djela u pravomoćnoj presudi utvrđena, a osuđenikovo osporavanje pravilnosti tih utvrđenja kroz činjenične prigovore ne može biti predmetom odlučivanja povodom ovog izvanrednog pravnog lijeka, u smislu članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. točke 1.-3. ZKP-a koji propisuju iz kojih se osnova može podnositi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

9. Osuđenik pod točkom 4. obrazloženja zahtjeva iznosi tvrdnje kojima nastoji argumentirati prigovor da mu je pravomoćnom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. - pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010. i 85/2010. - pročišćeni tekst i 5/2014.; dalje: Ustav) i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 1/2006. i 2/2010.; dalje: Konvencija).

9.1. U sažetom, najveći dio tih opširno iznesenih tvrdnji svodi se na činjenične prigovore da je on osuđen iako ga tereti isključivo oštećenik čiji iskaz nema potpore u bilo kakvom objektivnom i materijalnom dokazu ili iskazima drugih svjedoka. Izvedeni su jedino dokazi koji njega terete, osim oštećenika je ispitan jedino njegov brat koji o svemu nema neposrednih saznanja, a nisu izvedeni dokazi kojima bi se provjerila njegova obrana, nije ispitana njegova bivša supruga, nije provedeno vještačenje mobitela oštećenika, niti je proveden očevid i pretraga mobitela osuđenika.

9.2. Iz izloženog proizlazi da osuđenik ovim prigovorima u biti nastoji dovesti u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ali o njima se u ovom postupku izvanrednog preispitivanja pravomoćne presude ne može odlučivati.

9.3. Međutim, uz te prigovore osuđenik ističe i prigovor da mu je zbog odbijanja dokaznih prijedloga povrijeđeno pravo na obranu i pravo na pravično suđenje, koji ulazi u krug zakonom propisanih osnova iz kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi.

9.4. Naime, ističe da je oštećenik protiv njega podnio lažnu kaznenu prijavu iz razloga da od svoje supruge sakrije činjenicu da je sa bivšom suprugom osuđenika imao spolne odnose i da je s njom bio u vezi, o čemu je osuđenik imao dokaze u vidu ispisa poruka s mobitela njegove bivše supruge koje su se odnosile na komunikaciju oštećenika i njegove bivše supruge.

9.5. Ističe da je sud, međutim, odbio provesti dokaz uvidom u navedene ispise poruka s mobilnog uređaja uz obrazloženje da je riječ o nedopuštenom i neprikladnom dokaznom prijedlogu, iako je ispis poruka isprava koja u smislu odredbe članka 202. stavak 2. točka 28. ZKP-a predstavlja predmet koji sadrži zapis, znak ili sliku koji je podoban ili određen da služi kao dokaz neke činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose. Tim bi se dokazom potvrdila obrana osuđenika o postojanju veze između oštećenika i bivše supruge okrivljenika i to bi ukazivalo na motivaciju oštećenika da ga lažno prijavi.

9.6. Tvrdi da je pogrešna odluka suda kojom je odbijen njegov prijedlog da se izvrši uvid u ovu ispravu pozivajući se odredbu o nezakonitom dokazu iz članku 10. ZKP-a. to stoga jer je riječ je o dokazu koji je pribavila obrana kojoj se ne može nametati ista zakonska ograničenja u vezi nezakonitosti dokaza koja se stavljaju pred državna tijela kaznenog progona i koja su propisana s ciljem zaštite prava okrivljenika tijekom kaznenog postupka, a ne obrnuto, da se sprečava okrivljenika u dokazivanju svoje nedužnosti.

9.7. Ističe da je sud neosnovano odbio i njegov dokazni prijedlog da se pribavi spis o njegovoj kaznenoj prijavi zbog kaznenog djela lažnog prijavljivanja, koju je podnio protiv oštećenika, uz obrazloženje suda da je ta okolnost irelevantna, iako bi se njime potvrdila njegova obrana o tome koji su motivi postojali na strani oštećenika da ga u ovom kaznenom postupku lažno tereti.

9.8. Ovi potonji prigovori osuđenika, da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer je odbio kao nezakonit dokaz pročitati ispis poruka s mobilnog uređaja njegove bivše supruge i da je kao nebitan odbijen njegov prijedlog da se od Policijske postaje Petrinja pribavi podatka o podnošenju njegove kaznene prijave protiv oštećenika, sadržajno se odnose na povredu prava na pravično suđenje.

