Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-182/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Matku Novincu odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-3014/2025 od 07. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-3014/2025 od 07. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I) izreke utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u čl. 2. st. 5. i čl. 5. st. 2. Ugovora o [broj kredita] od 05.05.2006. zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženik kao kreditor, a koje glase: čl. 2. st. 5.: „Ugovorne strane su suglasne da se iznos kredita, umanjen za interkalarnu kamatu i troškove obrade kredita...“ u dijelu u kojem se iznos kredita isplaćuje umanjen za troškove obrade kredita i čl. 5. st. 2.: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita.“, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je tužiteljica kao potrošač prije sklapanja ugovora bila upoznata sa obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu ( 1,5% ), a priroda stvarno pruženih usluga da se može razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja. Osim toga izračun visine naknade da predstavlja bazičnu matematičku operaciju, pa da je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također iznos od 1,5% od iznosa kredita da se ne može smatrati iznosom koji je nesrazmjeran u odnosu na odobreni kredit, niti isti uzrokuje neravnotežu između ugovornih strana. Navodi da je prvostupanjski sud propustio provesti test razmjernosti, te da niti jedna okolnost utvrđena tijekom postupka ne dovodi do toga da bi njegovo ponašanje bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da tužiteljica nema pravnog interesa za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva jer da se isti ne podrazumijeva, već da je tužiteljica mogla ostvariti pravnu zaštitu kroz kondemnatorni tužbeni zahtjev jer raspolaže podatkom o datumu i visini ulazne naknade. Navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, da se radi o odredbi koja je jasna, lako uočljiva i razumljiva, da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već da održava volju stranaka, a pored toga isti da je i solmeniziran, odnosno da kao javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave. Osporava i odluku o trošku jer da je prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi i da je pogrešno prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude jer da nije riječ o trošku koji je potreban za vođenje parnice.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi čl. 2. st. 5. i čl. 5. st. 2. Ugovora o [broj kredita] od 05.05.2006. zaključenog između pravnog prednika tuženika i tužiteljice, a koje se odnose na ugovorenu naknadu za obradu kredita ( tzv. ulaznu naknadu ).

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da među strankama nije sporno da su međusobno sklopile Ugovor o [broj kredita] od 05.05.2006. na iznos od 16.057,00 CHF, te da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita,

- da je među strankama sporno da li je odredba ugovora o naknadi za obradu kredita ništetna, te pitanje zastare,

- da je predmetnom odredbom čl. 2. st. 5. određeno da su ugovorne strane suglasne da se iznos kredita isplaćuje umanjen za troškove obrade kredita, a odredbom čl. 5. st. 2. da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita,

- da iz iskaza tužiteljice, a kojeg sud prihvaća uvjerljivim i istinitim, proizlazi da je kredit podigla za kupnju automobila u svrhu osobnog korištenja, da su je u autokući uputili na tuženika, da joj je od strane tuženika ponuđen samo predmetni kredit u CHF, da nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama kredita, da je ugovor pročitala prije sklapanja, da joj je prije sklapanja kredita spomenuta naknada za obradu kredita, ali da joj nije objašnjeno na što se ona odnosi, te da joj je predmetna naknada spomenuta kao nešto što se mora platiti za podizanje kredita,

- da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03),

- da su predmetne odredbe kojima je ugovorna naknada za obradu kredita, a koja je naknada naplaćena na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, temeljem odredbe članka 87. st. 1. ZZP/03, a time i ništetna,

- da navedene odredbe nisu jasno napisane u smislu čl. 85. ZZP/03 jer nisu omogućavale tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade,

- da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što da tuženik nije dokazao,

- da iz predmetnih odredbi ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranim odredbama ugovora, sastavljenim od strane tuženika kao banke, pa da tužiteljica nije imala mogućnost utjecati na sadržaj istih, čime da je tuženik iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane, te ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- pored toga tuženik da nije objasnio tužiteljici koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje predmetne naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita, odnosno nije dokazao opravdanost visine iznosa, niti jasnoću odnosno određenost, niti odredivost ( bez propisanih parametara izračuna ) što rezultira time da su predmetne ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača,

- da prigovor zastare nije osnovan jer da se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 81., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03, kao i čl. 295. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 05.05.2026. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

13. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe čl. 2. st. 5. i čl. 5. st. 2. koje se odnose na spornu ugovorenu naknadu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da će se kredit umanjiti za troškove obrade kredita, te da jednokratna naknada za troškove obrade kredita iznosi 1,50% od iznosa kredita iz čega proizlazi da su te ugovorne odredbe bile jasne.

16. Dakle, sporne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bile su u svakom trenutku dostupne tužiteljici i iste su bile jasno sastavljene, te su joj omogućavale da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze slijedom čega je riječ o odredbama koje su bile transparente.

17. Stoga je u odnosu na predmetne odredbe bilo potrebno ocijeniti da li su iste bile razumljive tužiteljici kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li su iste poštene u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

18. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Dakle, cijeneći sadržaj spornih odredbi, proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,50% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužiteljici kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

23. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njezina obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 59. toč. 3. ZZP/03 prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

25. Dakle, tuženik je spornim odredbama očito na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

27. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

28. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, pa su žalbeni navodi u tom pravcu neosnovani.

29. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

30. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako pravilno tuženik u žalbi navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u tom smislu.

31. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljičine tražbine jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost ne gasi, odnosno ne zastarijeva.

32. Neosnovani su žalbeni navode tuženika u svezi toga da sporne odredbe nisu ništetne jer je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, pa da kao javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave. Naime, činjenica da je predmetni ugovor solemniziran ne dokazuje činjenicu obaviještenosti tužiteljice kao potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici objasniti razloge koji opravdavaju plaćanje sporne naknade, odnosno koje se stvarno pružene usluge ili troškovi naplaćuju ugovorenom naknadom jer to nije bilo niti navedeno u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti.

33. Također neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da ne postoji pravni interes tužiteljice za podnošenjem deklaratorne tužbe. Naime, tužiteljica je ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu što znači da kao subjekt tog konkretnog pravnog odnosa ima pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, ukoliko smatra da joj je povrijeđeno neko njeno subjektivno pravo jer će u slučaju utvrđenja ništetnosti ostvariti pravo na restitucijski zahtjev, odnosno pravnu korist koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogla ostvariti. Točni su navodi tuženika da je tužiteljica u konkretnom slučaju mogla ostvariti pravnu zaštitu i samo kroz kondemnatorni tužbeni zahtjev jer bi se i u takvom postupku pitanje ništetnosti ugovorene naknade razriješilo kao prethodno pitanje, međutim zbog toga tužiteljica ne gubi pravo na podnošenje samo deklaratorne tužbe jer istom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost predmetne ugovorne odredbe.

34. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

35. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude.

36. Naime, prema odredbi čl. 335. ZPP-a ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, a istu određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište, a na koji poziv su se stranke dužne odazvati ( jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude ). Također na navedenom ročištu, osim objave sadržaja presude, sud sukladno odredbi čl. 336. ZPP-a ukratko iznosi i razloge presude, odnosno usmeno obrazloženje presude. Imajući u vidu navedene odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ( NN 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14 ), te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ( NN Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 ) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, potom dostave presude obzirom da se ista u pravilu izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Stoga stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetniku, pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a ( VS RH Rev-832/22 od 22.03.2022. ).

37. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 26. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec