Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-346/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Mihe Mratovića kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Nediljke Radić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli–Pola, Građansko – upravnom odjelu, protiv tuženice PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mariji Budimir, odvjetnici u Puli, radi isplate , odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovnog broja Pr- 122/2023-77 od 2. lipnja 2025. u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026. .,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovnog broja Pr-122/2023-77 od 2. lipnja 2025. u izreci presude kao i rješenje u točkama II. i IV. (odluke o trošku parničnog postupka , pobijani dio).

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1. Nalaže se tuženici da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, na ime troškova specijalizacije isplati iznos od 47.438,92 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima od 20. srpnja 2015., i to od 1.8.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14% godišnje, a od 1.1.2016. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do 30.6.2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1.1.2019. pa nadalje po stopi od 6,54 % godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 % godišnje, od 1.1.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1.7.2020. do 31.12.2020 po stopi od 5,89 % godišnje, od 1.1.2021. pa nadalje po stopi od 5,75% godišnje, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope sa stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 30. lipnja 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope sa stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, prema članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima do naplate po kamatnoj stopi koja se 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Podredno, nalaže se tuženici da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknadi štetu u ukupnom iznos od 47.438,92 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima od 20. srpnja 2015., i to od 1.8.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14% godišnje, a od 1.1.2016. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do 30.6.2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41 % godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 01.01.2019. pa nadalje po stopi od 6,54 % godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 % godišnje, od 1.1.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1.7.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 1.1.2021. pa nadalje po stopi od 5,75% godišnje, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope sa stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 30. lipnja 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope sa stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, prema članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima do naplate po kamatnoj stopi koja se 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana".

1.2. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos 71.973,85 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 34.043,75 eura, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, u iznosu od 13.613,75 eura, odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan".

2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tužiteljica, koja pobija odluku suda prvog stupnja u izreci presude i točkama II. i IV. izreke rješenja iz svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana odluka u spomenutom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbu tužiteljice dostavio je na odgovor tuženoj.

Tuženica je odgovorila na žalbu tužiteljice porekavši žalbene navode kao neosnovane s prijedlogom da se ista odbije te da se dosudi trošak odgovora na žalbu.

Žalba tužitelja nije osnovana.

3. Predmet spora je (još) zahtjev tužiteljice kojim od tuženice potražuje isplatu iznosa od 47.438,92 eura s pripadajućim zateznim kamatama, na ime troškova utrošenih na tuženoj specijalizaciji, a koji se sastoje od bruto plaća i putnih troškova isplaćenih tuženici u razdoblju od travnja 2009. do kolovoza 2013. umanjenih za korektivni faktor, sve iz razloga što tuženica nije ispunila svoju ugovornu obvezu da po završetku specijalizacije ostane u državnoj službi najmanje četiri godine.

4. Ovaj žalbeni sud ispitujući pobijanu odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije pronašao da bi odluka suda prvog stupnja bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2. , 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 356. stavak 2. ZPP.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje upućuje tužiteljica u žalbi jer je pobijana presuda razumljiva i jasna i ista se može ispitati.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne i odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Iz rezultata provedenog parničnog postupka pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

- da je tuženica rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, Zatvora u Puli od 9. listopada 2006. (list 10 spisa) primljena u državnu službu na radno mjesto liječnika u Zatvoru u Puli na neodređeno vrijeme;

- da je za vrijeme trajanja državne službe Ministarstvo pravosuđa, Uprava za zatvorski sustav, Zatvor u Puli donijelo nekoliko rješenja o rasporedu tuženice na radno mjesto, pa je tako tuženica rješenjem od 27. listopada 2006. (list 249 spisa) raspoređena na radno mjesto liječnika u Zatvoru u Puli, rješenjem od 3. studenog 2008. (list 250 spisa) raspoređena na radno mjesto načelnice Odjela zdravstvene zaštite u Zatvoru u Puli, a rješenjima od 29. kolovoza 2012. (list 252 spisa), 30. prosinca 2013. (list 254 spisa), 2. siječnja 2014. (list 257 spisa) i 12. ožujka 2015. (list 259 spisa) raspoređena na radno mjesto voditelja Odjela zdravstvene zaštite u Zatvoru u Puli;

- da je rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 23. ožujka 2009. (list 262 spisa) tuženici kao zdravstvenoj radnici u Ministarstvu pravosuđa, Upravi za zatvorski sustav, Zatvoru u Puli, odobrena specijalizacija iz psihijatrije;

- da je 14. travnja 2009. između Zatvora u Puli, zastupanog po upravitelju GR, te tuženice kao službenice toga Zatvora, sklopljen Ugovor o specijalizaciji klase: 131-01/08-01/05 (list 11 i 12 spisa) u kojem je utvrđeno da će specijalizacija trajati četiri godine, da se Zatvor obvezuje tuženici za vrijeme trajanja specijalizacije snositi putne troškove sredstvima javnog prijevoza te joj omogućiti korištenje plaćenog dopusta sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (čl. 3. Ugovora), da se službenica (tuženica) obvezuje tijekom specijalizacije najmanje osam sati tjedno obavljati redovne poslove u ambulanti Zatvora (čl. 4. Ugovora), redovito pohađati nastavu i položiti sve propisane ispite sukladno Pravilniku o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika te prema propisanom planu i programu, a specijalistički ispit položiti najkasnije u roku od šest mjeseci od uspješno završene specijalizacije (čl. 5. Ugovora), da se službenica (tuženica) obvezuje po završetku specijalizacije na koju je upućena ostati u državnoj službi najmanje osam godina (čl. 6. Ugovora), a u slučaju da samovoljno napusti specijalizaciju ili ju ne završi u danom roku ili po završetku specijalizacije ne ostane u državnoj službi u vrijeme utvrđeno ugovorom, obvezuje se vratiti cjelokupni iznos sredstava utrošen na njenu specijalizaciju (čl. 7. Ugovora);

- da je Aneksom Ugovora o specijalizaciji od 16. listopada 2012. (list 13 spisa) izmijenjen čl. 6. Ugovora o specijalizaciji na način da je određeno da se službenica (tuženica) obvezuje po završetku specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita ostati u državnoj službi u vremenu trajanja specijalizacije (dakle, četiri godine);

- da je tuženica ispunila ugovorne obveze iz čl. 4. i 5. Ugovora o specijalizaciji, u propisanim rokovima završila specijalistički studij te 1. srpnja 2013. položila specijalistički ispit i stekla naziv specijalist psihijatrije, a u državnoj službi ostala raditi do 19. srpnja 2015.;

- da je tuženica 29. svibnja 2015. podnijela Zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa (list 28 spisa) zbog prelaska kod novog poslodavca, kojem zahtjevu tužiteljica (odnosno Ministarstvo pravosuđa) nije udovoljila (list 20 spisa), slijedom čega je tuženica 18. lipnja 2015. otkazala državnu službu (list 19 spisa);

- da je rješenjem Ministarstva pravosuđa od 19. lipnja 2015. (list 22 spisa) određeno da tuženici prestaje državna služba s danom 20. srpnja 2015.

6. Nakon prvostupanjskog raspravljanja među strankama više nije sporno potraživanje tužiteljice spram tuženice s osnova troškova polaganja specijalističkog ispita u visini od 2.000,00 kuna/265,45 eura

7. Podneskom od 6. travnja 2025. tužiteljica je postavila konačni tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja kojim potražuje isplatu utuženog iznosa.

8. Kako je neprijeporno da među strankama došlo do prekida ugovora o subspecijalizaciji otkazom tužene ne ulazeći u razlog otkaza tužene jer to nije predmet ovog spora, postavlja se primjena sadržaja ugovornih odredbi o troškovima koji su nastali tijekom trajanja subspecijalizacije.