9.9. Naime, kroz ove prigovore osuđenik, iako to izrijekom ne ističe, sugerira da su mu povrijeđena minimalna prava obrane zbog toga što mu nije bilo omogućeno da pod istim uvjetima kao optužba dokazuje istinitost svoji navoda, čime da je došlo do povrede iz članka 29. stavka 2. točke 6. Ustava odnosno članka 6. stavka 3. točke d. Konvencije.

10. Međutim, niti ove osuđenikove tvrdnje nisu osnovane jer je u ovom kaznenom postupku sud ovlašteno i u skladu sa zakonom odbio dokazne prijedloge osuđenika, za takve su odluku u pravomoćnoj odluci izneseni jasni i argumentirani razlozi, te se stoga ne radi o povredi osuđenikovog prava na obranu.

10.1. Naime, rješenje o odbijanju dokaznog prijedloga obrane da se od PP Petrinja pribavi podatak o podnošenju kaznene prijave osuđenika protiv oštećenika sud prvog stupnja je donio na raspravi održanoj 12. rujna 2024. pozivajući se na odredbu o odugovlačećem dokazu iz članka 421. stavka 1. točke 4. ZKP-a, dok je odluku iz stava 2. navedenog raspravnog rješenja o odbijanju prijedloga obrane da se izvrši uvid u ispis poruka sa mobitela bivše supruge osuđenika sud prvog stupnja donio pozivom na odredbu o nezakonitom dokazu iz članka 421. stavka 1. točke 1. ZKP-a.

10.2. U obrazloženju prvostupanjske presude sud je u točki 8. obrazloženja odluku o odbijanju kao odugovlačećeg dokaznog prijedloga pribave podataka o naprijed navedenoj kaznenoj prijavi naveo da je ta okolnost je li okrivljenik podnio kaznenu prijavu protiv osuđenika radi kaznenog djela lažnog prijavljivanja irelevantna, dok je pod točkom 9. obrazloženja naveo da ispis poruka koje je sa mobitela bivše supruge okrivljenika „skinuo“ i predao okrivljeniku nedopušten prijedlog jer se radi o nezakonitom dokazu, a ujedno je i neprikladan jer se ne može utvrditi između kojih je osoba i između kojih brojeva komunikacija izvršena.

10.3. Sud drugog stupnja je osuđeniku, vezano za navedeno odbijanje dokaznih prijedloga, u presudi odgovorio najprije kroz očitovanje na žalbeni prigovor da mu je time teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na obranu iz članka 468. stavka 2. i stavka 3. ZKP-a (točka 7. obrazloženja), a potom i kroz očitovanje na činjenične prigovore (točka 12.) ukazujući da je i bez provođenja ovih dokaza činjenično stanje koje je utvrdio sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrđeno. U tom je kontekstu ukazano da je podatak o navedenoj kaznenoj prijavi irelevantan za ishod ovog postupka dok je prihvatio stav sud prvog stupnja da je dokaz uvidom u ispis poruka koje je sin okrivljenika i njegove bivše supruge „skinuo“ s majčinog mobitela i predao ga ocu nezakonit dokaz. Uz to je i navedeno da se radi i o neprikladnom dokazu jer da se ne može sa sigurnošću utvrditi tko su nositelji navedene komunikacije, te da u kaznenom postupku treba izbjegavati sve što je nebitno i što odugovlači postupak.

10.4. Prema tome, u pravomoćnoj presudi sudovi su, u situaciji kada su na temelju ostalih izvedenih dokaza utvrdili da je osuđenik počinio predmetna kaznena djela, ovlašteno odbili navedena dva dokazna prijedloga koje je obrana u toku postupka isticala, ta je odluka donesena u skladu s člankom 421. ZKP-a koja propisuje u kojim je slučajevima sud ovlašten odbiti dokazne prijedloge, a za nju su u obrazloženju izneseni jasni razlozi.

