Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-734/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Dijani Hofer, u pravnoj stvari tužitelja ZL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Lubina & Čutura j.t.d. iz Splita, protiv tužene Republike Hrvatske (OIB:52634238587) zastupane po Građansko-upravnom odjelu Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, radi naknade štete, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pn-1063/2024-7 od 25. travnja 2025., dana 26. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe parničnih stranaka se djelomično prihvaćaju, a djelomično odbijaju kao neosnovane pa se presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn -1063/2024-7 od 25. travnja 2025.:

- potvrđuje u dosuđujućem dijelu toč.I. izreke za iznos od 37,16 Eur (trideset i sedam eura i šesnaest centi) sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023.

- preinačuje u dosuđujućem dijelu toč.I. izreke i odbija tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 37,84 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2020. do isplate

-preinačuje u odbijajućem dijelu toč.I.izreke i nalaže tuženoj da tužitelju na dosuđeni iznos od 37,16 Eur isplati i zateznu kamatu tekuću od 3. veljače 2023. do isplate i to do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

-potvrđuje u preostalom odbijajućem dijelu toč.I. izreke.

r i j e š i o  j e

I/ Žalba tužene se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava pa se odluka o troškovima sadržana u toč.II. izreke presude Općinskog suda u Splitu od broj

Pn-1063/24-7 od 25. travnja 2025.:

- potvrđuje u toč.II. izreke u odnosu na tužitelju dosuđeni trošak postupka u iznosu od 29,75 Eur (dvadeset i devet eura i sedamdeset i pet centi) sa zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025. do isplate i to po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine;

-preinačuje u preostalom dijelu toč.II. izreke i odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu 25,56 Eur sa zateznom kamatom;

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,53 Eur (trideset i jedan euro i pedeset i tri centi) u roku od 8 dana.

III/Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 75,00 Eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 37,84 Eur od 10. travnja 2020. do isplate, a na iznos od 37,16 Eur tekućom od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., dok je u preostalom dijelu – za iznos od 270,29 Eur sa zateznom kamatom, sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 75,00 Eur od 20. prosinca 2012. do 10. travnja 2020. te sa zahtjevom za zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 37,16 Eur od 2. veljače 2023. do isplate tužitelj odbijen. Toč.II. izreke tuženoj je naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 55,31 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremenim žalbama pobijaju obje parnične stranke, tužitelj

– za zaključiti je iz sadržaja žalbe – u odnosu na odbijajući dio, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, a tužena u odnosu na dosuđujući dio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.stav.2.toč.8., toč.11. i toč.14. Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Oboje žalitelja predlažu ovom sudu da pobijane dijelove prvostupanjske presude preinači sukladno žalbenim navodima odnosnog žalitelja, podredno da ih ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Žalitelji zahtijevaju troškove žalbenog postupka.

2.1. Na žalbe nije odgovoreno.

3. Žalbe parničnih stranaka su djelomično osnovane.

4. Predmet postupka je tužiteljev zahtjev radi isplate naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast i dostojanstvo zbog neosnovanog lišenja slobode temeljem odredbe čl. 480. stav. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku (dalje: ZKP/97 - "Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11 i 143/12 koji se u predmetnoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 573. al. 3. ZKP/08 - "Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25) u vezi a odredbom čl. 19. stav. 2., čl. 1046. i čl. 1100. stav. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO - "Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11).

5. Polazeći od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne – da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz odredbe čl. 90. Kaznenog zakona (dalje: KZ - "Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06 i 110/07), da je u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Splitu protiv tužitelja donesena presuda broj K-13/18 od 16. listopada 2018. kojom je tužitelj oslobođen od optužbe te koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019., da je punomoćnik tužitelja presudu broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020., da je tužitelj bio u pritvoru ukupno 1240 dana (od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.), da se tužitelj dana 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave sa zahtjevom za mirno rješenje spora koje je dopisom Klasa: UP/I- 702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu ponudilo isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 Eur, odnosno po danu provedenom u pritvoru iznos od 37,16 Eur i da je predmetna tužba podnesena 2. travnja 2024. – prvostupanjski sud je analizom iskaza tužitelja (danom u činjenično i pravno istovjetnim postupcima pred Općinskim sudom u Splitu pod brojevima Pn-269/2023, Pn-321/2023, Pn-150/23) zaključio da je tužitelj bio izložen duševnim bolima jakog intenziteta zbog toga što mu je bila povrijeđena prvenstveno njegova sloboda, kao najistaknutije i najvažnije pravo svake osobe koje treba i najviše štititi odnosno u najvećoj mjeri onemogućiti oduzimanje slobode boravkom u istražnom zatvoru koji se kasnije pokaže neosnovanim i da mu stoga temeljem odredbe čl. 480. stav. 1. toč. 1. ZKP/97 u vezi sa odredbom čl. 1100. ZOO pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu 75,00 Eur za jedan dan (19. prosinca 2012.) neutemeljenog boravka u pritvoru, a da je neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (za iznos od 270,29 Eur).

5.1. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena ponudila tužitelju u mirnom postupku iznos ukupan iznos od 46.078,40 Eur odnosno po danu provedenom u pritvoru iznos od 37,16 Eur, a da tužitelj nije iznio niti jedan razlog zbog kojeg nije primio ponuđeno djelomično ispunjenje koje mu je, prema navodima same tužbe, u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužena, pa kako je sukladno odredbi čl. 169. stav. 2. ZOO vjerovnik dužan primiti djelomično ispunjenje novčane obveze, osim ako ima poseban interes da ga odbije , da vjerovnik u smislu odredbe čl. 184.stav.2. ZOO dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi te da su posljedice dolaska vjerovnika u zakašnjenje – između ostalog i prestanak tijeka kamata (odredba čl. 185. stav. 1. i 2. ZOO) to je prvostupanjski sud tužitelju na iznos od 37,16 Eur (priznatog mu dopisom tužene od 2. veljače 2023. kao naknadu za dan provedenog u pritvoru) dosudio zateznu kamatu od dana podnošenja tuženoj odštetnog zahtjeva (sukladno odredbi čl.1103. ZOO) do dana 2. veljače 2023.. a na iznos od 37,84 Eur od 10. travnja 2020. do isplate, dok ga je sa zahtjevom za isplatu kamate preko navedenih datuma odbio.

6. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio neutemeljenim nalazeći da je zastara počela teći danom kada je tužitelj primio presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. – dakle 9. siječnja 2020. , da je podnošenjem zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa i uprave dana 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja u smislu odredbe čl. 238. stav. 2. ZOO i da je od 3. siječnja 2020. do 10. travnja 2020. proteklo 97 dana roka zastare, da je zastara potom nastavila teći od 2. veljače 2023. kada je tužitelj primio očitovanje Ministarstva pravosuđa i uprave i da je od 2. veljače 2023. do podnošenja tužbe proteklo nešto više od godine dana. Prosuđujući prigovor zastare primjenom trogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 495. ZKP/97, a koji u konkretnom slučaju teče od dostave presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužitelju, prvostupanjski sud zaključuje da zastara nije nastupila.

6.1. Tezu tužene da je zastara počela ponovno teći protekom roka od 3 mjeseca od podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa i uprave, prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovanu obzirom da se odredba čl. 478. stav. 1. ZKP/97 na koju se tužena pri tom poziva odnosi na situaciju kada je Ministarstvo odbilo zahtjev ili o njemu uopće nije odlučilo, a ne (i) na situaciju kao što je u konkretnom slučaju – kada je tužena priznala osnov potraživanja i ponudila tužitelju isplatu pa smatra da situaciju treba protumačiti in favorem tužitelju.

7. Tužitelj u žalbi, iznoseći sadržaj svog iskaza na kojemu je prvostupanjski sud utemeljio svoje stajalište o visini dosuđene naknade štete u iznosu od 75,00 Eur (za jedan dan neosnovanog boravka u pritvoru) nastavno tome navodi, citira se :" Sud je obrazložio zašto je dosudio tužitelju iznos od 168,00 Eur i to u točki 26., obrazlažući to ovako:" te potom citira sadržaj neke druge sudske odluke jer citat kojeg iznosi na stranicama 3-5 žalbe nema uporište u sadržaju prvostupanjske presude . Smatra da mu je prvostupanjski sud trebao dosuditi cjelokupn i utuženi novčani iznos pozivajući se (i iznoseći cjelokupni sadržaj) presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 2011. broj Rev-766/2009 kojom je za lišenje slobode koje je trajalo 22 dana oštećeniku dosuđena neimovinska šteta u iznosu od 60.000,00 kn.

7.1. Tužitelj u žalbi osporava i utvrđeno činjenično stanje smatrajući da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir članke iz novina i portala koji se nalaze u predmetu Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018 čime da je ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP. Smatra i da mu zatezna kamata pripada prema zatraženom u tužbi.

8. Tužena ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 8. ZPP jer u spisu ne postoji valjana punomoć za zastupanje tužitelja, smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 14. ZPP jer je meritorno odlučeno o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 Eur u vezi kojeg se tužitelj nije obratio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora slijedom čega da je u tom dijelu tužbu trebalo odbaciti, a i bitnu povredu iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda u ocjeni prigovora zastare, u bitnome navodeći da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 10. srpnja 2020. kako to propisuje odredba čl. 496. stav. 2. ZKP/97 (čl. 478. st. 2 ZKP/97) dakle najviše tri mjeseca, protekom kojeg roka su bile ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe sukladno čl. 496. stav. 1. ZKP/97 (čl. 478. st. 1. ZKP/97) pa je zastara koja je nastavila teći 11. srpnja 2020. nastupila 4. travnja 2023. sukladno čl. 495. ZKP/97 (čl. 478 ZKP/97) u vezi čl. 215. stav. 1. i 238 ZOO, a kako je tužba podnesena 2. travnja 2024. to je tužba podnesena nakon što je nastupila zastara. Nadalje, osporava utvrđenje suda (i) da se očitovanje Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. smatra priznanjem duga, a kada bi se smatralo priznanjem duga onda bi se to odnosilo samo na iznos od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru. Stoga smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kako u pogledu odluke o glavnoj stvari tako i dosuđene stope zatezne kamate.

9. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda stranaka valja istači da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. stav.1. ZPP s obzirom se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR. U sporovima male vrijednosti presuda se na temelju odredbe čl. 467. stav. 1. ZPP može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. stav. 2. toč. 3. ZPP pa tužitelj neutemeljeno u žalbi ističe kao žalbenu osnovu – pogrešno i nepotpuno tvrđeno činjenično stanje.

10. Ispitujući presudu u okviru odredbe čl. 365. stav. 2. ZPP u vezi sa čl. 457. ZPP ovaj sud ne nalazi da je počinjena i jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku, a nisu počinjene niti bitne povrede iz čl. 354. stav. 2. toč. 8. i 14. ZPP koje ističe tužena u žalbi, a niti ona iz toč.11. koju ističu oboje žalitelja.

10.1. U odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.8. ZPP koju ističe tužena u žalbi, valja navesti da žalbu iz tog razloga može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču sukladno stav.3. citirane odredbe pa zbog tog žalbenog razloga tužena nije ovlaštena izjaviti žalbu. No tome valja nadodati da je tužitelj ovlastio odvjetnike Željka Lubinu, Branka Čuturu i Jelenu Mandarić da ga zastupaju u svim predmetima koji se vode pred Općinskim sudom u Splitu na temelju punomoći pohranjene kod Općinskog suda u Splitu rješenjem broj 39 Su-664/2024 od 10. travnja 2024. pa su stoga ovlašteni i za zastupanje u predmetnom postupku.

10.2. Žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. stav. 2. toč. 14. ZPP kojeg tužena temelji na tvrdnji da je prvostupanjski sud meritorno odlučivao o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 Eur koji iznos međutim nije bio predmet mirnog postupka iniciranog kod tužene prije pokretanja predmetnog parničnog postupka, također nije osnovan. Naime, činjenica da je tužitelj u zahtjevu podnesenom Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade kao procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe zahtijevao isplatu iznosa od 66,36 EUR po danu provedenom u pritvoru, a da u konkretnom slučaju u tužbi potražuje isplatu iznosa od 345,29 Eur (za 19. prosinca 2012.), ne čini tužbu nedopuštenom za iznos od 278,93 Eur (kao razlike između 345,29 Eur i 66,36 Eur), s obzirom da je tužitelj zahtjev koji je uputio Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe utemeljio na identičnim činjeničnim tvrdnjama o neimovinsko j šteti nastaloj uslijed neosnovanog lišenja slobode kao i predmetnu tužbu, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe, te o istom meritorno odlučio.

10.3. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuju obje stranke jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza pa presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost.

11. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja sukladno odredbi čl.375.stav.1. ZPP u vezi sa čl. 457. ZPP, valja navesti da sadržaj sudskih presuda donesenih u postupcima sličnog činjeničnog utemeljenja za koje tužitelj u žalbi tvrdi da prileže kaznenom spisu broj K-13/2018 nije ni obvezujući niti od utjecaja na materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda koje je u odnosu na visinu tužitelju dosuđene naknade prihvaća i ovaj sud jer je utemeljeno na valjanim, i uvjerljivim razlozima koji imaju uporište u sadržaju tužiteljevog iskaza.

12. Osnovano međutim tužena u žalbi ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare.

12.1. Naime, polazeći od odredbe čl. 477. ZKP/97 koja propisuje da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena (....), a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda (stav. 1.), od nesporne činjenice da je presuda broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. tužitelju uručena dana 9. siječnja 2020., da se tužitelj dana 10. travnja 2020. obratio nadležnom ministarstvu za poslove pravosuđa svojim zahtjevom za mirno rješenje spora (sukladno odredbi čl. 477. stav. 2. ZKP/97), od odredbe čl. 478. ZKP/97 koja propisuje da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete (stav.1.), od činjenice da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja sukladno odredbi čl. 478. stav. 2. ZKP/97, dok su posljedice zastoja na računanje rokova zastare - da se u rok zastare računa vrijeme koje je proteklo prije no što je nastao uzrok zastoja i da se zastara nastavlja nakon prestanka uzroka zastoja (odredba čl. 238. stav. 2. ZOO) - a koja zakonodavna regulativa primijenjena na utvrđenja iz predmetnog postupka znač i da je u konkretnom slučaju zastarijevanje počelo teći danom uručenja tužitelju kaznene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. kojom je oslobođen optužbe – dakle 9. siječnja 2020., da je zastara tekla do 10. travnja 2020. kada je nastupio zastoj zastare jer je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave, ali i da je zastara nastavila teći nakon što je protekao rok od 3 mjeseca propisan odredbom čl. 478. stav. 1. ZKP/97 - dakle 11. srpnja 2020., pa kako je tužba podnesena u ovom predmetu 2. travnja 2024. to pravilnom primjenom odredbe čl. 477. stav. 1. ZKP/97 proizlazi zaključak da je do podnošenja tužbe evidentno nastupila zastara.

12.2. No kako između paničnih stranaka nije sporno da je tužena dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 Eur i da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se isto ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 Eur po danu provedenom u pritvoru, to je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno čl. 240. stav. 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (sukladno čl. 245. stav. 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 Eur nije zastarjela. Nasuprot tome, u preostalom dijelu za iznos od 37,84 Eur sa zateznom kamatom tražbina je zastarjela sukladno odredbi čl. 214. stav. 1. ZOO u vezi sa čl. 477. st. 1. ZKP/97, pa je u tom dijelu osnovana žalba u kojoj tužena ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

13. Žalbene tvrdnje tužene da se dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. ne može smatrati priznanjem duga nego tek ponudom za sklapanje nagodbe koja nije prihvaćena od tužitelja (pri čemu se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-724/2007 od 31. prosinca 2008. i Rev-x-216/2015 od 6. listopada 2015. u kojima je izraženo shvaćanje da „ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni spor koji je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga“ ) nisu osnovane.

13.1. U okolnostima konkretnog slučaja, u kojemu je inicijativa da se predmetni spor riješi mirnim putem prije podnošenja tužbe nadležnom sudu – bila na tužitelju koji se obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave s ciljem da spor riješi mirnim putem, da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 Eur, to se tužitelj razumno mogao osloniti da mu tužena priznaje osnov, a do tog iznosa i visinu tražbine. Tumačenje sadržaja ponude tužene – da se radilo "samo o ponudi" koju tužitelj nije prihvatio pa ista više niti ne obvezuje tuženu niti je prekinulo zastaru (u odnosu na iznos od 37,16 Eur) po ocjeni ovoga suda je odraz pretjeranog formalizma od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tužena koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojem služi.

14. Žalba tužitelja osnovana je u odnosu na stajalište prvostupanjskog suda vezanog uz tijek zatezne kamate na iznos od 37,16 Eur koja mu je dosuđena do 2. veljače 2023.

14.1. Naime, pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda da je tužitelj kao vjerovnik pao u zakašnjenje, a što da je dovelo do prestanka tijeka zatezne kamate jer mu je tužena ispunila tražbinu u iznosu od 37,16 Eur. Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda , tužena tražbinu tužitelja nije ispunila jer je nije isplatila, a što jasno i proizlazi iz sadržaja prvostupanjskog spisa, slijedom čega tužitelj nije pao u zakašnjenje, pa i zatezna kamata na iznos od 37,16 Eur teče i nakon 2. veljače 2023.

14.2. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio zateznu kamatu na iznos od 37,16 Eur počam od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora u izvansudskom postupku pozivom na odredbu čl. 1103. ZOO pa je u tom dijelu žalba tužitelja neosnovana.

15. Osnovom svega iznesenog, ovaj je sud žalbu tužene djelomično odbio kao neosnovanu i potvrdio dosuđujući dio toč.I. izreke za iznos od 37,16 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., a djelomičnim usvajanjem žalbe tužitelja preinačio odbijajući dio toč.I. izreke i naložio tuženoj da tužitelju na dosuđeni iznos od 37,16 Eur isplati i zateznu kamatu tekuću od 3. veljače 2023. do isplate - primjenom odredbe čl.368.stav.1. ZPP i čl.373.toč.3.ZPP. Žalbu tužene valjalo je djelomično prihvatiti te preinačiti dosuđujući dio toč.I. izreke i odbiti tužitelja sa zahtjevom za isplatu iznosa od 37,84 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2020. do isplate, a žalbu tužitelja odbiti i potvrditi odbijajući dio toč.I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 270,29 Eur s pripadajućom kamatom i za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 Eur teče od 20. prosinca 2012. do 10. travnja 2020. – sve pozivom na odredbu čl.373.toč.3. i čl.368.stav.1. ZPP.

15. Pozivom na odredbu čl. 166. stav. 2., čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP valjalo je odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka.

15.1. Imajući u vidu da je tužitelj u odnosu na osnovu tužbe uspio u cijelosti dok je u pogledu visine uspio 10,76% to je njegov cjelokupni uspjeh iskaziv sa uspjeh 55,38%, dok je uspjeh tuženice 44,62% a kada se sukladno odredbi čl.154.stav.2. ZPP od (postotka) uspjeha stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzme uspjeh (u postotku) stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, to je tužitelj uspio u omjeru od 10,76% pa mu u tom opsegu pripada pravo na trošak sukladno citiranoj odredbi čl. 154. stav.2. ZPP.

15.2. Prihvaćajući po prvostupanjsko sudu tužitelju odmjerenu nagradu za sastav tužbe i za zastupanje na ročištu od 24. siječnja 2025. po Tbr. 7/1 i Tbr. 9/1 uz naknadu po Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) i izdatak s osnova pristojbene obveze na tužbu i presudu (po 13,27 Eur) a što iznosi sveukupno 276,54 EUR, tužitelju je srazmjerno uspjehu u provedenom postupku valjalo dosuditi iznos od 29,75 Eur sa zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151. stav. 3. ZPP pa je odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.II. izreke valjalo odbijanjem žalbe tužene potvrditi za iznos od 29,75 Eur sa zateznom kamatom, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tužene preinačiti u preostalom dijelu i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 25,56 Eur.

16. Obzirom da je tužitelj u žalbenom postupku uspio tek u minornom dijelu i to u odnosu na sporedni zahtjev (tijek zatezne kamate) to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen, dok je zahtjev tužene uvažen pa joj je dosuđena nagrada za sastav žalbe po Tbr. 10/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife u iznosu od 62,50 Eur pa joj je srazmjerno žalbenom uspjehu, iskazivom sa 50,45% dosuđen iznos od 31,53 Eur.

U Varaždinu 26.veljače 2026.

Sutkinja

Dijana Hofer