9 Prema odredbi članka 17. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO/05) sudionici u obveznim odnosima dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje, a pravilnom primjenom odredbe članka 17. stavak 1. ZOO-a u vezi s odredbom od specijalizacije koje su stranke ugovorili i pravne posljedice raskida ugovora, postoji obveza tužene da nadoknadi troškove tužitelju. Kako je navedenim ugovorom o specijalizaciji tužena preuzela obvezu da će u slučaju, ako se raskine ugovor o radu, prije ugovorenog roka, vratiti tužitelju sve isplaćene naknade bruto plaće, odnosno troškove koje tužitelj imao u vezi s specijalizacijom, tada prema članku 17. stavak 1. ZOO-a u vezi s odredbama Ugovora proizlazi obveza tužiteljice na vraćanje utuženog iznosa s osnova troškova zajedno sa zateznim kamatama od dana kad je isplata izvršena.

10. U ovom slučaju polazeći od shvaćanja koje je zauzeto na petoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održano 28. studenoga 2016., da liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan je vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev-70/2021 od 19. rujna 2023. koji se u svom stavu poziva na brojne odluke (npr. poslovni broj Revr-333/2017 od 20. studenog 2018., poslovni broj Revr- 853/13 od 16. siječnja 2018., itd.) da se ukupni troškovi specijalizacije moraju umanjiti primjenom korektivnog faktora za vrijeme provedeno na radu (odrađeno) nakon završene specijalizacije, a uzevši u obzir i shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023., o tome što obuhvaćaju troškovi specijalizacije, kao i u odluci U-III-3526/2019 od 15. prosinca 2020. o tome da troškovi bruto plaće i drugi troškovi u vezi s radom predstavljaju novčanu protuvrijednost rada koji je specijalizant obavljao za bolnicu.

11. Stoga ovaj sud smatra da je neosnovan zahtjev tužitelja kada traži da se obveže tuženica na vraćanje svih plaća u bruto iznosu, ne uzevši u obzir koliko je obveza tuženica odradila radeći kao specijalist kod tužitelja.

12. Tijekom postupka sud prvog stupnja proveo je i dokaz saslušanja svjedoka GR, upravitelja Zatvora te svjedokinju PRL načelnicu pravnih i kadrovskih poslova,kao i tužiteljicu iz kojih iskaza je pravilno zaključio da su stranke u trenutku zaključenja Ugovora o specijalizaciji razgovarali u pogledu vraćanja troškova specijalizacija da bi se isto odnosilo na troškove mentorstva, specijalističkog ispita a ne troškova bruto i neto plaće.

13. S obzirom da je u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i brojnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske ustaljena praksa da u ovakvoj pravnoj situaciji obveza isplate plaće i dr. davanja iz radnog odnosa ne može predstavljati trošak specijalizacije niti ulaziti u doseg bilo kakvog vida naknade štete tužiteljici u slučaju otkaza ugovora o radu prije isteka ugovorne obveze, pogotovo u situaciji kada navedeno između radnika i poslodavca nije ugovoreno.

14. S obzirom na iznijeto ukazuje se da je žalba tužiteljice neosnovana u odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatom utuženog iznosa pa je stoga istu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi odluku suda prvog stupnja u spomenutom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

15. Nadalje, ukazuje se da je neosnovana žalba tužiteljice u odnosu na dosuđenje troškova parničnog postupka odlučeno u točkama II. i IV. izreke rješenja suda prvog stupnja, ovo stoga jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) pa je shodno tome odlučeno kao u izreci odluke ovog suda temeljem odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a.

16. Ukazuje se neosnovanim zahtjev tužene za naknadom troškova odgovora na žalbu temeljem odredbe članka 155. ZPP-a.

U Splitu, 26. veljače 2026.

PREDSDJEDNIK VIJEĆA

Miho Mratović