10.5. Osuđenikovo ustrajavanje u tvrdnji da je sud trebao pročitati navedene ispise poruka jer da je smisao instituta nezakonitih dokaza zaštita okrivljenika, a ne da se okrivljena osoba sprečava da dokazuje nedužnosti, je promašeno. Naime, pravilno je sud u ovom postupku odbio navedeni dokazni prijedlog čitanja ispisa s mobitela bivše supruge osuđenika koje je bez njenog znanja snimio njezin sin i sin osuđenika i koji ih je njemu predao jer se radi o nedopuštenom dokazu iz članka 421. točke 1. ZKP-a. Nema dvojbe da je u pitanju dokaz koji je pribavljen povredom Ustava, zakona ili međunarodnog prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života iz članka 10. stavka 2. ZKP-a jer je na eklatantan način došlo do povrede prava na ustavno i konvencijsko pravo na privatni život i prepisku osuđenikove bivše supruge koju bi se korištenjem njene intimne komunikacije moglo kompromitirati, a što je nedopustivo.

10.6. Iz navedenih razloga niti u ovom dijelu zahtjev osuđenika nije osnovan.

11. Osuđenik u pod točkom 5. obrazloženja zahtjeva tvrdi da je u pravomoćnoj presudi povrijeđena odredba članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi članka 487. stavka 1. ZKP- a jer da drugostupanjski sud nije obrazloženo i argumentirao odgovorio na sve žalbene navode osuđenika i članka 450. stavka 2. ZKP-a i da nije savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, a što da je utjecalo na odluku suda.

11.1. Ističe da je drugostupanjski sud „… u potpunosti zanemario sve žalbene navode osuđenika na koje nije mogao dati adekvatan i obrazložen odgovor,…, , zanemario je i sve žalbene navode i dokaze koji su na bilo koji način išli u korist osuđenika,…samo paušalno navodi da je ispis poruka nezakonit dokaz, koji je pribavljen povredom odredbi kaznenog postupka, ali ne navodi koji su to konkretno odredbe kaznenog postupka povrijeđene, … [sud drugog stupnja] navodi da je riječ o neprikladnom dokazu jer se ne može sa sigurnošću utvrditi tko su nositelji te komunikacije, iako je obrana jasno ukazala u žalbi da e na ispisu iz poruke vidljivo lice oštećenika, pa se bar jedan od nositelja te komunikacije mogao jasno utvrditi,…obrazloženje da se dokaznim prijedlozima obrane „razvodnjuje“ postupak i da ti dokazi, sami po sebi, nisu od odlučnog značaja, je ponovno neargumentiran odgovor na žalbene navode gdje je obrana detaljno ukazala kako bi ovi dokazi doveli u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenika, a time i zaključak suda o krivnji okrivljenika“.

11.2. Osuđenik uz navedeno tvrdi i da sud drugog stupnja nije ni očitovao o povredi prava na pravično suđenje i načinu utvrđenja činjenica u ovom postupku jer se uopće nisu utvrđivale činjenice koje su mu išle u korist.

12. Međutim, sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje odluke osuđeniku u bitnom odgovorio na sve žalbene prigovore (list 467-475), od postupovnih prigovora uključujući i prigovor na pravično suđenje (točke 6.-7.), preko prigovora o povredi kaznenog zakona (točka 9. i 14.) i činjeničnih prigovora (točke 8., 10.-12.), pa do prigovora o kazni i sigurnoj mjeri (točke 15.-16.).

13. Okolnost što osuđenik s takvim obrazloženjem suda drugog stupnja nije zadovoljan i ustrajava u prigovorima da nije kriv i da je nepravedno osuđen jer da ga oštećenik lažno tereti te da drugih dokaza nema je u kontekstu navedenog postupovnog prigovora irelevantno. U pogledu pitanja potrebe odgovaranja suda drugog stupnja na sve žalbene tvrdnje osuđeniku se ukazuje da je bitno da se žalitelju odgovori na sve žalbene osnove i bitne razloge kojima se žalba argumentira, ali sud drugog stupnja ne mora ponavljati one iste razloge koje je u obrazloženju svoje odluke odgovarajući na ista sporna pitanja iznosio prvostupanjski sud.

14. Stoga zahtjev osuđenika niti u ovom dijelu nije osnovan jer sud drugog stupnja u drugostupanjskom postupku nije počinio navedene postupovne povrede.

15. Slijedom svega naprijed izloženog, nisu ostvarene u zahtjevu istaknute povrede pa je, temeljem članka 519. u vezi članka 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.), trebalo odlučiti kao u izreci, uslijed čega nije bilo uvjeta niti za odgodu izvršenja pravomoćno izrečene kazne.

Zagreb, 26. veljače 2026.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja