Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-750/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ivi Smokvina Dadasović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura iz Splita protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Pn-96/2024 od 20. siječnja 2025., dana 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Pn-96/2024 od 20. siječnja 2025. u odbijajućem dijelu toč. I) izreke kojim je tužitelj odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 270,29 eura sa pripadajućim kamatama, kao i za isplatom zateznih kamata koje na iznos od 75,00 eura teku od 24.09.2010. do 10.04.2020., te koje na iznos od 37,16 eura teku od 02.02.2023. do isplate.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se odluka o trošku sadržana u toč. III) izreke presude Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Pn-96/2024 od 20. siječnja 2025.

III. Prihvaća se žalba tuženika i preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Pn-96/2024 od 20. siječnja 2025. u dosuđujućem dijelu toč. I) izreke i sudi:

Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

„ Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju HR, na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 eura sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 37,84 eura teče od 10. travnja 2020. do isplate i

-na iznos od 37,16 eura teče od 10. travnja 2020. do 02. veljače 2023.“.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

V. Odbijaju se stranke sa zahtjevima za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 37,84 eura od 10.04.2020. do isplate i na iznos od 37,16 eura od 10.04.2020. do 02.02.2023., dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 270,29 eura sa pripadajućim kamatama, kao i za isplatom zatezne kamate koja na iznos od 75,00 eura teče od 24.09.2010. do 10.04.2020., te na iznos od 37,16 eura od 02.02.2023. do isplate, odbijen kao neosnovan. Isto tako je toč. II) izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

2. Protiv odbijajućeg dijela toč. I) izreke i odluke o trošku sadržane u toč. III) izreke citirane odluke, žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a) navodeći u bitnom da prvostupanjski sud nije izvršio uvid u spis Županijskog suda u Splitu pod posl. br. K-13/18, niti je pribavio spis Ministarstva pravosuđa i uprave pod posl. br. UP/1702-03/20-01/52, niti je proveo dokaz njegovim saslušanjem, a niti je obrazložio zašto mu nije dosuđen iznos kojeg je tužbom zatražio. Posljedično tome da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da je počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osporava i odluku o trošku jer da mu je sud morao dosuditi parnične troškove. Predlaže preinačiti pobijanu odluku na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti.

3. Protiv dosuđujućeg dijela toč. I) izreke citirane odluke, žalbu podnosi i tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka, odnosno iz razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a navodeći u bitnom da je prvostupanjski sud pogrešno otklonio istaknuti prigovor u pogledu valjanosti pisane punomoći za zastupanje tužitelja, da je pogrešno odlučio o prigovoru zastare, da ponuda za zaključenje nagodbe nije i ne može predstavljati priznanje duga, te da potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina. Posljedično tome da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Osporava i tijek dosuđene zakonske zatezne kamate, kao i odluku o trošku, te predlaže preinačiti pobijanu odluku na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz cijelosti, odnosno podredno ukine i vrati na ponovno suđenje.

4. Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete radi povrede prava osobnosti zbog neosnovanog lišenja slobode, odnosno boravka u istražnom zatvoru na dan 23.09.2010. u iznosu od 345,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 24.09.2010.

7. Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje:

- da je nesporno tužitelj bio u istražnom zatvoru u periodu od 09.02.2010. do 02.07.2013., odnosno ukupno 1240 dana tj. 3 godine i 144 dana,

- da nije sporan niti osnov odgovornosti tuženika, odnosno da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru, a temeljem odredbi Zakona o kaznenom postupku ( NN 1110/97, 27/28, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06, dalje ZKP/97),

- da nije sporno niti da se tužitelj prije pokretanja ovog postupka, dana 10.04.2020. obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa i uprave, a kako je predviđeno odredbom čl. 495. st. 2. ZKP/97, čime da je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe,

- da je umjesto saslušanja tužitelja, kako je predloženo u tužbi, proveden dokaz čitanjem zapisnika o saslušanju tužitelja u predmetima pod posl. br. Pn- 269/23 i Pn- 321/23, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti kao i da je tužitelj ustao tužbom za svaki dan proveden u istražnom zatvoru (1240 dana odnosno 1240 predmeta), te da se radi o danima koji se međusobno ne razlikuju ni po čemu, niti tužitelj u tužbi tvrdi da bi povreda prava osobnosti bila po bilo čemu drugačija na utuženi dan ( 23.09.2010. ) od ostalih dana koje je proveo u istražnom zatvoru,

- da je tužitelj pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu pod posl. br. K-13/18 od 16.10.2018., a koja je potvrđena odlukom VS RH pod posl. br. Kž-679/18 od 17.12.2019. oslobođen od optužbe da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela

– ubojstvo – djelo opisano i kažnjivo po čl. 90. KZ/97,

- da cijeneći iskaz tužitelja, kao i da je istom povrijeđeno pravo na slobodu, sud zaključuje da je tužitelj bio izložen duševnim bolima jakog intenziteta zbog čega da mu pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje u iznosu od 75,00 eura za zatraženi dan boravka u pritvoru ( 23.09.2010. ),

- da je tužitelj naprijed navedenu odluku VS RH pod posl. br. Kž-679/18 primio 03.01.2020.,

- da je tužitelj, dana 10.04.2020. podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete, pa da od tog dana u smislu odredbe čl. 478. ZKP/97 traje zastoj zastarijevanja,

- da je Ministarstvo pravosuđa i uprave dopisom od 02.02.2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan, te je tužitelju ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru i do tada da je trajao zastoj zastare, pa da je stoga prigovor zastare neosnovan,

- pored toga da je Ministarstvo pravosuđa i uprave dopisom od 02.02.2023. priznalo dug, pa da je došlo i do prekida zastare iz odredbe čl. 240. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ), pa da se vrijeme proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, te da je i iz tog razloga prigovor zastare neosnovan.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski djelomično prihvaća tužbeni zahtjev i dosuđuje tužitelju naknadu štete u iznosu od 75,00 eura, dok u preostalom dijelu od 270,29 eura odbija tužbeni zahtjev. Odluku o trošku donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 164. st. 1. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Pobijana prvostupanjska presuda donijeta je u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, pa se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Međutim osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio istaknuti prigovor zastare kao neosnovan.

12. Naime, iz stanja u spisu proizlaze slijedeće činjenice:

-da je prema podacima iz eSpisa branitelj tužitelja presudu VS RH pod posl. br. Kž-679/18 od 17.12.2019. donijetu povodom žalbe na prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Splitu pod posl. br. K-13/18 od 16.10.2018. kojom je oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo ubojstva, primio 03.01.2020., a tužitelj osobno 09.01.2020.

-da je tužitelj nakon toga, dana 10.04.2020. podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave RH za naknadom neimovinske štete sukladno odredbi čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/07,

- da je navedeno ministarstvo dopisom od 02.02.2023. ocijenilo zahtjev tužitelja pravno osnovanim, te mu je ponuđena isplata ukupnog iznosa od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru,

- da tužitelj nije pristao na navedenu ponudu ministarstva, već je podnio predmetnu tužbu 09.01.2024.

13. Prema odredbi čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe, dok prema odredbi čl. 477. st. 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda.

14. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj odluku višeg suda u povodu žalbe tj. presudu VS RH pod posl. br. Kž-679/18 osobno primio 09.01.2020., to je zastara odštetnog zahtjeva počela teći 10.01.2020.

15. Nadalje tužitelj je u skladu s čl. 477. st. 2. ZKP/97, dana 10.04.2020. podnio Ministarstvu pravosuđa i uprave RH zahtjev za naknadom neimovinske štete zbog boravka u istražnom zatvoru.

16. Prema odredbi čl. 478. st. 1. ZKP/97 ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete koja se u skladu sa st. 3. tog članka podnosi protiv Republike Hrvatske, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva, te dok traje taj postupak, ne teče zastara (st. 2.).

17. Slijedom navedenog, a kako je citiranim čl. 478. st. 2. ZKP/97 propisano da zastara ne teče, to je očito da odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu ima za posljedicu zastoj zastarijevanja.

18. Prema odredbi članka 238. st. 2. ZOO-a, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ista nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

19. Slijedom navedenog, zastarijevanje koje je u konkretnom slučaju počelo teći 10.01.2020., odnosno prije nego je tužitelj podnio odštetni zahtjev od 10.04.2020. kojim je zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja tog zahtjeva. Naime, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zastoj zastare nije trajao do veljače 2023. kada je nadležno ministarstvo, gotovo tri godine nakon podnošenja odštetnog zahtjeva, ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe koju tužitelj nije prihvatio, nego je zastoj trajao tri mjeseca jer je to rok nakon kojeg oštećenik, ukoliko o njegovom zahtjevu nije odlučeno, može sukladno naprijed citiranom čl. 478. st. 1. ZKP/97 kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske.

20. Dakle, podnošenjem zahtjeva za naknadom štete nadležnom ministarstvu zastara je prestala teći, ali je taj zastoj trajao 3 mjeseca budući da je protekom tog roka tužitelj kao oštećenik bio ovlašten podnijeti tužbu radi naknade štete. Stoga sama činjenica da u konkretnom slučaju, ministarstvo nije u roku od 3 mjeseca odlučilo o zahtjevu tužitelja, već je to učinjeno tek u veljači 2023, ne znači da je za čitavo to razdoblje trajao zastoj zastare jer je tužitelj protekom tog roka bio ovlašten i imao je mogućnost podnijeti tužbu nadležnom sudu. Stoga je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u svezi zastoja zastare pogrešno.

21. Štoviše sadržajno identičnu procesnu pretpostavku sa posljedicom zastoja zastare, mora prema odredbi čl. 186.a ZPP-a ispuniti osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv RH, te je u takvim slučajevima VS RH u odlukama Revr-1081/13 i Revr- 1204/15, izrazio pravno shvaćanje da je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj da je trajao 3 mjeseca u kojem je roku mogla biti donesena odluka u zahtjevu ( čl. 186. st. 5. ZPP-a ), pa kako to nije učinjeno, da tada rok od 3 mjeseca treba pribrojiti roku za zastaru od 3 godine.

22. Pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda i u svezi prekida zastare zbog priznanja duga.

23. Naime, činjenica da je ministarstvo dopisom od 02.02.2023. utvrdilo pravnu osnovanost tužiteljeva odštetnog zahtjeva i ponudilo mu isplatu odštete od 46.078,40 eura za svih 1240 dana koje je proveo u istražnom zatvoru ( 37,16 eura po danu), nema značaj priznanja duga u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe u smislu odredbe čl. 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski, a koju ponudu tužitelj nije prihvatio.

24. Valja istaknuti da priznanje duga u smislu odredbe čl. 240. ZOO-a mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri ( VS RH, Rev-879/23). Dakle ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, niti je došlo do prekida zastarijevanja ( VS RH Rev- 724/07 i Rev-x 216/15).

25. Stoga činjenica da je u konkretnom slučaju ministarstvo prihvatilo pravnu osnovu ( ne i visinu ) izvansudskog zahtjeva tužitelja za naknadu štete, nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor protivne strane sa ponudom na sklapanje nagodbe na manji iznos od zatraženog, u svrhu mirnog rješenja spora, a što se nije realiziralo. Zbog toga priznanje pravne osnovanosti odštetnog zahtjeva nema značaj priznanja duga koji bi utjecao na tijek zastare za zahtijevanje ispunjenja obveze.

26. Slijedom navedenog, a kako je u konkretnom slučaju zastara počela teći 10.01.2020., a od tada do podnošenja tužbe tj. 09.01.2024. je protekao rok od 3 godine i 3 mjeseca, to je tuženikov prigovor zastare osnovan.

27. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a prvostupanjska presuda je prihvaćanjem žalbe tuženika preinačena u dosuđujućem dijelu toč. I) izreke na način da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 75,00 eura sa zateznim kamatama kako je odlučeno u točci III) izreke ove presude.

28. Obzirom da je prihvaćen prigovor zastare, to ostali žalbeni navodi tuženika u svezi valjanosti punomoći nisu odlučni.

29. Također obzirom da je prihvaćen prigovor zastare utužene naknade štete, to su neosnovani žalbeni navodi tužitelja protiv odbijajućeg dijela toč. I) izreke i odluke o trošku sadržane u toč. III) izreke, pa je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. I) i II) izreke ove presude.

30. Tužitelj u konkretnom slučaju nije uspio sa tužbenim zahtjevom slijedom čega bi bio u obvezi nadoknaditi tuženiku parnični trošak temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a. Navedena odredba ima legitiman cilj da odvrati potencijalne stranke od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenje nerazumnih zahtjeva ( obijesno parničenje, previsoki zahtjevi i sl. ).

31. Prilikom donošenja odluke o trošku ovaj je drugostupanjski sud vodio računa da li bi se u okolnostima konkretnog slučaja, odlukom o trošku ostvario legitiman cilj na razuman, odnosno razmjeran način, te je stava da bi u konkretnom slučaju primjena načela „gubitnik plaća“ iz čl. 154. st. 1. ZPP-a dovela do nedopuštenog miješanja u ustavna i konvencijska prava tužitelja, odnosno miješanja u pravo na pristup sudu kao sastavnom elementu prava na pošteno suđenje i jamstvo prava vlasništva.

32. Naime, u konkretnom slučaju je nedvojbeno tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe zbog koje je proveo u istražnom zatvoru više od 3 godine, slijedom čega podizanje predmetne tužbe nije bilo nerazumno i lišeno sadržaja jer tužitelj nije mogao predvidjeti konačni ishod ovog spora, obzirom da pitanje zastoja i prekida zastare ovisi o činjenicama svakog konkretnog slučaja, te su podložni tumačenju suda. Zbog toga je ocjena ovog suda da bi obveza naknade troškova tuženiku, odnosno državi koju zastupa državno odvjetništvo predstavljala za tužitelja nesrazmjeran teret.

33. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, prilikom donošenja odluke o trošku odstupio od primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je sagledavajući sve okolnosti slučaja stava da bi nametanje obveze plaćanja parničnih troškova tužitelju, dovelo do nerazmjernog ograničenja temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, odnosno čl. 6. st. 1. Europske konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a u situaciji kada nije izvjesno da bi se takvim odstupanjem od primjene čl. 154. st. 1. ZPP drugoj strani, odnosno tuženiku nametnuo pretjerani teret.

34. Slijedom navedenog odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak, pa je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog postupka, kao što su odbijeni i zahtjevi stranaka za naknadom žalbenog postupka, a kako je odlučeno u toč. IV) i V) izreke ove presude.

U Rijeci, 26. veljače 2026.

SUTKINJA:

Iva Smokvina Dadasović