Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-3/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kojeg zastupa punomoćnik Franjo Ribić, odvjetnik u [adresa], protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:52634238587 (za Ministarstvo unutarnjih poslova) koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Vinkovcima, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima od 3. prosinca 2025. broj Pr-98/2019-44, u sjednici vijeća 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 3. prosinca 2025. broj Pr-98/2019-44. pod toč. I. izreke.

r i j e š i o  j e

Djelomično se odbija i djelomično uvažava žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 3. prosinca 2025. broj Pr-98/2019-44. pod toč. II. izreke:

- potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 4.200,00 EUR sa zateznom kamatom

- preinačuje u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 100,00 EUR sa zateznom kamatom i zahtjev tuženice odbija.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da se naloži tuženici isplatiti mu iznos od 23.757,38 EUR (ranije 179.000,00 kn) sa zateznom kamatom i trošak postupka sa zateznom kamatom, dok je pod toč. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 4.300,00 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana u dijelu pobijane odluke pod toč. I. izreke dok je djelomično osnovana u dijelu pobijane odluke o troškovima postupka pod toč. II. izreke.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje koja je tužitelju nastala 3. studenog 2014. kada je prema činjeničnim navodima iz tužbe na radnom mjestu u tijeku radnog vremena zadobio ustrijelnu ranu desne natkoljenice uslijed slučajnog opaljenja službenog oružja (pištolja), ocjenu neosnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da se tužitelj obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora prije podnošenja tužbe sukladno čl. 186.a ZPP

- da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja 3. studenog 2014. bio zaposlen kao policijski službenik PU Zagrebačke, VII. PP Zagreb

- da je tuženica osporila tvrdnje tužitelja da se štetni događaj (samoranjavanje) dogodilo na radnom mjestu i tijekom radnog vremena jer je tužitelj tog dana bio raspoređen u I. smjenu od 07,00 do 19,00 sati kao pješačka ophodnja – SP (osiguranje prosvjeda na [adresa]), dok se događaj dogodio u policijskom stacionaru – Stacionar Trešnjevka u Zagrebu, Nehajska 7 u sobi broj 402 oko 20,00 sati

- da sud nije saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja jer se isti, iako uredno pozvan, nije odazvao na dva ročišta i nije opravdao izostanak

- da iz Posebnog izviješća MUP-a, PU Zagrebačke, Sektora kriminalističke policije, Službe općeg kriminaliteta br. 511-19-11/1-4353/14 (33 KP) od 18. prosinca 2014. proizlazi da se štetni događaj dogodio u policijskom stacionaru – Stacionar Trešnjevka u Zagrebu, Nehajska 7 oko 20,00 sat u sobi broj 402 koju je koristila policijska službenica RD i koja je prilikom uviđaja potvrdila da je tužitelj došao kod nje nakon dnevne smjene oko 19,30 sati odjeven u policijsku odoru s pištoljem u futroli oko pasa, da je do opaljenja iz službenog pištolja i ranjavanja došlo u trenutku kada je tužitelj skidao opremu sa sebe i da je provedenim vještačenjem po nalogu ODO u Zagrebu u nalazu Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" i mišljenja Službe traseoloških vještačenja utvrđeno da su mehanički i sigurnosni sklopovi vatrenog oružja (poluautomatskog pištolja) kojim je tužitelj ozlijeđen funkcionirali na ispravan način

- da iz iskaza svjedokinje ED proizlazi da je tog dana radila u patroli s tužiteljem i da je nakon završene ophodnje otišla do postaje gdje se presvukla u svlačionici i potom otišla kući, a da se predmetni događaj zbio nakon radnog vremena o čemu ima saznanje iz pričanja drugih

- da iz iskaza svjedoka ŽD proizlazi da je toga dana bio smješten u zgradi u kojoj se nalazi stacionar (samački hotel) za djelatnike policijske uprave, da se događaj zbio na katu iznad njegovog stana i da je čuo pucanj, da je tog dana radio dnevnu smjenu od 07,00 do 19,00 sati kao i tužitelj, da je do propucavanja došlo u sobi u kojoj je inače živjela RD, da se prilikom skidanja službene uniforme prvo skida pojas na kojem se nalazi futrola s pištoljem koji je pričvršćen čičkom i kopčama, nakon čega se skidaju remen i hlače, pojas se skida u kompletu s futrolom u kojoj je pištolj ili se pištolj vadi iz futrole i stavlja u sef što predstavlja sigurniji način baratanja s oružjem

- da iz obavijesnog razgovora s tužiteljem koji su obavili policijski službenici PU Vukovarsko srijemske, PP Vinkovci proizlazi da je nakon posla došao u stacionar kod RD oko 19,20 sati, da je RD skuhala kavu i otišla u toalet u sklopu sobe dok je on za to vrijeme skidao opremu, ali se ne sjeća je li izvadio pištolj iz futrole ili je skidao komplet remena s pištoljem u futroli kada je došlo do opaljenja iz pištolja i ranjavanja,

pa pozivom na čl. 25. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14., 118/14., 154/14.) i na čl. 111. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23.) prvostupanjski sud zaključuje da do tužiteljevog ozljeđivanja nije došlo u vezi obavljanja redovnih poslova i zadataka, odnosno da se šteta nije dogodila na radu niti u vezi s radom nego isključivo radnjom tužitelja pa tuženica nije odgovorna za naknadu štete. Osim toga tuženica je dokazala da do samoranjavanja tužitelja nije došlo radi neispravnosti oružja, a što nedvojbeno proizlazi iz nalaza balističkog vještačenja koji sud prihvaća stručnim i objektivnim, radi čega je ocijenio nesvrsishodnim prijedlog tužitelja za provođenje novog vještačenja uzimajući u obzir i višegodišnji protek vremena od nastanka štetnog događaja. Iz navedenih razloga sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu štete.

6. U žalbi tužitelj ističe da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je pogrešno i proizvoljno zaključio da događaj u kojem je stradao nije bio u vezi s radom, posebice nalazeći problematičnim zaključak suda da cilj kretanja tužitelja nije bio putovanje kući već odlazak kolegici. Nadalje, iako je smjena završila u 19,00 sati da je morao čekati vlak do 21,00 sat jer su vlakovi za [adresa] prometovali u 19,00 i 21,00 sat, da se nalazio u službenim prostorijama tuženice neposredno nakon obavljanja službe i da se događaj dogodio u razdoblju koje je izravno povezano sa završetkom radnog vremena i organizacijom povratka kući službenim putem. Iz obavijesnog razgovora s FD proizlazi da je dolazio kod nje i ostajao u njezinoj prostoriji upravo zato što je čekao vlak kojim se redovito vraćao kući i da je to predstavljalo dio redovite, uobičajene i ustaljene prakse tužitelja, pa je sud navedenu činjenicu trebao cijeniti upravo na taj način, a ne se pogrešno fokusirati na okolnost da su tužitelj i svjedokinja bili u vezi. Stoga je sud pogrešno primijenio čl. 8. ZPP jer nije ocijenio sve dokaze kako nalaže ta odredba, čl. 66. st. 1. toč. 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koji ozljedu na radu i u vezi s radom smatra i ozljedu koja nastane na redovnom putu od mjesta rada do mjesta stanovanja i obrnuto, te je pogrešno primijenio čl. 5. ZPP kada nije saslušao tužitelja nego je odlučivao na temelju stanja u spisu i iskaza svjedoka. Bitnu povredu sud je počinio i time što je prihvatio balističko vještačenje iz 2015. unatoč tome što nalaz nije izrađen u okv iru kontradiktornog postupka te je isto nekritički prihvatio unatoč tome što je sudska praksa dosljedna u zahtjevu da se mora provesti novo vještačenje kada postoji i najmanja objektivna indicija da raniji nalaz nije potpun, aktualan ili dovoljno precizan, a upravo je u ovom postupku riječ o tehnički zahtjevom području u kojem metode analize napreduju te se mehanički tragovi i dalje mogu ispitati pa ne postoje razlozi nesvrsishodnosti provođenja vještačenja. U nalazu koji je proveden na prijedlog ODO u Zagrebu opisano je da su na šakama i odjeći tužitelja pronađene trokomponentne GSR čestice koje prema ustaljenoj sudskoj praksi ne mogu biti dokaz da je određena osoba ispalila projektil i na što ukazuje presuda Visokog kaznenog suda od 8. lipnja 2022. broj I Kž-396/2021-9. Osim toga postoje slučajevi kada je pištolj funkcionalan ali nije potpuno tehnički ispravan pa može doći do slučajnog opaljenja, ukazujući da je takvo stajalište zauzeto u presudi Županijskog suda u Šibeniku od 16. siječnja 2025. broj K-8/2024-45, te tvrdeći da se to dogodilo i u konkretnom slučaju. Tužitelj je tijekom cijelog postupka naglašavao nužnost novog vještačenja da bi se utvrdilo tehničko stanje oružja, mehanizam opaljenja i sve okolnosti događaja, a sud nije obrazložio razloge na temelju kojih odbija taj dokazni prijedlog pa je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. Ispitivanjem presude po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda tužitelja ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP s obzirom da presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja te presuda nema nedostataka radi kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu zakonitost. Nije počinjena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze kako to nalaže citirana zakonska odredba, te je za utvrđene činjenice iznio valjane razloge koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju sadržajno upućuje tužitelj kao niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 5. ZPP, tvrdeći da je trebao biti saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja, s obzirom da tužitelj nije pristupio na rasprave određene radi njegovog saslušanja 12. lipnja i 6. studenog 2025. i nije opravdao svoj izostanak, pa se razlozi što taj dokaz nije proveden nalaze isključivo u sferi njegove krivnje. Tužitelj je tijekom cijelog postupka bio zastupan po punomoćniku (odvjetniku) te je prisustvovao na raspravama i bio u mogućnosti očitovati se na tvrdnje i priložene dokaze (materijalnu dokumentaciju) tuženice.

8. Utvrđeno činjenično stanje i na njemu zasnovana primjena materijalnog prava nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

9. Odredba čl. 25. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14., 118/14., 154/14., u daljnjem tekstu: ZZR) propisuje da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (st. 1.) i da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (st. 2.).

10. Zakon o radu ("Narodne novine" br. 93/14., u daljnjem tekstu: ZR) u čl. 111. st. 1. propisuje ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

11. Tužitelj je u tužbi činjenično tvrdio da je 3. studenog 2014. na radnom mjestu i tijekom radnog vremena (u izvršavanju radnih zadataka) stradao uslijed slučajnog opaljenja službenog oružja (pištolja) koje mu je povjereno u obavljanju dužnosti. Činjenično nije opisao okolnosti pod kojima je došlo do opaljenja službenog oružja niti razloge tome, ali se pozvao na čl. 28. st. 1. do 3. i čl. 111. ZR , čl. 25. ZZR i na čl. 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" br. 80/13., 137/13., u daljnjem tekstu: ZOZO).

11.1. Nakon što je tuženica osporila tvrdnje tužitelja da je do ozljeđivanja došlo na radnom mjestu i tijekom radnog vremena, tužitelj je u podnescima od 27. prosinca 2019. i 10. veljače 2020. učinio nespornim da do ozljeđivanja nije došlo tijekom radnog vremena, ali sada tvrdeći da je do ozljeđivanja došlo neposredno nakon prestanka radnog vremena na redovitom putu od mjesta rada do stana, s obzirom da je nakon smjene otišao u stan RD gdje se imao namjeru zadržati do polaska vlaka u 21,00 sat za [adresa], a što znači da se s mjesta rada trebao vratiti prvim dostupnim prijevozom i da je ozljeda nastupila na redovnom putu od mjesta rada do stana kada se još uvijek nalazio u sklopu policijskog stacionara. Tužitelj niti u tim podnescima činjenično ne opisuje okolnosti pod kojima je došlo do opaljenja službenog oružja niti razloge tome, te se poziva na čl. 111. ZR, čl. 25. ZZR i na čl. 66. ZOZO.

11.2. Nakon što je tuženica osporila tvrdnje tužitelja da je ozljeda nastala u vezi s radom, kao i tvrdnje da mu je priznata ozljeda na radu u smislu čl. 66. ZOZO s obzirom da nije dostavio rješenje nadležnog tijela, tužitelj je na glavnoj raspravi 9. studenog 2021. istakao da ta činjenica ionako nije relevantna jer tužitelj tužbu temelji na načelu objektivne odgovornosti tuženice za štetu koju je pretrpio.

12. Dakle, između stranaka je nesporno da šteta nije nastala na radnom mjestu i za vrijeme radnog vremena (kako je tužitelj prvotno tvrdio u tužbi) s obzirom da se tužitelj ozlijedio u stacionaru u sobi BD (oko 20,00 sati) nakon završetka radnog vremena, odnosno nakon smjene koja mu je tog dana završila u 19,00 sati.

13. S obzirom da je tužitelj tvrdio da je šteta nastala u vezi s radom, potrebno je ukazati da je VSRH u stvaranju mjerila po pitanju da li se radi o šteti nastaloj u vezi s radom izražavao pravna stajališta u više odluka, pa je tako npr. u odluci broj Revr-662/08 od 4. veljače 2009. istakao „da kada ne postoji uzročna veza između procesa rada i upravljanja tim procesom i ozljede koju je zadobio radnik da ne postoji odgovornost tuženika kao poslodavca za štetu radniku“, u odluci broj Rev 621/2004 od 2. rujna 2004. „da je šteta pretrpljena na radu ili u svezi s radom ona koju radnik pretrpi u tijeku radnog procesa u obavljanju poslova-radnih zadataka, a ne izvan radnog procesa na putu do mjesta obavljanja rada, odnosno s mjesta obavljanja rada u okviru redovitog dolaska na posla i odlaska s posla“, te u odluci broj Rev-215/2003 od 9. studenog 2004. „da šteta koju pretrpi radnik u prometnoj nezgodi vraćajući se s posla ne smatra se štetom na radu ili u vezi s radom za koju bi odgovarao poslodavac“.

14. Dakle, šteta u vezi s radom i prema ocjeni ovoga suda je ona šteta koju radnik pretrpi u tijeku radnog procesa u obavljanju radnih zadataka, a nije ona šteta koja je nastala izvan radnog procesa na putu s mjesta obavljanja rada radi odlaska s posla.

15. Kada se navedeno poveže s činjenicama koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio - da je tužitelj samoinicijativno nakon smjene došao u posjet BD, kojoj je (i) inače odlazio nakon završetka smjene i kod koje je ostajao do polaska vlaka za [adresa] u 21,00 sat, što proizlazi iz sadržaja službene bilješke o izjavi RD od 10. studenog 2014., a da odlazak i boravak tužitelja kod treće osobe nakon smjene poslodavac nije odredio niti je na isti mogao utjecati, to je pravilan zaključak suda da se opisana situacija ne može podvesti pod proces u vezi s radom.

16. Situacija u kojoj se tužitelj našao u konkretnom slučaju ulazi isključivo u njegov osobni izbor na koji tuženica nije imala utjecaja i ne može je teretiti kao poslodavca. Protivno stajalište, koje sugerira tužitelj u žalbi navodeći „da je posjet kolegici predstavljao redovitu rutu kretanja nakon smjene dok je čekao javni prijevoz“ i prema kojem bi tuženica trebala biti odgovorna za sve što proizađe iz situacije na koju nije mogla utjecati predstavljalo bi prema stajalištu ovoga suda krajnje otegotnu, nerazumnu i neprihvatljivu obvezu tuženice s pozicije poslodavca.

17. Tužitelj je odgovornost tuženice temeljio i na čl. 66. st. 1. i 3. ZOZO tvrdeći da mu je tuženica za taj događaj priznala ozljedu na radu. Nakon što je tuženica osporila tu tvrdnju navodeći da tužitelj nije dokazao da mu je odlukom nadležnog tijela priznata ozljeda na radu, tužitelj je na raspravi 9. studenog 2021. istakao da neovisno o toj činjenici (koju smatra pravno irelevantnom) postoji objektivna odgovornost tuženice.

17.1. Iz navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao da mu je tuženica ili pak nadležno tijelo u okviru upravnog postupka utvrdilo da se nastali događaj smatra ozljedom na radu.

18. Tužitelj tvrdi da je tuženica odgovorna po načelu uzročnosti (objektivne odgovornosti) pod čime vjerojatno smatra da odgovara kao vlasnica opasne stvari.

18.1. Međutim, valja ukazati da je zakonom propisana odgovornost poslodavca za štetu koju pretrpi radnik na radu ili u vezi s radom po načelu uzročnosti (objektivna odgovornost) jednako kao i odgovornost imatelja opasne stvari, što supstancijalno znači da postoji oboriva presumpcija poslodavčeve krivnje odnosno krivnje imatelja opasne stvari i da teret dokazivanja suprotnog leži na poslodavcu odnosno imatelju opasne stvari.

18.2. Kada se primjene opći propisi obveznog prava i to čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, čl. 1064. ZOO prema kojem za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi , te čl.1067. ZOO prema kojem se vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, tuženica je dokazala da do samoranjavanja tužitelja nije došlo radi neispravnog oružja kojim je tužitelj bio zadužen, kao i da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način i za rukovanje vatrenim oružjem, kako je opisano pod toč. 18. obrazloženja, iz čega proizlazi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika koju tuženica nije mogla predvidjeti i čije posljedice nije mogla ni izbjeći ni otkloniti.

19. Tuženica je uz odgovor na tužbu dostavila Posebno izviješće PU Zagrebačke, Sektora kriminalističke policije, Službe općeg kriminaliteta od 18. prosinca 2014 . i očitovanje Sektora kriminalističke policije od 19. prosinca 2016. , dok je uz podnesak od 20. prosinca 2019. dostavila Zapisnik o vještačenju i nalaz i mišljenje Službe traseoloških vještačenja, Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić" koji je 9. studenog 2015. izrađen po nalogu ODO u Zagrebu i Službenu zabilješku o pregledu mjesta događaja od 3 studenog 2014.

19.1. Iz nalaza i mišljenja Službe traseoloških vještačenja proizlazi da je metak ispaljen iz pištolja kojim je tužitelj bio službeno zadužen, da je pištolj u trenutku laboratorijskog ispitivanja funkcionirao na ispravan način, da je na silikonskim odljevcima izuzetih sa šaka lijeve i desne ruke BD i tužitelja dokazana prisutnost čestica karakterističnih za nesagorjele i djelomično nesagorjele čestice baruta, da su na specijalnim ljepljivim trakicama GSR-stubovima kojima su izuzeti tragovi s dlanova i nadlanica šaka lijeve i desne ruke tužitelja i tragova s njegove košulje policijske odore pronađene trokomponentne čestice koje su karakteristične za ostatke od inicijalnog punjenja streljiva koje nastaju prilikom ispaljivanja iz vatrenog oružja i da su oštećenja na službenoj odori tužitelja nastala kao posljedica pucanja iz vatrenog oružja i to uslijed hitca ispaljenog iz blizine tj. sa slabim prislonom usta cijevi pištolja na površinu tkanine hlača.

19.2. Tužitelj se nije očitovao na navedeni nalaz i mišljenje kao priloženi dokaz, niti je isti osporio u bilo kojem dijelu, a nije se očitovao niti na preostalu dokumentaciju tuženice – Službenu zabilješku o pregledu mjesta događaja od 3. studenog 2014., Posebno izviješće od 18. prosinca 2014. i očitovanje od 19. prosinca 2016.

20. Kako je tuženica navedenom dokumentacijom, posebice nalazom Službe traseoloških vještačenja od 9. studenog 2015. dokazala da je vatreno oružje bilo u funkcionalno ispravnom stanju, a nije sporno da je tužitelj kao policijski službenik bio osposobljen za rad na siguran način i za rukovanje vatrenim oružjem, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženica dokazala postojanje razloga koji je oslobađaju odgovornosti, odnosno da je šteta nastala isključivo radnjom tužitelja koju tuženica nije mogla predvidjeti i čije posljedice nije mogla ni izbjeći ni otkloniti.

21. Točno je da je tužitelj predložio u tužbi provođenje strojarsko-balističkog vještačenja, ali pritom nije naveo na koje okolnosti se predlaže provesti taj dokaz, nakon čega je na pripremnom ročištu 25. veljače 2020. predložio provođenje strojarsko-balističkog vještačenja na okolnost "dinamike štetnog događaja", pri čemu valja ponoviti da tužitelj činjenično niti u tužbi a niti tijekom postupka nije opisao način na koji je došlo do opaljivanja pištolja. S tim u vezi valja uočiti da način na koji je RD opisala tužiteljevo ozljeđivanje, odnosno kada i u kojim okolnostima je došlo do ozljeđivanja u službenoj zabilješci od 3. studenog 2014. nije podudaran s izjavom tužitelja koja je opisana u Posebnom izviješću od 18. prosinca 2014. i očitovanju od 19. prosinca 2016.

21.1. Dakle, u situaciji kada tužitelj nije osporio dokumentaciju tuženice, posebice nalaz i mišljenje Službe traseoloških vještačenja, prvostupanjski sud je tu dokumentaciju osnovano prihvatio kao dokaz te je u komparaciji s preostalim provedenim dokazima pravilno utvrdio relevantne činjenice koje tuženicu oslobađaju objektivne odgovornosti i pritom nije bio dužan provesti dokaz strojarsko -balističkim vještačenjem koji je predložen na okolnosti koje tužitelj činjenično nije niti odredio.

21.2. Žalbene tvrdnje tužitelja da se novo vještačenje mora provesti uvijek kad postoji najmanja objektivna indicija da raniji nalaz nije metodološki potpun, aktualan ili dovoljno precizan, da je nalaz pristran jer je proveden po nalogu ODO u Zagrebu, kao i da postoji mogućnost i da funkcionalan pištolj ne bude potpuno tehnički ispravan predstavljaju nove činjenice koje tužitelj nije isticao tijekom postupka i iste nije ovlašten iznositi u žalbi primjenom čl. 352. st. 1. ZPP, pa s tim u vezi nisu točni daljnji žalbeni navodi da je tijekom cijelog postupka "dosljedno naglašavao nužnost novog vještačenja kako bi se utvrdilo tehničko stanje oružja, mehanizam opaljenja i sve okolnosti događaja".

21.3. Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je iznio razloge na osnovu kojih je odbio provođenje vještačenja, tim više što je relevantne činjenice utvrdio na temelju provedenih dokaza (dokumentacije tuženice) pa nije bio dužan provoditi daljnje dokaze na iste okolnosti (koje je utvrdio).

22. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

23. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, te je priznate i odmjerene troškove obrazložio pod toč. 21. obrazloženja.

24. U žalbi kojom pobija odluku o troškovima postupka tužitelj navodi da sud nije izračunao iznos troškova pod toč. II. izreke, dok je pod toč. III. izreke obvezao ga naknaditi tuženici trošak od 4.300,00 EUR pa se odluka o troškovima temelji na nejasnoj izreci i učinjenom nizu propusta u obrazloženju radi čega je pogrešna i neosnovana.

24.1. Prije svega valja istači da je sud pod toč. I. izreke odbio tužbeni zahtjev koji je sadržavao toč. 1. kojom je tužitelj zahtijevao od tuženice isplatu iznosa od 23.757,38 EUR sa zateznom kamatom i toč. 2. kojom je zahtijevao naknadu troškova postupka. Prvostupanjski sud je u cijelosti odbio zahtjev tužitelja pod toč. I. izreke, dok je pod toč. II. izreke naložio tužitelju naknaditi tuženici trošak postupka od 4.300,00 EUR sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Dakle, izreka presude u dijelu odluke o troškovima postupka je jasna i bez proturječja, s obzirom da tužitelj kao stranka koja nije uspjela u postupku nema pravo na naknadu troškova postupka i da to pravo ima tuženica primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

25. Ispitivanjem presude u tom dijelu po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da su troškovi sastava odgovora na tužbu, podnesaka od 19. prosinca 2019. i 13. siječnja 2020., zastupanja na raspravama 19. studenog 2019., 25. veljače 2020., 9. studenog 2021., 27. srpnja 2023., 12. lipnja 2025. i 6. studenog 2025., te na ročištu povodom objave presude 3. prosinca 2025. bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP te su odmjereni pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.). Međutim, trošak zastupanja na raspravi 19. siječnja 2023. tuženici nije nastao jer ročište tog datuma u postupku nije održano. Stoga tuženica ima pravo na trošak u ukupnom iznosu od 4.200,00 EUR, pa je ovaj sud djelomično potvrdio i djelomično preinačio presudu pod toč. II. izreke primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP, na način kako je navedeno u izreci ovog rješenja.

U Varaždinu 26. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek